Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Anda Bukvić Pažin • 28.09.2018.

Ellen Elias Bursać : Treba djelovati, a ne vječito jadikovati

Ellen Elias Bursać

Uz već tradicionalnu godišnju izložbu Od izvornika do prijevoda, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca organiziralo je ove godine okrugli stol na temu (ne)vidljivosti prevoditelja - Ime s naslovnice: prevoditelji kao autori. U razgovoru su, osim književnih prevoditelja, sudjelovali i predstavnici izdavaštva te knjižne i knjižarske industrije, i razvila se živa diskusija. Svaka je branša imala mnogo toga za reći te obraniti svoje stavove i obrazložiti vlastito viđenje zajedničke situacije, tako da su neki dragocjeni glasovi možda ostali nedovoljno glasni.

Kad poželite uzburkati naizgled mirne vode ili razbucati ustaljene obrasce u hrvatskim okvirima i na hrvatskom tržištu, odmah se nađete na meti primjedbi da to nigdje nije tako, i da se to nigdje ne radi. Zato je vanjska perspektiva vrijedna, a najvrjednija je možda ona dvojna: uvidi od nekoga tko iz prakse zna kako je „vani“, ali tko jednako tako poznaje život i rad u hrvatskom kontekstu, kao što ga poznaje Ellen Elias Bursać.

Ellen je aktivna znanstvenica, književna teoretičarka i višestruko nagrađivana književna prevoditeljica. Studirala je u Americi, magistrirala i doktorirala u Zagrebu, na temi prijevoda poezije Tina Ujevića u angloameričkoj književnosti, ispisujući pjesnikovu prevodilačku biografiju. Autorica je brojnih prijevoda proznih djela s hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika, a među književnicima koje je prevodila su David Albahari, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Antun Šoljan i Daša Drndić. 

Kao prevoditeljica, ali i potpredsjednica Američke udruge književnih prevoditelja (ALTA) na spomenutom je okruglom stolu usporedila situaciju i položaj književnih prevoditelja u Americi i kod nas, i književnim prevodiocima u Hrvatskoj dala mnoge ideje, od kojih smo neke pokušali odmah implementirati. Ali izgleda da to nekad nije sjajna ideja, tek tako presaditi ideje iz engleskog ili američkog konteksta u hrvatski, a da se prije toga te ideje ne udomaće, testiraju ili temeljito pojasne – a najbolje sve od navedenoga.

Primjerice, Ellen je govorila o odličnim praksama za povećanje vidljivosti prevoditelja, istaknuvši Englesku kao dobar primjer, gdje je na temelju ideje prevoditelja i aktivista za prevodilačka prava Daniela Hahna nastao cijeli pokret #NameTheTranslator. Ideja i poruka su jednostavne: ako u prikazu knjige ili bilo kakvom tekstu na tu temu ne piše tko je djelo preveo, onda se stavi spomenuti hashtag, kao podsjetnik da ta informacija nedostaje. I upozorenje funkcionira, jer informacija se potom pridoda, i svi su sretni.

Imalo je savršeno smisla kad Ellen to izgovorila, i dan poslije već smo krenuli stavljati hashtagove po Facebooku i Instagramu, gdje svi naslikavaju lijepe knjige ili pišu o njima, ali ne spominju da ih je uopće netko preveo, a kamoli ime i prezime prevoditelja. Odlučili smo ići s hrvatskom varijantom, #TkoJePreveo, odnosno #TkoJeAutorIcaPrijevoda. Međutim…
 

Anda Bukvić Pažin: Dogodilo se to da su nakladnici, portali i blogeri iznimno negativno reagirali: doživjeli su to vrlo osobno, kao svojevrstan napad. Neki su se jako uvrijedili, a neki su nas zamolili, ako već imamo nekih primjedbi, sve ćemo riješiti, samo, ako može, ne javno – u inboks. Moram priznati da me zateklo što je nešto zamišljeno kao prijateljski podsjetnik shvaćeno kao vitlanje sjekirom. Vi se s nečim takvim dosad niste susreli?

Ellen Elias Bursać: To je zanimljivo. Ja nisam, ali kolega koji je to pokrenuo možda jest. Ali naš je hashtag pokrio puno veće govorno područje, za razliku od lokalnog, hrvatskog – ovo je malo tržište pa su ljudi valjda više povezani. #NameTheTranslator nastao je kao pokret – i možda je u tome ključ, možda bi i u Hrvatskoj trebao najprije zaživjeti kao pokret, pa da se onda u okviru tog pokreta oformi kampanja, nešto objavi o tome. Jer kad je to uopćeno i poznato, onda su manje šanse da će to netko shvaćati osobno. Treba pojasniti da se to nadovezuje s #NameTheTranslator širom engleskog govornog područja. Možda pokret postoji i u drugim zemljama, to bi isto valjalo istražiti.

Ali smatram da uvijek treba reagirati na nepravdu i na nešto što nas profesionalno smeta. Osim što i sama stavljam #NameTheTranslator gdje god vidim da ta informacija izostaje, ako vidim da negdje nema moga imena, prvo se javim izdavaču – i oni to dosta brzo riješe, jer i njihova je reputacija, na kraju krajeva, u pitanju. Treba djelovati, a ne vječno jadikovati.
 

A društvene se mreže često pretvore u jadikovke. Ali opet, ovdje neki od članova i članica DHKP-a nisu samo lamentirali, već poduzeli konkretne prve korake – samo što takav transparentni dijalog nije naišao na odobravanje. I opetovano ispada da su komentari u redu jedino kad su pozitivni. To mi je od prije poznato: pišem recenzije i književne kritike, i veliki je problem kad napišete i jednu rečenicu koja bi se mogla protumačiti kao negativna.

Tema recenzija vrlo je zanimljiva: recimo, Daša Drndić bila je poznata po tome što je smatrala da kroz recenzije treba kritizirati. Ja također pišem recenzije, i u pravilu biram knjige koje mi se sviđaju. Međutim, uvijek osjećam obvezu barem nešto konstruktivno kritizirati. Tako sam pisala recenziju za sjajnu knjigu o tribunalu, The Butcher's Trail, Guardianova autora Juliana Borgera, o uhićenjima svih onih kojima se sudilo i priče o svakom tom uhićenju. Moja recenzija je bila jako pozitivna, ali napisala sam i da je malo smiješno knjizi o suđenjima dati naslov u kojem je riječ Trail – jer svi su bili navedeni na pogrešan trag i izgovarali su to kao Trial. To je bio moj komentar.

Naša udruga ALTA svake godine ima veliki skup, ovogodišnji se održava u Indiani. Na tim skupovima, osim sastanaka članova, imamo i panele na kojima se raspravlja o konkretnim pitanjima, i jedna od  tema koju svaki put obrađujemo su recenzije. To je, dakle, tema, na razini našeg prevoditeljskog društva: kako recenzirati prijevod kad ne poznajete izvorni jezik.
 

To je jako zanimljivo. Prvo, zanimljivo mi je što se književni prevoditelji bave tim pitanjem, a drugo, kod nas uopće ne postoji svijest o tome da je to potrebno, jer se sve što je objavljeno na hrvatskom tretira kao – hrvatsko. 

Ali to je paradoks – jer taj hrvatski riječi su prevoditelja, nečiji tuđi izbor. Odmah me to podsjeti na repliku koja se pripisuje guvernerici Teksasa s početka 20. stoljeća, Miriam Amandi FergusonIf the King's English was good enough for Jesus, it's good enough for me.“ Bez obzira na to je li to ona stvarno izjavila ili ne, sjajan je primjer ignoriranja činjenice prijevoda.

I nastavno na ovo pitanje (ne)vidljivosti prijevoda i našu diskusiju na okruglom stolu u lipnju, često razmišljam o tome zašto je taj problem prevoditeljskog autorstva i prevoditeljske vidljivosti baš sad toliko aktualan, jer on dugo postoji, već cijelo 20. stoljeće. Mislim da je to pitanje globalizacije, koje se materijalizira u velikoj mjeri zahvaljujući društvenim mrežama.

Posebno me se dojmilo kad sam na našoj raspravi čula da nakladnici stalno ističu da nisu prevoditelji jedini autori, i da jednako koliko i prevoditelji, i dizajneri, ilustratori, lektori, urednici i svi koji sudjeluju u oblikovanju same knjige zaslužuju biti na naslovnici. To baš ne zvuči kao argument protiv navođenja imena prevoditelja na naslovnici. Kod dječjih knjiga na naslovnici se često nalazi ilustrator, ali još nisam vidjela da se ime grafičkog dizajnera ili redaktora knjige nalazi na naslovnici. 


Meni se čini da mi prevoditelji veoma često razgovaramo isključivo sami sa sobom, ili s onima koji dijele naše mišljenje. Šira čitateljska javnost i mnogi od onih s kojima direktno surađujemo jednostavno ne znaju što mi to točno radimo i koje sve procese i korake prijevod književnog djela uključuje. Imate li nekih svijetlih primjera iz Amerike i Europe, nekih akcija ili poteza koji rade na razumijevanju i povećanju vidljivosti ovog našeg posla?

U Edinburghu se svake godine održava Međunarodni festival knjige. Cijeli jedan trg u gradu pretvori se u festivalski centar, uz mnoge privremene šatore u kojima se odvijaju rasprave, radionice, predavanja o raznim aspektima književnosti. Događanja nisu besplatna, plaća se simboličan iznos od oko 3 funte, i barem dva puta dnevno tema su prijevodi.

Nešto najbolje čemu sam prisustvovala bio je prevoditeljski duel. Bio je organiziran na sljedeći način: tjedan dana prije, moderator je prevoditeljima koji su sudjelovali poslao tekst o kojem će se govoriti. U konkretnom slučaju, radilo se o odlomku iz Flaubertove Gospođe Bovary, moderirao je Daniel Hahn, a sudjelovali su Ros Schwartz i Frank Wynne, oboje vrsni prevoditelji na engleski. Oni su prevodili svatko za sebe, a moderator je još napravio Google translate verziju, isprintao sve tri verzije pregledno na jednom papiru i podijelio publici. Onda su prevoditelji izašli na scenu i prvi put vidjeli drugi prijevod. I onda su krenuli razgovarati o pojedinačnim rješenjima, od prve rečenice nadalje. I nije bilo gotovo nikakvih poklapanja, rečenice su bile potpuno različite. Moderator im je postavljao razna pitanja, o tome kako su se i zašto odlučili za neku riječ, strukturu rečenice, opis. I punih sat vremena, u tim razgovorima i objašnjavanjima, nisu se  makli dalje od prvog odlomka.

To za prevoditelje nije ništa novo, i ma koliko oni uživali dok to prate, kao što sam ja uživala, prevoditelji ne bi trebali biti ciljna publika. Takav se duel treba održati na nekom književnom događanju u Hrvatskoj, recimo Festivalu svjetske književnosti. I naravno, treba naći sudionike-prevoditelje koji neće imati problem s tim da netko radi stvari drukčije od njih.

U Americi postoji problem koji Hrvatska na prevoditeljskoj sceni nema, a to je da damping dolazi iz akademskih krugova

Dakle, u Hrvatskoj na pitanje Treba li ime prevoditelja pisati na naslovnici? nakladnici većinom odgovaraju sa: Ne! Što bi radilo na naslovnici? Gužva je već. Naslovnica treba biti atraktivna! – s tim da je ovo zadnje meni osobno najzabavnije, jer ispada da bismo mi možda čak i otjerali čitatelje da vide naša imena čim bace pogled na knjigu. Što vi na to kažete?

Pozvat ću se najprije na neke statistike. Prije godinu dana, moj kolega Alex Zucker, koji je svojevremeno bio predstavnik prevoditelja u američkom PEN-u odlučio je s američkim Cehom autora (Author's Guild) provesti anketu među književnim prevoditeljima u Americi, i napravio je to na uzorku od 1200 ispitanika. Po pitanju imena na naslovnici: 58% onih koji su odgovarali na upitnik rekli su da uvijek ili skoro uvijek njihovo ime piše na koricama. 19% kaže katkad je na koricama, 23% kaže da nikad nije na koricama.

Što se mene osobno tiče, ja sam u ovih 58%. Ako ne vidim tu stavku u ugovoru, pitam nakladnika što će biti s tim, i uvijek je odgovor da će pisati – ako ne na samoj naslovnici, onda na zadnjoj korici. I vezano uz ovaj argument gužve na naslovnici – na prijevodu Lisice Dubravke Ugrešić radila su dva prevoditelja, i stavili su oba.

Lisica Ugrešić Dubravka

Jedne godine je predsjednik našega društva objavio nakladnicima da neće dopustiti ulazak knjige u konkurenciju za našu nacionalnu nagradu za prijevod ako ime prevoditelja ne piše na korici. I stigao je toliko mali broj prijevoda da je morao odustati od toga jer ne bi bilo fer prema onim prevodiocima koji su imali knjige bez imena na koricama. Bilo bi zanimljivo vidjeti poslije nekoliko godina je li taj njegov potez urodio nekim plodom.
 

Većina profesionalnih književnih prevodioca u Hrvatskoj aktivno prevode s dva jezika, znanstvenici su, kritičari i teoretičari, neki i književnici, i čini mi se da nakladnici koji objavljuju njihove prijevode rijetko do nikako uzimaju sve te njihove kapacitete u obzir. Imam dojam, a i iskustvo, da se spona između nakladnika i prevoditelja presiječe odlaskom prijevoda u tisak, mada je nastavak odnosa i rada na prevedenoj knjizi nešto na čemu bi mogle profitirati obje karike u lancu. Kakav odnos imaju američki izdavači sa svojim prevoditeljima, iz vašega iskustva?

Pa oni s kojima ja radim jako računaju na mene, za štošta: da promoviram knjige, da im preporučujem dobre tekstove, pomažem oko razgovora s autorima. Tako da su na neki način ovisni o meni. Tu je još i pisanje predgovora i pogovora, da se djelo kontekstualizira, što je posebno važno za književna djela s ovih prostora, s neengleskog govornog područja općenito.  
 

Kad potpisujete ugovor, pregovarate li o pojedinim stavkama? Recimo, u novim smjernicama za tipske ugovore Europskog vijeća nacionalnih udruga književnih prevodilaca (CEATL) piše da prevoditelji imaju pravo tražiti financijska izvješća od nakladnika, odnosno da imaju pravo uvid u broj prodanih primjeraka. Čini mi se da je jako teško razgovarati o bilo kakvim avansima, tantijemima i uvjetima ako kao prevoditelj nemate uvid u to što se na tržištu s vašim djelom događa, kao što je to u Hrvatskoj dominantno slučaj. Kakva je kod vas situacija po tom pitanju?

U Americi to prevoditelji uredno dobivaju, najmanje jedanput, a neki nakladnici to šalju i dvaput godišnje. To se zove royalty statement. Ne treba posebno zatražiti, to ide automatski. 

Što se tiče tantijema, u spomenutoj anketi Ceha autora bilo mi je drago vidjeti da je 47% ispitanika reklo da dobivaju tantijeme, jer moja iskustva s tantijemima su skromna. Imala sam situaciju da sam za Random House UK prevela Götz i Meyer Davida Albaharija i to se jako dobro prodavalo. I onda je ista nakladnička kuća objavila još i Očeve i oce Slobodana Selenića u mom prijevodu. Götz i Meyer prodali su se još u Ameriku, jako lijepo su prolazili, ali Random House je rekao da treba zaraditi avans za Očeve i oce, i da dotad nema ništa od tantijema za Götz i Meyera, jer najprije moram pokriti ukupan avans koji dugujem cijeloj nakladničkoj kući. Mada, takav način poslovanja, da najprije morate otplatiti avans prije nego počnete zarađivati tantijeme, nemaju svi nakladnici. Recimo, Amazon Crossing objavio je moj prijevod romana Igora Štiksa, i kod njih tantijemi kreću od prvog dana prodaje – nema točke u ugovoru koja kaže da se najprije treba zaraditi avans.
 

Recite mi malo kako izgleda procedura kad se dogovarate oko prijevoda: vi nudite nakladniku, ili vas više oni angažiraju, kako to ide? 

Poslije sajma u Frankfurtu zna se dogoditi da mi se nakladnici javljaju i kažu da su čuli za dobru knjigu, koja pobuđuje interes, i pitaju bih li je ja pročitala i napisala što mislim, u obliku neke interne recenzije. Obično kad to radim opisujem radnju, kako teče, kakav je stil, tko bi to čitao, sve u 7-8 stranica, i prevodim početak knjige, par stranica da se stekne dojam kakav je to jezik i kakav bi to bio izazov. I to sam napravila više puta. Onda oni razmišljaju. Katkad ponude meni da prevodim, katkad angažiraju nekog drugog. Ja uvijek na kraju takve recenzije pišem da ne moraju angažirati mene. Čak i kad mi traže da prevedem odlomak, naglasim da ne moraju uzeti mene za prevodioca. Oni to sve plate. Ako ulazimo u to, onda prvo potpisujemo ugovor.
 

Kad dobijete ugovor, onda ga pomno iščitate, pretpostavljam? Savjetujete li se kad s pravnicima?

Naše društvo odnedavno daje preporuku koju sam ja poslušala, a to je da se svi učlane u američki Ceh autora, koja okuplja sve vrste autora, ne samo prevoditelje. Članarina je 125 dolara godišnje, i zauzvrat dobijem savjet njihovog pravnika. Poslala sam pravniku ugovor koji je sastavio nakladnik, i onda ga je on proučio i dao preporuke što promijeniti, od fraza i riječi do konkretnih stvari. Bila sam jako zadovoljna. 

Sve su to jako komplicirane stvar i treba vam vanjska pomoć. Također su to i važne stvari, jer autorska su djela danas ugroženija nego ikad. Pada mi na pamet primjer romana Kristiana Novaka koji je osvanuo na Amazonu u piratskoj, skeniranoj verziji i prodavao se bez znanja autora.
 

Jedno od pitanja koje se pojavilo kad smo u našem društvu razgovarali o reviziji tipskog ugovora bilo je kako „natjerati“ članove da inzistiraju na njemu? Ne možemo ih prisiliti – ipak su to samo preporuke, smjernice. Ali opet, pojedinačni dumping nanosi kolektivnu štetu. Kakva je kod vas situacija, u smislu raspona cijena?

Mladi prevoditelji koji tek ulaze u ovaj posao najranjiviji su – prvo, zato što su neupućeni, a drugo, jako im je stalo da imaju nešto za CV, nešto što mogu pokazati. To je normalno. U Americi postoji problem koji Hrvatska na prevoditeljskoj sceni nema, a to je da damping dolazi iz akademskih krugova. Ako se netko nalazi unutar akademske hijerarhije i skuplja bodove, objavljeni prijevodi nemaju status objavljene autorske knjige, ali ipak nešto znače. I onda oni nekom logikom dobivaju veću plaću kasnije zbog toga što su bili aktivni prevoditelji. Stoga im nije toliko stalo do tih tantijema i visine honorara, jer će se to realizirati drugačije.

Na temu obvezujućega i preporuka, kod nas postoje zakoni protiv monopola, tzv. antitrust laws. To znači da nitko ne smije preporučiti koliko bi se naplatilo za prijevod. Tipski ugovor postoji, ali ne smije biti obvezujući ni u kojem smislu, jer to bi bilo nametanje monopolskog ponašanja, i to je onda kažnjivo. Američka prevoditeljska udruga (ATA) našla se u situaciji pred tužbu zato što su negdje na svojoj web stranici spomenuli raspon cijena koji se može tražiti.

Puno se o tome raspravlja. Recimo, već spomenuti Daniel Hahn piše o cijenama koje postiže otvoreno na svome webu – i onda te informacije tako ipak izađu, kroz osobno iskustvo. On je genijalan u smišljanju načina komunikacije u prevoditeljsku korist.

Mi smo u stalnom procesu, prijevod je proces, kad god otvorite knjigu naći ćete nešto što je trebalo biti puno drukčije.

Na čemu trenutačno radite?

Završavam prijevod Inšallah Madonna, inšallah Miljenka Jergovića, i imam još neke dogovore koji još nisu postali ugovori, pa sad ne bih o tome. Ali imam i jedan znanstveni projekt – pišem o prijevodima iz ovog dijela svijeta, Jugoslavije za vrijeme hladnog rata. I našla sam arhive nekih izdavačkih kuća i njihovih prepiski s autorima, urednicima i kako su i zašto prerađivali te tekstove. To će biti uobličeno u cijeli broj znanstvenog časopisa koji se zove The Association of Translation and Interpreting Studies – ATISA, koji baš ima broj posvećen prevođenju u hladnom ratu. Jer ono što je jasno je da je hladni rat prevoditeljski projekt – i to oportunistički prevoditeljski projekt, jer su u tom razdoblju izdavači tražili djela koja će se dobro prodavati u Americi računajući na antikomunističku paniku koja je vladala u SAD-u pedesetih godina 20. stoljeća.
 

U proljetnom semestru ove godine predavali ste na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kakvo vam je to bilo iskustvo?

Tako je, držala sam dva kolegija, i studenti su bili sjajni. Na Hrvatskoj književnosti u prijevodu čitali smo kanonska djela hrvatske književnosti, dok se drugi kolegij bavio usmenim prevođenjem i fokus je bio na prevođenju u ratnim uvjetima. Čitali smo tekstove o Iraku, Afganistanu, Bosni i Hrvatskoj, i budući da se znanstveni članci koje smo čitali baziraju na intervjuima i anketama, studentima sam dovela sugovornike koji su radili kao prevoditelji u Hrvatskoj za vrijeme rata, i onda su te sugovornike intervjuirali na temelju pitanja koje smo prije složili.

Jako mi je lijepo bilo raditi sa studentima u Zagrebu, puno smo diskutirali. Vodila sam se idejom i filozofijom američke nastave – ako je dobro vođena i ako uspijeva ostvariti postavljene ciljeve, ona je duboko transformativan proces. Studenti stižu na početku semestra i onda svaki tjedan čitaju, i o tome se raspravlja. Uslijedi nekakva katarza, i na kraju iz tog procesa izlaze drugačiji nego što su ušli, ali da bi se to postiglo svi moraju sudjelovati u diskusijama svaki tjedan. Ne mogu sve to usvojiti u dva tjedna prije ispita. A svi su oni, sudeći po ispitima, izašli iz tog procesa drukčiji negoli su u njega ušli. Bogatiji, promijenjeni, i uz aktivno sudjelovanje.
 

Čini mi se da se sve čime se bavite jako lijepo nadopunjuje. Zanima me kako vam izgleda radni dan, koliko je strukturiran, koliko dugo sjedite za računalom?

Vrlo različito, ali u principu, kad ne putujem, kad sam baš kod kuće, onda krenem relativno rano, ustanem oko 7, i najviše napravim ujutro, do 14 ili 15 h. Onda nešto obavljam, idem van, i opet nešto radim predvečer. Ako sam kod kuće cijeli dan, ne sjedim za pisaćim stolom - ne mogu, ramena su mi stara – nego sjedim u fotelji s laptopom. I onda ako je zima i loše vrijeme, sjedim u jednom dijelu dnevnog boravka do navečer, u 18 se preselim u drugi dio, gdje je televizor, palim, gledam vijesti i radim te neke stvari za koje mi ne treba apsolutna koncentracija. Tih dana mogu raditi 10-12 sati, ali inače ne: 5-6 konstruktivnih sati. Kad vidim da sve manje povezujem, počnem sebi ostavljati poruke u tekstu, na što se sve trebam vratiti itd.
 

Kakav vam je prevoditeljski postupak, radite u slojevima pa iščitavate, mijenjate, dopunjavate, ili se odmah trudite da tekst nalikuje finalnoj verziji?

Ja sam od osoba koje puno redigiraju. Razmišljam o tome, da, ali bude puno doslovnije nego što kasnije ispadne. Ja sam od doslovnijih prevoditelja – vidim to kad redigiram druge prijevode. Nastojim poštivati rečenice koliko god mogu, dok mi ne ide nauštrb čitanju teksta na engleskom. 

Kad sam radila sa studentima, dala sam im dva svoja prijevoda – pripovijetku Mime Simić koja je izašla u Zagreb Noiru, jer mi je ta priča baš bila značajna, i jedna priča Antuna Šoljana iz zbirke Kratki izlet, koju sam prevela prije 20 godina. Kad smo čitali Šoljanovu priču, morala sam se pripremati za diskusiju jer mi je to bilo prvo čitanje tog prijevoda nakon dužeg vremena, i vidjela sam sve što bih danas promijenila da mogu. I to sam studentima donijela da im pokažem zapravo da smo mi u stalnom procesu, da je prijevod proces i da je sve to normalno – kad god otvorite knjigu naći ćete nešto što je trebalo biti puno drukčije.
 

Radite li puno na tekstu naknadno, nakon što predate zadnju verziju svoga prijevoda? Ili to ovisi o tome tko vam je urednik? 

Katkad mi autor javlja neke izmjene ili komentare nakon što sam predala prijevod. Onda to sačuvam pa razgovaram s urednikom o tome kad dođe vrijeme. Ali najčešće reagiram na uredničke komentare. Imala sam sad za Kontrolni punkt Davida Albaharija jako pažljive urednike, minuciozne, i htjeli su mi though mijenjati u although. I to je sad smiješno, ali je tako: prevela sam jako puno Albaharijevih djela - 6 romana i 2 zbirke pripovijedaka – i od početka, ne znam zašto ali tako je, nikad ne koristim although, samo though. I to sam rekla uredniku, i on je na to pristao. Ali uvijek me zanima i najčešće uvažavam što će urednici reći, jer oni su drugi čitatelji i to pomni. I poštujem taj trud. 

Sjećam se, kad sam tek počela raditi – radila sam na jednoj Albaharijevoj zbirci, i na Šoljanovoj zbirci kratkih priča - i tada sam našla dva prva čitatelja: svoga oca i sina jedne dobre prijateljice, koji je bio srednjoškolac i obožavao čitati. Zamolila sam ih da samo čitaju, i naiđu li na nešto što moraju dvaput čitati, samo da to mjesto označe zvjezdicom, bez komentara, ništa više. To je bilo zaista korisno, metoda koju bih uvijek preporučila.
 

S književnom prevoditeljicom Ellen Elias Bursać razgovarala, pa zapisala: Anda Bukvić Pažin

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –