Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sandra Pocrnić Mlakar • 07.06.2018.

Lidija Deduš: Rat je promijenio psihološki DNK

Lidija Deduš

Lidija Deduš, adresom Varaždinka, već je duže vrijeme ime čija poezija iskače na Facebooku, što odmah znači i da joj je čitanost potencionalno regionalna, zahvaljujući čemu je bila i finalistica Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, i bilo je samo pitanje dana kada će se nešto od te silne produkcije oknjižiti. Paradoksalno, doživjela je čak i prijevode na engleski prije prve objavljene zbirke poezije.

No, na Natječaju Trećeg trga osvojila je nagradu i na temelju nje objavila zbirku „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ koja će biti predstavljena na četvrtom Festivalu Prvi prozak na vrh jezika u petak, 8. lipnja 2018. u Zagrebu.
 


Sandra Pocrnić Mlakar: Bili ste među deset mladih pjesnika koje je 2016. godine okupilo Varaždinsko književno društvo u zajedničkoj zbirci “Aritmia” urednika Nenada Slukića. Znate li gdje su ostali pjesnici iz Aritmije? Što je za Vas značilo uvrštavanje u zbirku?

Lidija Deduš: Zapravo, "Aritmia" je objavljena godinu dana ranije, 2015. godine, ali je prvu (i jedinu) promociju doživjela 2016., nakon čega su autori i njihove pjesme bili predstavljeni u lokalnom dnevniku Varaždinski.hr i tu, otprilike, završava interes lokalnih institucija za lokalnu pjesničku scenu. Nenad Slukić je u vrijeme prikupljanja materijala za zbirku bio predsjednik Varaždinskog književnog društva, a njegova je namjera bila pridružiti društvu nove, mlađe autore kako bi se osvježio sastav društva, razvila nova scena na području Varaždinske županije, pa i šire, jer su u zbirci zastupljeni i autori iz Međimurja, a produkt cijelog procesa je trebao biti ujedinjenje pjesničkih glasova i stvaranje prepoznatljive skupine autora nalik na društva kakva postoje i u drugim gradovima Hrvatske.

Nažalost, ne znam što je s ostalim pjesnicima zastupljenima u "Aritmiji", budući da smo, zbog posla, studija, obiteljskih i drugih obaveza već inicijalno bili rasuti po različitim dijelovima zemlje pa nismo imali priliku za neka značajnija druženja i kontakte. Uvrštavanje u "Aritmiju" je za mene bio prvi korak u tiskolovinu. Moje su pjesme dotad bile objavljivane na internetskim portalima za promicanje književnosti, najprije na Knjigomatu koji je u međuvremenu, nažalost, ugašen, a zatim na Afirmatoru. Nakon "Aritmije" nastavila sam objavljivati i na drugim portalima i u drugim književnim časopisima pa je ona, u stanovitom smislu, bila kamen temeljac u mom javnom poetskom profiliranju.


U niskom preletu tenkovska granata razbija susjedov dom./na počinak šalje mamu, tatu, psa i papagaja./ Slike rata česte su u Vašim pjesmama. Koliko je Vaša generacija rođenih pokraj sedamdesetih određena ratom koji je preživjela? 

Često ističem kako rat nije pojava vezana isključivo za samo mjesto događanja, nego se, kao rak, širi na sva područja društvenog djelovanja, dakle – i na slobodne teritorije. Kad je na području bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina izbio rat, on se osjetio ne samo u regiji, nego i u svim zemljama koje su bile otvorene za prihvat izbjeglica i zbrinjavanje ratnih stradalnika, što direktno, što indirektno. Samim time ne mislim da je samo moja generacija određena ratom, već mislim da je on odredio minimalno četiri generacije – moju, mojih roditelja i njihovih roditelja, a kao što, nažalost, imamo priliku vidjeti u današnje vrijeme i generaciju koja je došla nakon nas.

Tim je ratom započela moralna i psihološka dekonstrukcija društva koje je u njega bilo uvučeno te još i danas, a prošla su preko dva desetljeća od njegovog završetka, mislim da je on duboko u nama izmijenio životni kod po kojem bismo se, možda, danas vodili i prema kojem bismo stasali u neke sasvim druge osobe. Osim toga, ratno djelovanje utjecalo je na raspad mnogih obitelji; roditelji koji su imali takvu mogućnost djecu su slali u svijet, a sami ostajali u okupiranim područjima i prolazile su godine u kojima su djeca odrastala i gradila se u ljude koji, u emocionalnom smislu, više nisu imali veze s roditeljima koje su ostavili. Ostao je, doduše, privid zajedništva koji je zapisan kodeksom ponašanja i veza između članova obitelji, ali sama riječ obitelj više nije podrazumijevala kvintesenciju koja ih spaja i po kojoj bi ta djeca, vođena roditeljskom brigom, utirala svoj životni put.

Djeca rođena krajem sedamdesetih su početkom devedesetih bila u prijelomnim godinama, trebala su u tom vremenu odrasti, a dogodilo im se to da su izgubila veze s uzorima – roditeljima i članovima uže obitelji, koji su ih trebali navigirati; bili su prisiljeni sami se snalaziti na svim područjima i mislim da je taj faktor, pored svih ostalih zbivanja, bio presudan u formiranju ličnosti kojima će postati.

Posjetila sam Sarajevo nekoliko puta nakon rata i vidjela da su se ljudi podijelili na one koji su ostali i one koji su otišli. Rat je promijenio psihološki DNK, da ga tako simbolično nazovem, ljudi su se iz prijatelja preko noći pretvarali u neprijatelje, riječju – u međuljudskim odnosima je nastala rupa kojoj će trebati mnogo vremena da sraste, ako ikad. Također, rat je odredio 80 posto životnih navika i potreba ljudi koji su ga preživjeli, počevši od raseljavanja po cijelom svijetu, prilagođavanja na nove jezike, životne uvjete, mentalitete pa do intimnih preispitivanja, tjeskoba, egzistencijalnih pitanja i suočavanja svake od tih osoba s nekim novim sobom.

Isto tako, ostavio je u nasljeđe moralnu i etičku dekompoziciju društva, pa danas, kao posljedicu, imamo mali broj veoma bogatih i veliki broj veoma siromašnih ljudi te još veći broj veoma nezadovoljnih mladih ljudi koji, nažalost, perspektivu pronalaze u sretnijim zemljama Europe i šire.


Patetičan naslov, jednostavan stih, upečatljive slike uz često autoironično posezanje za pojmovima iz pop-kulture – osobine su Vašeg izraza. Takva je i pjesma Dragi Morrissey, kojom se i Morrissey pridružio Miši, Jasni Zlokić, Doris Dragović… Zašto ste estradnjake pozvali u poeziju?

U svibnju ove godine mi je u izdanju beogradske kuće Treći trg izašla zbirka pjesama „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ koja će biti predstavljena na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. Od svih gore navedenih estradnjaka u njoj se nalazi samo Morrissey, dok ostale planiram uvrstiti u zbirku koju trenutno sastavljam. Za odgovor, počet ću s Morrisseyem, koji me inspirira cijelog života svojom kritikom društva, tj. svega onoga što u njemu ne valja, ali da bih objasnila estradnjake u poeziji, moram proširiti kontekst – „Apatridi“ započinju pjesmom Sarajevo koja govori o sredovječnom muškarcu zarobljenom u gradu bez struje, vode, hrane, bez grijanja, muškarcu koji je izgubio dostojanstvo, što je veliki udarac za osobu koja je pater familias, ili kako vjeruje – stup obitelji u patrijarhalnoj okolini u kojoj smo u osamdesetima odrastali, koji gleda kako mu život prolazi iza zamračenih prozora, kojemu u kuću provaljuju dvojica naoružanih do zuba, a bez zuba, i koji prijete njemu i njegovoj ženi, uperuju pištolj u glavu njegovog najmlađeg djeteta, traže oružje koje je, zapravo, samo izgovor da se taj muškarac i ta obitelj kazni za nepostojeću krivicu, samo zato jer oni to mogu, jer smatraju da na to imaju pravo i da imaju „moć“.

Sredovječni muškarac iz te pjesme je moj otac – iako, to je u stvari bilo koji muškarac zatočen u ratu tih godina – koji je po struci bio muzičar i moje prijeratno djetinjstvo bilo je uvelike obilježeno muzikom. U našoj kući slušalo se sve – od Miše Kovača, preko ABBE i Baccare do Mozarta i Beethovena; kad smo putovali na ljetovanja, u autu su svirale pjesme sa Splitskog festivala; u dane odmora i opuštanja na repertoaru je bila ozbiljna glazba ili Tereza Kesovija; slušao se pop, ali nas nije zaobišla ni Lepa Brena, tako da je takva šarolika glazba ostala pečat na mom djetinjstvu.

Kasnije, kako sam stasavala, moj izbor je prešao u sasvim nešto drugo, pa otuda i Morrissey, koji me vodio kroz život od 13. godine, koji mi je jako puno značio, i još mi znači, i od kojeg nikad nisam odustala, iako kraj pjesme o njemu možda sugerira drugačije. Ostale estradnjake sam iskoristila kako bih ispričala priču svog života, a tu se opet referiram na Morrisseya, koji u pjesmi Half a Person opisuje svoju adolescenciju, koja je i moja adolescencija, tj. adolescencija moje generacije pa u zadnjem stihu pjeva: that's the story of my life... – tj. života svoje generacije. Ali, da budem precizna – svi ostali estradnjaci navedeni u Vašem pitanju smješteni su u samo jednu pjesmu, Potraži me u predgrađu, čiji sam naslov, očito, preuzela od Meri Cetinić. Međutim, postoji ideja da jedan od ciklusa u sljedećoj zbirci bude u potpunosti posvećen pop-hitovima ex-yu estrade, ali o tom po tom.

Ne vidim ništa sporno u miješanju estradnjaka i poezije, dapače – mislim da je poezija, kao i matematika, sve oko nas i da je treba tražiti u svemu, pa i na estradi, što da ne? Estrada je, htjeli mi to ili ne, dio naših života i vrši značajan utjecaj na društvo. Osim toga, pop kultura i njezine podvrste su jedno od područja mog interesa kojem bih voljela, kroz poeziju, u budućnosti dati više prostora, ali to je već tema za neki drugi razgovor.

Generacijski, svi se suočavamo s istim problemima i bez obzira na nacionalni predznak koji nam se daje, ti su problemi konstanta. Posljedično, i teme su nam zajedničke, a dogodilo se da sam s nekim pjesnicima na čitanjima i predstavljanjima shvatila kako nam je, u nekim segmentima, bio isti čak i tijek misli.

Lidija Deduš

Vaše su pjesme prevedene na engleski i objavljene u publikaciji Europe Now Sveučilišta Columbia. Tko je napravio izbor Vaših pjesama koje su prevedene na engleski? Kako doživljavate svoje pjesme na engleskom?

Pjesme za publikaciju Europe Now, koju je uredila Katrine Øgaard Jensen, preveo je sarajevski prevoditelj Mirza Purić, dugogodišnji suradnik tog časopisa, a do suradnje je došlo sasvim neočekivano, nakon što sam od njega dobila upit za dozvolu da objavi dvije već unaprijed prevedene pjesme po njegovom izboru. Uz moje, u tom tematu objavljene su i pjesme Anite Pajević, Bojana Krivokapića, Selme Asotić, Darka Cvijetića, Anje Marković i Miodraga Stanisavljevića, dakle značajnih imena iz regije, i bila sam iznenađena i obradovana, naravno, ali me sve to malo i zabrinulo jer je prijevod ipak bio još jedan korak naprijed, pa se kao logična nametnula i konstatacija: ok, možda je vrijeme i za zbirku.

Međutim, kad su u travnju 2017. te pjesme objavljene i kad sam ih prvi put vidjela, izgledale su mi kao moja mala djeca koja stoje na vjetrometini na kojoj ih šiba vjetar i govore nekim jezikom koji ne razumijem zbog šuma u zvučnom kanalu. Trebalo mi je malo vremena da prihvatim činjenicu da sam sad stvarno tamo negdje vani, u svijetu, i da je moj rad poprimio sasvim novu dimenziju. Još uvijek, kad ih čitam na engleskom, prevodim ih u glavi automatski na hrvatski i mislim da sam, koliko god te problematike bila do tog trenutka svjesna, tek tada zaista pojmila ulogu jezika u ljudskom razvoju i njegovu važnost u materijaliziranju misaonih procesa.

Čitanje prijevoda tuđih pjesama je jedno, ali čitanje vlastitih prijevoda je sasvim druga priča, a za mene je on značio ne samo prijevod na drugi jezik, nego prijevod mene kao osobe na jezik ljudi koji će me emocionalno razgolititi. Zbog toga se, nakratko, javio veliki strah, ali ga je uskoro prevazišla još veća radost.


Objavljivali ste u većini časopisa za poeziju u Hrvatskoj i u regiji i zastupljeni ste u nekoliko recentnih antologija među kojima je i antologija pjesnikinja inspiriranih imigracijom „Ovo nije dom“. Kako se prepoznatljivost u regiji reflektira na rejting u Hrvatskoj i obratno? Kakav je protok informacija o novim pjesničkim glasovima između Hrvatske i regije?

Prije svega, želim reći da sam izuzetno sretna što je moj rad prepoznat i u Hrvatskoj i u regiji, jer smo svi mi s ovih područja, unatoč raspadu tog velikog teritorija i podjeli naroda u svim mogućim segmentima, ipak uspjeli zadržati znatiželju za svime što se događa preko ograde. Mislim da mi je prepoznatljivost u regiji donijela podjednako dobar glas u Hrvatskoj, kao što je i prepoznatljivost u Hrvatskoj odigrala svoju ulogu na prepoznatljivost u regiji. Taj je proces uzajaman, a dokaz tome je i festival knjige i poezije „Trgni se! Poezija!“, u organizaciji izdavačke kuće Treći trg iz Beograda kojem sam prisustvovala u svibnju i na kojem je do izražaja došla upravo premreženost književnosti, jezika, poezije.

Generacijski, svi se suočavamo s istim problemima i bez obzira na nacionalni predznak koji nam se daje, ti su problemi konstanta. Posljedično, i teme su nam zajedničke, a dogodilo se da sam s nekim pjesnicima na čitanjima i predstavljanjima shvatila kako nam je, u nekim segmentima, bio isti čak i tijek misli. U Beogradu sam iz prve ruke doživjela sinergiju glasova koji žele samo jedno: povezati se u jeziku i biti cjelina, neovisno iz kojeg dijela svijeta dolaze, a među gostima festivala nismo bili samo pjesnici iz regije; tu su se našle pjesnikinje i pjesnici s Cipra, iz Velike Britanije, Austrije. 

Nažalost, još uvijek postoje administrativna ograničenja koja otežavaju protok informacija i koja se manifestiraju kao pomanjkanje znanja o širini književnih nastojanja i djelovanja na područjima država regije, iako se i te granice polako probijaju i stvari se sporo, ali polako, počinju u tom smislu širiti. Jedna od takvih inicijativa bila je antologija „Ovo nije dom“ i nagradni natječaj Trećeg trga koji se prošle godine prvi put proširio na regiju. U zadnjih nekoliko godina sve više časopisa raspisuje regionalne natječaje, što je pohvalna i više nego dobrodošla aktivnost u budućem povezivanju. 

Za kraj bih navela jednu pjesmu koja govori o tome kako svaka generacija u povijesti na ovim prostorima ima svoju priču o brisanju granica. Radi se pjesmi Tajne Bore Ćosića, iz zbirke „Zapisi iz mrtvog doma“. Zbirka se bavi obiteljskim naslijeđem Ćosićevih nakon II. svjetskog rata, nacionalizacijom imovine i raspadom obitelji, dakle – šprancom koja se ponavlja kroz povijest, a ova pjesma konkretno govori o tajnama koje su se, iz političkih razloga, skrivale pred narodom sve dok nije došlo vrijeme da se razotkriju.

Prenijet ću samo jedan njezin dio: „…naša lepa domovina/dugo je krila/da postoji ostali svet/drugi ljudi i njihov život/prilično normalan/dok neko nije doputovao odande/i ispričao sve što je tamo video/.

Ovi stihovi vrijede i danas, i osobno me jako raduje što vidim da se granica između „ovdje“ i „tamo“ probija i što možemo pronositi glas o svemu što smo vidjeli iza nametnute nam zavjese.


Jeste li koji put posjetili Banjaluku otkako ste je u ratu napustili?

Ovdje moram odmah reći ne, jer je u ratu nisam ni napustila. Naime, u nekoj od biografija u prošlosti koju sam koristila za predstavljanje svoje poezije sam rođena u Banjaluci, odrasla u Sarajevu i tako je ostala percepcija mene kao Banjalučanke. Međutim, Banjaluka je moj rodni grad u kojem sam provela samo prvih nekoliko nesvjesnih mjeseci svog života. Dakle, nikad nisam živjela u Banjaluci. Do 15. godine sam živjela u Sarajevu, a nakon izbijanja rata došla sam živjeti u Hrvatsku, gdje se još i danas (pro)nalazim. Ali da odgovorim na vaše pitanje: da, nakon rata sam posjetila i Sarajevo, i Banjaluku, i Beograd, i Ljubljanu, a nadam se da će mi jednom poći za rukom vidjeti i gradove u ostalim zemljama u regiji.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –