Bez priče se možda i može živjeti, kao što se može živjeti i bez kave, ali i priča i kava priskrbljuju životu ono nešto više. Spojiti čin ispijanja kave, pozivanja na kavu, s pričama o istinskim životima, i ugraditi u sve to i tjeskobu vezanu uz vrijeme u kojem poziv na kavu najčešće predstavlja prazan govor i skrivenu namjeru, može samo pripovjedačica kakvom je postala autorica uspješnica Zašto sam vam lagala, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, Cic i svila, Samo majka i kći…

Na stranicama svake priče razvijeni su romaneskni potencijali. Jedan od možda najboljih primjera je antologijska priča Samo jednom se ljubi. U poplavi naslova koji podsjećaju na vodenaste kave koje se ispijaju s nogu i iz kartonskih čaša, Julijanine priče o kavi nalik su tradicijskim, mirisnim, ukuhanim i brižno spravljanim kavama; onakvima kakve su se pile nekada; iz fildžana i porculanskih šalica i iznosile pred goste koje je domaćica poštovala i voljela.

Julijana Matanović autorica je brojnih knjiga, no kolokvij o kavi u kojem je sažeto umijeće prepoznavanja mudrosti skrivene u jednostavnim i svakodnevnim ritualima zasigurno je među najboljima. Riječ je o knjizi koja će oplemeniti svakoga tko je ozbiljno pročita i bitno utjecati na čitateljevu svijest o smislu pripovijedanja, o smislu stvaranja priča u sebi, iz sebe i za sebe. Studija o kavi i slavljenju života koji nepovratno nestaje, povlači se pred birokratizacijom, nametanjem ispeglanog modela savršenstva u kojem nema mjesta za okus i miris, za starost i prolaznost, za kazivanje i slušanje, važan je izvor za kulturnu antropologiju, za povijest svakodnevice, povijest običaja i usmenu književnost, a ujedno, i u teorijskom i u praktičnom književnom dijelu, stručno seciranje društvenih promjena na ljestvici vrednota.

Dolores Grmača

Važan motiv u ovoj knjizi je i motiv sjećanja pa autorica priznaje kako se plaši da se sva pretvorila u sjećanje. No, ni bez toga, kao ni bez pričanja priča, ne može. Julijana Matanović stoga se i kroz svoju posljednju knjigu pokazuje kao čuvarica tradicije, čuvarica tuđih sjećanja i tuđih priča. A možda opet dođe vrijeme kada će se životni ciklus mjeriti ispijanjem kave. Prave kave, crne, vruće i mirišljave, koja pali nepce dok se pije, ali potiče dušu da se otvori i da priča bogata detaljima, osjećajima i sjećanjima poteče.

Mirna Brkić Vučina

Suvremena hrvatska književnica i književna znanstvenica Julijana Matanović rođena je 6. travnja 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina). Od svibnja 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Poslijediplomski studij završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1989. godine na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim “Uzdasima Mandalijene pokornice”. Doktorirala je 1998. godine temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. 1. rujna 1993. postala je zaposlenica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. je članica-suradnica HAZU.

Godinama je već jedna od najčitanijih hrvatskih spisateljica. Njezin pozni prvijenac "Zašto sam Vam lagala", objavljen prije četvrt stoljeća, doživio je do sada osamnaest izdanja. Po broju prodanih primjeraka ne zaostaje ni roman "Bilješka o piscu" (2000.).  U intervjuima autorica redovito upozorava da joj je najdraža njezina knjiga Tko se boji lika još (2008.). Jer, u njoj se ona pojavljuje u sva tri svoja kostima; u kostimu književne znanstvenice, zaljubljene čitateljice i spisateljice koja neprestano hoda po tankoj  granici između fikcije i zbilje.

Uz brojne stručne knjige objavila je zbirke priča "Zašto sam vam lagala" (Nagrada Josip i Ivan Kozarac), "Kao da smo otac i kći", "Laura nije samo anegdota", "Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka" (Nagrada Kiklop), "Božićna potraga", "Samo majka i kći" te dva romana: "Bilješka o piscu" i "Tko se boji lika još" i druge knjige.

S Ankom Dorić napisala je knjigu za mlade "One misle da smo male" nagrađenu nagradama Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. Za mlade je napisala još dvije knjige "Rečeno – učinjeno" i "Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom".

Za svoj literarni rad dobila je mnoge književne nagrade.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.