Knjige izložene kao sol, kao grožđe, kao papar – 64. Međunarodni beogradski sajam knjiga
Kad smo se to jutro iz Novog Beograda taksijem preko mosta Gazela dovezle do golemog kompleksa Beogradskog sajma uz Savu, među prvim prizorima koje smo ugledale bilo je poznato lice Vedrane Rudan na jumbo-plakatu nedaleko od glavnog ulaza. Ona je – saznajemo kasnije od njezina srpskog izdavača, Lagune – bila jedna od najprodavanijih autora na 64-tom po redu Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga, održanom ondje od 20. do 27. listopada 2019.
„Velike se polemike već dugo vode u Srbiji, da li je Međunarodni beogradski sajam knjiga vašar ili kulturna manifestacija“, rekao nam je Vule Žurić, urednik ovogodišnjega sajamskog programa, u prolazu između dvije dupkom pune dvorane Sajma na kojem se, od jutra do mraka, sve odvijalo simultano: prodaja knjiga, tribine, predstavljanja i poslovni sastanci književnih agenata, izdavača i ostalih u improviziranim kavanskim prostorima iznad štandova ili pak negdje s nogu, neki u trajanju od samo petnaestak minuta nakon čega bi se grupice razilazile da bi par metara dalje, u nešto izmijenjenom sastavu, formirale novi krug.
Sajam je ove godine ugostio preko 400 domaćih izdavača te 60-ak stranih, među kojima i 23 nakladnika iz Hrvatske, nastavio je Žurić. Počasni gost im je bio Egipat, a posebno su izdvojili i posjet američkog pisca Davida Vanna, autora Sergeja Šargunova iz Rusije, tursku spisateljica Nermin Yildirim i litvansku književnicu Lauru Sintiju Černiauskaitė.
Uglavnom je postao supermarket knjiga, bazar na kojem su knjige izložene kao sol, kao grožđe, kao papar, rekao nam je Žurić, ali to je i bit Sajma za one koji ovamo dođu jednom godišnje, iz mjesta u kojima možda ne postoji knjižara, da bi, poprilično povoljno (za 500-700 dinara ili 30-45 kuna), nabavili knjige koje ih zanimaju. A tu je i tribinski segment Sajma, inspiriran posjetom sajmu knjiga u Lepzigu tamo negdje 2000-ih i smješten u nekoliko prostora između glavnih dvorana. „Prvu večer smo imali stvarno jednu hit tribinu, zahvaljujući Nobelovoj nagradi. Pozvali smo ljude koji su čitali Olgu Tokarczuk i Petera Handkea i razgovarali isključivo o njihovim delima, iako ne možemo reći da su dela ikada sasvim izdvojena od politike. Bilo je krcato,“ dodao je.
Žurić je osmislio i ciklus Zamena mesta, u kojem odabranom kritičaru pitanja postavlja pisac. Ove su godine pozvali goste koji podržavaju jedni druge, ali sljedeće planiraju to malo izmiješati, rekao je, kombinirajući ljude različitih književnih i političkih uvjerenja.
Organizirali su i takozvane grupne portrete, predstavljanja najzanimljivijih suvremenih srpskih pisaca, kao i entuzijasta koji vode zapažene književne programe u svojim gradovima. U ponedjeljak, drugog dana Sajma, predstavljen je tako projekt pjesnika i prozaista Zvonka Karanovića, Enklava, u sklopu kojeg Karanović o vlastitom trošku objavljuje knjige mladih pjesnika.
Nakon razgovora s g. Žurićem prošetale smo Sajmom u potrazi za nekim od srpskih izdavača – uz veliku Lagunu – čija izdanja već neko vrijeme pratimo. Jedan od njih je Areté, izdavačka kuća koja postoji četiri i po godine i čije je prepoznatljive naslovnice većinom osmislila ilustratorica Jana Vuković. Zanimalo nas je što je novo, što su pripremili za Sajam i što se najbolje prodaje. Osnivačica i urednica Nina Gugleta rekla nam je da su naslovi poput Hodočašća Tiita Aleksejeva, Lepe strankinje rumunjskog književnika Mircea Cărtărescua i knjiga Pušta da uđem mađarske autorice Judit Sanislo objavljeni u sklopu europskog projekta koji se polako primiče kraju, na temu imigracije, vanjske i unutarnje. U prosincu im izlazi i zadnja knjiga u seriji, Smrt – poslednje utočište, roman Hilary Mantel o Francuskoj revoluciji. Ali najprodavanije ime trenutno je redatelj, umjetnik i pisac porijeklom iz Čilea, Alejandro Jodorowski, s nekoliko naslova. „On mi je ljubimac“, rekla nam je Gugleta, koja ga je prošle godine i posjetila u njegovu stanu u Parizu. Nije joj otvarao tarot, ali to još uvijek redovito čini za posjetitelje jednog pariškog kafića. „Prva njegova knjiga koju smo objavili bila je Gde ptica peva najlepše. Nisam imala pojma kako će ljudi ovde da reagiraju, znam da ga vole kao režisera, znam da objavljuje stripove… Za decembar spremamo Metagenealogiju, njegovo kapitalno djelo, u kojem istražuje obiteljsko stablo i koje će biti neka vrsta terapijskog priručnika za svakog čitaoca.“
Štand izdavačke kuće Lom (Haos do 1996.) Flavija Rigonata bio je jedan od najposjećenijih na Sajmu. Kuća postoji od '89-te, kada su počeli s malo izdanja, a sada uživaju kultni status bez obzira što nemaju gotovo nikakav marketing, osim malo po društvenim mrežama, kako su nam rekli. Najpoznatiji su prije svega po Charlesu Bukowskom i, naravno, J. D. Salingeru jer su objavili njegova sabrana djela. Salingerov Lovac u žitu već se godinama dobro prodaje, kao i Bukowski (Bludni sin i Žene) ili pak Srđan Valjarević. Tu su i Robert Perišić, Damir Karakaš, Olja Savičević Ivančević a – u posljednje vrijeme, što je rijetkost – prodaje im se i poezija općenito. Milena Marković je zvijezda, a zanimljiv im je i Draško Sikimić iz Ljubinja u Hercegovini, koji je objavio tri zbirke poezije, a sada je, kao i Marko Tomaš, napisao prvi roman.
„Prije deset godina smo počeli objavljivati Olgu Tokarczuk, najprije roman Beguni, za koji je prošle godine dobila Bookera, onda i Pamtivek i druga doba i, pre dve godine, Knjige Jakovljeve“, rekao nam je Petar Živadinović, direktor Paideie, kuće koja je s radom započela 1991., a na Sajmu 2013. bila proglašena Izdavačem godine. „Ali objavljivali su je i drugi. Za recepciju njenog dela u Srbiji je veliki posao uradila njezina prevoditeljka Milica Markić. Recepcija je bila dobra kod publike koja ima književnog ukusa, što nije od njenih knjiga napravilo bestselere, ali su se dobro prodavale u tim skupinama ljudi kojima hitovi koji dolaze sa jedne strane globa ne predstavljaju ništa, prosto ih ne primećuju. Interesovanje je sada, naravno, povećano.“
Ovogodišnja nagrada za Izdavača godine pripala je kući Laguna iz Beograda, koja je pred Sajam objavila 80 naslova, domaćih i stranih, a godišnje ih izbace oko 360, što im dođe kao jedna knjiga dnevno, rekla nam je Maja Šarić, Lagunina predstavnica za odnose s javnošću, na njihovom štandu na kojem je za vrijeme Sajma više od 60 autora potpisivalo knjige. „Imamo već sigurno 18-19 književnih nagrada kod sebe ove godine“, dodala je.
Neki od njihovih ovogodišnjih gostiju bili su američki pisac David Vann, autor popularne knjige Legenda o samoubojstvu, te Šveđanka Sofia Lundberg, koja potpisuje svjetski bestseler, Crveni adresar, i roman Upitnik je pola srca. Zatim Vedrana Rudan s autobiografijom Ples oko sunca, koja po prodaji zauzima prvo mjesto Lagunine publicističke liste. Čitatelji je vole, rekla nam je Šarić, njezinu britkost i autentičnost. Ali Veliki pad Petera Handkea se, bez konkurencije, ipak najbolje prodaje. Na jakom drugom mjestu je dr. Nele Karajlić s nastavkom prve knjige, Solunska 28 – O novcu i strastima. „Jedan sasvim novi autor za Lagunu je Domenico Starnone, Talijan, autor romana Pertle. Sumnja se da on ustvari stoji iza pseudonima Elene Ferrante, a neki njegove knjige smatraju i boljima. Trenutno je na trećem mjestu“, dodala je Šarić.
Kao striparnica, Darkwood je ove godine postao punoljetan, a kao izdavačka kuća ušao u svoju desetu godinu. Objavili su više od 550 naslova, gotovo isključivo devete umjetnosti. Na Sajmu su im najveći hit mange Beležnica smrti (tekst: Tsugumi Ohba, ilustracija: Takeshi Obata) i Napad titana (tekst i ilustracija: Hajime Isayama). Popularni su i heroji Marvela i DC-ja, brojni francuski klasici kao što je Blueberry, ali i neki grafički romani i alternativniji stripovi, naprimjer Od signala do šuma i Sandman Neila Gaimana, ili domaća serija Kobra Toze Obradovića i crtača Baneta Kerca. Ove su godine kompletirali i jugoslavensku produkciju Tarzana, u devet knjiga.
U svojim knjižarama, u Beogradu i Novom Sadu, kao najveći distribucijski lanac u Srbiji prodaju i hrvatske izdavače: izdanja Fibre, Libelusa, Ludensa. Iako se promoviraju samo preko društvenih mreža, a u Beogradu su zavučeni u podrum trgovačkog centra u središtu grada, nema stripoljupca koji ne zna tko su i gdje ih naći.
U Hali 4 upoznale smo Radu Petrovića koji petnaestak godina skuplja stripove i knjige, a već desetljeće ih prodaje na Sajmu gdje, kako kaže, dolazi i zbog toga što se tu, jednom godišnje, okupljaju stari drugari iz regije. Najviše voli Dnevnikovo izdanje Dylana Doga i Vjesnikovog Alana Forda. „Nostalgija čini svoje pa ljudi svojoj deci kupuju nešto čega se prisećaju kad su oni bili mali. Hoće da žive svoja sećanja kroz decu, ali ih i upućuju na pravi put“, smije se.
Navečer smo, već padajući s nogu, s otprilike petoro drugih posjetitelja sjele poslušati zanimljiv panel o novinarstvu i književnosti na kojem su sudjelovali novinarka Kruna Pintarić s Radio Beograda 202, slobodni novinar Nemanja Čavrić, glavni urednik portala Noizz Galeb Nikačević i Dimitrije Bukvić, novinar Politike. Razgovaralo se, vrlo živo i obogaćeno književnim citatima (od Goetheovog Fausta do Huntera S. Thompsona), o gonzo novinarstvu, reportaži i emocijama i utjecaju književnosti na novinarski stil.
Sajamske cijene u knjižari Beopolis
Sljedećeg su nas dana beogradski prijatelji odveli u knjižaru Beopolis u Domu omladine na – kako su nam rekli – „drugi sajam“. Ondje su se od 21. do 31. listopada po sajamskim cijenama prodavale knjige izdavača koji, iz ovih ili onih razloga, ne sudjeluju na velikom Sajmu. „S izdavačkom kućom Fabrika knjiga godinama smo učestvovali na Sajmu“, rekao nam je vlasnik Beopolisa Aleksandar Nikolić. „Onda smo prije par godina rekli, ajde da napravimo to isto ovde u knjižari, za vreme Sajma. Prodavat ćemo knjige po sajamskim cenama, odnosno onim cenama koje bi bile na Sajmu, prosto da vidimo šta će da se desi. Dakle, otpočetka nije postojala ideja da mi sad pravimo neki alternativni sajam, kontrasajam. To je možda kasnije iskonstruirano kada su nam se sledeće godine priključila još tri-četiri izdavača. Izdavač Booka je isto kod nas, iako imaju i svoju knjižaru. Ali njihov distributer učestvuje na Sajmu tako da se njihove knjige mogu i ondje naći.“
Beopolis je ranije bio i izdavačka kuća, apsolutno nekomercijalna, dodao je Nikolić, sa samo tri ili četiri naslova godišnje. Njihov prijevod romana Najgore od svega Raya Lorige, koji su objavili 1997., svojevremeno je bio veoma popularan i u Hrvatskoj. No, zbog malog broja izdanja nikada i nisu imali nekog specijalnog materijalnog interesa pojavljivati se na Sajmu. Sada im se najbolje prodaju izdanja Fabrike knjiga, sarajevskog Buybooka i Sandorfova filozofska biblioteka.
„Voljeli bi da uradimo i sajam jugoslovenske književnosti“, rekao nam je Nikolić. „Ali to ne bi bilo u periodu Međunarodnog sajma. Kod nas u knjižari su nam tako posložene i police. Nemamo srpsku književnost itd., nego jugoslovensku, pa je sve tu iz regije. Da ne ulazimo u politiku, smatram da nam je kulturni prostor zajednički.“
Sajam u Beopolisu poklapao se s Beogradskim jazz festivalom koji se također odvijao u Domu omladine, pa zbog buke nisu organizirali puno dodatnih književnih događanja. Nekad koncerti budu na katu, a nekad i u samoj knjižari. Kao, recimo, dan ranije. „Ali tad je ovde bio i Marko Tomaš i potpisivao knjige“, dodao je Nikolić. „On je sedeo i pijuckao, a ljudi su dolazili.“