Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 23.12.2022.

Julijana Matanović : U svojoj inventuri još ne namjeravam staviti točku

Julijana Matanović, Interliber 2022. (foto: Iva Perković)

Što pitati omiljenu književnicu, omiljenu profesoricu, omiljenu sugovornicu svih novinara koja bez iznimke istupa artikulirano i elaborirano, koja uvijek daje sve od sebe? To je, paradoksalno, u ovom slučaju bio moj problem, jer kao da je u brojnim intervjuima, nastupima, facebook statusima, naposljetku, u svojim prozama, rekla već sve... A onda se razgovor spontano zarulao, i to o nagradama koje vesele, ali ponekad i plaše, o novim knjigama i samostalnim izdavačkim projektima, o tome kako je na sveučilištu i u izdavaštvu raditi bilo nekad i o svemu što se nadamo da će autorski i poslovno tek doći. Između ostalog i onome o čemu si je obećala da više neće govoriti, a to je stanje na književnoj sceni, pa i u akademskom miljeu, o nekim fenomenima koji nas obje čude, ljute, rastužuju. Moj urednik tvrdi da danas skoro 2/3 naših posjetitelja čita portal s mobitela, ali razgovor s Julijanom Matanović, molim vas, nemojte u hodu, vožnji, na kavi, ovi mudri odgovori, praktički eseji, za veliki su ekran – trebalo bi ih na miru promisliti, pa odabrane poruke trajno umemorirati. 

Prvo lice jednine

Kombinirani prašak Matanović Julijana
Ljuta godina Matanović Julijana

Vanja Kulaš: Draga Julijana, iz Vinkovaca, s 28. Dana Josipa i Ivana Kozarca, ponijeli ste nagradu za životno djelo, doživjeli ste trijumf na Interliberu sa svojom izdavačkom kućom „Lađa od vode“, a vani je odnedavno i vaša nova knjiga „Kombinirani prašak“. U kakvim razmišljanjima podvlačite godinu?
 
Julijana Matanović: Tri činjenice koje ste na samom početku istaknuli doista oslikavaju mene. Jer u samo deset dana dobila sam i nagradu za životno djelo i prvi put sudjelovala na Interliberu s druge strane pulta. Prva bi ukazivala na pristojnu starost, a druga na početničku mladost. Između toga se pojavila knjiga tekstova naslovljenih „Kombinirani prašak“. Upravo ta knjiga pomiruje jedno i drugo. Stariji čitatelji se možda sjećaju tog čudotvornog lijeka, praha u papirnatim vrećicama koji se spravljao po našim ljekarnama i koji je sadržavao paracetamol, kofein, ne znam što još, lijeka  kojim su se liječile mnoge boljke. I sad nagrada za životno djelo itekako se dobro može povezati s Praškom. Prima je, uobičajeno je tako, netko tko već podvlači crtu svog rada, često i onaj o čijoj se dijagnozi šuška sve glasnije pa se tako i žiri žuri, da ne bi dogodine, ne lažimo se, bilo prekasno. Cjelodnevni boravci za štandom na Interliberu, završavali su rečenicom: „Joj, da mi je sad jedan kombinirani“. I to čak ni nema veze s godinama. I daleko mlađi nakladnici su se žalili na umor i kostobolju. Kad već ne mogu nabaviti takav učinkovit lijek, mogu knjigom tekstova – koje ni sama ne znam žanrovski odrediti – nagovoriti nekoga da tuđim rečenicama (mojim) pokuša ublažiti vlastite boljetice. A možda su neki čitatelji doista i povjerovali da se unutar korica nalazi i paketić pravog kombiniranog jer se prvo izdanje „Praška“ rasprodalo u samo tri tjedna.
 
I kad me pitate u kakvim razmišljanjima podvlačim godinu, ne znam odgovoriti. Zbunjena sam. Zahvalna sam Vinkovčanima na nagradi, ali moram priznati da sam nekoliko sekundi, a činile su mi se minutama, šutjela kad me gospodin Martin Grgurovac nazvao i priopćio mi odluku prosudbenog povjerenstva. Pomislila sam, možda oni znaju nešto što ja ne znam, možda otpusno pismo iz Vinogradske ima dvije varijante; blagu za mene i onu pravu. A kad sam se sabrala, počela sam vrtjeti imena dosadašnjih dobitnika iste te Nagrade i umirila sam se tek kad sam se sjetila godine 1996. i došla do, čijeg bih drugo, Pavlova imena. Te godine sam na Danima Josipa i Ivana Kozarca sudjelovala kao znanstvenica. Sjećam se da sam govorila o nekakvom drukčijem čitanju genijalne priče „Oprava“ Josipa Kozarca, priče o kojoj bi žene trebale malo više govoriti, barem je poznavati. I te je godine Pavao (Pavličić) dobio nagradu za životno djelo. Pamtim lica žena njegove generacije koje su začuđeno ponavljale kako je pisac to zaslužio brojem svojih knjiga, ali godinama nikako. „Pa, još je tako mlad“, ponavljale su. Tada sam imala trideset i sedam i njihove komentare o Pavlovoj mladosti pratila sam unutarnjim monolozima: „O kakvoj mladosti one govore“. A sada sam sebi premlada sa šezdeset i tri. 
 
Na Interliberu je bilo divno. Imali smo samo 1 m kvadratni, naslonili smo ga uz Petrine knjige i Sonatinu. Uvjerena sam da smo po broju prodanih primjeraka, a imamo svega osam naslova, kad u jednadžbu uključimo kvadraturu, daleko najuspješniji izlagač na Interliberu. Vidjela sam svoje bivše studentice, dolazile su same, sa svojom djecom, prilazile su mi čitateljice, kolege sam susretala malo… I sad sam potpuno kompletirala sliku o književnosti i književnom životu. Nema niti jedne točke, na traci od rukopisa do ulaska u književnu enciklopediju, na kojoj se svojom profesionalnom biografijom nisam zadržala; negdje više, a negdje manje. Meni je to dragocjeno. Nisam previše sretna što sam na svakoj postaji razotkrila kako neke stvari funkcioniraju. Nije ugodno suočiti se s činjenicom da se lijepa riječ ne može otrgnuti navadama društva u kojem se ispisuje.    
 
„Kombinirani prašak“ nastavak je „Ljute godine“ iz 2019., princip je sličan, riječ je o autobiografskim mikroprozama objavljivanim prvotno na mrežama. No jeste li novu zbirku sastavljali iz drugačijeg impulsa nego njenu prethodnicu?

 
Vi, draga Vanja, možete – kao urednica „Ljute godine“ – posvjedočiti da sam ja tom knjigom htjela staviti točku na jednu tešku godinu svoje biografije, godinu u kojoj je propao moj povratak u grad u kojem sam, do tog trenutka, bila prava ja, godinu u kojoj sam svjedočila, na vlastitoj koži, licemjerstvo akademske zajednice. A onda se ta atmosfera prelila na cijelo društvo. Ne volim ni izgovoriti imenice pandemija i potres. Teško sam se nosila s vremenom koje je suspendiralo pravo na zdravi razum, morala sam pisati o tome. I gdje ću nego na društvenim mrežama, na svojoj službenoj FB stranici i na blogu. Iskreno, drugog prostora i nemam. I tako se „Ljuta“ nastavila. Nova knjiga je, po mjestu objavljivanja tekstova, nalik na tu koju ste spomenuli, ali po autorskoj intenciji bliska je i knjizi „Tko se boji lika još“. Tamo sam koristila likove hrvatske književnosti da bih iz njihove točke gledišta komentirala zbilju, a sad sam često odlazila u priče da bih kroz priču nešto rekla o dosljednoj nedosljednosti našeg Stožera, o Škorinu odlasku u politiku, o ministrima koji ne znaju nabrojiti svoje nekretnine, o slavonskim svadbama koje su bile najveći „krivac“ za širenje korone, o bosansko-posavskom porijeklu našeg gradonačelnika, o vremenu u kojem matura nije bila isključivo vezana uz imenicu stres. Takvi su tekstovi uglavnom uključeni u prvi dio knjige („Grlobolja ili povreda poslovnika“).

Zašto sam vam lagala Matanović Julijana
Tko se boji lika još Matanović Julijana

Ne mogu a da vas ne pitam o autofikciji, evo, Annie Ernaux je dobila Nobela upravo za takav cjeloživotni pristup pisanju, Knausgaard polarizira struku i publiku, kod nas je novo ime u tom žanru Đurđica Čilić. Vi, profesor Pavličić, Goran Tribuson, pisali ste autofikcionalne proze, eseje, crtice prije mnogih i prije nego se oko toga počeo dizati toliki hajp. Je li autofikcija vaš čitateljski izbor i kako objašnjavate novu popularnost tog rubnog žanra?
 

Volim što ste me to pitali. Prošlo je četvrt stoljeća od objavljivanja moje knjige „Zašto sam vam lagala“. Ona je do sada prodana u 66 000 primjeraka, a nije lektirni naslov. Uvjerena sam da je korisno oživjeti atmosferu trenutka kad se „Laganje“ pojavilo. Ne zbog mene. Važno je za stvaranje slike književnog života na samom kraju devedesetih godina prošloga stoljeća. Proučavanje autobiografskog pisma činilo je dominantan smjer u književnoj teoriji. Sve je započelo s „Otiskom priče“ Mirne Velčić. Moj naslov je upravo „htio poručiti“ kolegama da se ne radi ni o jednom od predloženih modela autobiografije. Jer, uzimanje stvarnih imena, a izmišljanje događaja, nije niti jedan model autobiografskog pisma predvidio. Bila sam tada na pragu prve zrelosti, podvlačila sam crtu, pisala o sebi kakva sam htjela, a nisam smjela biti. Gradila sam tekstom temelj da bih mogla živjeti dalje. Shvatila sam da je slika koju su drugi imali o meni, a mislim prije svega na bližnje, lažna. Neću sada govoriti o ljutnjama familije, o novim zatajivanjima, o odricanjima koja su popratila objavljivanje knjige. Više me zanima reakcija struke.

„Laganje“ je dobilo, u mjesec dana, četrdesetak pozitivnih recenzija. Samo se u jednim dnevnim novinama pojavila pljuvačina koja je išla na moju osobu, na fizički izgled, tekst ih nije zanimao. Knjiga je očito iznenadila mnoge. Nitko nije ni slutio da ću ja iz znanstvenog bitijevskog diskursa kliznuti u pisanje proze. I kad je prvo oduševljenje ispucano, struka se počela sabirati. Urednica radijske emisije o književnosti gledala me u oči u svom uredu i savjetovala me da potražim psihijatra. Pozivala se na sud mog uglednog generacijskog kolege. Nalaktila se na njegov autoritet. Spomenula mu je i ime. A zbog čega? Jer, kao sveučilišna profesorica pisala sam o siromaštvu u Bosni, o majci koja nikada nije išla u školu i koja o stvarima o kojima pišem, ja njezina najstarija kći, saznaje tek iz nečijih interpretacija a te interpretacije najčešće nisu mi bile sklone, pišem o skladištu za cipele u Zenici, onom u kojem sam začeta. Sramota za akademsku zajednicu, za hodnike kojim prolaze djeca bivših sveučilišnih profesora i sudaraju se s kolegicom čija se majka ne zna potpisati. Hodaju i oni bliski meni, ali su daleko mudriji od mene i o tome ne govore. A tek kad za tu osobu zanimanje pokažu ženski tjednici, onda je to vrijedno katedarskog sastanka i fascikla s fotokopiranim mojim intervjuima. Profesori na katedri su mi savjetovali da se odlučim hoću li biti znanstvenica ili pisac. Takav savjet nitko se nije usudio izgovoriti Pavlu (Pavličiću). Ne znam je li to zbog toga što sam ja bila žensko, je li zbog toga što mi ćaća Ilija nije u naslijeđe ostavio jako prezime, je li zbog toga što nisam imala muška leđa iza sebe, ili jednostavno zbog toga što je na Pavlovu Odsjeku bilo jako puno darovitih ljudi. Kako bi Kravaru, Peterliću, Senkeru ili Solaru moglo smetati što njihov kolega objavljuje romane.

I sve dok žena ne bude istinska podrška ženi, ja u galamu ne vjerujem. Puno bi autorica zatajilo drugu kolegicu, i zatajuje je, samo zbog mogućnosti da se svidi moćnom kolegi. Jako se puno kod nas vodi računa o tome da se ne zamjerimo nekome tko nam može, kako bi u Bosni rekli, valjati. Ne bih se usudila o tome tako govoriti da nemam iskustvo vlastite kože. 

Pisanje je oslabilo moju poziciju u sveučilišnim krugovima. U to sam sigurna i nitko me ne može razuvjeriti. I nije mi zbog toga žao. Ali, žao mi je – danas kad je taj model autofikcije u modi – kad gotovo svi kritičari govore o knjigama gledištem prvog lica jednine, kad su književni likovi i kod najboljih postali polazište novim autorskim tekstovima – što sam tugovala, što sam zbog tog stalnog osjećaja kako sam iznevjerila nečija očekivanja, cmizdrila. Ipak, možda mi je najviše žao što su oni koji su mislili da sam u redu, šutjeli. Zamislite bi li danas mirno prošlo da starija kolegica napiše mlađoj, u dnevnim novinama, da joj je mjesto tamo odakle je došla, ili da kolega ugledni kritičar primijeti da je autorica poznata jedino kao bivša supruga uspješnog TV voditelja, koja je uz njegovu pomoć ostvarila američki san cure iz provincije… Vjerojatno bi netko podigao glas. Ili sam i sad naivna, glas se uglavnom diže samo zbog nekih žena. U to vrijeme bavila sam se i Zagorkom. Ponovno preuranjeno. No, iskustvom pisanja o sebi, na uskoj granici istine i laži, razumjela sam da su i njezini autobiografski tekstovi pisani po sličnom modelu. Ne bih željela da se ovo sad shvati kao moje cviljenje i prozivanje. Stalo mi je da mlađim kolegicama opišem atmosferu prije četvrt stoljeća. Nije to ipak bilo tako davno. Stvari su se promijenile nabolje. I znanstvenici koji su ujedno i pisci, ne susreću se više na kroatističkom hodniku s takvim temama. Srećom. 
 
Jedan od najsretnijih mojih trenutaka vezanih uz „Laganje“, kada izuzmem svoje vjerne čitatelje, dogodio se nedavno, na tribini Sučeljavanje, u Booksi. Luiza Bouharaoua je na istu tribinu pozvala Noru Verde i mene. Knjigu „Moja dota“ već sam bila pročitala i bilo mi je razumljivo zbog čega Luiza povezuje Noru i mene. Znala sam da će Luizin izbor biti popraćen komentarima: „Njih dvije, baš zanimljivo“. I tad sam čula da je „Laganje“, u trenutku objavljivanja, bilo jako važno mladim ženama. Vidjele su da se može pisati i o tom drugom, o onome što su mudre – željne pozicije u društvu – prezirale. I moram sad to reći, baš sam zahvalna Luizi na tom pozivu. I Nori na „Doti“.

Nigdje nisam bila toliko sretna kao u predavaonici i nigdje toliko nesretna kao na hodniku svog Odsjeka.

Julijana Matanović (foto: osobna arhiva)

U međuvremenu, između 'Ljute godine' i 'Kombinanog praška' objavili ste još dva naslova, vjerujem da već radite na nečemu novom, jer znam da vam je pisanje esencija bivanja, ali i ogroman užitak… 
 
Pojavila se prvo knjiga priča „Rođena na Božić“, knjiga koja, uz nove, uključuje i priče iz „Božićne potrage“. Godinu dana poslije, krajem 2020. objavila sam „Djecu na daljinu“. Do te knjige mi je jako stalo. Ona govori o djeci koja su odrastala izvan roditeljskog doma, djeci koja su postala – na kraju – uspješni ljudi i koja su spremna oprostiti roditeljima. Nisam opisivala sebe, ali, kao i uvijek do sada, upisala sam svoju emociju. Jer, tako dobro znam koliko truda treba uložiti da bi se uspio opravdati čin napuštanja malog djeteta, znam kako je to kad vidiš majku na suprotnoj strani ulice a ti stišćeš tetkinu ruku jer joj želiš dati do znanja da te ne ispušta. No, istina je posve drukčija, ti bi se tako rado otrgnula i otrčala u zagrljaj toj mladoj ženi za koju kažu da je tvoja majka i da nije dovoljno dobra. To je knjiga o djeci čije su majke krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća odlazile na Zapad, djecu ostavljale kumama, svekrvama, komšinicama. Živjele su u hladnim stanovima, nikada nisu dobro naučile jezik zemlje u koju su otišle, mjesečno su slale novac tim udomiteljima, štedjele su za kuće u kojima će jednog dana biti sretne sa svojom djecom. A onda su kuće u ratu srušene, djeca su odrasla uz tuđe priče o svojim majkama. I na kraju, ako su i povjerovala rečenicama koje su im ponavljane godinama, njima je bilo stalo do tih žena koje su ih rodile, čak su se i međusobno  natjecala tko će toj majci biti bolji u njezinoj starosti. I nitko mi ne može reći da to nije moguće, jer znam da jest. O takvoj djeci i takvim ženama pisali smo malo.
 
Odakle glorificiranje autora koji (tvrde da) svaku knjigu dugo i tegobno pišu, pa ti procesi traju godinama, katkad i desetljećima? Kao da je produktivnost u opreci s kvalitetom? Nameće se pitanje otkud uopće nekome motivacija za rad koji mu uzrokuje toliku patnju, guta sve vrijeme i vitalnost, uz uvijek neizvjestan ishod i dvojbenu materijalnu satisfakciju. Osim toga, mislim da se sva ta muka i autorska nesigurnost, zapinjanja i odustajanja, moraju osjetiti u tekstu, moraju opteretiti čitanje.
 
Ostatak romantičarske ideje genija. Ja sam se jako namučio pa pazi kako ćeš me ocijeniti. Sjećam se dobro priče o jednoj slavnoj spisateljici koja je ujutro rano ustajala i remenom samu sebe pričvršćivala za stolicu da bi izdržala napisati onoliko koliko si je večer prije odredila kao mjeru sljedećeg dana. O tome su govorile njezine kolege koje su je voljele i o toj sam spisateljici pisala u “Ljutoj godini“. Imate pravo, kod nas se muka i znoj izjednačavaju s kvalitetom. I u pravu ste kad spominjete osjećaj kod čitatelja. Zbog svega toga mislim da bi svi prije nego što posegnu za takvim vrijednosnim instrumentarijem, trebali pročitati tekstove profesora Milivoja Solara napisane na temu lake i teške književnosti, lakog i teškog pisanja i isto takvog čitanja. No svjedočila sam i komentarima mlađih književnih teoretičara koji i na rasprave velikog Solara odmahuju rukom.  
 
Vidim da se uvriježio običaj da se rukopis prije objavljivanja pokazuje širem krugu (beta) čitatelja, šalje na adrese ne samo bliskih prijatelja ili kolega 'iz branše', nego i fejsbuk poznanika. Ne bih rekla da ozbiljnom autoru i vrijednom tekstu takva praksa može donijeti išta dobro... Čiji sud je vama ključan, tko vas čita prvi, prije urednika?
 
Poznato mi je da to neki pisci čine. U posljednjih sedam godina, priznajem, i sama dajem Pavlu na čitanje ono što napišem. I on meni, ali ne baš sve. Znam da ima dva završena rukopisa u ladici, ali ih nisam još vidjela. Prije toga nitko nije čitao moje tekstove, osim urednika Zorana Maljkovića. I čak kad bi mi on nešto sugerirao, ja sam ovnovski ostajala pri svom. Da, da, ne smijem ipak nešto ne spomenuti. 2008. godine zamolila sam profesora Viktora Žmegača da mi pročita rukopis naslovljen „Tko se boji lika još“. Ali, ne zbog toga da mi da savjet objaviti ili ne objaviti tekstove. Tražila sam puno više. Spremala sam se otići s fakulteta i pred profesora sam stavila nimalo laku zadaću. Molila sam ga da mi odgovori ima li uopće smisla to što radim. Profesor je bio oduševljen tekstom. Izdvojit ću još jednu situaciju kad sam osjećala nesigurnost. Liječnica Anka Dorić nagovorila me da napišemo roman za mlade na temu HPV-a. Kako nisam imala iskustva pisanja za mlađe čitatelje, bojala sam se da neću pogoditi ton, bojala sam se da ću pred mladim ljudima ispasti smiješna.

Riječ je o romanu „One misle da smo male“, objavljenom prije jedanaest godina, romanu koji je nagrađen brojnim nagradama, među kojima je i regionalna nagrada „Mali princ“. Priču sam smjestila u Zagreb, a ja sam kamena štokavka. I zamolila sam petnaestogodišnju djevojku da mi pročita rukopis. Ona je priču pohvalila, i savjetovala mi jedino da umjesto cool, pišem brutalno, što se pokazalo izuzetno korisnim. Mladi su stvarno brutalno primili taj roman.    
 
Kakav je vaš stav prema kojekakvim književnim radionicama, misli li stvarno itko da je dovoljno brzinski svladati instant trikove i prečace, da bi se iz takvih bazičnih tehnikalija mogla izroditi književnost? Jasno je da suštinu književnog umijeća pa i magiju čitanja treba tražiti drugdje…
 
Bila sam recenzentica priručnika za kreativno pisanje kolege Nebojše Lujanovića. Riječ je o priručniku za pisanje, ali i za čitanje. I to je jako važno. Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje „naši“ i „njihovi“. Ali, vraćam se na vaše pitanje. Vjerujem da se na radionicama može naučiti zanat, ali da literatura, kao i svaka druga umjetnost, podrazumijeva ono nešto. Može li se to pokriti imenicom talent, dar… ne znam. Samo znam da pravi čitatelj kažnjava one koji ne govore “iz nužde, srca i iz života“, nego kalkuliraju s modom, neprestano misle na izraz lica onih kojima se žele svidjeti pa pišu i ono što se njih u biti uopće ne tiče. To ne znači da se o tim istima neće pisati pohvale i da oni neće biti nagrađivani. Možda još treba dodati da postoji opasnost da voditelj radionice nametne svoj stil pisanja polazniku i da ga nagovori na drukčije pismo od onog kojem on po tom nečem, što ja nisam znala definirati, naginje. Jer, svi mi naginjemo!

Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje „naši“ i „njihovi“.

Dobro pamtim svoj susret s uplakanom studenticom na hodniku Filozofskog fakulteta. Studentica je upravo napustila profesorsku sobu. Polagala je ispit iz hrvatske književnosti i dobila slabu ocjenu. Profesor joj je na samom kraju ispita postavio pitanje vezano za hrvatske fantastičare. Djevojka je sve propisano vezano za borgesovce pročitala, lijepo je odgovarala, a onda joj je rečeno da je to sve u redu, ali da on (ispitivač) njih ne voli. I tako joj je upisao dvicu. 

One misle da smo male Dorić Anka , Matanović Julijana
Knjiga o Fabriju Matanović Julijana

Prepričavaju se legende o vašoj nastavi, o pokretanju inovativnih kolegija i druženju sa studentima; jedno je sigurno, niste bili od onih koji se skrivaju iza katedre s nosom u (godinama istim) papirima. Što je primarno u radu s mladim ljudima? Kako ste birali teme kolegija i što ste smatrali da studenti trebaju ponijeti s predavanja i seminara, slutim da to nisu faktografski podaci i suha teorija.
 
Predavaonica i ti mladi ljudi držali su moju radnu knjižnicu u kadrovskoj službi Fakulteta. Drago mi je čuti da se priča, takva priča umanjuje moje ogorčenje kojeg se ne mogu, iako to silno nastojim, osloboditi. Bila sam pred njima jedna od čitateljica, ljutila sam se na njihove uvodne rečenice poput: „Ne znam jesam li u pravu kad…“ i opominjala ih da ne oslabljuju sebe. Trudila sam se uvjeriti ih da je svako čitanje ispravno, ali da pri tome postoji samo jedan jedini uvjet; da bi se imalo pravo govoriti i ocjenjivati, mora se pročitati… Još u devedesetima sam im predavala trivijalnu književnost, osmišljavala kolegije kakve sam i sama željela slušati. Izdvajam neke od njih; Književna nagrada – ulaznica u povijest, Hrvatska ženska ratna proza, Pozicija urednika, Od rukopisa do nagrade, Urednik – moderator književnog ukusa, Povijesni roman i roman o povijesti… Nisam se plašila upozoravati na mlade pisce, na one koji još nisu osigurali svoje čvrsto mjesto na književnoj sceni (jedan sam kolegij posvetila Mlakiću i to dok Josip u Hrvatskoj nije još bio toliko čitan i prisutan). Vidim da nisam pogriješila. Često sam im dovodila pisce. Mislim da je na mojim predavanjima najčešće gostovao Nedjeljko Fabrio. Jer, kadgod bih osjetila da se sumnja uvukla u predavaonicu, da su studenti umorni od komentara koje im upućuju generacijske kolege prirodnjaci (što ti to studiraš, pa svi znamo hrvatski jezik a čitati možeš ionako), pozvala bih Nedjeljka. On bi tim svojim uzvišenim stilom hvalio umjetnost, književnost, obraćao im se s mladi prijatelji. I nakon njegova gostovanja svi smo bili sigurniji da svijet bez nas ne može. O tome sam i pisala u knjizi „Knjiga o Fabriju“, a nju sam zaboravila spomenuti na početku razgovora.

Naravno, i to pozivanje pisaca na nastavu bilo je prerano. Profesor s katedre me – nakon Nedjeljkova gostovanja – upitao: „Što Fabrio ima tražiti na nastavi?“ Zamolila sam ga da mi to stavi na papir jer mi nitko neće vjerovati što je rekao, a ja neću moći odoljeti da njegovo pitanje ne „pošaljem dalje“. Dodajem samo da je Nedjeljko gostovao na kolegiju koji je propitivao odnos povijesti i književnosti. Upitao me to i za Irenu Vrkljan koju sam pozvala na kolegij o ženskoj ratnoj književnosti. Ne moram vam ni reći koliko sam bila sretna što je Irena, došavši u svibnju u Zagreb, pristala doći govoriti o svom pisanju teksta „Pred crvenim zidom“, teksta koji se mora uvezati sa „Svilom, škarama“, tim temeljem „novog vala ženske književnosti“. Moji su studenti razgovarali i s Tribusonom, i s Brešanom, s Jergovićem, s Glamuzinom, s Prtenjačom, i sa Zlatkom Crnkovićem, sa Stjepanom Čuićem, i sa Zvonimirom Majdakom, i s Dortom Jagić, i s Darijom Žilić, i s Irenom Vrkljan, i sa Šalkovićem, i sa Seidom Serdarevićem, i s Josipom Mlakićem, pa čak i s Irfanom Horozovićem koji je zbog susreta s njima došao iz Sarajeva.

Spomenula sam samo neke. I oni za mene nisu bili samo mlađe kolege koje sam uvažavala nego i nečija djeca koja su u ovaj grad došla sa svojim strahovima. Znam da to nije zadaća sveučilišnog profesora, znam da on nije dužan studenta upitati kako je, nakon što taj student nije jedno vrijeme dolazio na nastavu, znam da nije. No, ja sam to činila. Bilo mi je stalo do njih i oni su mi to vraćali. Nigdje nisam bila toliko sretna kao u predavaonici i nigdje toliko nesretna kao na hodniku svog Odsjeka.

Mjesto u književnosti ne gradi se samo statistikama i popisima nagrada. Gradi se i tom finom ženskom podrškom...

Julijana Matanović (foto: osobna arhiva)

Kad smo kod novih naraštaja, imate li dojam da se mlade, još neizgrađene pisce, odnosno njihove nedozrele rukopise olako ili bar prerano objavljuje, bez čvršćeg prosijavanja i jačeg uredničkog angažmana, pa ih se onda bez pokrića nameće u medijima, a posebno na društvenim mrežama? Ono što sam također primijetila, kad ih u intervjuima pitaju koji su im uzori, što čitaju, od koga uče, oni uvjereno i gotovo beziznimno navode imena iz vlastite generacije, kao da je svijet počeo s njima. 
 
Što bi naši političari rekli, hvala vam na tom pitanju. Možda se sad možemo vratiti i na radionice kreativnog pisanja. Puno njih, nas, piše. Naravno da napisano želimo vidjeti u formi knjige. A knjigu danas doista nije problem proizvesti. Dovoljno ti je otisnuti 100 primjeraka. Sljedećih pedeset proglasiš drugim izdanjem. Pokriješ prijatelje, blogere, familiju… Još donedavno ste u bilješkama o piscu mogli naći podatak u kojim je časopisima autor do tada objavljivao. Toga više nema, nema ni časopisa, nema mjesta na kojem bi se autor pripremao, upozoravao na sebe…

Kad sam prije četiri godine pristupila društvenim mrežama, iznenadio me broj književnih grupa, broj natječaja, količina međusobne podrške. Ove godine na Inteliberu stekla sam mali, samo mali uvid u brojna imena koja pišu o knjigama na svojim blogovima. I zbunjena sam. Na onaj kalvinovski način, i sabirem se i opuštam u isto vrijeme… I nije problem, radost je više, što je književnost baš u modi, ali me malkoc brine odvažnost kojom oni koji u cijelu priču nisu unijeli neki pristojan osobni čitateljski miraz ulaze u ocjene pisaca skorih klasika. E, to mi nije nimalo simpatično.

A kad ste spomenuli mlade autore, doista mislim da ne moraju biti onakvi kakvi smo bili mi. Uplašeni i mali. Primjerice, ja sam – dok god su bili živi – imala tremu pred Crnkovićem, Žmegačem, Flakerom… Voljela sam s njima razgovarati, piti kavu, objedovati, ali meni su uvijek iza njihovih leđa virile njihove knjige i osjećaj da ću reći nešto krivo, da ću blokirati, razočarati ih. Bio je onaj kritičar, koji me proglasio kraljicom književnih susreta po manjim mjestima, u pravu. Provincijalka u doslovnom značenju te riječi, označitelj jednako označeno… Kad sam objavila prvu knjigu, tražili su od mene da im nabrojim, istaknem svoje uzore, svoje poetičke roditelje. Danas se na književnoj sceni ne održavam knjigom o Nedjeljku Fabriju, nego brzinom kojom ću ispaliti pet mladih autorica čije sam tekstove pročitala u posljednjih mjesec dana.   
 
Što kažete na izjave pojedinih autora/ica i općenito sudionika/ica u književnom polju koji tvrde da već godinama čitaju isključivo književnost koju potpisuju žene? Ili na inzistiranje da književne nagrade nadalje trebaju dobivati samo autorice kao obeštećenje za desetljeća zanemarivanosti? Na umrežavanja i lobiranja po ženskom ključu neovisno o stručnim kriterijima? Godinama se protestiralo zbog odrednice 'ženskog pisma', a odjednom neke autorice zahtijevaju da se njihov rad vrednuje po specijalnim mjerilima i tako ustvari same sebe izlažu diskriminaciji?
 
Voljela bih da sve autorice uključene u raspravu pročitaju što su o „ženskom pismu“ govorile Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan. Nikada tu sintagmu nisam pisala obično, dakle kao čvrsti termin, pisala sam je ili s navodnim znacima ili u kurzivu. A kad je tako, svima nam je jasno da je riječ o slabom terminu, točnije terminu indikatoru. Meni to, idem biti do kraja otvorena, nije prihvatljivo. „Žensko pismo“ mi je nalik na regionalnu književnosti. Pred ocjenjivača stavlja drukčije kriterije vrednovanja, manje se od teksta očekuje i manje traži. Najbolja među ženama, najbolji pisac Dalmacije… Često sam bila u žirijima i nikada nisam gledala tko je tekst potpisao, moj dobar kolega ili autor zbog kojeg sam godinama bila tužna, član Društva hrvatskih književnika, ili Društva hrvatskih pisaca, pa tako me nije zanimalo ni je li autorica, ili autor. Ni sama ne bih bila sretna kad bi mi netko rekao da sam dobila nagradu jer su odlučili da to bude žena, rođena preko Save, iznad šezdeset godina. I sve dok žena ne bude istinska podrška ženi, ja u galamu ne vjerujem. Puno bi autorica zatajilo drugu kolegicu, i zatajuje je, samo zbog mogućnosti da se svidi moćnom kolegi.

Jako se puno kod nas vodi računa o tome da se ne zamjerimo nekome tko nam može, kako bi u Bosni rekli, valjati. Ne bih se usudila o tome tako govoriti da nemam iskustvo vlastite kože. Pitajmo se bi li se danas moglo ponovno osnovati Društvo hrvatskih spisateljica. Bi li u njemu bilo mjesta i za curu koja objavljuje priče u nekom katoličkom glasilu, kao i za onu koja se ne odmiče od marksističke feminističke kritike.

Dvije godine uređujem časopis „Republika“ i najviše truda ulažem u traženje kritičarki za knjigu koju potpisuje žena. I to žena naraštajno bliska osobi kojoj sam se obratila za kritički osvrt. Najčešće sve zatičem u nekom važnom životnom projektu, neodgodivim obavezama. Daleko je lakše pozivati na zajedničko potpisivanje nego sjesti i priznati da nam kolegica piše jako dobro, pa čak i bolje od nas. I htjeti, u to ime, odvojiti neko svoje vrijeme, napisati osvrt i tako o „ženskoj književnoj vrijednosti“ izvijestiti moćne muškarce. Mjesto u književnosti ne gradi se samo statistikama i popisima nagrada. Gradi se i tom finom ženskom podrškom, onakvom kakvu je npr. Zagorka davala Jagodi Truhelki kad je Osječanka objavila roman o Vojači. A tko je bila Vojača, e to znamo.

Najgore je to što dežurni kontrolori korektnosti u posljednje vrijeme izjednačavaju pripovjedača i autora. Čine to uporno premda su svjesni da takvim odnosom prema književnom tekstu ne bi uspjeli položiti ni prvi kolokvij iz teorije književnosti. 

Julijana Matanović i Viktor Žmegač, Interliber 2014. (foto: Iva Perković)

sumnja.strah@povijest.hr Matanović Julijana
Bilješka o piscu Matanović Julijana

Nastavno na prethodno, što biste rekli o kulturi otkazivanja i autocenzuri u književnosti? 
 
Sjećam se jedne od prvih rečenica iz knjige „Hrvatsko srednjovjekovlje“ profesora Eduarda Hercigonje. Bila sam studentica druge godine Jugoslavistike na Pedagoškom fakultetu u Osijeku i sama sam sebi, čitajući knjigu, rekla: To moraš upamtiti. Knjige je nestala u mojim selidbama, i sada ne mogu točno citirati to mjesto, ali sigurna sam da neću pogriješiti. Književni tekst se mora analizirati u vlastitom značenjskom sistemu, isticao je profesor. Iz novih povijesnih događaja vršiti prevrednovanje je nedopustivo. Živimo u vremenu koje ne dopušta analogije, koje suspendira pravo na zdrav razum i koje nema ništa protiv izvlačenja rečenica iz konteksta. Ista osoba koja se prije dvadeset godina zgražala na izjavu jednog književnog povjesničara koji je rekao da ga srpska književnost i ne zanima previše, sada nema ništa protiv da se Dostojevski – na neko vrijeme – makne s polica naših knjižnica. I pri tome ništa ne zna o tome zbog čega je Tolstoj, na kraju romana, Vronskog stavio u vlak, da bi taj Vronski 1991., u Fabrijevoj interpretaciji, iz vlaka izašao baš u Vukovaru.

Pavao je prije nekoliko godina govorio o strahu pred autocenzurom i njegovo je izlaganje dočekano na nož. A samo je malo prerano pustio glas. Najgore je to što dežurni kontrolori korektnosti u posljednje vrijeme izjednačavaju pripovjedača i autora. Čine to uporno premda su svjesni da takvim odnosom prema književnom tekstu ne bi uspjeli položiti ni prvi kolokvij iz teorije književnosti. Nerijetko ćete u književnoj kritici naići na komentar kako se taj koji će ocjenu potpisati baš i ne slaže s autorovim svjetonazorom, ali mu priznaje da je roman vješto napisao. Kako on zna kakav je autorov svjetonazor, zar stvarno pod tim podrazumijeva odnos likova prema crkvi i partiji? Književni povjesničari su se prije barem pitali iza kojeg se lika kriju autorove ideje. Jasno je da je pitanje bilo loše sročeno, ali je ipak postavljano. Nisu autori toliko naivni da se „skrivaju“ samo iza jednog. Sjećamo se svi romana „U noći“ Ksavera Šandora Gjalskog. Nagovarali su nas da na postavljeno pitanje „iza koga stoji pisac iz Gredica“, odgovorimo: Narančić. Ali, ako je Narančić, ima tu i Kačića… 
 
Molim vas, popričajmo o književnoj kritici. I sami ste aktivno pisali, kontinuirano i ozbiljno, više doduše akademsku negoli novinsku kritiku. Jeste li načelno skloniji pozitivnoj ili negativnoj kritici i u kojoj mjeri se taj princip kod vas mijenjao s vremenom? Koji je pristup ispravniji, ili korisniji: suptilno osvjetljavati ono što valja u hiperprodukciji (ispod)prosječnosti ili radikalno plijeviti korov? 
 
Da, književnu sam kritiku počela pisati, i objavljivati, 1982. godine. U to je vrijeme kritika još nešto značila, a i mi – koji smo je pisali – vjerovali smo da naše ocjene nekoga zanimaju. Moj generacijski kolega, srpski pisac, Mihajlo Pantić, objavio je u osječkoj Reviji knjigu o književnoj kritici. Zalagao se za to da književna kritika ima četiri dijela; prvi u kojem ćemo obavijestiti o novoj knjizi, drugi u kojem će se djelo ukratko opisati i analizirati, treći u kojem će knjiga biti promatrana „u kontekstu“ iste nacionalne književnosti, istog žanra… i završni, četvrti, u kojem će se izreći jasna ocjena, čitati ili ne čitati. Osmislila sam termin „poetički vrt“ i odabrala svoj model. Značilo je to da o novoj knjizi nekog autora ne želim, a i nemam pravo pisati ako nemam uvid u sve što je taj autor do tada napisao. Tragala sam za stalnim mjestima njegovih tekstova.

Književni tekst se mora analizirati u vlastitom značenjskom sistemu, isticao je profesor. Iz novih povijesnih događaja vršiti prevrednovanje je nedopustivo. Živimo u vremenu koje ne dopušta analogije, koje suspendira pravo na zdrav razum i koje nema ništa protiv izvlačenja rečenica iz konteksta.

U samom sam početku znala biti malo drskija. Prve recenzije koje sam objavila u „Glasu Slavonije“ bile su negativne; prva baš o Pavlovu romanu „Slobodni pad“, a druga o pregledu novije hrvatske književnosti profesora Miroslava Šicela. To su oni mladenački počeci kad želiš pokazati da si upućen, nabildan teorijskom literaturom. Ni danas ne znam kako je Drago Hedl, urednik tih dnevnih novina, uopće htio objaviti tekstove napisane takvom teškom aparaturom. Možda me samo želio podržati. No, kad sam pisala o „Slobodnom padu“, ja sam do tada imala pročitano sve što je Pavličić u deset prethodnih godina napisao. Danas se susrećemo s velikom površnošću. Ispunjava se samo četvrti zahtjev književne kritike, ocjena; a ona ne izlazi iz poznavanja opusa pisca i konteksta (generacijskog, nacionalnog, europskog, stilskog, žanrovskog). Ona je najčešće rezultat izvanknjiževnih politika. Kada sam napustila dnevnu kritiku, i okrenula se pisanju posebnog žanra kritike, povezivanju priče i interpretacije, počela sam pisati samo o knjigama koje su meni bile važne i koje su ispunjavale moja očekivanja. Novu knjigu sam redovito stavljala u kontekst svega onog što je autor do tada napisao. Takve sam tekstove objavila u dvije knjige; Lijepi običaji i sumnja.strah@povijest.hr.
 
U posljednjih nekoliko mjeseci primjećujem trend „preuzimanja naslova“. Može se to dogoditi, razumijem, posve slučajno. I nekad je posve opravdano. Primjerice „Trg slobode“ Nenada Rizvanovića i nije se mogao nazvati drukčije, i znam da je Rizvanović znao da je tako isto naslovljen roman nagrađen Gjalskim za 1986. Nema tu nikakvih problema, ali takve se stvari, ako si književni kritičar i predstavljaš tu knjigu, ili pišeš o njoj, moraju primijetiti. Moraš imati uvid u književnu scenu.

Sad ću se ja ponovno vratiti četvrt stoljeća unazad i podsjetiti na sve one rasprave oko naslova Cvetnićeve prve knjige. Vodile su se iako je svakom tko je pažljivo čitao njegove književne zapise „Kratki izlet“ bilo jasno da su u tekstu vidljivo naznačene vezne niti sa Šoljanovim romanom. Sad „preuzimanje“ više i ne postaje tema. Govorimo o novom krimiću mlađeg autora, a postoji krimić istog naslova starijeg autora u toj istoj našoj književnosti, i isto je upućen mlađem čitatelju, ali nitko, baš nitko od kritičara to ne spominje. Pretpostavljam da ne znaju, ali važno bi bilo znati prije nego što se da završna ocjena. Da netko tko kritiku čita ili sluša, može povjerovati rečenicama osobe koja iznosi svoj sud. No, najčešće i ne moramo slušati, unaprijed znamo u kojim se glasilima o kome i na koji način piše, a u kojima baš nikada nećemo naći ni slova o nekom autoru. I više se ni ne trudimo da barem malo sve zamutimo. Nije nam stalo ni do privida, zaboravili smo na učitelje. Zaboravili smo na Lasićev naputak o toliko potrebnoj toleranciji u supostojanju temeljnih književnih vrsta i generacija.

Kad smo već kod naslova….
 
Da, ponovno ću spomenuti taj vremenski period prije četvrt stoljeća, i obećavam da više neću. 1997, u istoj godini u kojoj se pojavila knjiga „Zašto sam vam lagala“, objavila sam i knjigu stručnih tekstova naslovljenu „Prvo lice jednine“. Naslovom sam željela izboriti svoje pravo na čitanje u svoje ime. Znanost o književnosti tada to nije dopuštala. Stvari su se, od tada, bitno promijenile. Formule „naša analiza je pokazala“, „kako smo do sada rekli“, „mišljenja smo“… bile su mi neprihvatljive. Nisam u životu baš pretjerano dosljedna, ali tu sam itekako bila. Ne samo dosljedna nego i tvrdoglava. Sad će netko reći – na svoju štetu. I bit će u pravu. Možda mi proces reizbora ne bi trajao dvije godine da sam pristala biti MI. I taj moj naslov dočekan je s podsmjehom. Nisu me baš upućivali na psihijatriju, ali nisu imali ništa protiv nekog tečaja samopomoći.

I sad kad vidim s koliko se oduševljenja govori o Murakamijevu naslovu „Prvo lice jednine“, nekako mi dođe milo. Stvarno bih bila za ludnicu kad bih pomislila da je veliki autor čuo za moju knjigu, ali da je nakon dvadeset i pet godina baš on smislio takav naslov, e, neka je. Nekako smo previše ležerni prema činjenici postojanja autorskog prava. Prije nekoliko mjeseci zastavši pred izlogom Školske knjige, zaledila sam se vidjevši dvije knjige, jednu uz drugu, dva romana istog autora. Imala sam osjećaj da propadam u vremenu. Novo kolo Hita? Ne može biti, pomislila sam. Jako volim i poštujem autora koji potpisuje te romane, bio je on itekako važan i meni osobno u vrijeme mog formiranja i bio je važan mojoj generaciji. I ne želim da mi se sad moje rečenice vade iz konteksta. No, moram reći da me oprema tih romana previše podsjeća na Biblioteku Hit. Eto.   

Lađa od vode Pavličić Pavao

Imate golemo uređivačko iskustvo iz Biblioteke Hit, učili ste od Zlatka Crnkovića, ali tamo ste, pretpostavljam, imali čitav tim, sad ste, u Lađi od vode, posve sami... „Lađa od vode“ nije kategorizirana kao izdavačka kuća, nego kao umjetnička organizacija, a vi imate funkciju voditeljice. Kako funkcionirate, je li vam privatni posao uz radost ipak i opterećenje?
 

„Lađu“ sam pokrenula u ožujku 2020. Samo nekoliko dana prije potresa. Kako se Pavlova priča „Lađa od vode“, iz istoimene prve knjige, zbirke priča „Lađa od vode“, našla u gimnazijskim čitankama, počele su me nazivati moje bivše studentice, sada profesorice, zanimalo ih je gdje knjigu mogu naći. Ona se u Hrvatskoj nije pojavila od 1972. (objavljena je nakon toga samo u Srbiji), a i tada je tiskana u malom broju primjeraka, i to u biblioteci Studentskog centra (zanimljivo je da knjigu potpisuju Goran Babić i Veselko Tenžera). Zamolila sam Pavla da pretipka priču, stavila sam je na svoj blog kako bi bila dostupna. Razgovarala sam s Pavlovim nakladnikom, on je bio voljan knjigu tiskati, ali plan je za tu godinu bio popunjen. Učinili bi to sljedeće godine. I tako je sve počelo. S mirovinom sam se teško mirila, postalo mi je jasno da su svi oni koji su me pozivali na razgovore i nudili mi angažman (jer je šteta da više ne radim sa studentima) govorili praznim rečenicama. Trebalo je na sve staviti točku; na odlazak s fakulteta, na osječku godinu. A točku možete staviti tek kad vam stvari postanu jasne. Stečeni su uvjeti. Shvatila sam zbog čega Osječani nisu ispoštovali dogovor i zbog čega sam se vratila u Zagreb, i bilo mi je jasno, kao što sam rekla, da u predavaonicu više neću ući. Svesti život samo na cviljenje, i na međuvrijeme između liječničkih kontrola, meni nije bilo prihvatljivo. Pavao me podržao. Odlučila sam u toj Organizaciji objavljivati njegove i svoje knjige (neke ponavljati, ali tiskati i nove). Za sad mi se čini da nisam pogriješila. Držim se onog starog običaja da u novo izdanje idem tek nakon 1000 prodanih primjeraka. Do sada smo objavili osam naslova.

Voljela bih kad bi netko proučio taj oblik „pričam i ja tebi svoju  priču“. Moji tekstovi su najčešće poticaj brojnim drugima. Nekoga uvjerim da se može i što je najvažnije, da se smije, i da je svačiji život, na ovoj kugli zemaljskoj, vrijedan priče. I godinama se bunim protiv tih, kako ste rekli, naricaljki i statistika o nečitanju. Interliber mi je pokazao da sam u pravu.

Istina je, umorim se. Sve radim sama; ma baš sve u tom lancu od rukopisa do tiskare, knjižara i knjižnica. Najteže mi pada slanje ponuda knjižnicama. Odgovori svaka treća. Sad već imam uvid tko me hoće, a tko ne. Razmišljala sam da bi o tome trebalo napisati tekst. U prostorima koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s mojom biografijom, prolazim daleko bolje nego u knjižnicama čiji članovi u mojim pričama mogu prepoznati ulicu kojom su gazili da bi došli na posudbeni odjel knjižnice. No, nekad je i dobro da se suočiš s vlastitim „značajem“. Nedavno sam u jednom velikom gradu ušla u knjižnicu da bih im predala knjige koje su naručili. Mislim da se radilo o Pavlovoj knjizi eseja „Galerija“. I zaposlenica me prvo upitala: „Šta trebate“, a kad sam rekla da sam donijela knjige, zapovjedila mi je da krenem za njom. Pošla sam. Pokucala je, otvorila vrata i rekla kolegi: „Evo neka žena nudi neke knjige.“ Vidjela sam da je gospodinu bilo neugodno. Ne zbog toga što me nije prepoznala, nego zbog tona kojim je izgovorila to neka i neke. E, neka je. Moja je teta rekla da se nikada ne smiješ povisiti. A štekam i u komunikaciji s medijima. Osjećam neku nelagodu, ne šaljem knjige ni onima s kojima sam na ti. 

Najsigurnija sam na svom blogu i službenoj FB stranici. Ruku na srce, čini mi se da mi baš i nisu otvorena vrata specijaliziranih tiskovina za književnost. Ne žalim se, samo konstatiram. Radujem me što mi ruke nisu zakočene, što mogu provesti neke humanitarne akcije (do sada su bile tri, posljednja za Vukovarske iskrice), što mogu djeci darovati knjige a da pri tome ne moram čekati odluku marketinga. Samo moram donijeti i objaviti odluku te o njoj obavijestiti svoje računovodstvo. I Pavao i ja imamo svoje čitatelje i mi se s njima susrećemo. Fizički mi je, iskreno, napornije, ali me naša „Lađa“ jako raduje.     

Bog se skriva u vikleru žene koja se uređuje za susret, a ne u zgradi HAZU-a.

Julijana Matanović (foto: osobna arhiva)

I na početku i na kraju bijaše kava Matanović Julijana
Samo majka i kći Matanović Julijana

U pojedinim izdavačkim kućama zamjećujem trend da pisci postaju urednici. Je li dovoljno biti nadaren za pripovijedanje i donekle vladati svojim tekstom (često se vlastitim tekstom ovlada tek uz pomoć urednika) da bi se ad hoc upustilo u uređivanje tuđih, pogotovo ako znamo da se taj kompleksan i osjetljiv zanat brusi godinama? 
 

Danas je daleko lakše biti urednikom nego prije. Informacije su dostupnije, komunikacija lakša, životi sličniji. Vjerojatnije je da će hit o kojem se bruji u zemljama EU postati to i kod nas. Bliži smo jedni drugima, iskustva su sličnija. Nekada to nije nužno bilo tako. Meni je u uređivanju Hita najviše pomogao Zvonimir Majdak. Imao je odličan uvid u svjetske hitove. Preko njega sam, primjerice, došla do „Sofijinog svijeta“ i objavili smo taj hit odmah nakon što je objavljen u matičnoj zemlji. Možda je otvaranje uredničkog radnog mjesta piscima svoje kuće samo jedan oblik skrbi za tog pisca. Plašim se da ću ispasti čangrizava baba u ozbiljnim godinama ako ponovno posegnem za formulom „u moje vrijeme“. I pod tu cijenu, ipak moram reći, urednik je nekada bio moderator književnog ukusa. Spomenimo Nikolu Andrića, od kojeg je Zlatko Crnković puno preuzeo, pitajmo se i kako bi izgledala suvremena hrvatska proza osamdesetih godina prošlog stoljeća da Crnkoviću nije bio važan „kućni autor“… Nije se lako miriti s činjenicom da sve može, i svi sve mogu, i da ćemo se lako dogovoriti. Samo pod jednim malim uvjetom; da se radi o našem čovjeku.   
 
Kakva nam je publika, intenzivno komunicirate sa svojim čitateljima, kakav zaključak izvodite iz tih izravnih ili virtualnih razgovora? Ponavljate strpljivo da se vaša iskustva opiru statistikama tj. naricaljkama da se slabo čita?
 

Neke moje objave potaknu čitatelje na pričanje njihovih priča, isprovociraju ih u onom dobrom značenju tog glagola. Voljela bih kad bi netko proučio taj oblik „pričam i ja tebi svoju  priču“. Moji tekstovi su najčešće poticaj brojnim drugima. Nekoga uvjerim da se može i što je najvažnije, da se smije, i da je svačiji život, na ovoj kugli zemaljskoj, vrijedan priče.

I godinama se bunim protiv tih, kako ste rekli, naricaljki i statistika o nečitanju. Interliber mi je pokazao da sam u pravu. Gledala sam te mlade žene koje su tražile peti, šesti nastavak, novu knjigu neke njihove autorice, žene koje su skakale od sreće kad bi dograbile ono po što su došle. Statistike se možda tiču lektirnih naslova, ali to je druga priča i priča koja me uvijek na isti način i jednakom jačinom, nasikira. 
 
Puno putujete, rado gostujete u knjižnicama širom Hrvatske i takvim svojim djelovanjem radite na decentralizaciji, na diseminaciji kulture. Moj je dojam da se u manjim gradovima i mjestima zadržao onaj fini, starinski interes za knjigu, kao i poštovanje za autora. Ljudi odvoje vrijeme, dođu na susret s piscem, postavljaju promišljena i upućena pitanja, knjižničari se za te večeri pomno pripreme, eto, takvi me susreti oduševljavaju. Kako to objasniti, tempo je ondje sporiji, sadržaja je manje, pa je lakše posvetiti se bitnom? 
 
U svemu imate pravo. O toj razlici promocija u manjim gradovima i ovdje u Zagrebu počela sam razmišljati nakon što su doveli u vezu mene, književne susrete i provinciju. Primila sam to kao kompliment. Provincija je moja mjera, rekli su i puno veći od mene. U manjim mjestima to je još uvijek svečanost. Publika unaprijed pročita knjige, voditelji se jako dobro pripreme. Kad sam napisala da žene za književne susrete naprave frizure, nisam mislila doslovno nego na to što vi govorite, na shvaćanje književnog susreta kao nečeg njima važnog u tom danu, tjednu, mjesecu.

Živimo u vremenu u kojem svatko mora imati svoje mišljenje, svi o svemu mogu i moraju znati, vrijedno je ono oko čega se dogovorimo, nije nas briga što je netko prije nas pisao o istoj toj temi, mi ćemo u televizijskoj emisiji to zatajiti jer sve ionako počinje od nas, a novinar nam neće postavljati potpitanja; jer, ili ne zna, ili nam se ne želi zamjeriti. Otišlo je to predaleko. 

Da, ponavljam i sada, Bog se skriva u vikleru žene koja se uređuje za susret, a ne u zgradi HAZU-a. I u malim knjižnicama, domovima za kulturu osjećam se dobro, bolje. Bit će da razlog drukčijeg odnosa prema susretu s piscima leži i u tome što ste vi naveli, u životnom tempu, manjoj ponudi, ali ima ono još nešto što ne znam iskazati pojmom. Ili, možda ja samo ne mogu nadrastati svoje kasabe. Ako i jest tako, dobro je.    
 
Rekli ste više puta da je, dok ste bili studentica pa onda i asistentica na faksu, među vašim vršnjacima bila sramota nešto ne znati, bjesomučno se čitalo, slušalo, učilo od starijih kolega, cijenilo se formalno obrazovanje, zahtijevale su se subspecijalizacije za određena područja. Moje je iskustvo da se sada na sve nabrojano odmahuje kao na anakrone vrijednosti, u uredničke poslove upuštaju se doslovno svi, kritiku piše svatko, pa i prevodi, barem s engleskog. Jedan novinski urednik svojevremeno mi je tvrdio da a) mi s Filozofskog samo pametujemo i bespotrebno kompliciramo b) on ne dozvoljava nikakvu specijaliziranost, time ni afinitete, svi suradnici moraju pisati o svemu, napominjem da je bila riječ o opsežnijim, autorskom tekstovima s područja kulture i književnosti c) faktografske pogreške, stilske nespretnosti i svakojaku površnost čitatelji ionako neće primijetiti, uostalom, ni ne zaslužuju bolje d) jedini je imperativ kulturnog dodatka jednog tjednika da se proizvodi puno i brzo.
 
Zahvalna sam vam na ovom razgovoru. U proteklih nekoliko godina ne komentiram stanje u kritici, u nakladništvu, na fakultetima, plašim se da u očima mlađih ne ispadnem ljuta penzionerka. Sad vidim da ima i mlađih koji promišljaju slično i da bi mi mogli biti odlični sugovornici. Da, u moje je vrijeme bilo sramota ne znati. Kad se sad sjetim osamdesetih godina prošlog stoljeća i književnih tribina u Studentskom centru u Osijeku, bili smo mladi, a pozivali smo najbolje. I na tribinama primjenjivali čitanje već spomenutog „poetičkog vrta“. Nitko koga smo predstavljali nije ostao nepročitan. 
 
Ranije se u ovim našim poslovima češće moglo dogoditi da se netko zahvali na ponudi za angažman ako procijeni da ne raspolaže vremenom potrebnim za pripremu i ozbiljnu posvećenost zadatku, ili se naprosto ne osjeti kompetentnim za traženu temu. Odjednom, izuzimam akademske krugove, zdrava doza samokritičnosti ocjenjuje se kao karakterna slabost i nefunkcionalnost na tržištu rada, dok se profesionalizam podozrivo naziva perfekcionizmom, čak OKP-om. S druge strane, brzopleto, samodopadno uplitanje u baš sve projekte i problematike ohrabruje se i vrednuje kao agilnost, bez obzira na rezultat i dugoročne posljedice takvih djelovanja. Kako smo se doveli do potpunog urušavanja svih standarda i to zapravo u kratkom razdoblju, od vremena kad ste vi diplomirali i kretali u profesionalni život do sada, kad je vaša kći na studiju? I je li tu moguće išta napraviti – pravo pitanje je, kad bi se nešto i moglo, bi li to ikome više značilo? 

Kad me nedavno pozvala urednica jedne tribine da govorim o Vesni Parun, ja sam joj navela imena mlađih kolegica koje su se poezijom Vesne Parun ozbiljnije bavile nego ja. I nije mi padalo na pamet ulaziti u njihov znanstveni prostor. Urednici je moja reakcija bila, malo je reći, čudna. Jer, živimo u vremenu u kojem svatko mora imati svoje mišljenje, svi o svemu mogu i moraju znati, vrijedno je ono oko čega se dogovorimo, nije nas briga što je netko prije nas pisao o istoj toj temi, mi ćemo u televizijskoj emisiji to zatajiti jer sve ionako počinje od nas, a novinar nam neće postavljati potpitanja; jer, ili ne zna, ili nam se ne želi zamjeriti. Otišlo je to predaleko. I ne morate izuzimati ni akademske krugove. Metastaziralo je to. Svi se prilagođavaju. „Bolonjom“ je krenulo urušavanje. Povratka nema, kad bismo mogli barem zaustaviti klizanje i sanirati teren.
 
Da niste svojedobno dobili zaposlenje na sveučilištu, osječkom pa zagrebačkom, što vam se čini iz ove točke životne zrelosti i profesionalne ostvarenosti, gdje biste bili jednako ispunjeni, ili možda i opušteniji pa time i zadovoljniji? Škola, biblioteka, full time izdavaštvo, novinarstvo?
 
Nije, vjerujte, lako podvlačiti crte i praviti konačne inventure, a u isto vrijeme se nadati da ćete još svoje najbolje stvari napisati. Doista sam stekla uvid u brojna područja u kojima se „trenira“ književnost. Ipak, najispunjenija sam bila u predavaonici. Do 2017. sam ponavljala kako ništa u životu, i kad bih mogla, ne bih mijenjala. Nakon 2017. i odlaska s faksa, pitam se jesam li trebala 1993. napustiti Osijek i sa starije književnosti prijeći ovdje na Filozofski na noviju hrvatsku književnost. Možda jesam, Zagreb mi je dao nešto što mi Osijek ne bi mogao, ali kad uđem ispod površine, pitam se, i sad to činim prvi put glasno, jesam li trebala doći na katedru koja je mene uzela samo zbog toga da ne bi primili kandidata koji bi se odmah nametnuo kao posve im ravnopravan, a društveno utjecajniji. Priča koja je tako startala, dobro je i trajala. Tako zaključuje netko tko na sve gleda kao na priču.   
 
Vaša sadašnja pozicija čini mi se jako lijepom, oduvijek puno radite, prošli ste sve stepenice znanstvenog napredovanja, dokazali ste se na mnogim područjima i razinama i dugo već ne morate odrađivati što ne želite. Osjećate li se stvarno tako, mirno i slobodno? I ako stoji da sami birate čime ćete se baviti, koje su vam želje i planovi u nadolazećem razdoblju? Na čemu radite, što spremate?

Trebala bi se prestati propitivati. Pavao dobro kaže kad tvrdi da ja u svakom trenutku života analiziram cijeli život, i sve dovodim u vezu. Moram to činiti jer jest tako; sve je povezano. Lijepo je tako promatrati sebe i sve oko sebe, ali je i naporno. Ožiljke ostale nakon pljuski koje sam dobivala moram nekako sanirati. U samo proteklih pet godina nastalo je toliko nove građe, dogodilo se toliko razotkrivanja vrijednih priča. Na kraju, radujem se najviše svojim čitateljima. Kod njih još nalazim onaj čisti odnos prema literaturi, lišen kalkulacija, dogovora, spletki, udruživanja, želje za moći. Zbog njih valja potrajati i ne smije ih se iznevjeriti. Znam da očekuju „tekst u komadu“. Dužna sam to i sebi i svima koji su do sada moje pripovijedanje ocjenjivali kao autobiografiju. „Lađa“ će, baš po onim plovidbenim propisima Curtiusove metafore, ploviti dalje. Može je nasukati samo neko otpusno pismo stiglo na moje ime iz Vinogradske bolnice. Ali, ja vjerujem da neće. U svojoj inventuri još ne namjeravam staviti točku. 
 

Julijana Matanović

Kombinirani prašak : Zapisi širokog spektra

  • Umjetnička organizacija Lađa od vode 10/2022.
  • 220 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789534911419

Knjiga 'Kombinirani prašak: Zapisi širokog spektra' Julijane Matanović svojim naslovom evocira kombinirani prašak koji se nekada spravljao u svim ljekarnama i mogao se dobiti bez recepta. Služio je za borbu protiv bolova, protiv vrućice, a i protiv svake druge bolesti za koju smo tada znali. Tako je i bilo logično po tome pripravku nazvati ovu knjigu: ona govori o raznim društvenim i osobnim boljkama i boljeticama.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –