Rosie Kugli: Mladi su vrlo osjetljivi, pogotovo na laž i nepravdu
Dugi niz godina hrvatski pisci za mlade odbijaju pogledati istini u oči – život mladih u Hrvatskoj danas više nije bezazlena „tralala“ priča, u kojoj je najveći problem zaljubiti se, ili preboljeti razvod roditelja. Nije više čak ni droga najveće zlo. Nasilje i besmisao vjerni su pratitelji odrastanja novih generacija. Mladi danas umiru više nego ikada prije. Ginu u saobraćajnim nezgodama, stradavaju od zabijenog noža, od metka. Ne samo na filmu ili u nekoj sumnjivoj četvrti u dalekoj Americi, već tu kod nas, usred bijelog Zagreba.
Književnica Rosie Kugli u svom najnovijem romanu "Nisam ti rekla" imala je hrabrosti oslikati tragediju ispraznog života zagrebačkih tinejdžera, ali jednako tako i tragediju smrti svoje literarne junakinje Hede. Roman “Nisam ti rekla”, u izdanju Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, upravo je osvojio književnu nagradu GRIGOR VITEZ za najbolji književni tekst za mlade u 2015. godini što je i povod razgovoru s autoricom.
Nisam ti rekla
Ana Đokić: Gospođo Kugli, sve čestitke na Vašem beskompromisnom književnom tekstu koji, rekla bih, unosi jedan sasvim novi vjetar u hrvatsku književnost za mlade.
Rosie Kugli: Hvala svima! Neopisiva je sreća, čast i opet sreća, radi osvojene Nagrade. No zasluga nije samo moja. Puno hvala svima koji su mi pomogli, bili uz mene, vjerovali, hrabrili me. Nije lako samohranoj majci, a po struci sam pravnica, baviti se pisanjem, ovdje, u Hrvatskoj. Da samo znate, koliko su me puta posprdno gledali i pitali s omalovažavanjem, a zašto si ne nađeš pošteni posao? To boli, znate.
Ova nagrada je za sve one koji su vjerovali u mene, moje pisanje i podržavali me. To su moji roditelji, moja djeca Nina i Mihael, moja divna urednica Silvija Šesto i Snježana Babić-Višnjić, Ana Šesto koja je napravila "pre-genijalnu" naslovnicu, dr. Breitenfeld koji je napisao predgovor, zatim dr. Portolan-Pajić, dr. Puljak, dr. Štimac i mnogi drugi zdravstveni radnici koji su prepoznali i podržali knjigu, napisali osvrte i preporuke, i mnogi drugi...
Kako to da ste se odlučili napisati roman namijenjen mladima? Koliko je meni poznato, dosad ste se više fokusirali na pisanje kolumni, priča i romana namijenjenih odrasloj publici?
Zapravo, počela sam s knjigama za djecu. Na žalost, malo je poznato ali pokrenula sam ciklus knjiga o životu istaknutih hrvatskih sportaša (Iva Majoli, Janica Kostelić, Kristijan Curavnić, a gotova je biografija i poznatog sportaša Gordana Kožulja – izdavači molim, javite se!) o njihovim velikim uspjesima i pobjedama. Kroz svoje knjige djeci sam željela poručiti kako ništa nije nemoguće, da treba vjerovati u sebe i svoje snove. Prepreka će uvijek biti, no kroz primjere naših proslavljenih sportaša, a ujedno i najvećih dječjih uzora, željela sam ukazati da se sve može. Ne posustati pred preprekama i u sebi iznaći snagu da se nakon svakog neuspjeha i pada krene dalje u nove pobjede - poruka je koja se provlači kroz sva moja djela, sve do najnovijeg romana, koji je potpuna suprotnost prijašnjim knjigama.
Što ste čitali kao tinejdžerica? Kakve knjige? I koliko su one utjecale na Vaš pogled na svijet? Jesu li ga učinile ružičastijim ili mračnijim nego što se kasnije tijekom života ispostavilo da on jest?
Kao klinka, čitala sam jako puno. Moji nisu imali vikendicu na moru, tako da sam ljeta provodila u vrućem Zagrebu, sa najboljom prijateljicom knjigom. Obožavam čitati i žao mi je što danas teško pronalazim vrijeme za moju omiljenu aktivnost. Knjige se samo gomilaju po podu oko mog kreveta, na stolu, ispod stola... a o zakasninama koje plaćam u knjižnicama da ne pričam! Nakon dobre knjige, odmah se bolje osjećam. Knjige su naše najbolje učiteljice, ali mislim da život ponekad nadmaši i onog najmaštovitijeg pisca te ispiše mračnije i tragičnije priče... Moj život nije ispao onakvim kakvim sam ga sanjala u nekoj davnoj mladosti.
A onda opet, sa nekim odmakom od svega, mogu reći da je ispao i sto puta originalniji nego što je bilo zamišljeno. Da nisam proživjela neka loša iskustva ( loš brak, gubitak posla i doslovno ostala bez svega) možda se nikada ne bih dohvatila pisanja. U jednom periodu, pisanje je bilo poput svojesvrsne terapije. Čini se da se to nastavilo do dana današnjeg. (Pisanje je moj poziv, kruh. A sada me molim vas, nemojte pitati da li se od pisanja može živjeti!? Ne može, ali može se imati odlična linija!)
Mogu li knjige i pisci utjecati ( i trebaju li) na svoje čitatelje, osobito na mladu populaciju?
Volim misliti da knjige mijenjaju naše poglede na život, da nas obogaćuju, šire horizonte, uče nas kakvi bi trebali biti. Ili kakvi nikada ne bismo trebali postati. Želim vjerovati da nas knjige mijenjaju. Nabolje...
Isto tako ŽELIM vjerovat da će ova moja, na dijelove i vrlo šokantna knjiga, "uzdrmati" one kojima je namjenjena, da će zastati, zamisliti se nad pojedinim opisima, rečenicama, situacijama i reći NE ! NE ALKOHOLU, NE DROGI! Jasno, glasno i nedvosmisleno.
Iako je glavna junakinja ovoga romana petnaestogodišnja djevojka, na knjizi stoji napomena + 18. Je li odluka da se knjiga ne preporuča za čitanje mlađima od osamnaest Vaša? I zašto?
To je pitanje koje zapravo sve zanima, pa da razjasnimo! Knjigu "Nisam ti rekla" izdalo je Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (Klub prvih pisaca) osnovano je 12. veljače 2004. godine u Zagrebu isključivo s namjerom promicanja književnosti za djecu i mlade. Uz druženje, razmjenu iskustava i protok ideja, koje bi ostvarene na pravi način pogodovale da i ovaj dio književnosti nađe odgovarajuće mjesto pod književnim nebom, jedan od temeljnih povoda okupljanja bilo je i postojeće sporadično pristupanje promicanju književnosti s kojom se djeca i mladi prvi puta susreću. Iz te činjenice proizlazi i naše ime (Klub prvih pisaca), jer pisci za djecu i mlade jesu pisci s kojima se, u svom čitateljskom iskustvu, djeca i mladi prvi puta susreću.
U Klubu prvih pisaca postoje biblioteke: Mala, Velika, Čarapica Pričalica, Piširiši i +18. Biblioteka +18 pokrenuta je kako bi se neki naslovi mogli i izvan uobičajenog knjižničarskog uzusa preporučivali većem broju čitateljstva koje je dijelom osnovnoškolsko, a dijelom srednjoškolsko.
Dakle, Biblioteka +18 pokriva više razrede osnovne škole, srednju školu, pa nadalje. Uobičajena razdioba osnovne škole je od 1 do petog, pa od petog do osmog, srednja je sasvim posebno i zato smo stavili +18. Odluka je bila Silvijina (Šesto, op.ur.), a ja sam se naravno odmah složila.
Smatrate li da u literaturi za mlađe tinejdžere pisci trebaju prikazivati idealnu sliku stvarnosti kojoj bi i u vlastitom životu mladi trebali težiti?
Svaki pisac ima svoj stil pisanja, kao što su i ukusi različiti. Svatko ima pravo pisati, čitati, gledati, slušati što želi. Na policama knjižara i knjižnica ima prostora za užitak i ljubovanje, fantastiku i eskapizam, zaplete i rasplete svakojakih žanrova. Obično pišem ono što bih i sama voljela pročitati, no smatram da pisati literaturu kojoj je svrha da ugađa tinejdžerima i koja ne daje realnu sliku svijeta i života, osuđena na propast. To je moje mišljenje, naravno.
Kako imam kćer i sina u tim godinama, intenzivno proživljavam njihove burne godine, mislim da poznajem ukus današnjih tinejđera. Formula je jednostavna i pokazala se uspješnom. Iskreno i bez uljepšavanja, jezikom srca i emocija progovaram o odrastanju, služeći se jezikom mladih, njihovim "forama" i crticama iz života. Svaki mladi čitatelj s lakoćom će se moći identificirati, pronaći dio sebe.
Knjiga je pisana iz perspektive mlade djevojke, opisuje njen unutarnji i vanjski svijet, razloge pojedinih postupaka i ponašanja, unutarnje sukobe, nesigurnosti, želje za prihvaćanjem i vlastitim identitetom te unutarnja emotivna stanja koja su često u suprotnosti s vanjskim manifestacijama. U načinu pisanja "pogođeno" je bitno: mogućnost identifikacije – to je ono što su mi svi rekli, nakon što su pročitali knjigu.
Osim toga, smatram da realna literatura ima didaktične elemente jer s realnošću možemo probuditi želju u mladima za boljitkom na svim područjima života. Mladi su vrlo osjetljivi, pogotovo na laž i nepravdu, pa mislim da bi prikaz lažne, odnosno uljepšane stvarnosti, bio kontraproduktivan. Mladi vole kada je stvarnost opisana na realističan način, ma kolikogod je ta realnost surova i ružna. Niti jedan tinejdžerski život nije idealan, mlad čitatatelj voli se poistovjećivati sa likovima a kad ih glavni lik podsjeti na njih, to im je knjiga draža.
Svaki pisac ima svoj stil pisanja, kao što su i ukusi različiti. Svatko ima pravo pisati, čitati, gledati, slušati što želi. Na policama knjižara i knjižnica ima prostora za užitak i ljubovanje, fantastiku i eskapizam, zaplete i rasplete svakojakih žanrova. Obično pišem ono što bih i sama voljela pročitati, no smatram da pisati literaturu kojoj je svrha da ugađa tinejdžerima i koja ne daje realnu sliku svijeta i života, osuđena na propast.
Možda je problem u nedostatku kvalitetne komunikacije u obitelji, školi i društvu. Lakše je ignoritati probleme, gurati glavu u pijesak, praviti se kao da je sve u redu... Možebitno je to razlog zbog kojeg mladi žele čitati romane u kojima se aktualiziraju "boljke" koje svakodnevno proživljavaju.
Vaša knjiga opisuje današnju hrvatsku mladež, sav njezin besmisao, odbijanje da se priključe društvu, želju da vlastitu dosadu utope u alkohol. Što mislite što bi tinejdžeri od 15 – 16 godina rekli da pročitaju Vaš roman? Koje bi bile njihove reakcije?
Mislim da danas nije lako biti tinejdžer. Uz sve one hormonalne "bure i oluje", ludi tempo života, često i manjak kvalitetne komunikacije u obitelji, neostvarene želje i snove, nametnute imperative ljepote, statusne simbole, hedonizam bez pokrića, potpuno srozane životne vrijednosti... u pokušaju da se uklope u društvo, da budu prihvaćeni, "odrasli", najlaše je posegnuti za alkoholom koji se nudi na skoro svakom koraku. U piću mlada osoba traži utjehu, bijeg iz ponekad okrutne realnosti, ohrabrenje, olakšanje...
Mladi nam često pijenjem pokušavaju poručiti da su odrasli; ponekad je to način da se uklope u društvo, da budu "veliki" i "važni" da budu prihvaćeni od vršnjačke skupine. Kroz razgovore s mladima, uočila sam da se mladi ne obaziru na posljedice. Naša upozorenja shvaćaju olako, po principu "meni se to neće dogoditi". Ili loše stvari događaju se drugima. Piju u "rundama", natječući se međusobno u količini ispijenih pića, te kombiniraju alkohol i druga sredstva ovisnosti. Žalosno je i to, da cure danas piju čak deset puta češće no u prošlom desetljeću, a dečki dvaput više nego prije deset godina.
A što se tiče mladih koji su pročitali roman... uskoro ću objaviti sve njihove osvrte, reakcije na Facebooku. Svakodnevno dobivam poruke i tinejdžera, ali i njihovih roditelja, profesora, knjižničarki, u kojima mi pišu kako su doživjeli knjigu i tada znam da sam uspjela! Znam kako je teško "natjerati" klince da čitaju, ali kad sami od sebe uzmu knjigu i još k tome, samoinicijativno napišu poruku, ima li što vrednije od toga?
Britkim jezikom koji snažno udara i u glavu i u želudac, Vaš roman upire prstom u probleme koje mnogi od nas odraslih ne žele ni vidjeti ni priznati, a to je da smo razočarali vlastitu djecu. Naša djeca ne žele živjeti u svijetu u kojem smo ih mi dočekali. Na naše licemjerje reagiraju buntom, bježanjem u alkohol. Rekla bih da je alkohol posljedica, a ne uzrok problema.
Knjiga je okrutno savršena u prikazu današnje mladeži izgubljene između želje pripadanja zajednici vršnjaka, želje da se odvoji od nadzora roditelja. Biti ravan s drugima a biti drugačiji. Biti pametan ali i prkosan. U tom svijetu hodaju po tankom, često smrtonosnom rubu između želja, mogućnosti, stvarnosti. A stvarnost je, najblaže rečeno, zbunjujuća.
Živimo u licemjernom svijetu. Istina je da se kao borimo protiv droge i alkohola, a danas je alkohol dostupan na svakom koraku i može se kupiti u svakom dućanu, kiosku. Žalosna istina je da se Hrvatska nalazi u samom vrhu europskih država po konzumiranju alkohola. Trend konzumacije alkohola u populaciji mladih neprekidno je u porastu.
Osim toga, alkohol se naveliko reklamira. Reklamiraju ga mnoge poznate osobe, lica koja su popularna s kojima bi se mnogi mladi željeli identificirati, jer oni su tako "cool". Svi znamo koliko se ulaže u promidžbu alkoholnih pića, a poruke koje se odašliju u javnost, izgubile su ono što bi trebale poručivati - opasno, zabranjeno i štetno po zdravlje. Nije li to dvolično? I kako da onda mladi ljudi shvate da je alkohol štetan, kad se tako naveliko reklamira?
Živimo u društvu koje samo prividno dobro funkcionira, a kad se desi nesreća pitamo se kako je to moguće? I uvijek, baš uvijek je za vlastite propuste lakše kriviti nekog drugog.
Mladi vole kada je stvarnost opisana na realističan način, ma kolikogod je ta realnost surova i ružna. Niti jedan tinejdžerski život nije idealan, mlad čitatatelj voli se poistovjećivati sa likovima a kad ih glavni lik podsjeti na njih, to im je knjiga draža.
Kad usporedite sebe u tinejdžerskim godinama, i vlastitu djecu tinejdžere, što se promijenilo u tom "tinejdžerskom" svijetu?
Ukratko jako puno toga. Ponekad se ne mogu načuditi, ponekad sam ljuta, a ponekad samo neizmjerno žalosna. Izgubilo se poštovanje prema starijima, ne poštuju se autoriteti... Dovoljno je samo ući u tramvaj i poslušati riječnik kojim se mladi služe. Imam osjećaj kao da su postali bezosjećajni, a onda opet, zbog svega što se događa oko nas, navodi na zaključak da su naši mladi "izgubljeni" u konfekciji svakodnevnog života. Treba znati zaokupiti njihovu pažnju, zadovoljiti znatiželju, interese i razvojne potrebe, naučiti ih da sami razluče što je dobro, a što zlo. Trebamo ih usmjeriti kako da se odupru napastima koje svakodnevno vrebaju, kako da se okrenu pravim, istinskim vrijednostima.
Roman "Nisam ti rekla" ima velik emotivni naboj. Kako vam je uspjelo da tako prirodno prenesete i jezik i atmosferu jednog tipičnog doma (u kojem nema oca – svejedno je li stalno na poslu, na putu ili ga više nema u životu ostalih ukućana).
Nije mi bilo teško. Uglavnom, sam okružena prijateljima koji imaju slične probleme, čini mi se da smo mi roditelji danas poput Don Quijotea, nasrćemo na vjetrenjače. Što se dešava u obiteljima iza četiri zida, danas više i nije neka tajna... Trudim se pisati životno, ulaziti u živote svojih junaka, secirati ih, stavljati u "situacije", izmišljavati i proživljavati ono o čemu maštam, što priželjkujem, čega se užasavam... ali u pozadini svega uvijek je život.
Još jedna od tema koje se u romanu pojavljuju, iako je u drugom planu, jest raspad tradicionalne obitelji i nestanak figure oca. Muškarci polako (ali sigurno) nestaju iz života ne samo svojih supruga već i iz života vlastite djece. Koliko mislite da je to tema koja zaslužuje da se osvijetli kada je literatura u pitanju. Dakle, ne iz rakursa razočarane i povrijeđene žene, već iz ugla djeteta koje odrasta bez figure oca, ali i iz ugla samog muškarca, koji odbija preuzeti na sebe ulogu oca i muža.
Poanta ove knjige i može i ne mora biti zasnovana na obiteljskim odnosima kakvi se ovdje spominju. Svaka obitelj i svaka situacija, specifična je i posebna. Isto tako, svako mlado biće je drugačije ali svi su u jednome isti. Svi imaju želju biti prihvaćeni, uvaženi u društvu, a da pri tome rijetko kad pita za "cijenu" koja se mora platiti.
Činjenica je da je život kakvim danas živimo utrka s vremenom, trka za novcem, neplaćenim računima, borbom da se preživi, život na rate i otplate; krediti, žal za neostvarenim željama, nezaposlenost, neimaštvo, sve veće socijalne razlike, djeca koja nemaju s kime razgovarati, roditelji koji ne znaju što im djeca rade i gdje su... Ne, to nije nikakvo pretjerivanje. Tradicionalna obitelj kakvu poznajemo sve više nestaje, a roditelji su sve manje prisutni i životima svoje djece, svaki drugi brak je rastavljen. Majke na sebe preuzimaju sve više obaveza, a o tome bi mogla ispisati čitave romane. U tome najviše ispaštaju upravo djeca.
Na nama je i da razmislimo o sebi, o društvu kakvo smo sami stvorili, o našim prioritetima, načinima komunikacije s našom djecom i mladima, našim slabostima i potragama.
Ima li u današnjoj literaturi potrebe da spisateljice krenu pisati iz muškog ugla? Imam dojam da se u suvremenoj književnosti muškarci u priličnoj mjeri odbijaju suočiti sami sa sobom… ili barem s vlastitim ženama i obiteljima. Pa samo "odu". Napuste "područje borbe". I u životu, i u literaturi.
O tome kako neki muškarci samo napuste "područje borbe" i samo odu, o tome bih mogla ispisati stranice i stranice. Vrlo često pišem o tim temama. To je nešto što me užasava i čini nesretnom. To je takva nepravda, takav kukavičluk! Moja prijateljica jednom je rekla da su mnoge od nas postale muškarci za koje smo se željele udati. Žena danas na sebe preuzima sve više zadataka, obaveza, a gdje je muškarac u priči? Ipak, nisu svi takvi. Znam da ima divnih i prekrasnih muškaraca, divnih očeva koji nikada neće podviti rep, otići kad zagusti. Ili još gore izigrati vlastitu ženu i djecu!
U romanu ste dotakli još jednu temu – prvi seks. No, koliko ste s jedne strane opisali užase pijanstva, toliko ste prvi seks glavne junakinje učinili, usudila bih se reći, jako dalekim od stvarnosti. Nema bola, nema neugode, samo užitak i orgazam. Čemu takva idilična slika seksa, koji, u stvarnosti nije takav. Barem kada su "prvi put" i žene u pitanju. Ne mislite li da će se djevojke, nakon čitanja ovakvih opisa seksa zapitati da nešto s njima nije u redu, kada se suoče sa seksom u realnom životu? Kolika je općenito, po Vašem mišljenju, odgovornost pisca naspram čitatelja?
Znate ovo je diskutabilna tema i vrlo osjetljiva tema. S jedne strane u školama se ne priča dovoljno o seksualnom odgoju, a opet s druge strane internet, televizija, reklame, sve vrišti od takvih sadržaja. Smatram da bi pisac s jedne strane trebao biti maksimalno odgovoran za ono što napiše, ako ništa drugo, barem pred sudom vlastite savjesti. Znamo da knjige mogu na čitatelja ostaviti jake utiske, pogotovo na mlade ljude koji još nemaju potpuno formiranu osobnost i stavove. S druge pak strane, piščeva su sloboda i mašta važan dio njegova stvaralaštva. Od knjiga ne treba očekivati da u njima bude sve realno prikazano, pisci ponekad moraju ponešto i "uljepšati" kako bi radnja bila zanimljivija, uzbudljivija, napetija. Time je veća vrijednost knjige.
Kako sam se u knjizi maksimalno željela dotaknuti većinu tema koje zaokupljaju i čine život mladih, nisam mogla izbjeći taj prvi seks. Uostalom, to su te godine. Željela sam prikazati jednu lijepu, romatičnu priču između glavne junakinje i dečka koji je sušta suprostnost dečkima s kojima se obično susretala i družila. Kroz opis jedne otočke, dalmatinske sredine pokušala sam predstaviti jedan drugi, svjetliji i bolji svijet.
Na tom otoku, moja junakinja doživljavaju potpunu emocionalnu katarzu. Moja namjera bila otvoriti uvid o "pravom" dečku kakav je Šime, i kako glavna junakinja nije požalila što je to učinila s njim. Jako je važno da djevojke ne srljaju u to iskustvo, potrebno je spoznati jesu li spremne za taj čin i da li dečko vrijedan da se s njim upuste u to, prvo iskustvo. A prvo iskustvo, ne mora nužno biti i loše iskustvo. Ukoliko je prisutna ljubav, prava ljubav stvari mogu ispasti drugačije.
Svi mi želimo voljeti i biti voljeni, no mnogi od nas boje se pokazati svoje osjećaje a sve zbog straha da ne budu ismijani i povrijeđeni. Ljubav nije samo emocija, ljubav je pozitivna sila, povod za sve dobro i pozitivno. Svaki izum, svako otkriće i svako stvaralaštvo je proizišlo iz ljubavi prema nečemu ili nekome. S druge strane, nedostatak ljubavi je povod za sve negativno, za svu bol i patnju.
Kako sam se u knjizi maksimalno željela dotaknuti većinu tema koje zaokupljaju i čine život mladih, nisam mogla izbjeći taj prvi seks. Uostalom, to su te godine. Željela sam prikazati jednu lijepu, romatičnu priču između glavne junakinje i dečka koji je sušta suprostnost dečkima s kojima se obično susretala i družila. Kroz opis jedne otočke, dalmatinske sredine pokušala sam predstaviti jedan drugi, svjetliji i bolji svijet.
Iako nije uobičajeno da pisci u literaturi za mlade ubijaju svoje glavne junake, čini mi se da je u slučaju "Nisam ti rekla" upravo taj korak vas kao pisca bio neophodan da bi se poentirala poruka, barem onako kako sam je ja shvatila, a to je da se u toj uzajamnoj igri ljutnje i bojkota odraslih i mladih previđa sam život čiju istinsku ljepotu i radost često shvatimo tek u trenucima kada je gubimo. Jeste li se dvoumili oko svršetka romana? Ili ste unaprijed znali kako će priča završiti?
Volim svoje junake, volim ih oblikovati, stavljati u razne situacije, razmišljati o sljedećim koracima, kreirati psihološki profil, puniti ih emocijama... Pišući roman, zavoljela sam junakinju Hedu, buntovnicu, svađalicu, djevojku koja često ide "glavom kroz zid", ne birajući sredstva, ne razmišljajući o posljedicama. Isprva, nisam željela tragičan kraj. Željela sam odaslati drugačiju poruku, no tinejdžeri s kojima sam "radila" na knjizi, nisu se slagali.
Otkrivam, da sam pri pisanju knjige, imala i pomoćnike. Divne mlade ljude koji su s velikim oduševljenjem prihvatili moju ideju i pristali biti mojim "konzultantima". Oni su bili moje oči, vodili me kroz noćne izlaske, otkrivali što se dešava u klubovima, što se konzumira...
Kad smo razgovarali o kraju, rekli su da je moguć samo jedan scenarij, kojeg sam konačno i prihvatila. Sada sam neizmjerno zahvalna na tome. Mislim da je kraj knjige, ono najvrijednije. Tragičan kraj junakinje, zapravo je ono na što trebamo upozoriti ponajprije mlade, a potom i njihove roditelje, ali i društvo: konzumiranje alkohola, posebno na način na koji to danas čine mladi ("binge drinking" - teška opijanja) često dovodi do tragičnih posljedica. I zaista, svi koji su pročitali knjigu slažu se.
Dužni smo našim mlađim generacijama objasniti što zapravo znači nepromišljeno i rizično ponašanje - što znači sjesti u auto nakon konzumiranja alkohola. Dužni smo im objasniti da na time svaki put "nude" sve svoje želje, prijateljstva, nastojanja, planove, emocije, svu ljepotu postojanja – konačnosti, a da još gotovo nisu - ni počeli. Ali trebamo im to objasniti na način da nas "čuju": kroz njihovu priču.
U Vašoj biografiji stoji da ste se prije dvanaest godina posvetili pisanju. Koji je bio Vaš motiv da uzmete olovku u ruke?
Po struci sam pravnica, ali strast za pisanjem oduvijek je tinjala u meni. Gubitak posla i životne okolnosti, učinili su da se bacim u spisateljske vode. Počela sam s dječjim knjigama, da bih nastavila s kolumnama u tjednicima i na portalima. Put je bio dugačak i trnovit, bilo je suza i razočarenja. Na početku moja "remek djela" nitko nije želio ni pročitati, a kamoli, objaviti i činilo se kao da gubim vrijeme. Tisuću puta pitala sam se, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju lupkala po tastaturi, pa dobro, jesam li ja normalna? Što ja to radim? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? A kad se uz sve još doda da sam u međuvremenu ostala i bez posla, mislim da svaki komentar suvišan.
No ja sam se čvrsto držala za svoje pero, iliti tipkovnicu! Trebalo je proći godina i godina da bi moja prva knjiga bila objavljena. Volim reći da ako želite uspjeti morate "odsvirati" crne i bijele tipke zajedno! Stvarno morate vjerovati i biti uporni. Radila sam, bila sam uporna. Bilo je teško, ali eto, isplatilo se!
Koliko u trenucima pisanja razmišljate o publici koja će čitati Vaše retke?
Pisanje je moja strast. Kad sjednem za kompač zaboravim na sve. Ne postoji više ništa samo riječi, riječi i riječi. One teku, a ja se igram s njima. S njima mogu sve i s njima mi je sve dozvoljeno, kao i pisati o "vrućim" temama. Poznajem ukus svoje čitalačke publike i zato je dijapazon mog pisanja poprilično raznolik. Od ljubavi i ljubavnih romana, muško-ženskih odnosa, pa do dječjih knjiga.
Moram reći da volim pisati o temama o kojima se nerado progovara, koje se guraju pod tepih, o kojima se šuti...
I za kraj, jedno intimno pitanje. Nekada je u Zagrebu postojala poznata knjižara Kugli. S obzirom na isto prezime, imate li obiteljske veze sa Stjepanom Kuglijem, nekadašnjim čuvenim zagrebačkim knjižarom i nakladnikom?
Knjižara Kugli bila je prva knjižara i tiskara, prvi i pravi rasadnik kulture na ovim prostorima. Stjepan Kugli preuzeo je od Lavoslava Hartmana knjižaru koju je on otkupio od Ljudevita Gaja. Moja obitelj nema direktne veze sa obitelji Stjepana Kuglija, ali drago mi je da imamo isto prezime!
Gospođo Kugli, hvala Vam na razgovoru. Još jednom čestitam na zasluženoj književnoj nagradi Grigor Vitez za najbolji književni tekst za mlade u 2015. godini. A sjajan roman "Nisam ti rekla", usprkos oznaci + 18, toplo preporučamo čitateljskoj publici od četrnaest godina naviše.
ROSIE KUGLI VOLI:
1. duge šetnje i priče sa kćeri
2. gledanje televizije i filozofiranje o politici sa sinom
3. onaj feeling kad je knjiga koju pišem gotova, sunce, ljeto, more, dobre knjige, promocije, nagrade... lista se proteže u beskraj!
ROSIE KUGLI NE VOLI:
1. laž
2. licemjerje
3. nepravdu (hm, da i tu bi se lista mogla otegnuti :-)
Nisam ti rekla
- Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade 11/2015.
- 150 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789537190446
Roman za djecu i mlade "Nisam ti rekla", dramatična je ispovijed srednjoškolke Hede, polaznice elitne zagrebačke gimnazije. Priča mlade djevojke zapravo je tužna priča dijela današnje mladeži koja se, u potrazi za identitetom, lagano gubi u stranputicama noćnog života, izlazaka, alkohola, droge.