Bez priče se možda i može živjeti, kao što se može živjeti i bez kave, ali i priča i kava priskrbljuju životu ono nešto više. Spojiti čin ispijanja kave, pozivanja na kavu, s pričama o istinskim životima, i ugraditi u sve to i tjeskobu vezanu uz vrijeme u kojem poziv na kavu najčešće predstavlja prazan govor i skrivenu namjeru, može samo pripovjedačica kakvom je postala autorica uspješnica Zašto sam vam lagala, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, Cic i svila, Samo majka i kći…

Na stranicama svake priče razvijeni su romaneskni potencijali. Jedan od možda najboljih primjera je antologijska priča Samo jednom se ljubi. U poplavi naslova koji podsjećaju na vodenaste kave koje se ispijaju s nogu i iz kartonskih čaša, Julijanine priče o kavi nalik su tradicijskim, mirisnim, ukuhanim i brižno spravljanim kavama; onakvima kakve su se pile nekada; iz fildžana i porculanskih šalica i iznosile pred goste koje je domaćica poštovala i voljela.

Julijana Matanović autorica je brojnih knjiga, no kolokvij o kavi u kojem je sažeto umijeće prepoznavanja mudrosti skrivene u jednostavnim i svakodnevnim ritualima zasigurno je među najboljima. Riječ je o knjizi koja će oplemeniti svakoga tko je ozbiljno pročita i bitno utjecati na čitateljevu svijest o smislu pripovijedanja, o smislu stvaranja priča u sebi, iz sebe i za sebe. Studija o kavi i slavljenju života koji nepovratno nestaje, povlači se pred birokratizacijom, nametanjem ispeglanog modela savršenstva u kojem nema mjesta za okus i miris, za starost i prolaznost, za kazivanje i slušanje, važan je izvor za kulturnu antropologiju, za povijest svakodnevice, povijest običaja i usmenu književnost, a ujedno, i u teorijskom i u praktičnom književnom dijelu, stručno seciranje društvenih promjena na ljestvici vrednota.

Dolores Grmača

Važan motiv u ovoj knjizi je i motiv sjećanja pa autorica priznaje kako se plaši da se sva pretvorila u sjećanje. No, ni bez toga, kao ni bez pričanja priča, ne može. Julijana Matanović stoga se i kroz svoju posljednju knjigu pokazuje kao čuvarica tradicije, čuvarica tuđih sjećanja i tuđih priča. A možda opet dođe vrijeme kada će se životni ciklus mjeriti ispijanjem kave. Prave kave, crne, vruće i mirišljave, koja pali nepce dok se pije, ali potiče dušu da se otvori i da priča bogata detaljima, osjećajima i sjećanjima poteče.

Mirna Brkić Vučina

Suvremena hrvatska književnica i književna znanstvenica Julijana Matanović rođena je 6. travnja 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina). Od svibnja 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Poslijediplomski studij završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1989. godine na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim “Uzdasima Mandalijene pokornice”. Doktorirala je 1998. godine temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. 1. rujna 1993. postala je zaposlenica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. je članica-suradnica HAZU.

Uz brojne stručne knjige objavila je zbirke priča "Zašto sam vam lagala" (Nagrada Josip i Ivan Kozarac), "Kao da smo otac i kći", "Laura nije samo anegdota", "Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka" (Nagrada Kiklop), "Božićna potraga", "Samo majka i kći" te dva romana: "Bilješka o piscu" i "Tko se boji lika još".

S Ankom Dorić napisala je knjigu za mlade "One misle da smo male" nagrađenu nagradama Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. Za mlade je napisala još dvije knjige "Rečeno – učinjeno" i "Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.