Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 08.03.2018.

Branislav Oblučar : Dragojević je pjesnik materijalnog svijeta, pjesnik tvari

Branislav Oblučar

Na tragu Kornjače Oblučar Branislav

O prošle godine objavljenoj knjizi tj. oknjiženom doktoratu “Na tragu Kornjače: Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića“ (Disput, 2017.), o zamkama pisanja o živućem autoru, interesu prema poeziji... razgovarali smo s Branislavom Oblučarom.

Službena biografija na stranicama Filozofskog fakulteta gdje je naš autor zaposlen, na Odsjeku za komparativnu književnosti, kaže sljedeće: Branislav Oblučar rođen je 1978. godine u Bjelovaru. Diplomirao je 2004. godine komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2006. upisao Poslijediplomski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Od 2008. zaposlen kao znanstveni novak na Odsjeku za komparativnu književnost, od 2014. kao znanstveni novak – poslijedoktorand. Doktorirao je s temom "Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića". Objavio je knjigu pjesama "Mačje pismo" (SKD Ivan Goran Kovačić, 2006.) i kratkih formi "Pucketanja" (Algoritam, 2010).

O svojoj poeziji ne želi govoriti jer kaže da trenutno nije aktivan na pjesničkom planu te nema što novoga reći, pa smo razgovor fokusirali na knjigu o pjesništvu Danijela Dragojevića (a ovih je dana objavljena i nova Dragojevićeva zbirka "Kasno ljeto"), stoga je pravi trenutak za još malo pojačavanja interesa prema Dragojevićevoj poeziji ali i znanstvenom interesu prema istoj.

 

Kasno ljeto Dragojević Danijel

Srđan Sandić: Kako se generirao vaš interes prema poeziji Danijela Dragojevića?

Branislav Oblučar: Prva knjiga koju sam posudio u gradskoj knjižnici kada sam 1997. došao studirati u Zagreb bila je Dragojevićev "Cvjetni trg", koji me silno zaintrigirao i ujedno mi je bio zagonetan jer nema bilješku o piscu, o kojem praktički ništa nisam znao. To je dodatno potaknulo moju znatiželju, zbog čega sam ubrzo posegnuo za tada recentnom "Zvjezdarnicom", a kasnije i ostalim knjigama poezije i proze, čime je Dragojević postao mojom lektirom, piscem kojem se redovito vraćam. Ovaj je čitateljski interes poprimio stručan oblik zahvaljujući postdiplomskom studiju književnosti, kada sam odlučio da će autorov opus biti predmetom moje doktorske radnje, što je na koncu rezultiralo objavljenom knjigom. 

Je li rad na doktoratu uključivao i dijalog s pjesnikom? Koje su zamke pisanja doktorata o živućem autoru?

Rad na doktoratu nije uključivao kontakt s pjesnikom, činilo mi se to neprimjerenim, a i nepotrebnim. Moja ideja nije bila napisati monografiju o autoru, koja bi pretpostavljala i jedan oblik biografskog istraživanja, već problemski postavljenu studiju sa specifičnim interpretativnim okvirom. Teško mi je govoriti o „zamkama“ pisanja o živućem piscu, jer sam dobar dio svog predavačkog i znanstvenog rada otpočetka posvetio proučavanju suvremene hrvatske poezije.

Nisam inače pristalica stava koji se ponekad u znanstvenoj zajednici može čuti, da ipak trebamo steći vremensku distancu spram predmeta proučavanja kako bismo ga mogli objektivnije sagledati. Perspektiva bavljenja živućim autorima drugačija je tek utoliko što je riječ o opusima koji još uvijek nastaju, razvijaju se i mijenjaju, no smatram da eventualne poetičke mijene ne poništavaju validnost ozbiljnih analitičkih ili interpretativnih uvida. Iluzija je misliti da se nakon autorove smrti tekst na neki način zatvara i postaje dovršenim objektom za stručne analize – tekst je uvijek otvoren, interpretativno neiscrpiv, a autorski horizont nije onaj na kojemu se razgovor o književnosti treba zaustaviti.

Koje je mjesto njegova opusa u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Znam da zvuči kao izlišno pitanje, ali ipak, možda i nije? 

Dragojevićev opus jedan je od najznačajnijih u suvremenom hrvatskom pjesništvu. U književnoj znanosti taj se opus obično smatra izdvojenim u odnosu na pjesničke generacije na temelju kojih se periodizira pjesništvo druge polovice 20. stoljeća. No, uz priznanje posebnosti opusa, ne treba pretjerano inzistirati na njegovoj izoliranosti, jer u njemu se mogu prepoznati značajke bitne za određene tendencije u našoj poeziji, kojima je zasigurno pridonio i sam Dragojević. Primjerice, njegov prvijenac "Kornjača i drugi predjeli" na barem dvije razine korespondira s pjesništvom razlogovaca, poput Mrkonjića, Maroevića ili Zidića, a to je izrazita filozofičnost ove poezije te interes za pjesmu u prozi koju je kao žanr afirmirala i poetički tumačila upravo ova generacija.

Tu je također i specifično tretiranje jezika, naglašavanje teksture i fragmentarnosti pjesme na račun smisla, zbog čega je Zvonimir Mrkonjić Dragojevića nazvao pjesnikom "iskustva jezika", a to je iskustvo postalo važno za pjesnike i pjesnikinje koji dolaze 1970-ih i 80-ih, koji su ga radikalizirali u označiteljskom smjeru. Ne treba pritom zaboraviti i drugu Dragojevićevu stranu, njegovu sklonost narativnosti i anegdotalnosti, pa se tako pjesme ovoga autora može naći i u antologiji stvarnosne poezije iako s tom poetikom, mišljenja sam, on i nema previše veze. Dakle, Dragojevićev opus samosvojan je, ali u njemu je istodobno prisutna problematika koja je zaokupljala suvremene pjesnike različitih generacija.  

Kako tumačite njegove geste zabrana dotiskivanja zbirki? Automitologizacija, ili?

Ne bih rekao da je posrijedi automitologizacija, iako o motivima mogu tek nagađati. Ipak, mitologizacija pjesnika popratna je pojava nesvakidašnje geste odbijanja ne samo pretiskivanja i prevođenja knjiga, ili objavljivanja izbora iz djela, nego i intervjua ili bilo kakvog oblika javne prisutnosti mimo samih knjiga (ovdje pritom ne govorim o Dragojeviću kao dugogodišnjem javnom djelatniku, odnosno uredniku kultne emisije "Poezija naglas" na Trećem programu Hrvatskog radija).

Ne znam ni za jednog autora čije su pojedine dosjetljive ili sarkastične izjave, izdvojene iz konteksta, postale predmetom usmenog prenošenja i prepričavanja, što je dobilo čak i književnu formu u pjesmi Krešimira Pintarića Što je Danijel Dragojević rekao koja donosi nekoliko pjesnikovih karakterističnih mudrosti. Čitateljima pak ta gesta odricanja ne ide na ruku jer su autorove knjige gotovo nenabavljive, primjerice spomenuta zbirka "Kornjača i drugi predjeli" ne može se posuditi ni u jednoj zagrebačkoj knjižnici. 

Perspektiva bavljenja živućim autorima drugačija je tek utoliko što je riječ o opusima koji još uvijek nastaju, razvijaju se i mijenjaju, no smatram da eventualne poetičke mijene ne poništavaju validnost ozbiljnih analitičkih ili interpretativnih uvida.

Negdje Dragojević Danijel
Žamor Dragojević Danijel

Tvrdite da je Dragojević autorefleksivan pjesnik. Što to zapravo znači? Kakva je dinamika njegova djela? Unutrašnja?

Dragojevićeva autorefleksivnost nije eksplicitna – ne postoje tekstovi u kojima se on očitovao o vlastitom djelu ili svojoj poetici. Ona me zanimala kao važan dio njegovog književnog postupka, dakle na implicitnoj razini. Dragojević je pjesnik koji je od početka zaokupljen pisanjem o pisanju, o poeziji, jeziku i tekstu, a polazeći od iskaza koji to tematiziraju, nastojao sam pokazati da se oni uvelike mogu „primijeniti“ i na njegovu spisateljsku praksu. Pritom su najbolji primjeri svojevrsne autorefleksivne petlje eseji poput Je li Wittgenstein umro u Omišu? i Pismo, u kojima se određena zamisao o pisanju istodobno realizira u samome tekstu koji o njoj govori.

S druge strane, autorefleksivnost se može iščitati i u načinu na koji Dragojević nastupa kao implicitni čitatelj vlastitih tekstova i knjiga, kao instanca koja retrospektivno vrši određeni tip selekcije. Taj je postupak ponavljanja, odnosno seljenja pojedinih tekstova iz knjige u knjigu, njihova formalna i žanrovska rekontekstualizacija, postao jedno od uporišta moje analize, kojom sam težio pokazati da se neki tekstovi zahvaljujući takvim manevrima mogu čitati istovremeno i kao eseji i kao pjesme u prozi. Slično se događa i s temama i motivima, koji međusobno odjekuju i na znatnijim razdaljinama, pa tako u zbirci "Negdje" iz 2013. pažljivi čitatelj nailazi na niz prepoznatljivih motiva iz ranijih autorovih knjiga (kamen, gušteri, brdo, mjesto, guljenje krumpira itd.).

To onda govori i o dinamici njegovog opusa koji se razvijao kroz mijene, koje katkad djeluju kao zaokreti, a u kojima su uvijek manje ili više prepoznatljivi znakovi kontinuiteta. Napetost između različitog i istog jedna je od stvari zbog kojih Dragojevićevo djelo uvlači čitatelja koji je potaknut da slijedi krivudavi trag njegovog pisanja. 

Što je to tvarna imaginacija koju spominjete? Naime, u zaključku ističete da je osnovni cilj vašeg čitanja bila težnja da se istaknu ključna čvorišta metafore mreže, te na koji način pjesma u prozi i tvarna imaginacija mogu poslužiti tome zadatku?

Dragojević je pjesnik materijalnog svijeta, pjesnik tvari. To se u njegovim prvim knjigama očituje kroz sveprisutan mediteranski krajolik, preobrazbe i dinamiku njegovih sastavnica, od kamena i pijeska do mora i vjetra, u čemu se mogu prepoznati odjeci predsokratovske filozofije. U kasnijim knjigama od elementarnih tvari Dragojević dolazi do stvari, uporabnih predmeta – npr. čavala i vodovodnih cijevi, drvenih klompi i baskijske kape – čiju svrhu i značenje lirski subjekt preosmišljava i širi. Taj postupak vrlo često uključuje i identifikaciju lirskoga subjekta s materijalnim ili neljudskim, što Dragojević naziva "zamjeničnim igrama", te u svojim esejima i pjesmama tu sposobnost projekcije u drugo opisuje sintagmama tvarna imaginacija, sanjarija i materijalna uobrazilja, za koju se kaže da "svuda podmeće tijelo".

Ove sam pojmove nastojao locirati u kontekst fenomenoloških i antropoloških studija Gastona Bachelarda i Gilberta Duranda koji temi imaginacije pristupaju preko odnosa tijela i materijalnog okoliša. Dragojevićevo poimanje tvarne imaginacije time je dobilo jasnije konture, a pokazala se i njegova specifičnost – kada govori o tvari, Dragojević najčešće misli na zemaljsku materiju, koja je tretirana dijalektički, uvijek u odnosu spram suprotnih elemenata i vrijednosti. Iz ove se dinamike rađa semantička mreža Dragojevićeve poezije koja počiva na heraklitovskoj tenziji između opreka: nijemosti i govora, težine i lakoće, prostora i zatvorenosti itd.

Tema "zamjeničnih igara" kao jedno od žarišta problematike tvarne imaginacije relevantna je međutim i za formalnu razinu autorovog opusa – u kojem je važan dio već spomenuto poigravanje okvirom žanra ili forme, pa tekstovi postaju predmetom igre "zamjena": zamjenjuju se proza i stih, pjesma u prozi i mikroesej. 

Moralna je problematika tematska konstanta ovog autora?

Dragojević je moralist, katkad polemički, pa čak i moralizatorski nastrojen, kao u fazi "Nevremena i drugog" te "Veronike", a kasnije više montenjevski orijentiran, u smislu da dopušta i ne protivi se, radije blago prigovara ili naznačuje alternativu postojećem. U početku više je dijagnostičar stanja moderne civilizacije, koju savjetima nastoji popraviti, a potom zainteresirani svjedok i prolaznik, bilježnik efemernog kojemu nije do velikih povijesnih sinteza i istina. Ipak, njegova misao uvijek ima etičku komponentu – što je naročito uočljivo u tekstovima o siromaštvu te različitim vrstama nemoći i nemogućnosti.

Dragojević je kontinuirano zaokupljen temom težine, koja kod njega ima ujedno ontološku i etičku vrijednost – težina čovjeku prijeti padom i nijemošću, ali u borbi s njom snaži se vertikalna dimenzija postojanja, o čemu na sjajan način govore autorovi eseji o kiparstvu, naročito oni o Radovaniju i Kseniji Kantoci.   

Branislav Oblučar

Na tragu Kornjače : Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića

  • Disput 05/2017.
  • 336 str., meki uvez
  • ISBN 9789532602845
  • Cijena 120.00 kn

Umješno se krećući između pojedinosti i globalnog obilježja, pojedinačne figure i imaginacijskoga arhetipa, teksta i žanra, združujući postupke i uvide motivske, stilističke i žanrovske analize, Branislav Oblučar je u znanstvenoj studiji 'Na tragu Kornjače' izgradio kompleksni hermeneutički aparat pomoću kojega je prikladno uočavao i tumačio žanrovsku ambivalentnost, poetičke pomake, retoričke, stilske i spoznajne mijene u opusu Danijela Dragojevića.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –