Vladimir Stojsavljević godinama se bavi povijesnom temom obitelji Zrinskih. Od 1993. kad je objavio dramu "Katarina Zrinska od Frankopana" pa do danas napisao je opus od pet drama na tu temu ("Katarina Zrinska od Frankopan", "Odlazak", "Nikola Sedmi", "Kronika nestajanja", "Život bez imena") koje svakako zaslužuju ukoričenje u jednu knjigu jer čine vrlo zanimljivu cjelinu - i dramske, i kazališne i šire - društveno/povijesne - vrijednosti.

Zrinski i Frankopani, dvije istovremeno povijesne i mitske obitelji iz hrvatske prošlosti, zaokupljale su kazalište i dramatičare dugi niz godina od Bogovićevog Frankopana iz 1851. Budući da je ta tema uvijek bila pod pritiskom i politike i mitske svijesti javljala se manje ili više intenzivno na hrvatskim scenama u zavisnosti od društvenih okolnosti. Tako postoje četiri proplamsaja interesa (brojna pisanja i igranja drama) u vremenima kada je zemlja pokušavala definirati vlastiti nacionalni identitet ali i tri praznine kada se ta tema nije rado gledala na sceni upravo zbog političkih prilika.

Vladimir Stojsavljević je zanimljiv jer je posljednji u nizu autora koji su se tom temom bavili (Kumičić, Vukotinović, Badalić, Cihlar nehajev, Ogrizović, Dragošić, Strozzi, Matković, Raos, Šop, Gavran), kao jedini autor novog teksta u posljednjem, četvrtom proplamsaju koji se dogodio početkom devedesetih (potreba definiranja identiteta zbog dobivanja vlastite državnosti).

No, ta je tema Stojsavljeviću ostala zanimljiva i nakon što je prošao interes političke javnosti pa je pravim dramskim nervom iznio tragičnost - naročito obitelji Zrinski. Posebno je uspješan kad piše iz vizure tzv. slabih junaka, dakle onih koji ne mogu ostvariti ciljeve koje žele/trebaju/moraju zbog osobne pozicije. Mogu to biti žene poput Katarine koja očekuje u dvorcu ishod urote ili njezine kćerke Jelene kao posljednje pobunjenice protiv Leopolda u drami Odlazak ili posljednji član obitelji Ivan Gnade, oko kojeg se čitavo carstvo upreglo da mu poništi identitet i s time izbriše opasnu obitelj ("Život bez imena").

Stojsavljevićeve drame su i kazališno prepoznate. "Katarinu" je izveo teatar ITD u režiji B. Violića, a "Odlazak" režirao je sam autor s kazališnom družinom Pinklec 1998. u autentičnom historijskom prostoru dvorca Zrinskih u Čakovcu. "Nikola Sedmi" dobio je Nagradu Marin Držić Ministarstva kulture.

Vladimir Stojsavljević rođen je u Bjelovaru 1950. Škole je pohađao u Zagrebu (osnovna, gimnazija, FF) i Ljubljani (AGRFTV), te diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku režije. Novinarstvom se bavio od 1967. godine i tijekom vremena pisao u svim značajnijim tjednicima i dnevnicima bivše i nove države, a u ranoj mladosti bavio se i filmom.

Kazališnu karijeru  započeo kao student na Dubrovačkim ljetnim igrama, u predstavi Georgija Para "Eduard Drugi" 1971. godine i otada  do danas režirao i napisao petnaestak vlastitih drama i komedija. Naročite uspješnice bile su "Njegovatelj mašte" s Brankom Cvitković 1983. godine, "Katarina Zrinska" u Teatru ITD 1993. godine u režiji Božidara Violića, te u vlastitoj  režiji komedije "O tome se u našoj kući ne govori" u ZeKaeMu (1996.) i  "Tango, drugi put" u HNK Osijek (1999).

Dramski tekstovi su mu nagrađivani – prva nagrada Republičkog sekretarijata za kulturu 1985. godine (Ljubav i država) i 1987. godine (Sveti čovjek Bošković), te prva nagrada i otkup na pozivnom natječaju ZeKaeMa (Krundiba) 1980. godine,  treća nagrada "Marin Držić" (Nikola Sedmi) 2008, te više nagrada za radio drame i eseje.

Uz kontinuirani rad dramskog pisca i redatelja, sudjelovao u raznorodnim kazališnim festivalima (BITEF, Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, MESS, Pulsko ljeto, Čakovečko ljeto itd.) kao producent i voditelj okruglih stolova, te u raznim aktivnostima kulturnog marketinga.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.