Mile Stojić : Mi smo izgubljena generacija koja je gradila utopiju socijalne pravde
Mile Stojić (rođen 1955. u Dragićini u Bosni i Hercegovini) jedno je od nezabilaznih imena suvremene poezije. Novinar, lektor, esejist, ali zaista prije svega pjesnik koji od prve knjige "Lijer, jezik prašine" objavljene 1971. neumorno piše. Objavio je tridesetak knjiga poezije, proze i esejistike, koje su prevedene na dvadeset jezika, a dobitnik je i mnogih nagrada. Izalazak Stojićevih sabranih pjesama "Muze i Erinije" u izdanju V.B.Z.-a povod je ovog razgovora s jednim od naših najbitnijih pjesnika; o poeziji, uzaludnosti, današnjici ili sutrašnjici, mogućim i nemogućim zavičajima.
Moj zavičaj je jedna ruka što maše u sjećanju
Muze i Erinije
Monika Herceg: Prošle je godine izašla svojevrsna kruna vašeg poetskog stvaralaštva. Sabrane pjesme, "Muze i Erinije" donoese zapravo suštinu i cjelinu vašeg velikog i širokog opusa i pred čitatelja izlaže svojevrsnu poetsku biografiju koja se kreće od vaših prvih pjesničkih radova.
Mile Stojić: Moje su knjige po mjestu objavljivanja raspršene, uostalom kao i moj život, rasute od Sarajeva, Beča, Cetinja, Splita, do Zagreba. Moj hrvatski izdavač V.B.Z. pružio mi je sjajnu mogućnost da ih okupim sve i objavim u jednoj debeloj knjizi, što je u našim uvjetima privilegij, prednost koju nemaju svi. Eventualnom istraživaču učinio sam posao lakšim, a samom sebi i znatiželjnom čitatelju priredio svojevrsnu retrospektivu, jedan kronološki uvid. Jer pisac je uvijek pod dojmom posljednje objavljene knjige, često bez jasne predodžbe kako je tekla vremenska rijeka njegova pisanja, što je objavljivao godinama i desetljećima.
Kako to da je odluka pala na sabrane, a ne izabrane pjesme?
Izabrane pjesme volio bih da napravi netko drugi, ova knjiga mu je za to dobra podloga.
Kako danas gledate na poeziju koja vas je držala, održala i konstanta je zapravo kroz vaš cijeli život? Koliko je poziv pjesnika svojevrsna sreća ili blagoslov ili i određeno prokletstvo?
Jagna Pogačnik ovu je knjigu nazvala svojevrsnom lirskom autobiografijom, što sam shvatio kao priznanje da je moja poezija vjerno odslikavala moj život, da je ona nikla iz života. Pisati se može jedino o doživljenom, o proživljenom. A poziv pjesnika je li blagoslov ili prokletstvo. Ja bih prije rekao – da, blagoslov prokletstva.
Moram možda početi i vašom biografijom, točnije biografskom crticom, njenim završnim riječima: „I tako, dok završavam ovaj zapis na mome prozoru bubnja kiša. Hladna jesenja sarajevska kiša.“ Nekako mi se čini da je to upravo jedna od bitnih odrednica. Vaša je poezija suštinski ujezgrena u Bosni, kakva je bila, i kakva opstaje i postaje. Pritom, naravno, govorimo o tome da je za vašu poeziju (u mom čitanju) svakako prostornost jedna ishodišna točka iz koje se raspetljava potom cijeli raspon drugih tema... Može li pjesnik ikada pobjeći od zavičaja? Ili, može li taj zavičaj pobjeći od njega?
Moj zavičaj je jedna ruka što maše u sjećanju, glasi jedan moj rani stih. Moj zavičaj je Hercegovina i to je jedina fiksna odrednica, od svih o kojima me pitaju. Evo i sada, dok smišljam ove odgovore, na mome prozoru bubnja sarajevska kiša i njen zvuk u mojoj uobrazilji vraća te davno zapamćene slike. I nema veze jesam li u Zagrebu ili Beču, jesam li u Berlinu ili na Trebeviću, te slike uvijek izranjaju. Ali istinska književnost ne treba ni robovati zavičajnim zadanostima, još je Šimić upozoravao da trebamo srušiti vlastitu djedovsku kuću, ako smo u stanju na njenom mjestu izgraditi novo, svjetlije i raskošnije zdanje. Ja Vam zahvaljujem na takvom čitanju, nisam u smislu, kako ste rekli, prostornosti, zavičajni pjesnik, moj zavičaj je, u širem značenju te riječi, svjetska književnost, ali ga u prvom redu definira moj hrvatski jezik.
Obilježilo vas je i iskustvo egzila, kao i vaše stvaralaštvo. Kako gledate danas na te godine? Iskustvo koje je došlo? Poeziju tada?
Iskustvo egzila trajna je dimenzija literature, a ono se posebno manifestiralo u dvadesetom stoljeću, vremenu svjetskih ratova i kataklizmi. I, evo, nastavilo u dvadeset prvom, kroz zvjerske ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini. Za mene je egzil u neku ruku bio spasonosna mogućnost, jer sam mislio da ću poludjeti, ako već i nisam. Nisam bio izbjeglica, nisam imao taj status, radio sam kao lektor na sveučilištu, ali sam dijelio sudbinu svih tih očajnika, svih tih „objekata“ etničkog čišćenja. Egzil je, veli Brecht, stanje u kome čovjek glasno govori, ali ga nitko ne sluša, pravi greške u jeziku, ali ga nitko ne ispravlja. Ja sam u bečkome egzilu napisao neke za mene bitne pjesme, ponajviše objavljene u knjizi „Prognane elegije“, a moja egzilantska promišljanja i sabiranja publicirao sam u knjizi "Via Vienna", koja je do sad objavljena na nekoliko jezika.
U pjesmi Sarajevska groblja napisat ćete, a istu će spomenuti i Petar Gudelj u svom pogovoru: „Groblje sašlo s brda i prošetalo svim ulicama/ našega grada“. Koliko je moguće u kontekstu naših prostora prekoračiti ponor neprestanih trauma, obilježnenost ratovima i zakočenost u stalnim perpetuiranjima nacionalizma i fašizma?
“Za čovjeka kojeg je mržnja istjerala iz doma nema nade, on je svoj dom izgubio zauvijek”, kađe Hilde Zaloscer, bečka spisateljica, rodom Bosanka, i sama ratna egzilantica u Drugom svjetskom ratu. Mi smo izgubljena generacija koja je gradila utopiju socijalne pravde, pa onda rušila pretpostavke na kojima je ona jedino mogla postojati. Ostali smo sami na sivim hridima zbilje. Bili smo zamorci u jednom neuspjelom historijskom eksperimentu. Za Vašu generaciju još možda nije kasno, ako budete radili sve suprotno od onoga što smo činili mi, vaši roditelji.
Literatura mora da registrira zlo u kojem živimo i da mu se na neki svoj način suprotstavi
Ovo što nas je ostalo
Večera bez politike
U vas je i vrijeme rijeka, jedna Leta u koju je Bosna uronjena, s jasnom podjelom na poslijeratno i prijeratno... Koliko je odluka da se poezijom bavite kao načinom da detektirate društvene i političke momente bila baš svjesna odluka? Vaši su tekstovi jasno postavljeni i ne boje se biti ono što zovemo angažirana književnost. Oni su antiratni, antinacionalistički...
Ne smatram sebe angažiranim autorom, jer ta odrednica u nas označava pripadanje određenoj ideologiji ili svjetonazoru, ali mislim da literatura mora da registrira zlo u kojem živimo i da mu se na neki svoj način suprotstavi. Svaka „neutralnost“ ili pacifizam tad idu u prilog silnicima. Gledaš kako siledžija gazi nevino dijete i okrećeš glavu ili pišeš o jesenjem lišću. Ima pisaca koji i tako mogu, ja nisam mogao. Svaki nacionalizam je zatvaranje očiju pred svijetom, prezir prema drugom. A od nacionalizma do fašizma samo je jedan korak. Ono za što smo vjerovali da je zauvijek pokopano, danas uskrsava u svom sablasnom liku i jedino se hulje tome raduju. I mi smo u Sarajevu zatvarali oči pred fašizmom, sve dok on nije zapalio grad i uništio nebrojene živote. To što sam o tome svojedobno pisao i upozoravao na zlo, barem smanjuje moju osobnu odgovornost i moj jastuk danas čini mekšim.
„Još mi je dalji/ Moj život u kojem sam jednom/ Razdragano pio rakiju/ S pjesnikom, koji će/ Poslati u smrt/ Tisuće, tisuće ljudi.“ Ovo su zadnji stihovi pjesme Drobim kruh u mlijeko u kojoj sve počinje čitanjem članka o nadolazećoj Karadžičevoj presudi. Ova pjesma, kao i mnoge, postavlja centralno pitanje naših života, razumijevanje onoga što se događa i mitologije kojom pokušavamo objasniti isto. U toj pjesmi, Svjetski je dan poezije, ali je i solsticij. Može li nam poezija pomoći pri razumijevanju tog svijeta koji svakodnevno operira ne samo činjenicama, nego nas bombardira i svim vrstama užasa do te mjere da otupljujemo? Upravo primjer Karadžića i činjenice da je bio i pjesnik jedna je od možda meni najtežih spoznaja, čudovišno u nama nerijetko nema veze s potencijalom da vidimo i lijepo (što suštinski vjerujem da poezije jest: te drugačije oči)...
Nisam s Karadžićem nikad pio rakiju, to je stilska figura, ali sam sjedio u sarajevskim književnim krčmama gdje je i on dolazio. Bio je snishodljiv, komplimentirao je književnim urednicima, što sam tada bio, a ja sam ga izbjegavao, bojeći se da me ne zatrpa svojim lošim pjesmama. Ali to lice jedne netalentirane književne tetke transformiralo se u lice krvoloka, odgovornog za smrt tisuća ljudi. I nitko tog zloćka nije bolje opisao od njegova generacijskog druga, sjajnog pjesnika Marka Vešovića, koji je napisao: „Meni je bilo zaprepašćenje kako je ta pihtija od čovjeka postala krvolok”. O tome kako uzorni građani postaju čudovišta pisao je Filip David u istoimenoj knjizi, pitajući se koliko u svakom od nas živi pritajeno zlo. Ja nisam bježao od života, cijeli život želio sam biti prisutan u svijetu, a umjetnost je bila moje tajno utočište. I danas je tako.
„Svijetu će se dogoditi veliko zlo/ A mi se spokojno smiješimo/ Jer smo na sve već oguglali/ U nas je dobro kad se ne puca/ U nas je odlično kada se ne biju/ Nama je zdravlje jedino bogatstvo./ Nama će se dogoditi najgore/ Što nam se može dogoditi – Neće se dogoditi ništa.“ Ova pjesma odmah me sjetila Kavafisove Čekajući barbare. Nekako, na našim je prostorima taj jedan mehanizam stalnog nezadovoljstva, ali i apsolutnog pristajanja na sve što se događa. Koliko je naš mentalit kriv za ono što nas je snalazilo i što nas snalazi? Koja je pozicija kulture u takvim ruševinama? Same književnosti?
Nije tu riječ o mentalitetu, prije bih rekao da se radi o megafonima nacionalizma koji snažno trube već desetljećima, tako da se ne trebamo čuditi svakodnevnoj agresiji, posebice prema drugom i drukčijem. Ljudi su ubijeni u pojam, osiromašeni i ranjeni, a to je najplodnije tlo za nacionalizam. Razumijem i zabrinutost i strah, jer nas napuštaju naša djeca i odlaze u tuđe zemlje zauvijek. Ovdje se živi od danas do sutra, ratne rane još su nezacijeljene, a elite i mediji svaki dan na njih dodaju novu sol.
Poezija je jedina utjeha i druge utjehe nema u društvu bez vjere, ljubavi i nade
Ruža u oluji
Priznanje : Izabrane stare i nove pjesme
Krešimir Bagić u pogovoru "Muza i Erinija" piše kako bi se, kada bi trebao izdvojiti jedno obilježje vaše poezije, odlučio prije svega za komunikativnost. Komunikativnost vaše poezije stalno je njeno obilježje, misli i jezik precizni su u iznošenju i emocija i kritika. Koliko je takav vaš stil bio namjeran izbor? Može li pjesnik birati svoj jezik, ili jezik neprestano izabire njega?
Pitanje komunikativnosti jedno je od prvih: komu se ja obraćam? Ne vjerujem da poezija može imati široko čitateljstvo, nije ga nikad ni imala, ali dobroj pjesmi ne treba onaj školski upit o namjeri pjesnika, o tom što je pjesnik htio reći. Pjesma je uspjela jedino ako uspostavi „frekvenciju“ s čitateljem, da se poslužim jednim modernim idiomom. I tu nema posrednika. „Ako je pjesmi potrebna fusnota, onda je pjesma shit“, govorio je moj pokojni prijatelj Boris Maruna, čije sam pjesme ovih dana ponovno čitao, žalostan što njegovo djelo nije dovoljno pročitano i bolje prepoznato u suvremenoj hrvatskoj književnoj recepciji.
Vaše pjesništvo pjesništvo je izravno u emotivnosti, ali i u preplitanju osobnog i povijesnog, društvo je neprestano u komunikaciji s lirskim subjektom i on, kao stalni promatrač jasno komunicira svoje stavove prema tom svijetu, obuhvaćajući sve velike teme, od ljubavi do smrti. Ta poezija neprestano ulazi i u dijalog s drugima, tražeći sugovornike. Koliko su nam takva čitanja bitna? Prepoznavanja?
Cjelokupna svjetska poezija piše o temama ljubavi i smrti, ali svaki pjesnik na svoj način. Veliki Benn kaže da svi imamo domovinu ljubav i grob, ali pravo pitanje je zašto mi to pišemo. A kad je riječ o tradiciji, ja sam relativno dobro upoznao poetsko nasljeđe našeg jezika, jer sam studirao, a i čitam to već godinama. Mi smo nikli na tradiciji našeg jezika, ali ta činjenica nas obavezuje da idemo uvijek dalje i šire. Neprestano smo u komunikaciji s drugima i upravo ti drugi osmišljavaju naše biće i postojanje. Obožavanje vlastite tradicije Davičo je nazivao tradicioljubljem i ono još uvijek dominira na ovim prostorima. Slaba je i jalova poezija koja je upućena samo jednom nacionu ili plemenu.
Iako sam prije spomenula vašu poziciju pjesnika koji jasno govori o stanju svijeta, ratovima, krvavosti sadašnjice, kada god da ta sadašnjica jest (a dalo bi se uopće o tome imamo li pravo misliti da je prošlost zaista ono prije), vaš je opus uvelike i ljubavna poezija koja neprestano propituje odnos s drugim, nastoji ga usidiriti u vlastito poimanje svijeta i vremena. Što je pisanje ljubavne poezije? Koliko je to uvijek novo, ili vazda isto?
Pitanje ljubavi temeljno je pitanje smisla naših života, jer bez ljubavi su naše riječi, kao što kaže sveti Pavao, tek praporci što zveče. A ljubavne pjesme zbore uglavnom o neostvarenim snovima, jer netko je već primijetio, mislim Šantić, da ostvarena ljubav ne mari za pisanje stihova. Da je Julija Primicova pjesniku uzvratila ljubav, vjerojatno ne bi bilo Prešernova "Sonetnog vijenca", šalio sam se u jednom eseju, ili pjesmi, ne sjećam se više. Mi smo bez ljubavi i zalud pjesme, nemoćne i kratke, veli Šimić, sugerirajući da je u svijetu koji ne poznaje ljubav poezija suvišna.
Na kraju, vaša je poezija, jasno je, davanje i dijagnoze ovom društvu. Danas, kada smo suočeni s ratom u Europi, iako je teško bilo povjerovati da se zaista tako nešto može dogoditi, kada smo u situaciji da izbjeglice na hrvatskim granicama nasiljem vraćamo i odvraćamo od te Europe koja nekako ipak pristaje na genocide, možemo li zaista govoriti o sutrašnjici koja može biti bolja, pametnija, suosjećajnija? Je li tu poezija naša nemoć ili naša moć?
Što nam donosi sutrašnjica? Tribalne ratove, sa neviđenim razaranjem i patnjom nedužnih, kao što je bila agresija na Bosnu, ili ova ruska agresija na Ukrajinu, kad se cijeli planet trese od straha pred nuklearnom kataklizmom. Potom duboko siromaštvo i kriminal koji dolazi nakon njih, što najbolje osjećamo mi u Bosni. Bolest tzv. elite, koja se krvavih ruku guši u seksualnom razvratu, drogi i alkoholu, u sveopćem zaboravu onog Kantovog moralnog imperativa. Možda će u jednoj takvoj poživinčenosti, veli Milosz, poezija predstavljati zdravlje među bolesnima, kao što je danas bolest među „zdravima“. U svakom slučaju možemo već sad reći da je poezija jedina utjeha i da druge utjehe nema u društvu bez vjere, ljubavi i nade.
Pjesme
Trijumf mašte
Mi dolazimo iz predjela žalosti
gdje literatura, slikarstvo i glazba nisu neophodni,
Osim tugaljive narodne poezije, tu i tamo
tek pokoji stih kao bljedokrvni
ukras općenarodnim tiranima
Stog naše pjesme nemaju uobičajeni šarm
ni dopadljivost, ni spleen. Čak
ni zvuk melankolije
koji stvara kiša bubnjajem po krovu
Mi nemamo krova
Naši stihovi nisu dekadentni
u njihovim prozorima ne zrcale se
svjetla velegradova
tek suze, tek limfa i krv razlupanom oknu
oni govore o preživljenju, o sirovim
oblicima razbacanim u blatu
s nešto apsurda. Sretni život
u podijeljenim gradovima
prostor metafore kao prostor groba
Ius gladii, bič gladi, korbač osvete što fijuče
nad otvorenim rakama
Našoj književnosti nedostaje načelo
igre, epikurejstvo duha
umjesto pirueta erosa, grč suspensis animis
Kritičari je najčešće karakteriziraju
psihološkim sindronom
Urednici je uvijek smještaju u posebne rubrike
u lazaret edicije
Manjak radosti uzrokovan je viškom istine
barok rečenica zamijenjen elipsama urlika
što se slijevaju u jednu točku, u tišinu
Ali, dosegli smo zato trijumf mašte
Govoreći o stvarnosti postižemo
čudesne, gotovo nevjerovatne efekte
u našem slučaju izjednačeni su
označitelj i označeno:
Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo
Weltschmerz je već stanje rasječenih usta
Vatra za nas nije proplamsaj
duha već heraklitsko počelo
što je progutalo svijet
Nad kraterima hramova
revolucionirali smo poetičke forme
i otkrili jedini bitam ritam, ritam zemlje
što se otvara i zatvara
Ove pjesme pisane su za naše mrtve
oni nas najbolje razumiju
_____________________________________
O čemu su govorile naše pjesme
O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratci
potom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate
refrene
koji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.
Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalo
piskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kiše
koja se uvlačila pod svoju svilenu maramu,
melodiju ostavljenoga
koji je pomišljao na smrt
Zagledana u bore moga lica na krevetu
Zamišljaš li kako će ono izgledati na odru,
okruženo svijećama
Ako prvi odem
Zamišljam li, ako prva odeš,
kako će izgledati na odru,
okruženo svijećama
tvoje lice
Mile Stojić, Muze i Erinije
Muze i Erinije : Sabrane pjesme : 1977. - 2020.
- V.B.Z. 09/2021.
- 888 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535204190
Još jedan zreli Šimić uzletio iz Drinovaca, iz Brotnja, leti visoko iznad tradicionalnih hercegovačkih motiva: kamena, siromaštva, šipaka i jasmina, pod njim u dubini zeleno se iskri Neretva. Moderan i tradicionalan. Ima pitomosti i milosti. Ima južnosti. Pjesme mu čitljive i čeznutljive. Pune sadržaja i smisla, sebe i nas. (Petar Gudelj)