Marijana Radmilović : Putovanje oko tijela
Putovanje oko tijela
Iako je "Putovanje oko tijela" treća zbirka vinkovačke pjesnikinje Marijane Radmilović, na njen opus naletjela sam, ili je bolje reći upozorena sam na njega, od strane pjesnika i kritičara Davora Ivankovca i Franje Nagulova. Dugo sam pokušavala doći do njenih knjiga, i tek sam u jednoj od rijetkih zagrebačkih knjižnica uspjela naći njenu drugu zbirku, "Bolest je sve uljepšala". Davor Ivankovac je potegnuo da prvu zbirku "Portreti nepoznatih žena" iskopa negdje u Nuštru i poslao mi kopiju. Tako je u moj svijet ušla ta živa, tvrdoglava poezija tijela, otpora i čežnje i kad je izašlo Putovanje oko tijela, jedva sam čekala da krenem u još jedan svijet Marijane Radmilović.
Poezija je za ovu čitateljicu prije svega ono što izlazi iz srca i potrebe, ono što otvara naša bitna pitanja, i mapira naše traženje. Zbirka "Putovanje oko tijela" svakako je jedna poetska emotivna oaza u kojoj je lako namiriti potrebe srca. No, ono što je bitno za poeziju Marijane Radmilović jest da je u slučaju njenih knjiga to zapravo pravilo koje poštuje oduvijek. Njene zbirke tako sam gledala kao fascinantni rastući organizam koji širi krošnju, koja u zadnjoj zbirci "Putovanje oko tijela" dobiva punu autonomiju nad tekstom, zavidno je slikovit, slobodan, a sam iskaz je nenametljiv, nema granice i misao se ne sabija. Taj živi organizam poezije u ovoj knjizi naprosto govori sve ono o čemu misli da je potrebno, o prolaznosti, o tijelu kao mjestu koje se polako urušava, iako ništa u tome nema porazno ili tragično. Ono što nas to živo stvorenje poezije cijelo vrijeme uči jest kako je sve od prirode prirodno, čežnja je ravnomjerno raspoređena životom, a žensko tijelo poprište je mnoge borbe. Sve je to, kako jedan od naslova ciklusa nosi ime, bijela jeka tijeka. Možda je upravo jeka ono što mi je jedna od mnogih asocijacija.
Ova poezija jest poezija velike površine, izbjegava oštre kuteve tako da oštrice skuplja i onda, kao vrsni mađioničar, uspijeva hodati po tim iglama, ako mnoge stavi ispod tijela odjednom; mudrost je to i fizike, o tome kako je tlak sila na površinu i ako se puno igala postavi ispod tijela, lakše je to podnijeti nego samo jednu. Meni, kao čitateljici bitno jest i to jedno žensko razumijevanje i sporazumijevanje, ovo je poezija koja raznosi ženske glasove, glas jednog prapočetka koji je oduvijek i glas otpora i trpljenja. Možda je to i najbitnije ovoj čitateljici, jedno polje na kojoj jedna poludjela ptica govori drugoj, o toj nerazumnoj haljini, o brizi jednog stvorenja za drugo.
U jednom od stihova, Marijana se u novoj knjizi pita: “U jutarnjoj izmaglici trčiš bezumna i životna. /Iz koje si daljine došla, tako prekrasna?” i upravo je to živi trenutak poezije Marijane Radmilović, gdje se i sami pitamo iz koje su daljine i blizine ti stihovi zakoračili. Čuđenje je stalno, poezija Marijane Radmilović samonikla je, bez prevelikih upliva trenutne poezije, čvrsta je u svom razgranavanju i rekla bih da ona naprosto živi za svoju istinu. Poezija je nerijetko rezultat igre, potrage, a često je ono što zovemo lirskim subjektom udaljeno od nekog unutarnjeg svijeta. Ovdje taj bogati unutarnji svijet kao da je prepisan iz pjesnikinje, bez promišljanja i kalkuliranja, on je tu i dan nam je da hodamo kroz jednu sasvim osobnu, a opet univerzalnu borbu.
Sama zbirka sastavljena je od četiri poglavlja: nezasitna haljina, staklo vremena, ljepota propadanja i bijela jeka tijela unutar koje je raspoređeno četrdesetak pjesama. Sam naslov zbirke, kao i naslovi ciklusa odaju osnovnu preokupaciju zbirke, ona promatra tijelo i njegove mijene, način na koji vrijeme erodira i oksidira i nas same, ali i svijet u kojem se nalazimo.
U pjesmi slijepa pjesma Radimilović tako detektira našu stalnu zatočenost: “Kao da dodirujem nečije tuđe lice, moja me koža jedva prepoznaje”, a već u početku zbirke ona gradi jedan odnos koji se kasnije provlači kroz cijelu zbirku, govoreći o supatnji, ali i prešutnom razumijevanje između Žene i Žene, naznačivši tako već s početka, u prvoj pjesmi skriveni trag, glavno određenje ženskog iskustva: “Sve što ponovimo, izgubimo,/ne govorimo o tome, strpljive smo”. No, ono što je bitno je da ta šutnja nije predaja, ili podčinjavanje, ona je zapravo možda ono što bi se dalo vezati uz samu zemlju, to je šutnja trpljenja koja je ujedno svevremenska, ali je to i šutnja borbe i mudrosti. Ona je trenutak svijesti o vlastitoj prirodi koja je često, kroz povijest žena i ženskog stvaralaštva, bila ta koja je gurala naprijed. U šutnji i strpljenju tako su izboreni mnogi svjetovi i pozadinski ratovi. Preokupacija ženskim iskustvom također je stalna u svim zbirkama Marijane Radmilović, ona otvoreno i nenametljivo tako piše o svom, ali i tom općem iskustvu iz zbirke u zbirku. Ova zbirka možda je različitija u tom tonu koji vraća poeziju jednoj vrsti čaranja, a sama Marijana kao da je uzela ulogu čarobnice, svećenice koja “baja” i svojim poemama (jer mahom su to dugačke pjesme koje imaju česta ponavljanja, kao molitve) govori o našim tijelima i vremenu, načinu na koji smo dio prirode bez obzira koliko naš svijet ide kroz tehnološku revoluciju već desetljećima.
Marijana tako zaziva vodu, vjetar i sve što bismo mogli nazvati elementima pradavnog, osovinama svijeta, jedna voda doziva drugu. Iako Marijana u nespokojnoj pjesmi kaže “nema čarobne riječi”, ona zapravo samo oduzima moć božanstvu, u ono više i dalje od nas, ono iznad nas, što bismo nazvali čarobno, božje i vraća moć ženi, nama samima. Na kraju, jedna od bitnih odlika ove poezije jest što ona ne glumi niti nas vara, ona govori o životu kao čestom trpljenju, patnji i nerazumijevanju, ona ne očekuje od nas kako je to danas moderno da smo vječno sretni i optimistični i upravo je to mjesto gdje možemo učiti od ove poezije kako prigrliti vlastitu bol, isplakati je, zagrliti, nositi, kako naprosto dati sebi vrijeme da tugujemo.
“Bože, kako sam umorna/od tolikog padanja”, napisat će Radmilović u pjesmi hranjenje vrtloga i za mene je to jedna od najbitnijih misli koje sam pročitala u zadnje vrijeme u poeziji; priznanje umora, pada. Ona je iskrena, ogoljena, predana nama da osjetimo olakšanje jer smo isto tako umorni, umorni od stalnog kretanja i padanja, straha i brige. Radmilović progovara kroz glasove mnogih žena, ta je polifonija naglašena, ona putuje kroz različita tijela i vremena, različite oblike sputanosti, tkaninom ili bolešću. Tako s njima razgovara, promatra ih, ili govori iz njihova tijela.
Ipak, borba je i stalna u ovoj poeziji, ona priznaje bol, ali ne daje joj pobjedu i tako u pjesmi staklenka vremena ona govori o nadi, o pokretanju, o borbi i brizi za sebe: “ali prije toga/nacrtaj vata i prozore, posadi stabla,/svojim zračnim rukama načini zaklon/pticama, napuni im oči svjetlom i sjenama,/ ne zaboravi sebe, počni od stopala”.
Mnoge pjesme govore o usamljenosti ženskog entiteta, ali i o rastu iz ničega, o toj tvrdoglavosti, borbi pa tako u sigurnoj kući, meni jednoj od najdražih pjesama ove zbirke čitamo o jednom suputništvu, bezglasnom razumijevanju koje nadilazi vrijeme: “naša kosa rate iz samoće, naši glasovi/niču iz zemlje i cvjetaju sami za sebe” i na trenutak se pitam, koliko je to glasova u nama koje nas, kako piše Marijana, vuku kroz vrijeme sve ovo vrijeme?
Najbitnija pjesma za mene je svakako antologijska pjesma u zdravlju i bolesti koja se nalazi u zadnjem ciklusu zbirke, u kojoj je skriven i naslov zbirke. Pjesma je to koja sažima sve ono što Marijana Radmilović gradi stihovima u zadnje tri zbirke, od ženskog iskustva koje se generacijama manifestira kao opetovana bol i borba, bilo za ljubav, vrijeme ili naprosto nježnost koja bi nam svima trebala biti dana. Pjesma je to koja govori i o bogu, koji se često javlja u ovim pjesmama, ali uvijek s onom distancom koja prikazuje zapravo samu uzaludnost obraćanja nečemu što bi trebalo živjeti izvan nas i upravljati našim životima. Pjesma je to koja zaziva žene od pravremena, žene graditeljice, žene koje čekaju, žene koje obrađuju, žene koje rađaju, žene koje uče, kako to Radmilović piše koliko vremena dati vremenu, koliko života dati životu, i odlaze i dolaze: “Soba je bila puna šutljivih žena. / One su znale kako odnijeti svoje tijelo u najdalju šumu,/one su znale koliko dugo život može namatati smrt,/a da se ne smanji razlika između približavanja i udaljavanja./Žene sve znaju o sebi i drugima./ Jednostavno sam ustala i otišla.”
Mnogo bi se još moglo pisati o ovoj zbirci, ali ono što je bitno napomenuti jest da ona ima zavidnu razinu glazbe u sebi, čitanjem naglas najednom je vidljivo koliko je taj ritam ujednačen, melodiozan, koliko istančan. Zbirka je to koja povezuje naše glave, i stopala i ukopava nas u zemlju, vraća nas tlu, povijesti. Ona je poput kolektivnog pamćenja koje će nas, ako dopustimo, podučiti o nama samima.
Iako je sam naslov zbirke precizno naznačio jednu od osnovnih preokupacija zbirke, stalne putanje oko tijela i njegovih promjena, meni je ovo bilo jedno od ljepših, mnogostrukih putovanja oko vlastitog srca. Jer što je ljepše od poezije koja progovara duboku, svevremensku istinu, vlastitu čežnju, potragu i pritom ne ulazi ni u kakve zamke patetike?
Nije ovo poezija za one sklone brzim rješenjima, kratkim stihovima, ovo je jedna prašuma, poezija jednog prapočetka i njena gustoća često će putnika tjerati da krene iz početka. Ali kad se jednom probije kroz velika, životna stabla ovih pjesama, putnik će osjetiti kako je voda isprala njegov talog, zaplakati i dati vjetru da raznese sve što je pobjeglo dok se probijao kroz brbljavo svevremensko bilje i lišće.
* tekst je prvotno objavljen u časopisu Tema / siječanj-travanj 2020. (Meandar Media)
Putovanje oko tijela
- Meandarmedia 12/2019.
- 81 str., meki uvez
- ISBN 978953334.2160
Knjiga 'Putovanje oko tijela' Marijane Radmilović, zaokupljena je koncentričnim suočavanjem s vlastitim tijelom, koje je onda izvorište ili okosnica svih drugih relacija pojedinačnog prema općem, a kroz odnose prema sebi, uspostavljaju se odnosi prema svijetu koji percipiramo i prema jeziku kojim to pokušavamo artikulrati.