Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Gea Vlahović • 08.10.2020.

Lora Tomaš : O otoku pišem kao metafori za emotivnu izoliranost

Lora Tomaš (foto: Iva Perković)

U jednom intervjuu nakon što je postao nobelovac, veliki kolumbijski pisac Gabriel Garcia Márquez na pitanje smatra li sebe intelektualcem, odgovara: Ne u potpunosti. Jer intelektualac je, objašnjava dalje Marquez, osoba s uglavnom unaprijed formiranim stavovima koje neprekidno nastoji usporediti sa stvarnošću, interpretirati stvarnost na temelju već postojećih uvjerenja, drugim riječima – uklopiti ju u vlastita shvaćanja svijeta. Suprotno tome, Márquez, kako je rekao, nastoji interpretirati svijet i stvarati umjetnost spajajući osobno iskustvo svakodnevice i znanja koja postupno kroz to iskustvo usvaja, ne oslanjajući se na prethodne zadanosti.

Uvod u razgovor s novinarkom, prevoditeljicom i književnom kritičarkom Lorom Tomaš o njezinu debitantskom romanu "Slani mrak" (Hena com, 2020.) ne započinjem slučajno od Márqueza, jer iako njezina knjiga, dokumentarno-fikcijska posveta životu na otoku, ni u kojem trenutku ne poseže za magijskim realizmom, ono što je ta vrsna pripovjedačica – zapisivačica, kako samu sebe definira u romanu, izuzimajući se od izravne autorske odgovornosti u metafikcijskom poigravanju s čitateljima – ispisala u svojoj prvoj ukoričenoj knjizi, fascinantna je emotivna kronika stotinu godina povijesne i društvene samoće hrvatskog otočkog života kojom se ta autorica nameće kao jedan od najzanimljivijih novih glasova na domaćoj književnoj sceni. 

Lora Tomaš diplomirana je indologinja, profesorica i prevoditeljica s engleskoga i hindskoga jezika, novinarka i književna kritičarka. Neko je vrijeme provela u južnoj Aziji, pišući reportaže kao free-lance novinarka za tamošnje publikacije da bi potom magistrirala rodne studije na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti. Rana verzija rukopisa njezina prvog romana "Slani mrak" ušla je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2019., a kasnije mu je pridodana i kratka priča "Prozor s pogledom", odabrana za finale natječaja Festivala europske kratke priče 2018. 

Kombinirajući reportažnu formu, dnevničku prozu, osobna svjedočanstva i fragmente dijaloga s fikcijskom nadogradnjom, Lora Tomaš u "Slanom mraku" piše o otoku kao mitskom ishodišnom mjestu – mjestu gdje beskonačna petlja plime i oseke odlazaka i povrataka implodira u srazu neutažive potrebe za ljubavlju i bliskošću i fatalističkog pristajanja na samoću. Izvanredno jezično artikuliran, napučen čarobnom galerijom grubo istesanih, fino iznijansiranih likova (oksimoron nije slučajan!), "Slani mrak" dojmljiva je kolažna freska socijalnog i emotivnog malomišćanskog mentaliteta uobličena u žanrovski šaroliko literarno istraživanje o otocima i njihovim ljudima. 

Posegnem li ponovo za Márquezom i njegovom tvrdnjom da sve što činimo – i što kuhamo, i kako živimo; naša svakodnevnica, svjetonazori, način na koji vodimo ljubav, da baš sve ima neki kulturni prizvuk – onda je "Slani mrak" jedno od najzabavnijih, najzanimljivijih i najinteligentnijih štiva o jednom dijelu onoga što čini našu kulturu koje sam imala prilike pročitati u posljednje vrijeme.
 

 Dobro, kad će ta knjiga?!?

Slani mrak Tomaš Lora

Gea Vlahović: Vaša knjiga "Slani mrak" nudi neočekivan, duboko potresan i istodobno osvježavajuće zabavan pristup otoku i njegovim ljudima. Knjiga je rezultat višegodišnjih istraživanja, opetovanih putovanja i obilazaka brojnih jadranskih otoka. Iz čega je iznikao taj roman?

Lora Tomaš: Prvo sam odlučila novinarski istraživati našu obalu, nakon što sam u Indiji naišla na knjigu reportažnih eseja autora koji je putovao indijskom obalom i bilježio priče na koje je naišao: morske, ribarske, kulinarske, ekološko-politički uokvirene. Nakon što sam se 2015. vratila u Hrvatsku, nekako se taj interes usmjerio samo na manje otoke – što udaljenije, to bolje. Znala sam da gube „autohtono“ stanovništvo, da je pitanje nekoliko godina kad će i zadnja generacija ljudi rođenih na takvim otocima nestati, a s njima i njihove priče, jezik, tradicija. Ali nisam sigurna zašto sam pomislila da bi bila dobra ideja da plovim od jednog do drugog (pučinskog) otoka i ondje sa šačicom preostalih stanovnika razgovaram o njihovom ljubavnom životu i mrtvima…

Istraživanje se protegnulo na više od tri godine, iako sam mislila da ću mu posvetiti jedno pseudoradno ljeto – red kupanja, red intervjua, sve ležerno, a najesen ću imati skoro pa gotov proizvod. Ali vrlo brzo sam shvatila koliko takvo istraživanje iziskuje vremena, i da ustvari ne želim samo okrznuti čitav taj fascinantan svijet, pa sam se na otoke vraćala kad god bih stigla, i po siječanjskoj buri. Dosta sam vremena provela i po knjižnicama, čitala o emigracijama i ribarstvu, maslinarstvu i vinovoj lozi, Mjesečevim mijenama i vrstama vjetrova, proučavala sam crkvene matične knjige i propovijedi, studije malih otoka, posebno one Josipa Faričića sa Sveučilišta u Zadru. Ali o otoku kao fenomenu nisam htjela pisati (samo) etnografski, već ga iskoristiti kao metaforu za emotivnu izoliranost. Zanimalo me „pučinski otočko“ u ljudima.

Na kraju sam se i navukla na te pejzaže, otočane i njihove priče, na drndanja po trajektima i brodovima, od Unija do Elafita, i problem je bio stati sa skupljanjem materijala. To se dogodilo tek kad su otočani počeli gubiti strpljenje: Dobro, kad će ta knjiga?!?

Vaše protagoniste pratimo, u vremenski izmiješanim sekvencama, od odlazaka u Ameriku i Australiju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kroz nekoliko skokova do nekog trenutka u vremenu bližem nama, kada se čini da je vrijeme - stalo. Recite mi nešto o protoku vremena u ovom romanu!

Roman se događa na Veliki petak, od jutra do mraka, na neimenovanom otoku. Ali s puno vremenskih skokova koji uključuju ne samo sjećanje likova na sebe ili druge, nego i sjećanje zapisivačice na prethodne posjete. Nije ni sasvim jasno tko je na taj Veliki petak živ, a tko već mrtav. Svijet duhova i svijet živih isprepliću se, različite vremenske sekvence se izmjenjuju. Zanimalo me i vrijeme u kojem se proteže čekanje, vrijeme koje se automatski poništava čim se to nešto ili nekoga dočeka. Vrijeme kao višak, vrijeme koje se negira čekanjem na neko drugo vrijeme.

Što ste ključno saznali/shvatili istražujući i zapisujući?

Otočane su, stoljeće unazad, obilježile masovne emigracije, osipanje otočkih zajednica. To je oblikovalo živote preostalih stanovnika, njihovu samoću ili zajednice koje kreiraju, a koje ne prate baš uvijek heteronormativne modele jer omjer muškaraca i žena nije bio jednak, ili je, naravno, to jednostavno bio nečiji izbor. Mislim da se na otocima, jer su muškarci masovno odlazili ili plovili, pa bili odsutni većinu godine, jako dobro zrcali stroga podjela rodnih uloga, a onda i gotovo nepremostivi komunikacijski jazovi između muškaraca i žena. 

Emotivno, žene pate od viška empatije (osim prema samima sebi), ovladale su čekanjem, tugom i ljutnjom, a muškarci kajanjem i žaljenjem – zbog dugih odsustava, zbog propuštenih prilika u bijelome svijetu. Ali i krijumčarenjem toga svijeta na otok. Ponekad samo u glavi, a ponekad, kao kapetan iz romana, po onoj „sakrij tajne naočigled svih“, u obliku predmeta kojima je punio dnevni boravak: kineskim porculanskim vazama, lanternama s crnogorskih svjetionika, portretima svojih ljubavnica koje bi vješao iznad blagovaoničkoga stola za kojim mu je žena provela većinu života, nikad ne dižući pogled. Sve ovo nikako nisu samo otočki fenomen, ali na otocima, pogotovo malim, možda maksimalno dolaze do izražaja.

Svidjela mi se samostalnost i sposobnost otočanki, kako su same ribarile i brinule o zemlji, prividna lakoća i odlučnost s kojom su neki otočani čamcima krišom i zauvijek odlazili, u Italiju pa dalje brodovima, često tek petnaestogodišnjaci ili tinejdžerke s bebama od nekoliko dana. Naslušala sam se fantastičnih priča, vrijednih ekranizacije. Potresna mi je bila internalizirana mizoginija. Jedna mi je starica na samrti prvo zaželjela da rodim sinove, a zatim održala monolog o tome kako od rođenja mrzi sve žensko, ne može ih vidjet naoči… Ni od ovce, ni od kokoši… Da je bilo sreće, rodila bi se kao "pravo" dijete. S druge strane, mnoge sam večeri provela na muškim sijelima pred raznim otočkim dućanima i satima se smijala do suza. Njihov je humor rijetko ciničan, ali uvijek heretičan. Humor otočane iskupljuje od sentimentalnosti i tuge. Istu funkciju imaju i grubost, psovke. Znak je da im se, u kakvom god stanju bili, još uvijek može očitati puls.

Tko su vaši junaci, Mare, Luce, Ane, Dida, Šime, Petar, "svjedoci" svojega vremena i tog jednog svijeta u nestajanju?

Svi su oni u konačnici sasvim fiktivni likovi, nadopisani maštom, ali mozaično sačinjeni od mnogo „stvarnih“. Čak je i Dida samo dijelom ispisan po predlošku životopisa i mog susreta s bivšim mornarom Jozom Civadelićem, koji mi je ustupio i svoje dnevničke zapise, takozvanu "Didinu knjigu". S obzirom da je on jedina imenovana osoba u romanu, moram više paziti kad govorim o njemu, pa onda, na primjer, i o njegovoj ženi, jer brkam fiktivne i stvarne momente. I nju sam u tekstu konstruirala tako da dramatizira radnju – Jozo je bio vrlo diskretan kad mi je pričao o njemu bliskim ljudima. Zato ni te dijelove iz njegove bilježnice nisam puno dirala.

Na jednom su mi otoku rekli: nitko nas nije obišao u posljednjih stotinu godina, bili smo abandonati, a sad ćemo biti zapisani.

Didin "kokos iz Kakinade" (foto: Lora Tomaš)

Ovo je štivo istovremeno i istraživanje i reportaža i roman; i dokufikcijsko literarno svjedočanstvo i emotivna posveta otoku i njegovim ljudima. Svoj književni patchwork pišete bez uljepšavanja, ali se ipak obilato koristite fikcijskim nadopisivanjem. Kako ste postigli to da postanete dio intime tih ljudi; jesu li spremno pristajali na razgovore ili su vas ipak ponekad tretirali i pomalo kao uljeza?

Nakon što sam se s otočanima dogovorila oko žanra – da to neće biti klasično dokumentarno djelo i da oni neće biti izloženi – knjiga se pisala sama od sebe; imala sam gomilu materijala i samo je dio na kraju objavljen. Forma romana njima je i meni dala mnogo više slobode po pitanju priča koje smo se usudili ispričati. Dugo mi je trebalo da nađem odgovarajući jezik i ritam, da pogodim glas. Ulovila sam ih tek pred sâm kraj istraživanja, a onda preispisala čitav roman. Tad su se, isto na samom kraju, međusobno isprepleli i fragmenti, povezali likovi. Mješavina dijalekata i standarda, često čak i unutar monologa jednog lika, naglašava činjenicu da je knjiga rezultat interakcije otočana i zapisivačice, a likovi kolažirani. Isto vrijedi i za dnevničke zapise koje parafraziram i citiram.

Taj žanrovski kolaž znači da je knjiga produkt susreta, otočana i mene kao zapisivačice, miješanja realnog vremena, sjećanja, projekcije i mašte. Knjiga je kolaž i u smislu da citira, parafrazira tuđe tekstove, filmove, uključuje opise fotografija.

Uglavnom nisam ni mogla, a ni htjela ništa unaprijed dogovarati, nego doći na novi otok pa vidjeti što će se dogoditi. Nekad bi me već u lučici dočekao netko, primio za ruku i krenuo nekamo odvoditi, pričati mi priče, kao da su nanjušili; drugdje bih bila dan-dva prije nego što bih našla nekoga tko želi razgovarati. Ako bih osjetila da nije trenutak, da se nekome ne da, da je u jako lošem stanju, nisam ih zasipala pitanjima; pokušala sam i na vrijeme osjetiti kad otići, možda mi nije uvijek polazilo za rukom. Vrlo je vjerojatno da su me neki smatrali i uljezom, ali nisu to pokazivali. Otočani su prepristojni ili preznatiželjni za takvo što. Neki su jedva dočekali da mi prospu cijeli svoj život pa bi te seanse trajale satima, nakon čega bi se oni ispružili na krevetima, pod svetačke slike, a ja se spuštala do mora gdje bih zaspala na stijenama od emocionalne iscrpljenosti dok me ne bi probudili galebovi. Nekad ih je sve to veoma zabavljalo, čitav taj projekt kojeg su bili dio. Na jednom su mi otoku rekli: nitko nas nije obišao u posljednjih stotinu godina, bili smo abandonati, a sad ćemo biti zapisani. Drugdje da sam štriga koja ih je sve hipnotizirala da joj otkrivaju svoje tajne.

Njihov nam je svijet možda stran, ali nikako ne i nepoznat, jer – iako velikim dijelom pisan na dijalektu, tekst je razumljiv i blizak: mi te ljude emotivno i kulturološki prepoznajemo. Knjiga je zapravo neka vrsta "čuvara" njihovih sjećanja. Ima li u njoj, pored biografije otoka, i ponešto autobiografskog?

Nakon toliko godina bavljenja južnom Azijom, čitanja i prevođenja njihove književnosti, a onda i života ondje, htjela sam si približiti tu širu jadransku kulturu, jer sam napola Dalmatinka, iako ne s otoka, ali se istodobno od nje i udaljiti, probati joj prići nepristrano, novinarski, istraživački. Ipak, ova knjiga nije sasvim na autoetnografskome tragu, a autobiografije ima ili nema onoliko koliko je moguće nadopisivati tuđe priče bez da se, na neki način, ne posegne u spremnike proživljenog ili viđenog. Tako da se na kraju možda od zaborava spašavaju i tuđa i vlastita sjećanja, a u ovom romanu osobito – vlastita sjećanja na ona tuđa. Mislim da se iskazi svakako mijenjaju pod utjecajem činjenice da se zapisuju. Ali nije mi bila bitna autentičnost, nisam sigurna da ona postoji u obliku u kojem nam se ponekad plasira. Htjela sam da kolektivno stvorimo nešto treće, nešto nalik na njihove živote, ali stilizirano i atmosferično. Nekad bih im rekla, pogotovo ako se radilo o skupini muškaraca pred kakvim dućanom ili na boćalištu: sve što kažete može se upotrijebiti u književne svrhe. To bi im prvo bilo smiješno, a potom svejedno.

Čini se da, kad je riječ o ljubavnim odnosima, žene iz vaše knjige odgovore nemaju, a muškarci ih ne znaju dati, iako sve vrvi ljubavnim anegdotama – uglavnom nedorečenima. Kako to objašnjavate?

Uh, da, ove glavne muško-ženske ljubavne priče u romanu su nedorečene, slučajne, neke i dosta mučne. Ali kontrastiram ih sa sretnim vezama u ulomku-dva jer sam i na takve nailazila. Uglavnom su to bili parovi koji se nisu puno razdvajali – muškarac nije ni plovio ni emigrirao, dijelili su zajednički svijet. No sretni mi parovi iz nekog razloga nisu postali protagonisti, iako mislim da su i njihovi životi sasvim dovoljno kompleksni za književnost; nego su to bivši mornari-udovci, gejevi, kronični samci, neudane, davno razvedene, ostavljene i „šarene“ žene. Dijelom je to zato što se nedorečenim, u jalovim pokušajima da ga doreknemo, možemo beskrajno mentalno poigravati, zato što su na otocima, izoliranim i lišenim stanovnika, takve priče brojnije, a i jer sam likove uglavnom gradila na životima dobrih pripovjedača/ica, koji već i sami sebe znaju ispričati, fikcionalizirati. A njihovi su životi bili takvi kakvi jesu.

Jedan od glavnih muških likova, Petar, netko je tko ni potpuno različitim ženama kao što su Mare i Roka nema što za dati pa se one, svaka na svoj način, razbiju o taj kamen. On je platno za ženske projekcije jer je sasvim emocionalno ispražnjen. Ali je i majstor svih zanata, zanimljiv, britak, duhovit i naporan kao što to znaju biti djeca. Pakostan i emocionalni zlostavljač, ali nikako plošan lik. Petrove dubine su njegove širine, on je sve što drugi od njega traže ili na neki način iz njega isprovociraju i dozvoljavaju, bez da ga se ovakvom analizom ekskulpira. Ako otoku treba smijeha i druženja, on će tjednima teatralno umirati, zatim izvesti svoj posljednji skeč. Zanimale su me te kameleonske osobnosti koje često misaonim prečacima izjednačujemo s beskarakternošću, nešto poput jungovskog arhetipa prevaranta, trickstera. Njihova uloga u ekologiji zajednice. Te kako ni „dobričine“ poput Šime nisu „siguran“ ljubavni izbor, kako i tankoćutne i osjetljive osobe mogu biti okrutne kad im za drugo ponestane elana.

Centralna ljubavna priča romana ustvari je prijateljstvo (ili nešto više?) između Mare i Luce, desetljećima dosljedno puno podrške pa kao takvo i „sretno“. Čitateljima je ta priča otkrivena koliko je bila i meni, uvijek s tim "nešto više" kao naglaskom, naknadnim podcrtavanjem – drugo nisam uspjela izvući. Ovu priču nisam ni htjela nadopisivati – i stoga što je skicoznost karakteristika ovog fragmentarnog romana, a i zato da bi se čitateljica ovdje mogla sasvim izjednačiti sa zapisivačicom.

Volim o povratcima razmišljati kao privremenim. Odlascima također...

Lora Tomaš (foto: Iva Perković)

U osnovi se roman bavi identitetima, vrlo precizno oslikava otočke (rodne, spolne, društvene, ekonomske…) identitete unutar presjeka otprilike stogodišnje povijesti društvenih zadatosti. Koliko ste, pišući i istražujući, bili svjesni tog identitetskog momenta kao važnog gradivnog elementa priče koju ispisujete?

Bila sam svjesna svih tih identiteta i odnosa jer me zanimaju, primjećujem ih, tako sam nekako istrenirana, interesima i obrazovanjem, ali nisam imala neku jednoznačnu poruku na pameti dok sam ga pisala. Kad pišem ovakav tekst, uključim sasvim neki drugi dio sebe nego kad pišem kritiku ili esej: oslanjam se više na intuiciju, izbjegavam vrijednosne sudove, pa ni meni nije sasvim jasno što ću u procesu saznati. Nekad su i krajevi otvoreni – ne bih ni voljela da je drugačije. Zanimljivije mi je postavljati pitanja, nego na njih odgovarati. Kako je ovo dobrim dijelom i dokumentarni tekst, prenosila sam ono što sam slušala na terenu, jezikom kojim je bilo izrečeno a koji ne pazi na političku korektnost. Analizu diskursa prepuštam čitateljima. No, iako knjiga nije namjerno angažirana, prilično je moderirana. Moja pitanja otočanima bila su često vrlo specifična – rodni odnosi, tijelo, ljubavne priče, seksualnost, žudnje i žaljenja. Drugi predumišljaji ticali su se atmosfere, tona romana. Ona je vrlo intencionalno postignuta.

Godinama radite kao književna kritičarka, prevoditeljica, novinarka. Kada ste shvatili da želite postati spisateljica? Koliko vaše prethodno iskustvo pisanja utječe na vaše narativne odabire, stil, jezik, teme? Posežete li u pisanju i za intuicijom, tražite li pomoć od svojih književnih uzora?

Oduvijek sam znala da se želim baviti pisanjem, otkad se sjećam. Prevoditeljski, pa onda i novinarski i kritičarski angažmani donijeli su mi iskustvo, gradili ukus… Lijepo je kad nam se razlika između ukusa i onog što smo u stanju producirati s vremenom smanjuje, koliko-toliko. Novinarsko iskustvo, ovo južnoazijsko, svakako je zaslužno za odabir forme i stila "Slanog mraka". U Indiji sam se zaljubila u duge reportažne formate. Za intuicijom posežem u smislu tematike i njezine razrade, ali svaki žanr ima svoja pravila i svijetle primjere. Od književnih uzora pomoć tražim tako da ih čitam, neke sam imala sreće i upoznati. Zimus sam na Jaipurskom književnom festivalu s jednim indijskim pjesnikom i piscem kojeg jako volim pričala o svom romanu, tad se još uređivao. Dao mi je nekoliko odličnih savjeta, među njima i onaj da prestanem telefonirati svojim likovima.

Lotosi od neona Janjić Marijana, Tomaš Lora
Popodnevni pljuskovi Janjić Marijana, Tomaš Lora

Više ste puta spomenuli Indiju; proveli ste nekoliko godina u južnoj Aziji, čitam o vašim reportažama iz Bangalorea, Nepala, Kašmira… Što vas je odvelo tamo; kakva vrsta interesa, aktivizma, potrage?

U romanu Indiju spominjem nekoliko puta - o njoj su mi pričali mornari, a starije žene u Dalmaciji znaju reći „O, Indijo“ ili „O, Indijo, zemljo prokleta“ kad se nešto loše ili iznenađujuće dogodi. To sam slušala cijelo djetinjstvo, dakle, puno prije nego što sam postala indologinja. Tokom studija sam u Indiji provela jednu akademsku godinu i na stipendiji studirala hindski jezik i književnost u Agri. Odlazila sam i na kraće periode kad god bih mogla, mjesec-dva, a onda mi se 2012. život nekako tako posložio da sam mogla opet otići. Plan je bio više se baviti indologijom, ali ne iz Zagreba. Zanima me i klasična, stara Indija, ali najviše kako se reciklira u sadašnjem trenutku. Tamo sam se odmah počela baviti antologiziranjem i prevođenjem suvremene indijske književnosti, s kolegicom Marijanom Janjić, sudjelovala sam na jednoj znanstvenoj konferenciji, a nakon dva mjeseca počela freelancati kao novinarka. Upoznala sam neke sada drage prijatelje, umjetnike i novinare, povezala se preko njih s jednom nevladinom organizacijom iz Bangalorea i ostala u Indiji tri godine, s kraćim periodima u Nepalu i dva povratka u Hrvatsku zbog vize. 

Što znači biti novinar u tome dijelu svijeta? Postoji li čitateljska publika za medijske publikacije i što ju zanima?

Taj dio svijeta vrvi književnom produkcijom i pričama, kakvim god hoćete, a imaju i jako dobre časopise i portale, koji njeguju svoju publiku ne samo u južnoj Aziji nego diljem svijeta, pa imate osjećaj da ste dio globalnog dijaloga. Može se ondje i dugoročno živjeti od freelancanja, ako se piše na engleskom, jer priloge potencijalno otkupljuje bilo koja takva publikacija na svijetu. Neki moji poznanici ustrajali su u tome pa sad pišu i knjige – o kašmirskom problemu, sukobima u centralnim džunglama ili na sjeveroistoku Indije, migrantskim radnicima (…), drugi su pokrenuli vlastite novinarske kolektive i portale, kao dvije godine star projekt Stories Asia, posvećen pričama marginaliziranih, običnih ljudi – mikronarativima koji reflektiraju makronarative.

O čemu pišu indijski ili nepalski suvremeni književnici? Koliko su njihove teme uronjene u društvene aktualnosti?

Indijska i nepalska književnost prilično su uronjene u društvene aktualnosti južne Azije, ali i globalno. U vrijeme kad sam ja bila ondje, aktualne su bile dokumentarne knjige o metropolama i njihovim stanovnicima. Piše se i o kasti, obrađuju feminističke i političke teme, ali prvenstveno se ispisuju neke osobne priče kod kojih je društvena kritika prisutna kontekstualno, a ne pamfletski. Preispisuju se i klasični indijski epovi, kao komentar ondašnjeg i sadašnjeg trenutka. Šteta da se kod nas ne prevodi više autora koji ondje doista žive, a ne uglavnom prve ili druge generacije emigranata u SAD-u ili Velikoj Britaniji ili negdje treće – to često nisu toliko južnoazijske koliko priče o hibridnosti, prostorima između. Jednako bitne, ali ih u Europi ponekad doživljavamo kao jedine. Književnost južne Azije ni sama nije više toliko kodirana isključivo tim dijelom svijeta, a ako i jest, nije teško pohvatati konce. Kvalitetom zna biti daleko jača, kompleksnija i zanimljivija od velikog broja masovno prevođenih bestselera s južnoazijskim predznakom koji do nas dospiju zakonima globalnih izdavačkih tržišta.

Poput mnogih protagonista vašega romana, otišli ste da biste se vratili. Kakvo je za vas osobno bilo to iskustvo povratka? Jeste li ostali trajno podijeljeni, zauvijek nepripadajući?

Volim o povratcima razmišljati kao privremenim. Odlascima također. Mislim da nas svako snažnije iskustvo podijeli, lijepo ili teško. U Indiji sam se osjećala kao doma, nekad i više nego ovdje jer je život intenzivniji, svjetlo i boje drugačije, sve konstantno nalijeće na osjetila. Odviknula sam se od četiri godišnja doba, svaki me put ovdje zaprepasti zima. Povezala se ondje s ljudima, prijateljski, ljubavno, spisateljski, ali sam se u jednom trenutku vratila u Hrvatsku, zbog kombinacije razloga, i neke vrste iscrpljenosti. I sad kad se čujemo, oživim tu neku drugu sebe, barem za trajanja telefonskog razgovora. Trebalo mi je dugo – pa i jedan „poststrukturalistički“ magisterij umjesto terapije i ona Cohenova izjava da je tek samostan Boogie Street – da se prestanem osjećati kao da trebam donijeti neku odluku, smjestiti se na jedno mjesto i pustiti korijenje. Da je u redu i prirodno migrirati u ciklusima, kao rode i neke druge ptice, imati više domova, fragmenata, pripadnosti. Da to može biti dosta kreativna pozicija.
 

Lora Tomaš

Slani mrak

  • Hena com 08/2020.
  • 320 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532592900
  • Cijena 139.00 kn

Nijedan otok nije sasvim sam za sebe, a nijedan čovjek nije sam svoj otok, točnije bi saželo ono što čitamo u romanu 'Slani mrak' Lore Tomaš u kojem se fikcija i istraživanje slijevaju u dokufikciju, pripovjedačica i autorica u zapisivačicu, a dvadesetak malenih hrvatskih otoka kao mjesto istraživanja i pripovijedanja u arhetip izoliranosti i prolaznosti, čistu esenciju otočke, ali i univerzalne simbolike. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –