Za sve knjižare (dobro, barem za sve one koje sam susrela na različitim stranama Indije) zajedničko je to da su stručni i da sve autore i naslove imaju u „malom prstu“. Ne može se dogoditi da pitate za nekog indijskog autora a da knjižari za njega nisu čuli. Za razliku od njih, prodavači u ljekarnama sasvim su druga priča.

U Srbiji ne postoji društvo pisaca za djecu i mlade. Nije ga nikada ni bilo. Ne znam je li se situacija promijenila, ali prije par godina (kada je Jasminka Petrović zatražila članstvo u jednom od dva društva književnika Srbije) pisac koji je pisao isključivo za djecu i mlade nije mogao postati član društva književnika. Ma koliko knjiga imao.

Školska lektira u nizozemskim intelektualnim krugovima smatra se zastarjelim modelom razvoja čitateljske kulture kod djece i mladih. Ipak, lektira je i dalje prisutna u nizozemskom školstvu, ali na potpuno drugačiji način nego u Hrvatskoj. Postoji veoma širok popis literature isključivo nizozemskih autora od kojih su djeca dužna pročitati jedan naslov godišnje.

Od 80-ih naovamo u Indiji se otvara sve više podružnica globalnih izdavačkih divova poput Penguin Booksa, Pan Macmillana, HarperCollinsa, Hachettea itd. Paralelno s njima na scenu stupaju i brojni indijski nezavisni (anglofoni) izdavači, koji trenutno doživljavaju procvat. U ovom ću pregledu predstaviti samo neke od važnijih malih i nezavisnih izdavača u Indiji, njihove početke, razvoj i projekcije u...