Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Lora Tomaš • 09.03.2021.

Paolo Cognetti : Tisuću se puta možemo popeti na istu planinu
Održava se
09.03.2021. u 20:46h

Paolo Cognetti (foto: © Loic Seron)

Svibanj, 1953. Dvadesetšestogodišnji James Morris, u punom naponu svoje muškosti, prati stope članova britanske ekspedicije zasljepljujuće bijelim himalajskim padinama. Morris je novinar za Times i ima pravo na ekskluzivne reportaže s uspona na Everest. Stotinu godina ranije Britanci su popularizirali planinarenje i alpinizam, u obliku u kojem ih danas prakticiramo. Bilo je to vrijeme njihova imperija, pa još uvijek militarnim jezikom kažemo da smo planinu “osvojili”, “savladali”, “pobijedili”; na vrhove se, kao na neprijateljske položaje, “juriša” (doduše milimetar po milimetar i na dodatnom kisiku u mnogim slučajevima). Naoko je to mukotrpan posao zabijanja zastava na najnedostupnija mjesta, iako je motiva koliko i penjača.

Nedugo prije i sam britanski vojni časnik, Morris je nakon uspješna uspona Edmunda Hillaryja i Tenzinga Norgaya na Everestu proživljavao najbolje sate svoga života. Osjećaj apsolutne suverenosti i uživanja u vlastitom tijelu, ženama gotovo nepoznat – reći će dvadesetak godina kasnije u svome memoaru i bez ironije pripisati dobroj formi i divnoj muškoj aroganciji – ipak nije bio dostatan da se sasvim poveže s njihovim uspjehom, tim mazohističkim užitkom.

U tom slojevitom tekstu rodne mistike, Conundrum (1974.), Morris raspreda osjećaj rodne disforije kojega je, uz zvukove Sibeliusa, prvi put postao svjestan onog jednog trenutka ispod majčina klavira kad mu je bilo četiri i zbog kojega se točno dvadeset godina nakon tih blistavih dana na Everestu odlučio na operaciju promjene spola u Casablanki, postavši tako Jan Morris.

Priznaje da se osjećala kao autsajderica među revnim muškarcima himalajske ekspedicije. Bez obzira na psihofizičku opipljivost tog postignuća, na njegovu nepobitnu izuzetnost, deprimiralo ju je to grabljenje zraka, to ništa. Kao što bi, pomišljala je, većinu žena. Ništa nije otkriveno, ništa učinjeno, ništa poboljšano. Nije je, pretpostavljam, previše iznenadio ni razvoj alpinističkog turizma na Everestu, koji je kao već proslavljena putospisateljica i povjesničarka mogla pratiti iz svoje knjigama i zemljopisnim kartama ispunjene kuće u Walesu, gdje je pisala i uzgajala cvijeće odmarajući od skitalačka života. Dugački redovi prema vrhu, kao s vremena na vrijeme u pošti, znala je, ne pogoduju intimnim zanosima ili krizama na najvišoj točki Zemlje, a nepalska vlada troši rijeke rupija da bi šerpe odozgo spustili gomile limenki i plastike i brojna tijela poginulih koja se ondje ledom očuvana koče kao jezivija varijanta Madame Tussauds.

“Himalaje su mnogo, mnogo veće od samog Everesta, i možda je sva sreća da se toliko ljudi želi popeti na Everest pa ne idu na tisuću drugih vrhova, u tisuću drugih dolina. Svi su na istoj planini, kao u kakvom kavezu, a mi možemo drugamo, gdje nećemo sresti nikoga”, rekao mi je Paolo Cognetti, nagrađivani i širom svijeta prevođeni talijanski autor najviše poznat po svojim “planinskim” knjigama, koje nude održiviju alternativu kolonijalnom diskursu koji kolektivno baštinimo: Osam planina (2018.), Divlji dječak (2019.), A nikad na vrhu (2021.) – sve u izdanju Frakture i prijevodu Ane Badurine. Nema u njima razmetanja bravurama, ni jezično-stilskim ni planinarsko-alpinističkim, pa neki čitatelji možda neće biti odveć impresionirani. Pitke su to i humane priče koje, prije svega, omekšavaju oštre rubove – ljudi i planinskih lanaca.

Alpe su i dalje moja Polarna zvijezda

Lora Tomaš: Dio godine provodite u kolibi u talijanskim Alpama. Što vam pruža planinski krajolik a ne možete naći na jednako divljim mjestima, poput pustinje ili mora?

Paolo Cognetti: Odrastao sam kao sasvim normalan dječak u Milanu; nismo bili bogati, nisam znao ništa o pustinjama i oceanima. Poznavao sam samo svoj grad i najbliži krajolik: okolna sela i planine. U sjevernoj Italiji, Alpe su uvijek bile Polarna zvijezda siromašnima, ideja ili iluzija da se nedjeljom izađe iz grada i istražuje “divlje” krajolike. Sad bih se i mogao zaputiti drugamo, po pustinjama ili oceanima, ali Alpe su i dalje moja Polarna zvijezda. 

Čitam da ste spisateljsku karijeru započeli u New Yorku. Kakav je bio taj period u vašem životu? O čemu ste pisali, što vam predstavlja taj grad?

Oh, bilo mi je dvadeset i pet, i bio sam tako zaljubljen u američku književnost. U to sam vrijeme snimao dokumentarce za jednu tvrtku, pa su me jedno ljeto poslali u New York da napravim devet “portreta” pisaca: Colsona Whiteheada, Ricka Moodyja, Jonathana Lethema itd. Bio sam ondje prvi put i bila je to ljubav na prvi pogled. Godinama sam se kasnije vraćao u New York svaki put kad bih imao nešto novaca, obično ujesen, na dva ili tri mjeseca: rujan, listopad, studeni. Tako dobro poznajem jesen u New Yorku! Noć vještica i Dan zahvalnosti, bablje ljeto, promjene lišća… Mogao bih o tome ispisati stranice i stranice, ustvari i jesam napisao čitavu jednu knjigu o New Yorku. Pisao sam tada kratke priče, često o parovima i ljubavi. Poput dobrih starih američkih pisaca, u tom sam gradu pokušao istesati svoj zanat. 

Osam planina Cognetti Paolo
Sofia se uvijek odijeva u crno Cognetti Paolo

U vašoj knjizi Osam planina, dvojica protagonista, gradski Pietro i Bruno iz sela u Alpama, postanu prijatelji za cijeli život. Kako je njihovo dvojništvo osmišljeno kroz legendu o osam planina – možemo obići svih osam ili cijeli život provesti na istoj – koju Pietro čuje od Nepalca visoko u Himalajama? 

Smatram da se svatko od nas može prepoznati u jednom od ova dva izbora ili sudbine: onaj koji ostaje i onaj koji odlazi, a onda se, ponekad, i vraća. Oni su Bruno i Pietro u mome romanu. Pietro se traži u putovanjima, istraživanjima, usponima na uvijek nove planine, no možda ne shvaća da se cijeloga života možemo penjati na jednu planinu, i tisuću puta. To je Brunov odabir. 

U svojim se knjigama vraćate liku Pietra. Otkrijete li svaki put neke njegove nove strane, i zašto baš on? 

Pietro i Paolo [Petar i Pavao] dva su sveca koja su veoma bliska, zar ne? Pietro je ja, pa kad god neku priču odlučim ispričati u prvom licu, koristim taj “ja” – uvijek je Pietro taj koji progovara. Mijenja se kao i ja, tokom života. 

U Osam planina, ali i drugdje, lik Pietrova oca temeljite na vlastitom ocu. Kako je bilo (re)konstruirati ga u književnosti, kao što je Pietro rekonstruirao svog oca dok mu je pratio trag kroz alpska skloništa čitajući njegove unose u knjigama dojmova, ili pak iz majčinih pisama saznavajući nepoznate detalje o njemu dok je još bio živ? 

Svog sam oca portretirao u Osam planina i Sofia se uvijek odijeva u crno. Bio je to način da ga pokušam razumjeti, da ga bolje upoznam i da mu napišem pismo: Hej, tata, ovako te ja vidim, ovakvoga te znam – nije lako biti tvoj sin, ali volim te. 

Paolo Cognetti (foto: osobni arhiv)

Kako se vaš odnos prema planinama razlikuje od odnosa koji je prema njima gajio vaš otac? Iz tekstova iščitavamo da se u planinama uvijek dokazivao, svoju je ranjivost nadoknađivao ili zakrivao besprijekornom formom i rekordnim usponima. Kako pomirujete (spisateljsku?) potrebu za gledanjem kroz poslovične prozore, promišljanjem, s onom drugom vrstom budnosti koja je potrebna za kretanje mjestimice izuzetno opasnim terenima? Ili su te dvije vrste pažnje zapravo istovjetne?

To je jedno te isto, a što sam stariji, to se više osjećam kao svoj otac. I ja se stalno dokazujem, možda ne u odnosu na planine, ali na planinama, pred planinama. Možda ih i promatram kroz svoje prozore, ili pokušavam pisati o njima – uvijek je to neka vrsta uspona. Moj otac je imao manje vremena za njih, tek pokoju nedjelju i nekoliko tjedana tokom ljeta. Ja sam mnogo sretniji. Gospodar sam svog vremena – nemam posao, nemam šefa, nemam ured – sve zahvaljujući pisanju. 

Kao neku koja je i sama formativne godine provela po raznoraznim “kuloarima smrti”, osjećajući istodobno fascinaciju i krajnji užas, zanima me kako ste se osjećali kad ste kao sedmogodišnjak s ocem dospjeli u sklonište visoko na Monte Rosi?

Bio sam ponosan, jer je on bio ponosan na mene. Djeci je ponekad to vrlo jednostavno: s ocem ste u planinskom skloništu, na ledenjaku na 3500 metara, a on svima ondje govori da ste najbolji dječak toga (malog) svijeta. Čista sreća.  

Radili ste za neke nevladine organizacije u Kathmanduu, jednom od onih dijelova svijeta gdje ih je najviše po četvornom kilometru. Nađe se, naravno, učinkovitih, ali dosta ih postoji samo da bi redovito davale visoke plaće svojim (zapadnim) zaposlenicima. Kakvo je vaše iskustvo?

Pomažem dvjema organizacijama u Nepalu. Jednu vodi nepalski par koji se u jednoj kući brine za tridesetak siročadi, a druga radi sa ženama, žrtvama obiteljskog nasilja. Njih četrdesetak živi u velikoj kući koju sam pomogao izgraditi. Možda si u pravu, velike nevladine organizacije su takve kakvima si ih opisala, zato su mi draže male. Za njih sam siguran da rade dobar i koristan posao jer sam to vidio svojim očima, i zato što osobno znam ljude koji ih vode. 

Kathmandu ima dobrih knjižara koje drže uglavnom naslove na engleskom, poput Pilgrimsa, a Nepal zanimljivu i živu književnu scenu na engleskom. Prodaju li vam se ondje engleski prijevodi? 

Mislim da se u Pilgrimsu može naći moja knjiga o Dolpu, ali ako ne, odnijet ću im nekoliko primjeraka sljedeći put kad odem u Kathmandu. Ove jeseni, nadam se. 

Za mene je književnost vodič kroz život, ne samo na putovanjima. Književnost je glas naših predaka koji nas podučavaju svemu onome što je čovječanstvo naučilo o životu, smrti, ljubavi, prijateljstvu, samoći. 

Paolo Cognetti (foto: osobni arhiv)

A nikad na vrhu Cognetti Paolo
Divlji dječak Cognetti Paolo

Na treking nepalskom regijom Dolpo, takozvanim malim Tibetom, ponijeli ste Snježnog leoparda Petera Matthiessena, a Walden H.D. Thoreaua u kolibu u alpsko selo Fontane. Obojicu ih citirate u nekoliko navrata u knjigama proizašlim iz tih iskustava: A nikad na vrhu i Divlji dječak. U slučaju Matthiessena, kažete i da ste nanovo ispisali ono što je on već napisao. Možemo li se kao pisci uopće odnositi prema prethodno književno neposredovanim krajolicima? 

Za mene je književnost vodič kroz život, ne samo na putovanjima. Književnost je glas naših predaka koji nas podučavaju svemu onome što je čovječanstvo naučilo o životu, smrti, ljubavi, prijateljstvu, samoći. Možda bismo mogli živjeti i bez ovog obrazovanja, poput divljeg djeteta odrasla s vukovima u šumi, ali to nisam ja. Zato sam svoj “život u kolibi” odradio s Thoreauom na polici, a putovanje kroz Dolpo s Matthiessenom u šatoru. Ima li još krajolika neposredovanih književnošću? I da se uputim na Mars, siguran sam da bih našao dobru knjigu za njega, možda Robinsona Crusoea Daniela Defoea.

Na jednom mjestu u Divljem dječaku citirate iz Waldena: Otišao sam u šumu jer sam htio živjeti promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam živio. Kakvo je vaše iskustvo šume?

Šume su pune života. Možda je najdublje iskustvo koje poznajem taj osjećaj okruženosti raznim vrstama života. Mnogo više nego u New Yorku! Ako šumom hodaš u tišini, ili ako samo sjedneš i čekaš, nakon nekog ćeš ih vremena čuti: stabla, ptice, životinje, vodu, vjetar. Pisac kojeg volim, Mario Rigoni Stern, znao je reći da je za njega biti u šumi, u tišini, način molitve. Za mene također. Kad god sam se osjećao tužno ili izgubljeno ili usamljeno ili bolesno, šuma me uspjela izliječiti. 

Prije nego što ste odlučili odseliti u maleno, sad nenastanjeno alpsko selo – kažete u Divljem dječaku – patili ste od neke vrste spisateljske blokade. Što vas je nagnalo da ondje konačno propišete? Sjećate li se točnog trenutka i koji su bili prvi retci? 

Da, sjećam se. Dvije-tri godine pokušavao sam napisati priču o djevojci, knjigu koja je konačno postala Sofia se uvijek odijeva u crno, ali bio sam potpuno blokiran. Bio sam blokiran i kao čitatelj. U tom sam trenutku života osjećao da su moji njujorški spisatelji tako daleko od mene pa sam počeo čitati Marija Rigonija Sterna: priče o šumama, životinjama i ljudima iz planina. Zaljubio sam se u Sterna. Nakon nekog vremena, to ljeto, odložio sam Sofijine bilježnice, uzeo novu i, sasvim prirodno, ispisao jednu stranicu o stablima koja sam vidio kroz prozor. Postala je to prva stranica Divljeg dječaka

Nakon svog tog vremena u planinama, osjećate li se prisnije s usamljenošću i mrakom? Možemo li se na njih ikada naviknuti? 

Nakon svog tog vremena, naviknuo sam se na samoću i mrak. Moguće je naučiti živjeti s njima. Ali svaki put kad s planina ponovno siđem u grad i provedem nekoliko dana među ljudima i rasvjetom, moram se iznova navikavati na samoću i mrak. Strašno je te prve noći po povratku u planine. Druge je već bolje. 

Jedan vaš prijatelj iz planina, sa završenom osnovnom školom, u svojim je četrdesetima otkrio Sartrea, Camusa i Saramaga. Čita ih jer želi pronaći više riječi za svoja osjećajna stanja. U alpskom dijalektu nema dovoljno riječi za emocije. Kad su tužni, kažu da im se vrijeme čini sporim. Što nudi alpski dijalekt, a možemo li govoriti o nekom povijesnom odnosu emocija i gradova?

Dijalekt planina, više nego standardni talijanski, ima riječi za: stabla, biljke, stijene, vodna tijela, životinje, kuće, sve ondje ima ime i svijet je tim imenima sasvim mapiran (stoga ti ne treba topografska karta, samo moraš naučiti pjesmu planina, kao što je Bruce Chatwin pisao o pjesmama). Ali stanovnici planina ne vole govoriti o svojim osjećajima, emocijama, ljubavi, strahu, usamljenosti i tako dalje, zato i nemaju riječi za njih. Možda možemo reći da filozofija dolazi iz gradova, a pjesme iz planina. 

Paolo Cognetti

Osam planina

  • Prijevod: Ana Badurina
  • Fraktura 09/2018.
  • 208 str., meki uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532669930
  • Cijena 139.00 kn

'Osam planina', mistična je i filozofična priča o prijateljstvu i prirodi, o očevima i sinovima. Paolo Cognetti u svojoj naoko jednostavnoj priči postavlja najvažnija i najteža pitanja koja muče suvremenog čovjeka. Priča je osvojila je čitatelje na više od četrdeset svjetskih jezika te brojne nagrade.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –