Haruki Murakami : Prvo lice jednine
Murakamijeva nova zbirka pripovijedaka, "Prvo lice jednine", neobično je koncipirana: bavi se istraživanjem posljedica upotrebe jedne gramatičke kategorije. Kako već i sam naslov kazuje, radi se o prvom licu jedine. No ne radi se samo o marketinškom „štosu“, nego o dubljoj vezi između pripovijedaka. Svih sedam priča u zbirci s jedne strane povezuje pripovijedanje u prvom licu jednine, a s druge istraživanje posljedica takvog pripovijedanja kako na ono što se pripovijeda tako i na pripovjedača samog.
Iako takav koncept nije nov – razlike između pripovijedanja u prvom i trećem licu osobito je volio modernizam, a postmodernizam ih je dalje razvio – Murakami uspijeva biti originalan i u samom postavljanju teme čitave zbirke i u pripovijedanju. Nema tu, doduše, ničeg osobito novog za one koji dobro poznaju Murakamijevo opsežan opus: priče se bave neobičnim ali važnim susretima te povezuju fantastiku i realnost specifičnim murakamijevskim pripovijedanjem. Kao i većina njegovih romana i zbirki, i "Prvo lice jednine" je naišlo na podvojene ocjene publike i kritike. Dok ga neki smatraju izuzetnim, drugi ga drže posve prosječnim tekstom vrlo popularnog pisca, koji previše podilazi trendovima. No radi se o jednom od boljih autorovih djela, zbirci koja ostavlja dojam da ste pročitali nešto važno i zanimljivo.
Prvo lice jednine
Sastavljena od sedam pripovijetki koje su već bile objavljene, uglavnom u časopisima, i samo jedne koja je napisana baš za ovu knjigu, cjelina je ipak koherentna i intrigantna. Sve priče pripovijeda sredovječni pripovjedač, koji se u nekom smislu može shvatiti i kao sam autor. To je prva posljedica pripovijedanja u prvom licu jedine: mogućnost izjednačavanja pripovjedača i autora. Tako se u priči Zbirka pjesma o momčadi Yakult Swallows izravno kaže da se pripovjedač zove Haruki Murakami, čime bi se, prema tzv. Léjèuneovom autobiografskom ugovoru, tekst mogao definirati kao autobiografski. U toj se priči navode neki podaci koje potvrđuje autorova biografija, a središnja tema je ljubav prema bejzbolu, kojeg Murakami strastveno prati, pa se čini kako u nema sumnje u autobiografsko pisanje. No to bi za Murakamija bilo previše jednostavno, pa se u središte priče stavlja pisanje zbirke pjesama koju – barem koliko je poznato – autor nikad nije napisao. Ne radi se tu o nostalgičnom prisjećanju na mladenačke trenutke navijačkog zanosa, nego i o duboko uznemirujućem brisanju razlika između autobiografske priče i „čiste“ fikcije. Ako je središnja tema o kojoj čitava pripovijetka govori zapravo izmišljen, kako se treba shvatiti ostatak? Je li i ono što je autobiografsko također zapravo izmišljeno?
Na ta pitanja Murakami ne daje odgovore, no postmodernizam uživa već u samom postavljanju problema. U drugim pričama pripovjedač se ne imenuje, ali postoje naznake da sve njih pripovijeda isti sredovječni pripovjedač Japanac koji voli jazz, klasičnu glazbu i bejzbol. U tom smislu bi se moglo čitavo djelo shvatiti kao autobiografsko, pa tako neki u "Prvom licu jednine" vide samo ne odveć inventivno donesene tekstove nostalgičnog Murakamaija. Ipak, takvo mišljenje ne uzima u obzir zamagljene granice autobiografskog i onog „čisto“ fikcionalnog, o čemu govori spomenuta priča. Stvari su u "Prvom licu jednine" znatno složenije.
Poljuljanom vezom između stvarnosti i izmišljenog bavi se i priča Charlie Parker Plays Bossa Nova, no na drugačiji način. Pripovjedač, koji s autorom dijeli ljubav prema jazzu, pripovijeda neobičan događaj iz mladosti, kada u prodavaonici ploča pronalazi jazz-album koji je on sam izmislio. Dešava se svojevrstan dvostruki obrat: najprije glavni lik piše kritiku o imaginarnom albumu, a onda ga doista i nalazi, no ploča drugi dan nestaje. Nije sasvim jasno što se dogodilo, što upućuje da ni granice stvarnog i imaginarnog nisu onako jasne kako se može činiti. A upravo je to zamagljivanje čvrstih prijelaza između onog što se dogodilo u zbilji i što je pripovjedač izmaštao omogućeno upotrebom prvog lica jednine.
U ovom se djelu Murakami s jedne strane naslanja tradiciju japanskog „ja romana“, a s druge na uobičajene razlike između pripovijedanja u prvom i trećem licu u europske književnosti. Ta se razlika, pojednostavljeno rečeno, svodi na ograničenu perspektivu i ograničeno znanje pripovjedača u prvom licu, kao u Kafkinom "Procesu", nasuprot sveznajućem pripovjedaču u trećem licu, kao u Tolstojevom "Ratu i miru". No Murakami ide korak dalje, pa ga zanima što se s tim, navodno ograničenim, znanjem „prvog lica“ događa u sjećanju. Koliko se može vjerovati pripovjedaču koji ne zna sve o onome što pripovijeda: je li se imaginarni jazz-album doista pojavio u prodavaonici ili se to mladiću samo pričinilo? Može li takav pripovjedač vjerovati sam sebi? Može li vjerovati svom sjećanju pripovjedač Ispovijesti majmuna iz Shinagwe? Je li on doista razgovarao s majmunom koji govori ljudskim jezikom?
Norveška šuma
Kad padne mrak
Ubojstvo komendatora : 1 i 2
Nepouzdanost i varljivost sjećanja jedna je od tema koja se provlači čitavim autorovim djelom – od "Norveške šume" i "Kad padne mrak" do "Ubojstva komendatora" – ali u naslovnoj priči Prvo lice jednine ona je središnja tema. Kad pripovjedaču u baru pristupi nepoznata žena i optuži ga da je nešto strašno učinio prošlog ljeta, on ne zna o čemu ona govori. Ipak, sumnja postoji: što ako se on naprosto ne sjeća? Sjećanje tako određuje naš identitet, ali što ako postoje „rupe“ u prisjećanju? Znači li to da i naše jastvo ima „rupe“? Ta problematika nestalnog i nejasnog identiteta ponovno proizlazi iz upotrebe pripovijedanja u prvom licu.
A to onda ne znači samo da je problematično ono čega se sjećamo nego je problematično i značenje koje pridajemo sjećanjima. U pričama Na jastuku od kamena, With the Beatles i Carnaval opisuju se slučajni susreti, ljubavni i prijateljski, no ključna je nemogućnost istinskog spoznavanja druge osobe. Tako u Carnavalu pripovjedač ne uspijeva povezati osobu s kojom je preslušavao različite interpretacije Schumannovog Carnavala i osobu koja provodi široko zasnovanu organiziranu prevaru. Znači li to da je pripovjedačeva procjena te žene bila posve pogrešna? Ili su pogriješili drugi? A kako je moguće da su u pravu i on i drugi? S obzirom da je i taj pripovjedač „zatvoren“ svojom ograničenom perspektivom, on ne može objektivno procijeniti ženu koja voli Schumanna. Tako pripovijedanje u prvom licu znači i nemogućnost shvaćanja drugog čovjeka.
I ne samo drugog čovjeka nego i sebe samog. U tom je smislu za zbirku ključna prva po redu priča Crème de la crème. Kao i većina drugih, i ova priča počinje pripovjedačem koji se sjeća jednog neobičnog događaja iz mladosti. No ovaj je dvostruko neobičan: najprije prima jasno definiran poziv na koncert kojeg nema, a zatim susreće starca koji od njega traži da zamisli krug s mnogo središta. Mladić to ne uspijeva, no kad pokuša zamoliti razjašnjenje, starac nestaje. Nije jasno ni što se dogodilo, ni kakvo značenje ima, ni da li se uopće dogodilo. Priča sadrži elemente fantastike, čak i bajke, poput zagonetnog stranca i čitave atmosfere, ali balansira na rubu mogućeg i nemogućeg. Starac ostavlja dubok dojam na mladog pripovjedača, i on tijekom života pokušava dokučiti značenje kruga koji u geometriji ne postoji, kao ključa za shvaćanje vlastitog života. No stalno mu izmiče, iako kaže da „mora da je ovdje, duboko u meni“.
Parabola sa starcem se ne da jednoznačno interpretirati, ali kao da upućuje na nemogućnost pripovjedača u prvom licu da spozna smisao vlastitog života. To se onda može prebaciti i na problem interpretacije teksta. Svatko je od nas svojevrsno „prvo lice jednine“, pa ako uzmemo u obzir sva ograničenja i probleme koji iz toga slijede, postavlja se pitanje kako tumačiti bilo koju priču koju čitamo. Čini se da je svako tumačenje zapravo zamišljanje nemogućeg kruga. Ipak, sam proces tumačenja, baš kao i razmišljanje mladića iz priče o krugu, važan je, čak i ako ne donese krajnji rezultat. Tako se zamagljuje razlika između teksta i života: ni jedan ni drugi nemaju jasno određeno značenje, nego se ono može iskazati samo u neobičnim metaforama i nerješivim zagonetkama.
"Prvo lice jednine" je 22. djelo Harukija Murkamija i kao da donosi najbolje od onog o čemu je pisao tijekom bogate karijere. Tematika nesigurnog sjećanja, neobično običnih susreta čije nam značenje uporno izmiče, povezivanje autobiografije i književnosti, problematiziranje odnosa teksta i stvarnosti, uvođenje fantastike u inače realistički intonirane događaje – sve je to prisutno u ovoj knjizi, uokvireno dosljednom upotrebom pripovijedanja u prvom licu jednine. A posljedice takvog pripovijedanja stvaraju postmodernističku sumnju u sve o čemu se pripovijeda, kao i u pripovjedača samog. Ukratko, knjiga za razmišljanje.
Prvo lice jednine
- Prijevod: Maja Šoljan
- Vuković & Runjić 12/2021.
- 256 str., meki uvez
- ISBN 9789532862959
Svih osam majstorskih priča u zbirci 'Prvo lice jednine' kazuje nam u prvom licu klasični Murakamijev pripovjedač. Od nostalgičnih uspomena iz mladosti, meditacija o glazbi i strasti za bejzbol do snovitih scenarija, susreta s majmunom koji govori i izmišljenih jazz albuma, ove priče kao da ruše granice što dijele naš um od vanjskoga svijeta.