Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Monika Herceg • 07.01.2021.

Dino Pešut : Nada je krezuba djevojčica, ali je izdržljiva i hrabra i uvijek ju možemo naći u ruševinama

Dino Pešut

Podrijetlom Siščanin, rođen 1990. Dino Pešut već je dobro poznato ime na hrvatskoj dramskoj, ali i europskoj dramskoj sceni. Njegove drame nagrađivane su, izvođene u Hrvatskoj i inozemstvu, hvaljene, prevođene. U njegovim je rukama i nekoliko nagrada Marin Držić za najbolje drame. 2018. godine zakoračio je i na književnu scenu zapaženim romanom "Poderana koljena". Nedavno je u teatru ZKM održano čitanje njegove drame "Granatiranje" koja je prošle godine dobila prvu nagradu Marin Držić, a iz štampe je izašao i njegov drugi roman, "Tatin sin", koji se, poput "Poderanih koljena", obraća ponajviše milenijalcima, ali se dotiče i velikih tema poput nesretnih obitelji i klasnih razlika.

Uz beskompromisnost outanja koje radi Pešut, on priča i o nemogućnosti odnosa s roditeljima, potrazi za novim obiteljima i upravo tako piše jedan univerzalni roman o borbi pojedinca da se uklopi u novi svijet, ali i vlastitu obiteljsku povijest.
 

Tatin sin Pešut Dino

Monika Herceg: Da krenem možda od tvog dramskog rada. Koliko je točno nagrada Marin Držić završilo u tvojim rukama? Mnoge tvoje drame izvođene su u našim kazalištima, ali i inozemstvu. Kakav je osjećaj nešto što napišeš gledati na sceni, koliko možeš kao autor pustiti taj tekst nakon što ga napišeš?

Dino Pešut: Dobio sam šest Držića. Kad tako kažem, napišem, odmah osjetim neki sram, kao da se hvalim. Možda je to do mog niskog samopouzdanja pa me i činjenica koja se može naći na Wikipediji može posramiti. A možda je i do toga što ja sve te svoje nagrade još ne mogu nekako objediniti. Svaka je vezana za jedan tekst, a svaki taj tekst je čvrsto utemeljen u jednom dijelu mog života, temama o kojima sam razmišljao, događajima koji su se dogodili. Nagrada i premijere se prianjaju na taj tekst. Tako nekako to vidim. Zdravo samopouzdanje ću valjda izgraditi na psihoterapiji da sad ne zamaram naše čitatelje. Ti moji tekstovi su mi stvarno omogućili neke divne stvari u životu. Proputovao sam s njima, išao u London, Beč, Split, Šabac, Beograd, Berlin… Ali važnije od toga, preko njih sam upoznao divne ljude koje sada smatram svojim prijateljima, počevši od Akademije, preko svih kazališta gdje sam radio. Mislim da je to najveća privilegija.

Trenutno sam u fazi gdje sam znatiželjan kako će drugi interpretirati tekst, što će u njemu pronaći, možda nešto što nisam ni predvidio. Važno mi je da uživaju u tome. Odnos s tekstovima mi je kao odnos s ljudima. To je nešto što se uči i razvija godinama i iskustvom. I veoma je slično s ljubavnim odnosima. Jako mlada osoba, u prve ljubavi ulazi silovito, grčevito se drži teksta, dečka, cure, puno je tu anksioznosti, pijanstava, brzih izmjena očaja i ekstaze. S vremenom, nauči se uživati, uvidi se prolaznost toga svega i pojavi se zahvalnost. Ipak, svaka je premijera kao prvi ili drugi dejt. Treba mi jaka podrška prijatelja i uvjerenje da će sve biti o.k.

Tvoja zadnja drama, "Granatiranje", dobila je prošle godine nagradu Marin Držić, a monolog iz nje naznačen je kao jedan od najboljih monologa suvremene europske drame. Upravo u "Granatiranju" pišeš o ratu kao onom što u nama ostavlja stalne posljedice, ali i o mogućnosti ljubavi unutar takvog opsadnog stanja. Ono što me je posebno razveselilo jest da drama ima sretan kraj, gotovo bajkovit. Kako je došlo do tog mirenja surovosti rata i potrebe da ljubav ipak odnese, nakon dva desetljeća, pobjedu?

Htio sam pisati o ratu jer je to dio moje biografije, središte moje traume, ali nisam znao kako pristupiti toj temi i koliko imam prava na nju. Ako gledamo povijest naše civilizacije, rat je stalan, neutralno stanje. Mir nije status quo, nije prirodno stanje naše vrste. I sada negdje bukti rat. I preživjeli, bilo da ih je rat zahvatio kao djecu ili odrasle, bilo da su udovice ili veterani, moramo pronaći načina da osmislimo dostojanstven život, da mu damo smisao, pronađemo vrijednosti u svakodnevici i prihvatimo da vrijeme neupitno ide dalje. 

"Granatiranje" je drama neuspjeha. Pokušao sam napisati jednostavnu duo dramu o susretu dvoje ljudi za vrijeme opsade. Nisam uspio, probio je taj središnji monolog koji priznaje da o tome ne mogu pisati, ne mogu glorificirati rat, da nemam pravo koristiti rat kao trop ili kao mehanizam radnje. Rat uništi sve što takne, osim onih koji ga pokrenu. I onda trebaju godine da nekako sastavimo sve te polupane lončiće, obitelji koje generacijama prenose traumu. Okolnosti nam ne idu na ruku. Rat je lako pokrenuti, to možemo vidjeti čim otvorimo novine. Mir je teško održavati, to znamo i iz svakodnevnog života, odnosa s djetetom, najboljim prijateljem, kolegicom s posla. Mora ostati nada. I pišem tamo da je nada krezuba djevojčica, ali je izdržljiva i hrabra i uvijek ju možemo naći u ruševinama.

Sličan optimizam javlja se na kraju i u "Tatinom sinu". Stvari nisu idealne, ali glavni protagonist nas ostavlja s nadom i toplinom...

Dopustit ću si (još) malo patetike. Kad smo kod onog nervoznog prvog, drugog dajte, nama je sasvim jasno da su ljubav i strah dvije sile koje se u nama izmjenjuju, jedna na mjestu druge. Nada ipak stavlja presudni gram na stranu ljubavi. U mojim tekstovima je ta nada upravo toliko sitna da ju se može i previdjeti, gram, ono što ti kumica na placu pokloni ako si joj simpatičan. Prestat ću s ovim metaforama, obećavam, ali zima je i sve je sivo pa si dopuštam jer me vesele.

U mnogim drugim dramama tematiziraš često akutne probleme našeg društva, pogotovo naše generacije. Bilo da se radi o nesigurnom životu, stalnom trčanju, potplaćenosti, nasilju bilo koje vrste, otuđenosti. O tome govore i tvoji romani. Tvoji tekstovi uronjeni su u naše svakodnevice i traženja, prijateljstva, raspade, pokušaje. Koliko ti je bitno pisati o našoj generaciji?

Hm, ne mogu baš reći da mi je to toliko važno. Ali pišem o onome što me preokupira, o čemu razmišljam, što živim i s čime sam se spreman suočiti. Moja je mašta ponekad ograničena i nikad se nisam usudio pisati o nečemu što mislim da ne mogu razumjeti. Naravno, s godinama se moje teme, perspektive i fokus šire iskustvom života. I to generacijsko pitanje, koje se lako prišije, je zapravo politički, ekonomski i, ako želiš, ideološki kontekst lika. Svaki taj kontekst mijenja i uvjetuje svakodnevicu lika, njegovo emotivno stanje i kvalitetu odnosa koje uspostavlja. Većina mojih tekstova je o nekom obliku odrastanja ili o prijateljstvu. Mislim da su to moje glavne teme. A obje te stvari uvjetuju sve što si gore precizno navela. Svijet koji živi naša generacija je veoma nestabilan i kao da uvijek ima rok trajanja, naši ugovori, naše adrese i gradovi, naši stanovi (koje rentamo iako će se uskoro prodati i postati apartmani), naše ljubavi i naši stolci (ako smo privilegirani) iz Ikee.

Novi roman "Tatin sin" započinje snažnom rečenicom o očevoj bolesti i kroz naredna poglavlja tematizira se taj neostvareni odnos, želja za roditeljskom ljubavlju, ali i nemogućnost da se probije barijera u komunikaciji. Koliko su veliki ponori između nas i naših roditelja i je li ih možda ipak moguće nekako prijeći? U prvom dijelu trilogije Hotel Bezdan u razgovor u hotelskoj sobi dovodiš tri generacije muškaraca, sina, oca i djedove i oni pokušavaju razriješiti čvor traume...

Ne znam koliko je to pitanje o samo ove dvije generacije. Mislim da je ovo jedan od problema otkako je svijeta. Pa sigurno su Adam i Eva razgovarali nakon cijelog onog kuršlusa s Kainom i Abelom. I rekli bi nešto poput, o.k. ti i ja smo stvarno prošli neke stvari, ali koji je ovo vrag? U našoj geografiji, mi i naši roditelji imamo nekoliko velikih ponora. U jednu ruku, oni i mi nismo odrasli u istom sustavu i ideologiji. Njihove i naše žudnje i želje nisu iste ili nemaju istu težinu. Oko njihove 30 godine, svijet se preokrenuo. Mi smo tada ušli u taj svijet. Paralelno s time, nevezano uz našu geografiju, tehnologija je učinila revoluciju. Mi odjednom više tipkamo, imamo teritorij koji je njima relativno nepoznat ili isključivo praktičan. A to je sve opet samo kontekst. Ali imamo i nešto što je inherentno za ljudsku vrstu, a to je kompleksan i kompliciran odnos između roditelja i djece.

Tu ima nekoliko modela, ali svako dobije svoju unikatnu kombinaciju, kao DNK, kao splet nesretnih gena koji nam ostavljaju poderanu štitnjaču, osjetljivo zubno meso, stanice raka (da, proveo sam zadnjih par dana čitajući te prije spavanja) ili neobičnu potrebu za alkoholom. Ili kako to lijepo kaže Philip Larkin:

They fuck you up, your mum and dad.
They may not mean to, but they do.
They fill you with the faults they had
And add some extra, just for you

No, naravno da se sve može. Odnosi se moraju uspostaviti. I roditelji moraju osloboditi svoju djecu. Djeca imaju pravo tu slobodu izboriti. I ništa od toga ne mora biti agresivno. Još je gore, treba početi otvoreno i iskreno razgovarati kao dvije odrasle osobe. Ima li što strašnije za obje strane? Evo, taman mi je YouTube ispljunuo pjesmu Charlotte Day "Wilson Work" iz serije Euforija:

It's gonna take a bit of work
Oh oh, work
Now that you're here
Whoa-oh, work

Prigodno.

Kod tvog dramskog pisma interesantna mi je jedna stalna prisutnost poezije, bilo da se radi o monolozima, bilo da se radi o poemama koji su integralni dijelovi drama. Poetski jezik osjetim i u tvojoj prozi...

Meni je bilo lakše autati se kao gej osoba nego kao pisac. Prvo sam obavio s 18 i nisam pretjerano razmišljao o tome. Za drugo mi je trebalo prolongiranje studija na 8 godina, nekoliko nagrada i psihoterapija. Da sam pisac, prvo sam govorio u povjerenju bliskim prijateljima, a sad već mogu reći i strancima. A poezija… prvo sam tvrdio da ju ništa ne razumijem, a sad uviđam da sam ju gurao gdje sam stigao. U drame, u roman, u čestitke prijateljicama, ali naravno uvijek je bilo opravdanje, forma, stil, cinizam, humor. Eh sad, ti si, igrom slučaja, vidjela moju poeziju pa se ne mogu više skrivati. Ali sam još uvijek pjesnik u ormaru. Možda ima nešto u tome da je seksualna orijentacija samo dio mog identiteta, a poezija, hm, može zauzeti puno veći dio tog kolača.

Već na početku romana "Tatin sin", ove rečenice: "Moj otac ne poznaje nikoga poput mene. Vjerujem da sam ja jedini homoseksualac kojeg je upoznao. Sigurno jedini koji živi autano. On ne zna nikoga tko piše ili je pisao.(...) Moj otac, do mene, nije poznavao ljude koji gledaju preduge filmove i idu na otvaranja izložba. Nikada se nije družio s muškarcem koji je sebe proglasio feministom. Nije znao da postoje dječaci koji ne žele voziti auto." Upravo one odmah detektiraju nemogućnosti odnosa, ali i hrabrost suočavanja s istinom. Koliko ti je pisanje na ovakav, ogoljen, način bitno?

Ne znam. Tek sam na početku pa ne mogu baš tako precizno i suvereno definirati svoj stil. Ide u nekim fazama. Prije ovoga, stvarno me zanimao maksimalizam kao u Steli, Olympiji stadion ili Velikom hotelu Bezdan. Pa i "Poderana koljena" su kićena. Onda sam uvidio da sve više čitam nešto sasvim drugačije. Sabrana djela Lydie Davis sam držao poput Biblije pored kreveta, iščitao sam Oscara Wildea koji nema zarez viška, Fran Lebowitz, Dorothy Parker… Osjećam da je to nešto blisko meni, samo mi je trebalo vještine (jer nije lako) i hrabrosti (a to pogotovo nije lako) za izložiti se. 

Poderana koljena Pešut Dino

Nekoliko godina radio si u Berlinu, gdje si i živio. Tvoja drama "H.E.J.T.E.R.I." uvelike govori o odlascima i povratcima. Koliko je za tebe Berlin bio poticajan, pogotovo taj život? Što je na kraju presudilo da se vratiš?

Berlin je prekrasan grad, jedna relativno mala utopija i igralište sve izgubljene djece. Otišao sam tamo još samo malo odgoditi odluke i odrastanje, ostvariti svoje dječačke želje da živim u zaista velikom gradu. I ne žalim dana, ni dvije duge zime. Upoznao sam prekrasne ljude koje smijem zvati svojim prijateljima. Berlin je bio grad koji je uvijek samo malo u budućnosti, simulacija nečega što tek dolazi, u modi, u ljudskim pravima, u zabavi, u umjetnosti. Bile su to dvije prekrasne godine mog života. Nakon toga sam shvatio da se u Berlin želim stalno vraćati, ali ne i živjeti tamo. I da, u Berlinu sam shvatio da sam pisac, da sam dobio hrvatski jezik kao temeljni alat svog izražavanja i da ne bi bilo loše da u njemu i živim. Nedostajao mi je Zagreb, moji ljudi, mala odabrana obitelj, nedostajala mi je dostupnost (ili da citiram Stolicu) blizina svega i svih, nedostajali su mi Mirna, Keti, Adrian, Lada i obitelji, nedostajala mi je lakoća stvaranja trajnih odnosa.

Čitajući tvoja dva romana, nekako mi se čini kako je "Tatin sin" ipak odlučio biti otkriveniji prema svijetu, nježniji prema sebi. Dogodio se i taj prijelaz iz pisanja u trećem licu na pisanje iz prvog lica? Je li "Tatin sin" svojevrsni nastavak "Poderanih koljena" ili ta dva romana ne bi trebalo čitati u istom ključu?

Ne znam. Time neka se bavi dobronamjerni ili malo manje dobronamjerni književni kritičari_ke i teoretičarke. Mi ionako možemo napisati samo ono što u tom trenutku pišemo. "Tatin sin" je puno otvoreniji jer sam možda i ja otvoreniji. I htio sam da roman o nečemu veoma zatvorenom, šutljivom, hermetičnom kao što je odnos između (tog) oca i (tog) sina bude rastvoren (dopustit ću si patetiku) kao zagrljaj.

Evo, neki dan mi je Ante Zlatko Stolica pisao da se pitao zašto "Koljena" nisu pisana u prvom licu. To sam se i sam pitao. A onda sam naletio na neki tekst koji mi je bio jako dobar ili sam se u njemu prepoznao (što je nekad ista stvar) koji je objašnjavao kako žene i manjine često ulaze u književnost preko trećeg lica jednine. To ima veze s našim iskustvom življenja. Češće se promatramo izvana. Recimo, mene su nešto lemali u osnovnoj školi i onda razviješ taj sustav promatranja sebe, ponašaj se manje feminizirano, pomakni se u kut, pobjegni u školski zahod, procjeni gdje je zlostavljač, kako se sakriti od učiteljice ili pedagoga jer te sram. I valjda mi je ušlo u pisanje ta vrsta samo-režiranja. No, to si ja samo ja tako tumačim svoj jedan roman. Sva lica s pripadajućim konjugacijama su jednako vrijedna i nije svako treće lice znak traume. "Tatin sin" je morao biti u prvom licu jer je to roman koji kreće od monologa prema dijalogu.

"Rekao mi je da Hrvatska nije zemlja za mene, da je Hrvatska okrutna i bijesna i rekao je da su ovdje ljudi žedni krvi. I rekao mi je da odem. No, ostao sam u zemlji gdje bi me mala razmjena nježnosti u javnosti mogla koštati ključne kosti, frakture lubanje ili smrti." Glavni protagonist "Tatinog sina" gotovo bolno je iskren u detekciji stanja odnosa u kojima se nalazi, bilo da se radi o prijateljstvima, odnosu s ocem ili odnosu s aparatom koji je nad njim, državom. Koliko ti je takav angažman bitan u pisanju? Koliko je bitno govoriti o onom što je izvan i unutar nas bez ružičastih naočala? Govoriti o klasnom sramu, o pozicijama manjina, autati se tekstovima i donijeti sve te istine na vidjelo? Njihovu neugodu, ali možda i samim time potencijal mogućih promjena... Likovi u tvojim dramama jednako su izravni u prijenosu tih emocija.

Ima citat od Johna Cassavetesa, prevodim: Reci što si, ne što bi htio biti ili što bi trebao biti. Samo reci što si. I to što jesi je dovoljno dobro. Ima li ljepšeg filma od njegovog "Love streams" koji govori samo to, što smo. To nije lako. Neki ljudi puno blebeću da bi to sakrili, drugi pak šute. Ali jednom kada se izgovori, kada ta mala istina izađe… E tek onda kreće, odnosi, život, oporavak… I što se mene tiče, pisanje. No, to je uvijek i samo djelomično. Reći što si je ekspedicija na Antarktik.

Treba li, da te parafraziram, raditi ipak, bez obzira na našu svakodnevicu, vježbe protiv cinizma?

Da. Svakodnevno! Cinizam je dosadan, daje nekakav osjećaj nadmoći nad tom provalijom. Humor je aktivan, preuzimanje kontrole i odgovornosti. Humor je jasna poruka da se mogu nositi sa sobom i sa svijetom, i pripadajućim problemima. Granica je tanka. Treba vježbati svaki dan! Ovoj intervju je moj današnji visoko intenzivni (crossfit) trening protiv cinizma.

“Pjesma je samo misao koja dobije svoj oblik. Pomaže mi u borbi protiv tjeskobe, daje mi smisao, pisanje ja mala pobjeda nad sramom.“, pišeš u jednom poglavlju "Tatinog sina". Što je tebi pisanje? Ima li razlika kada pišeš dramu, prozu? Već smo odali da se polako okrećeš poeziji. Koliko je to za tebe posao (radiš kao slobodni umjetnik), koliko je to tvoj poziv, koliko možda i način da se, kako pišeš gore, boriš protiv tjeskobe? U jednom trenutku otac u romanu kaže sinu i kako ne razumije zašto ne radi ono što voli, piše? Kako pomiriti sve te svjetove, kapitalizam, umjetnost, preživljavanje?

Nemam puno talenata. Mogu raditi to što radim. Pisanje je i poziv i posao. Ali to vrijedi za svakoga tko je pronašao smisao u svome radu. Imam u Sisku kozmetičarku, gospođu Katicu, marljiva žena koja zbilja naporno radi. Ali to je njen poziv. Njen poziv je da ljudi imaju prekrasna lica kao što su prekrasne osobe, tako mi kaže svaki put kad s lica čisti ostatke zadimljenih prostora i junk hrane. To vrijedi za doktor_ic_e, prodavač_ic_e, promotor_ic_e noćnih klubova, majstore. Evo, danas su mi došli dimnjačari. Oduševljeno pričali o svim tim tehnologijama, više od bilo kojeg pisca o svom pisanja. Na kraju mi je rekao nama je najvažnije da se ne pogušite u plinu

Kapitalizam možda oblikuje žudnje i želje, čini nas nestabilnim i u stalnom osjećaju da se natječemo. Ovo zadnje je najopasnije jer je to laž. I to osjetimo odmah kad pohvalimo ili preporučimo kolege. Stoga, čitajte Olju Savičević, Moniku Herceg, Darka Šeparovića, Stolicu, Dubravku Ugrešić… Eto već male borbe protiv kapitalizma. 

Sad mi je već malo jasnije koja priča može lijepo ići u koji književni rod. Drama je tu najzabavnija jer se onda mogu igrati da to glumim, a znam da će se, ako bude sreće, i umjetnički tim predstave poigrati. Kako pomiriti to sve, nemam pojma.

"Odgovor je set emoticona. Izbjeći komunikaciju u odnosima nikad nije bilo jednostavnije.“ Možemo li u ovom ekspresnom vremenu imati privilegiju zaista osjećati, komunicirati? Može li književnost, ili kazalište biti to mjesto gdje se vrijeme za nas usporava, a mi smo prisiljeni ipak osjećati i suosjećati?

Ako nas je išta naučila ova godina onda je to da možemo i moramo osjećati i komunicirati te osjećaje. I tu nam je internet stvarno pomogao. Mislim da puno ljudi zapravo traži načina da se izbori s osjećajem usamljenosti. Za neke, pomažu književnost i kazalište. Ljudi se mogu prepoznati, osjetiti nešto, uvidjeti da nisu sami u svojim problemima i osjećajima. To može biti u svim žanrovima, formama, dramskim i postdramskim, modernim, popularnim i postmodernim… Svatko si već nađe što mu odgovara. Za mnoge ljude umjetnost može biti dosadna, nerazumljiva ili nemaju naviku ili vremena. Pronalaze druge načine razmjene osjećaje i borbe protiv usamljenosti, možda religija, sport, kave s prijateljima, forum grupe o mačkama, igrice…

"I kad bih mogao, rekao bih mu da nisu svi ljudi stvoreni da budu roditelji. No ne stignu se to pitati, ne stignu promisliti. To je priroda tako napravila jer kad bi svatko sebe propitao je li za roditelja, na svijetu bi bilo jako malo ljudi. U trenutku kad si spreman priznati si da tvoja obitelj ne može ili ne zna ili naprosto neće pružiti ono što treba svakoj osobi, možeš otići u svijet i tražiti neku novu, odabranu obitelj. (...) Prepoznajem napuštenost, tu nepopravljivu štetu.“ Tvoj novi roman, osim odnosa s ocem i preminulom majkom, otvara i neka druga bitna pitanja, od nesretnih brakova, ili onog odabiranja vlastite obitelji kasnije, gradnje vlastitoga doma s ljudima do kojih nam je stalo, a s kojima nismo u krvnom srodstvu. Čini mi se da smo često obilježeni tim manjkom topline od strane naših primarnih obitelji, i da smo mnogi u stalnim potragama za jedinkama koje će postati naša nova obitelj?

Ta tema je meni važna, a mislim da odgovara vremenu u kojem živimo. Više je selidbi, odvajanja od biološke obitelji, odgođene su nam karijere, kupnje nekretnina ili stvaranje obitelji. Imali smo malo više vremena i kapitalizma da propitujemo što želimo (iako, znamo li?). I u toj brzini, naravno da imamo potrebu stvoriti zajednicu, osjećaj stabilnosti, ako želiš, i pripadnosti. I ako nema utjehe u karijeri, stanu, kreditnoj spasonosnosti, utjeha postaju ljudi. Osuđeni smo jedni na druge, moramo si davati podršku i sigurnost koju ne možemo više naći u širem političkom, socijalnom i ekonomskom kontekstu. I da, možda i jesmo osjetljiviji, kao što nas optužuju, ali ne vidim zašto bi to bio problem. Svijetu stvarno treba više nježnosti, zar ne?

Jedna od bitnih stvari u "Tatinom sinu" je i humor koji se nazire već od samog početka, da bi na kraju postao onaj najtopliji i najiskreniji humor kojim se ne samo branimo od svijeta, nego koji nam pomaže da se nosimo s onim najtežim, ponajviše gubicima. Upravo taj humor razoružava i sam cinizam, kako svi već i sam rekao. Koliko je taj humor promišljen kao tekst? Čini mi se da upravo s tim dijelovima tekst dodatno dobiva na emotivnom planu, jer nas može i rasplakati, ali i nasmijati... Moram priznati da se ne sjećam kad sam se tako naglas nasmijala čitajući neki naš roman.

Ajde, hvala ti. Humor je teško forsirati. Ali sam uvidio da si dajem prostor za usuditi se. Moja obitelj, a osobito žene u njoj, veoma su duhovite. Moji prijatelji su toliko prekrasno duhoviti. Nasmijati nekoga je podjednako uspješna metoda zavođenja, ali i utjehe. U najtežim trenucima sam gledao stand up ili Saturday night live. Humor je integralan dio mog svakodnevnog jezika, života i zaista način na koji se nosim sa svim onim gdje sam najtanji i najranjiviji. A i svuda oko nas vidimo humor kako niče gdje ga se najmanje očekuje. Recimo, na karminama kada sve suze na tren prekine val smijeha jer je netko ispričao anegdotu o pokojniku. Smijeh oslobađa, preko humora se povezujemo i prepoznajemo kao ljudska bića. Bez humora su često diktatori i zato su ranjivi pred smijehom. Humor možemo gledati i kao evolucijski dar, metodu preživljavanja. Joan Rivers je stalno ponavljala, ako se tome mogu smijati, znači da se s time mogu i nositi

I sad mi na pamet opet pada ona nada od ranije. Nada, ta mala krezuba djevojčica, traumatizirana, možda gladna, uvijek na krivom mjestu u krivo vrijeme, kojoj se karte nisu posložile, gotovo je sigurno i stand-up komičarka. Smije se sama sebi, s drugima, njenim prijateljima. I u tome nije sama. 
 

Dino Pešut

Tatin sin

  • Fraktura 11/2020.
  • 192 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533582863
  • Cijena 139.00 kn

Beskompromisan, brz, s kratkim poglavljima prepunim dubokih emocija u kojima se izmjenjuju seks i smrt, strah i radost, 'Tatin sin' Dine Pešuta roman je o generaciji onih rođenih devedesetih, koja živi lošije od svojih roditelja, osim ako im roditelji nisu tranzicijski dobitnici, o mladima koji su iznimno senzibilni i obrazovani, a društvo im uporno ne pruža priliku. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –