Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 03.09.2018.

Olga Tokarczuk : Književnost je čudo koje raste na sjecištima puteva

Olka Tokarczuk (foto: © Jacek Kołodziejski)

Teško je zamisliti zanimljivije društvo za subotnji čaj od energične Olge Tokarczuk. Lijepo je, kaže, opet biti u Zagrebu, no od svog zadnjeg posjeta jedva ga prepoznaje, kao da se promijenilo sve osim glavne ulice, a i ona je drugačija, smije se. Nagrađivana i prevođena suvremena poljska autorica (Sulechòw, 1962.), prozaistica, esejistica, scenaristica, sveučilišna nastavnica i društvena aktivistica na Festival svjetske književnosti stigla je kako bi hrvatskim čitateljima predstavila svoju novu prozu, vrlo neobičnu, stilom i opsegom grandioznu te bez pretjerivanja - izuzetnu.

Šira domaća publika zavoljela ju je čitajući roman Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju, u nas objavljen 2013. u prijevodu Mladena Martića, a u izdanju Naklade Ljevak. Prošle godine mogli smo u našim kinima vidjeti i atmosferičnu ekranizaciju tog romana naslovljenu Tragovi (Pokot, 2017), a ovog ljeta evo nam u Martićevu sjajnom prijevodu i Knjiga Jakubovih, knjige nad knjigama od devet stotina stranica, u izdanju Frakture. Ovdašnji šmekeri, doduše, Olgu Tokarczuk vole i puno duže, jer njezine su kratke proze čitali najprije u periodici, a onda i u zbirci Božićne priče iz 2008. godine, u izdanju nažalost ugasle Naklade MD.

Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju Tokarczuk Olga

Olga Tokarczuk diplomirala je psihologiju na Sveučilištu u Varšavi i jedno vrijeme radila u struci da bi od nje odustala kad je - kako se našalila u jednom intervjuu - shvatila da je u većem kaosu od svojih pacijenata. A mi smo sretni što je ovako odlučila, jer otkad je profesionalno posvećena pisanju, njezina bibliografija bilježi dvanaest proznih knjiga. Dvostruka je dobitnica nagrade Nike, poljskog književnog Nobela; prvi je put nagrađena za roman Bieguni iz 2008., koji je desetak godina kasnije, u prijevodu na engleski, zaslužio i Man Booker International. Za Knjige Jakubove Nike je primila po drugi put.

Tokarczuk je maštovita žanrovska eksperimentatorica i vrhunska stilistica koja, svakom prozom, čitatelju se tako čini, s lakoćom stvara nove, začudne svjetove. Ona je i javna intelektualka koja rezolutno progovara o nacionalnim problemima, međunarodno važna autorica koju u inozemstvu obasipaju nagradima i prijevodima, dok u vlastitoj domovini uz priznanja dobiva i prijetnje smrću.

U svom aktualnom romanu, istodobno realističkom i lirskom prikazu Poljske 18. stoljeća, Olga Tokarczuk hrabro reinterpretira povijest svoje zemlje. Već godinama stvara u miru ruralne Šlezije, a uz pisanje organizira i dva književna festivala. No, evo o čemu smo razgovarale uoči njezina druženja s publikom u kinu Europa.
 

O Knjigama Jakubovim...

Knjige Jakubove Tokarczuk Olga

Gospođo Tokarczuk, Roman Knjige Jakubove broji devet stotina stranica, monumentalan je, pisali ste ga sedam godina...

O, osam godina čak! Zapravo, moglo bi se reći i puno duže, jer tema me zaintrigirala poodavno, još krajem devedesetih...

Bio je to, znači, petnaestogodišnji proces! Je li pisanje toliko opsežnog teksta bilo za Vas iscrpljujuće, možda i frustrirajuće, jeste li se ponekad osjećali kao zatočenica vlastite priče iz koje Vam sve do finalne točke nije bilo bijega?

A ne, naprotiv! Bila sam presretna što se mogu baviti nečim što me istinski intrigira, time sam dobila neki intimni, samo svoj prostor. Bila je to fascinacija, potpuna opsesija, u određenim fazama nije me zanimalo baš ništa osim 18. stoljeća. Uložila sam golemu energiju u rad, ali bio je to nezamisliv užitak, čitanje, proučavanje u osami... Toliko bih se udubljivala u najsitnije detalje da sam nakon svih tih godina postala, neskromno ću reći, stručnjakinja za to povijesno razdoblje, barem u nekim segmentima. U međuvremenu sam pojedine sitnice nažalost i zaboravila, ali sve to ipak ostaje zapisano u Knjigama Jakubovim.

Roman je strukturno i tematski izuzetno kompleksan, kako se uopće pripremiti za tako ambiciozan projekt?

Tijekom tog dugog razdoblja polako sam istraživala arhive, izvore, prikupljala materijale, strpljivo i temeljito, a u glavi sam čuvala poseban prostor samo za taj sadržaj. Tako je i sad, imam više mentalnih odjeljaka za različite teme koje me trenutno zaokupljaju.

Poljska 18. stoljeća u Knjigama Jakubovim vrlo je slikovita, Vaši opisi svakodnevnog života iz tog doba u isto su vrijeme naturalistični i silno poetični. Iščitavam tekst polako, jer za mene je to čista poezija, pjesma u prozi od gotovo tisuću stranica. Jeste li na svojim počecima eksperimentirali s poetskom formom pa se onda ipak zadržali u proznoj ili odakle ta poetičnost?

Vjerojatno smo se svi okušavali s poezijom u tinejdžerskoj dobi, ali razočarat ću Vas, bojim se da nikad nije bila moj primarni interes...

No, ja je nalazim u Vašoj prozi...

To me veseli i to mi je dovoljno! :)

Da zaključimo ovu temu, iako ste se ukotvili u prozi, ja ću Vas i dalje pomalo i potajno smatrati pjesnikinjom. :)

Hvala Vam puno, ali mislim da taj dojam dugujem svom prevoditelju Mladenu Martiću. Zanimljivo je to s prijevodima, kako se recepcija iste knjige razlikuje od zemlje do zemlje, ne mogu dokučiti ovisi li to o razlici u mentalitetu ili pak o kakvoj puno banalnijoj stvari, ponekad i o lošoj promociji, u svakom slučaju, držim da je ogroman udio uspjeha nekog teksta na određenom tržištu zasluga prevoditelja.

Koliko dobro poznajete gospodina Martića?

Sinoć smo večerali zajedno, izuzev jednog kratkog susreta davnih dana, bilo je to naše prvo druženje.

Pitam Vas to zato što su njegovi prijevodi Vaših tekstova toliko suptilni, bešavni i neupitni da sam imala dojam da ste snažno mentalno povezani. Ili bar telefonski, elektronički...

Nismo komunicirali mailom...

On je očito želio biti sam s tekstom, vjerojatno je s njim dobro kliknuo, pa nije imao nejasnoća.

Sigurna sam! Prije hrvatskog prijevoda na ovim je prostorima postojao već srpski, vrlo snažan, možda ste ga vidjeli. S prevoditeljicom Milicom Markić često sam se čula, ona se izuzetno angažirala i puno istraživala. Pitala sam gospodina Martića je li tijekom rada čitao njezin prijevod, je li se ispomogao nekima od njezinih rješenja, no kazao mi je kako to nije želio dok ne dovrši svoj. Jako sam sretna da je hrvatski prijevod tako uspio!

Rekli ste negdje da je ovaj roman Vaš najvažniji društveni projekt, što ste točno time mislili? Je li pisanje za Vas aktivistički čin? Smije li, ili naprotiv, mora li, književnost imati i političku dimenziju?

Posve sam svjesna da moj roman, iako smješten u prošlost, govori o asimilaciji, o suočavanju sa strancima, o izbjeglicama, o emancipaciji isključenih i depriviranih, tako da mu je tema vrlo suvremena i aktualna, sad možda i više nego prije pet godina kad je objavljen u Poljskoj. Ovom pričom iz davnina mogla sam puno reći o današnjici. Prisjetimo se činjenice da su Europu izgrađivale izbjeglice, Europa je oduvijek prostor razmjene.

Evo, baš prije našeg razgovora, čitala sam na poljski prevedenu pjesmu mlade iransko-švedske pjesnikinje Athene Farrokhzad...

Athena je relativno nedavno bila u Zagrebu, kao gošća Goranovog proljeća, naše najvažnije pjesničke manifestacije...

Stvarno? Sjajno! Potražite svakako tu pjesmu (“Europo, dok fašisti ubijaju djecu, ti dižeš nacionalne zastave”), mislim da bi je trebalo prevesti i kod vas... Šokirala me, izbila mi zrak iz pluća, autorica govori o samoizoliranju, a svi mi, Poljska, Mađarska... na prvoj smo liniji tog zatvaranja, isključivanja drugih, i stvarno se sramim zbog toga, jer ne činimo baš ništa da bude drugačije. A ja, što ja mogu? Mogu pisati romane, eto, to je moj, kako Vi kažete, aktivizam.

Smatrate li da Vaše knjige imaju subverzivni potencijal?

O da, ne bježim od toga, pogotovo posljednje dvije, obje prevedene na hrvatski, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju i Knjige Jakubove...

Vratimo se s političkog na umjetničko, na sam čin pisanja; posebnost Vaših proza je atmosfera, snolika, mračna, ezoterična, hipnotična, ali istodobno i realističnost, vjerodostojnost. Kako to postižete, taj spoj?

Rekla bih da mnogošto po tom pitanju činim nesvjesno, ali ono što mi je osviješteno jest briga za detalj. Radeći na Knjigama Jakubovim dugo sam proučavala najsitnije pojedinosti, recimo, kakvu vrstu dugmadi su ljudi u to doba nosili, od kakvih im je materijala bila odjeća, u kakvoj su posteljini spavali, kako su jeli i gdje su odsjedali tijekom putovanja. Primjerice, u romanu je scena gdje žene sjede i šiju, i zamislila sam da se svjetlost svijeća odbija o njihove igle. A onda sam imala “Ma, čekaj malo, Tokarczuk” moment, pa sam išla provjeriti i naravno, u to doba, u tom dijelu Europe, nisu se koristile metalne, nego drvene igle, na kojima se, jasno, nije mogao vidjeti odsjaj. Morala sam, dakle, sve promijeniti. Eto vidite, takvim sam se sitnicama bavila, provjeravala sam baš sve i možda otud “to nešto” što kažete da osjetite u tekstu.

Da, sve djeluje vrlo živo, autentično...

Hvala Vam, puno mi to znači. Stvarno sam mnogo truda uložila da se doima uvjerljivim, kao da sam i sama tamo bila.

Eponimski protagonist je kontroverzni Jakub Frank, mistik i revolucionar. Kako ste ga rekonstruirali, koliko ste radili na njegovu obličju?

Uh, to je bogme bio zadatak. Imala sam velik problem upravo s Jakubom Frankom, u dokumentima je svakojako opisivan, vizure su različite i posve nespojive. Nije moguće znati kakav je taj tip uistinu bio. Neki ga opisuju kao zgodnog i nadarenog govornika, a ortodoksni Židovi su s druge strane pisali da je bio ružan, mutav, ćelav, krezub. I sad, kome da čovjek vjeruje? Imala sam teškoća s njegovom psihologizacijom, kako to i biva s psihopatima, a stvarno mislim da je on bio psihopatska ličnost... Pa sam naprosto odlučila time se dalje ne zamarati, vidjeli ste, u romanu imamo tek dojmove drugih o njemu, ali ne i objektivni opis njegova lika.

A ostali likovi? I među njima su stvarne povijesne ličnosti, možemo ih čuti, gotovo vidjeti, kako ste njih stvarali?

Ostale figure, ponekad sam podršku tražila u književnosti: Kossakowska, Katarzyna Kossakowska, aristokratkinja, ostavila je za sobom svežanj pisama, čitajući ih, dobila sam uvid u njezina razmišljanja i mentalni sklop i ti su mi spisi poslužili kao inspiracija za lik. Ili na primjer, velečasni Chmielowski, o njemu se u poljskoj literaturi tako ružno pisalo, kao o kičastom luđaku, simbolu gluposti iz baroknog doba pa me spopala subverzivna zamisao da obranim njegovu čast! Jer autor je važnih knjiga, okej, glupavih, ali ipak kanonskih primjeraka starije poljske književnosti. Eto, to sam željela napraviti za velečasnog Chmielowskog. :)

U neke svoje likove bih se pak zaljubljivala, recimo, u Ašera, liječnika, i Gitlu, moju miljenicu, a druge sam doslovno izvlačila iz vlastite psihe, oblikovala ih po svojim osobinama. Hm, ovo Vaše pitanje, kako funkcionira proces izmišljanja likova, više je za psihologe...

Ali Vi jeste psihologinja!

Mislila sam na profesionalce koji se time uistinu, ali i kontinuirano bave. :)

U redu, no koliko su Vam Vaša psihologijska znanja i iskustva pomogla u pisanju?

Za karakterizacije likova i ne puno. Psihologiju sam studirala davno, nekoliko sam godina i radila kao psihoterapeutkinja, a ono najvažnije što sam tada naučila jest da nema samo jedne točke gledanja, stvarnost je slojevita i složena. Ta je spoznaja za pisca jako korisna.

Knjige Jakubove paginirane su od kraja...

To je moja mala posveta hebrejskoj književnosti. Istodobno sam htjela pokazati da je svaki redoslijed isključivo stvar naše percepcije, ne stvarnih prilika. No, nisu svi izdavači prijevodnih izdanja ispoštovali tu varijantu, u češkom prijevodu, primjerice, stranice su poredane kako smo navikli. Drago mi je da su u Frakturi prihvatili izvornu ideju.
 

O životu, o radu...

Festival svjetske književnosti (foto: Marina Paulenka)

Zanima me sad kako ste doživjeli (i preživjeli!) rad na scenariju za ekranizaciju Vašeg romana, našli ste se, dakle, u situaciji da morate čeprkati po svom dovršenom djelu, to mora da je bilo gadno?

Istina, nije bilo nimalo lako. Uspjelo mi je iz drugog pokušaja. Isprva sam naivno mislila da mogu naprosto izvući dijaloge iz knjige i odmah imati scenarij, zamislite. Naravno, stvar ne funkcionira tako. Brzo sam shvatila da priču moram napisati iznova, koristeći drugačija sredstva, nove dijaloge, didaskalije... Da, bilo je bolno.

Vjerujem, meni to čerupanje teksta zvuči kao čisti horor. Ali isplatilo se, film je odličan, bio je na programu kina Europa, u divnoj dvorani u kojoj sutra nastupate.

Drago mi je, hvala Vam. :)  A što se tiče scenarija, drugačiji je to žanr od ovoga što sam navikla raditi i da mi opet takvo što ponude, dobro bih promislila bih li se u to više upuštala.

Nemojte se ljutiti, ali evo i jednog pitanja u maniri lifestyle magazina: živite u prirodi, na ladanju, kako ondje provodite dane, čime se bavite u slobodno vrijeme?

Ooo, dokolica, ni ne sjećam se kad sam takvo što imala. Živim na jugu Poljske, u Šleziji, najveće nam je središte Wroclaw, a moja stara kuća, koju upravo renoviramo, u jednoj je udolini. Krasan je to i miran kraj, među najljepšima u Poljskoj.

Ondje ste utemeljili književni festival?

Sad ću Vam nešto reći - za njegovo postojanje zaslužan je vaš FEKP, na kojem sam svojevremeno gostovala. Toliko mi se dopao, da sam tu ideju presadila u Wroclaw i eto, Međunarodni festival kratke priče, čija sam mama, ili čak baka, tamo je još uvijek živ i zdrav. Ali moram spomenuti i drugi festival, pokrenuli smo ga u selu u kojem živim; taj je manji, lokalnog karaktera i mlađi od spomenutog, ove godine okupili smo se po treći put. No, i on sve više raste pa moramo pripaziti da ga zadržimo u prihvatljivim okvirima. Jako je dobar, presjek najboljeg što u tim krajevima imamo. Puno je u zadnje vrijeme takvih inicijativa koje se temelje na novim načinima promicanja kulture, neovisnim o Vladi i Ministarstvu, jer njihova je politika mnogim umjetnicima i kulturnjacima neprihvatljiva.

Recimo nešto o Vašem djetinjstvu, čitala sam da ste odrasli okruženi knjigama iz bogate kućne biblioteke Vaših roditelja... Knjige Jakubove posvetili ste njima.

Moj je otac bio bibliotekar, baš kao i Vi. Mogu Vam reći da bih i ja rado imala takav posao, možda u periodu od sljedećih desetak godina. Živjeli smo u provinciji, moji su roditelji bili nastavnici, otac je radio u velikoj knjižnici, a ja sam se utapala u knjigama. Odrastala sam sa slovima, tako tipično za jedince.
 

O čitanju i pisanju...

Vidi pod: Ljubav Grossman David

U formativnoj fazi, što ste čitali?

Bila sam obuzeta magičnim realizmom.

A trenutno, koja Vam je knjiga na noćnom ormariću?

Više naslova odjednom, kod mene je uvijek tako, ali evo, u Zagreb sam ponijela Davida Grossmana, njegovu Vidi pod: Ljubav. Nadala sam se da ću ga upoznati, no čini se da ćemo se mimoići. I Gospodinov će biti tu, nažalost nakon što već otputujem, on je jedan od mojih najdražih europskih pisaca, obožavam ga. A Grossman je izraelski autor, ali u njegovom tekstu nalazim utjecaje iz svoje zemlje, osjećam tu Bruna Schulza, pisca koji je moj koliko i njegov, i Poljak i Židov, što pokazuje da je književnost čudo koje raste na sjecištima puteva, na točkama susreta, na granicama. Književnost je univerzalni jezik i kao takav je najljepše sredstvo za razmjenu iskustava.

Što smatrate dobrom pričom?

Mislim da takva priča mora biti preplavljujuća, čitatelj bi trebao lako i bez pritiska uroniti u njen svijet, makar ona bila teška i pisana složenim jezikom. Nezgodno za objasniti, ali kad priča valja, to naprosto odmah znate.

Vaš idealni čitatelj?

Ljudi oslobođeni iznutra, otvorena uma, osjećajni i empatični, jer bez toga je nemoguće išta razumjeti, možete shvatiti važnost metafore i uvidjeti ljepotu jezika, ali ne i osjetiti ljudskost, proniknuti u odnose koji u osnovi i čine priču. Za mene je najvažnije izgraditi uvjerljive karaktere i uspostaviti čvrstu pripovijest u koju je moguće povjerovati, ispada sad da su mi jezik i kvaliteta stilskih figura manje važni, no nije tako, često trebate upravo jezičnu finoću i poeziju kako biste iskazali kompleksnost emocija.

Kad pišete, kakav okvir Vam je nužan, npr. određeni prostor ili omiljena glazba?

Glazba nikako. Ne trebam ništa posebno, mogu pisati i ovako, u hotelu, nisam zahtjevna, neophodan mi je samo mir. Najbolje se piše na rezidencijama, u provinciji, bez igdje ikoga na vidiku.

U kojoj mjeri su Vam za pisanje potrebne tuđe knjige?

Dok istražujem, svakako, ali kasnije se zatvaram u neku svoju nišu, jer pisanje je iznad svega igra imaginiranja i tad ste u posebnom stanju svijesti, poput meditacije.

I za kraj, na koji je način literatura utjecala na Vaš život, je li njome moguće išta promijeniti?

Promijeniti nas književnost može na više razina, prvenstveno na onoj sasvim intimnoj, jer čitajući dobar roman postajemo osvješteniji i empatičniji, dakle, u moralnom smislu bolji, no i na društvenoj razini književno djelo može učiniti puno. Evo, ne bih se htjela hvaliti, ali Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju pokrenuo je u našem parlamentu veliku i ozbiljnu diskusiju o lovu u Poljskoj pa su prava životinja odjednom postala važnom političkom temom. A Knjige Jakubove su pak potaknule polemike o nacionalnoj povijesti, ne samo o prisutnosti Židova u poljskoj civilizaciji i kulturi nego i o našoj srednjovjekovnoj povijesti i feudalizmu, i, iznad svega, o poljskom kolonijalizamu, o čemu naša djeca ne uče u školama, ali moramo to priznati, Poljska je u prošlosti bila kolonijalna zemlja. Tako da ovaj roman, usuđujem se reći, otvara prozore, raspuhuje tabue poljske povijesti.


Razgovor prevela: Vanja Kulaš

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –