O djeci i knjigama (i još ponečemu) : Bugarska
KAKO JE SVE POČELO…
Bugarska ruža je donedavno bila jedina moja asocijacija na Bugarsku. Priznajem, to nije baš nešto čime bi se čovjek javno pohvalio (osim što je moja jedina asocijacija na Bugarsku vrlo lijepa i mirisna) ali razgovarajući s prijateljima u Hrvatskoj shvatila sam da ni njihovo znanje o ovoj, nama geografski vrlo bliskoj zemlji, nije puno veće. Bugarsku sam do nedavno gledala isključivo iz visine, putujući na neke druge, dalje destinacije. Moram priznati da mi nikada ranije nije palo na pamet da za svoju turističku (ili poslovnu) destinaciju odaberem, recimo, Sofiju – iako je to, složit ćete se sa mnom, jedno od najljepših imena koje neki grad može imati.
Uglavnom, sve se polako počelo mijenjati (a da toga nisam ni bila svjesna) kada sam upoznala Kseniju Banović, svestranu i kreativnu osobu koja se, uz multikulturalne projekte, knjižničarstvo i populariziranje čitanja, bavi i prevođenjem – i to s, već pogađate, bugarskog jezika! Tako su u moj svijet polako doplovila imena Georgija Gospodinova (trenutno najpopularnijeg bugarskog pisca u zemlji i svijetu, čije romane Ksenija prevodi, a Fraktura objavljuje u Hrvatskoj) te Petje Kokudeve, putopisnice i autorice knjiga za djecu (ako je A. A. Milne autor za djecu, onda je to i P. Kokudeva). Ova imena škakljala su moj um, i sve bi možda ostalo na tome (eto, sad uz bugarsku ružu znam i imena dva bugarska pisca!) da mi Ksenija Banović u jednom razgovoru nije iznijela podatak kako od 1967. godine u Jugoslaviji, a kasnije i u Hrvatskoj, nije prevedena ni objavljena niti jedna knjiga za djecu niti jednog bugarskog autora!
Istina, bilo bi zanimljivo saznati kada je u Bugarskoj zadnji (ili prvi put) prevedena knjiga nekog hrvatskog pisca za djecu. Čini se da se taj povijesni trenutak još čeka. I tako je, u proljeće 2025. godine, Kreativna mreža iz Zagreba napravila prvi korak i, u prijevodu Ksenije Banović, objavila izvrsnu knjigu „Lupo i Tumba“ Petje Kokudeve, slikovnicu koja se obraća svim generacijama. Bugarska književnica posjetila je tim povodom Hrvatsku i gostovala na književnim festivalima u Zagrebu i Istri.
I tu bih bila stavila točku (odužili smo se Bugarima za višedecenijsko zanemarivanje njihove književne scene za djecu) i nastavila svoja privatna i poslovna putovanja u neke druge krajeve svijeta (za koje je potrebno preletjeti Bugarsku) da se kamenčić zvani sudbina nije pokrenuo u sasvim neplaniranom smjeru. Kao nakladnica koja je prva (i zasad jedina) objavila bugarskog pisca za djecu u Hrvatskoj, dobila sam poziv od književne agencije Sofia Literary Agency za sudjelovanje na Međunarodnom književnom skupu koji se održavao za vrijeme Sajma knjiga u Sofiji, od 8. do 14. prosinca u Nacionalno palači kulture (poznatijoj kao NDK).
I tako je Sofija, sasvim neočekivano, krajem 2025. godine postala krajnja destinacija moga putovanja. Sada sam već poznavala Petju Kokudevu, ali i vrlo agilnu literarnu agenticu Gerganu Pančevu, glavnu organizatoricu drugog po redu Sofia International Literary Felowship na kojem sam sudjelovala. Bugarski se svijet za mene, poput latica one na početku spominjane ruže, polako otvarao.
JESTE LI ZNALI DA BUGARSKA IMA …
… 6,5 milijuna stanovnika od kojih polovica živi u glavnom gradu Bugarske – Sofiji?
… 523 knjižare (od toga 415 vode samostalni knjižari)
… 45 knjižarskih lanaca
… 8500 novih naslova godišnje (od čega 75% prijevodne literature, od toga 58% čine prijevodi s engleskog)
…. Bugarski centar za knjigu
… Tri godišnja književna sajma u Sofiji
… Marš knjiga (vrlo popularna manifestacija kada djeci diljem zemlje osobe iz javnog života Bugarske, od nogometaša do pjevača i političara, čitaju knjige)
… ČITALIŠTA (o njima nešto kasnije)
JESTE LI ZNALI DA BUGARSKA NEMA:
… jedinstvenu cijenu knjige.
A KAD TAMO…
U vrlo ugodnom ambijentu kafića Memento, koji se nalazi u sklopu Nacionalne palače kulture, razgovaram s Valentinom Stoevom, predsjednicom EU READ-a, Međunarodne organizacije za promicanje čitanja kod djece i mladih (čiji je član i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske).
Uz to što je aktivna na međunarodnom planu, Valentina u Bugarskoj vodi dvije nevladine neprofitne organizacije kojima je cilj osvijestiti (osobito kod roditelja i odgajatelja, te jednako tako i kod političara) važnost čitanja kod djece i mladih. Njezina Zaklada DETSKI KNIGI uz prikaze knjiga objavljenih na bugarskom jeziku, pruža kontinuiranu pomoć i savjete roditeljima, odgajateljima, učiteljima i knjižničarima o novim metodama i pristupima knjizi i književnosti za djecu i mlade.
Ova fascinantna žena puna energije i entuzijazma, pokrenula je 2013. godine i književnu nagradu Biserče volšebno, koju svake godine dodjeljuje dječji žiri sastavljen od preko 8.000 djece u dobi od 3 do 16 godina. Cilj nagrade, objašnjava Val, jest dati glas mladoj publici i čuti kako današnje generacije doživljavaju suvremenu bugarsku književnost za djecu. Pitam je što je sa školskom lektirom. Sliježe ramenima i kaže da učitelji i dalje s učenicima analiziraju uglavnom naslove koje su i sami čitali u svojoj mladosti. No, kao i u svemu drugom, i u literaturi (uz uvažavanje neprolaznih klasika) treba dati prostora današnjici.
U tom cilju, Valentina Stoeva drži predavanja i radionice diljem Bugarske objašnjavajući učiteljima i odgajateljima važnost čitanja i druženja uz knjige suvremenih bugarskih i svjetskih autora. Iako su odgajatelji i učitelji uvijek oprezni kad je u pitanju uvođenje bilo kakvih promjena i noviteta, čim vide kako djeca reagiraju na nove naslove i inovativne načine interpretiranja knjiga, vrlo brzo postaju najaktivniji promotori suvremene dječje knjige i književnosti.
Ono što olakšava pristup knjigama svoj djeci u Bugarskoj jest sjajna infrastruktura, jer doslovno svako selo ima ČITALIŠTE u kojem se i danas, kao i nekada u doba komunizma kada su izgrađena, održavaju kulturne aktivnosti. Uz gradske knjižnice, koje su centri knjige, tu su i galerijski prostori u kojima djeca često borave tijekom ljetnog raspusta (koji u Bugarskoj traje tri i pol mjeseca!) a koji također organiziraju i književna zbivanja.
Val je puna optimizma i energije. Sretna je jer je njezin najnoviji projekt populariziranja čitanja u vrtićima upravo dobio zeleno svjetlo i potporu državnih struktura, pa sad ima pune ruke posla s odgajateljima koji je zovu i pitaju kad i od čega početi. S divljenjem se pozdravljam s ovom impresivnom ženom, koja doista, poput vala. donosi poplavu novih ideja i obogaćuje književnu stvarnost Bugarske.
Kupci su ti od kojih živimo
Zornica Hristova, književnica je i vlasnica jedne od meni najzanimljivijih nakladničkih kuća za djecu u Sofiji – TOČICA (Točkica). Uz slikovnice, Zornica objavljuje i knjige za odraslu publiku koje ilustrira vrsna ekipa mlađih bugarskih umjetnika. Budući da je i sama autorica, jednaku slobodu i prostor za kreativni eksperiment daje i svojim kolegama ilustratorima.
Listam doista sjajno ilustrirane knjige koje je napisala i usput pitam kako ide prodaja. Slikovnica „Kad poželim šutjeti“, koju potpisuje zajedno s ilustratorom Kirilom Zlatkovim, prodana je u 1.000 primjeraka u samo mjesec dana! Dok gleda moj zapanjeni izraz lica, Zornica dodaje da nekim knjigama treba puno više vremena da se prodaju u tom broju, a prodaji u svakom slučaju pomažu čak tri godišnja sajma knjiga koja se održavaju u Sofiji – u proljeće, jesen i zimu.
„Znam mnoge svoje kupce“, nastavlja Zornica, „ako ne po imenu, ono po njihovom književnom ukusu. Uvijek dođu na štand, porazgovaramo, kupe nove knjige. Što se potpore izdavanju knjiga tiče, ima je, ali je sporadična i nedovoljna da bi nakladnik na nju mogao računati. Kupci su ti od kojih živimo.“
Dok nečujno uzdišem zamišljajući tisuću prodanih autorskih slikovnica u Hrvatskoj, Zornica mi skreće pozornost na naslov „Navuci gaće!“ Zainteresirano gledam i u nevjerici slušam priču o roditeljima u Sofiji koji su odbili pustiti djecu u muzeje jer su u njima mnoge od slika i skulptura – obnažene! U svojoj knjizi, Hristova na šaljiv način objašnjava zašto su slikari kroz stoljeća slikali aktove i zašto to nije pornografija koju treba osuđivati već umjetnost. Hoće li njezina knjiga promijeniti stav dijela bugarskih roditelja, ne znam.
Uz ovaj, meni neočekivani tabu kada su u pitanju djeca i slikarstvo, dolazimo i do drugog tabua kada su u pitanju teme u književnosti za djecu i mlade, a to je LGBT tematika koje u Bugarskoj, barem u literaturi za djecu, nema. (Samo koji sat kasnije, na tribini o književnosti za djecu na kojoj ću i ja sudjelovati, turska nakladnica spomenut će kako se u Turskoj knjige za djecu koje prođu Komisiju za cenzuru, ali se i dalje smatraju „diskutabilnima“, prodaju u crnim neprozirnim vrećicama!!!)
Sa čuđenjem, slušamo ovu priču o knjigama za djecu u crnim vrećicama, a Zornica Hristova zaključuje tribinu porukom kako i pisci i nakladnici trebaju biti senzibilizirani za potrebe čitatelja, ali i dovoljno odvažni da ih povedu na neka nova, neočekivana putovanja.
Susreću li se ilustratori s istim izazovima kao u Hrvatskoj?
Nekad je i Julia Dolandson bila preprogresivna, a ilustracije Alexa Schefflera smatrale su se avangardom za ukus šire publike u Bugarskoj, otkriva mi vlasnik najveće nakladničke kuće JANET 45, prevoditelj Manol Pejkov, sin poznate pjesnikinje Božane Apostolove koja je osnovala ovu, danas najveću nakladničku kuću (i tiskaru) u Bugarskoj.
„Prve dvije slikovnice Julie Donaldson i Alexa Schefflera jako su se slabo prodavale kod nas. Publici je trebalo vremena da se privikne na njihov senzibilitet. Tek s trećom slikovnicom ovog čuvenog dvojca krenula je prodaja i sad je Julia Donaldson, kao i svugdje u svijetu, i u Bugarskoj pravi hit.“
No kao strastveni prevoditelj i nakladnik koji voli ići ispred svog vremena, Manol već priprema teren za nove generacije ilustratora koji se mnogo više miču od figurativnosti. Koliko će trebati vremena da ih prihvate nove generacije čitatelja, ni sam ne zna, no to ga ne sprječava da ih objavljuje. Jer izdavaštvo je avantura u kojoj je nakladnik taj koji potiče publiku na promjene.
Radoznala da upoznam bugarske ilustratore (susreću li se s istim izazovima kao i ilustratori u Hrvatskoj?) jedva čekam upoznati Jasena Grigorova i Milu Janevu!
S Jasenom se susrećem u maloj, neuglednoj pizzeriji u kojoj, gle čuda, na zidovima vise grafike iz najpoznatijeg ilustriranog bugarskog izdanja „Alise u zemlji čuda“ koje potpisuje Jasen Gjuselev. Komentiramo ovaj neobičan spoj dok nas vlasnica mrko gleda – nismo naručili pizzu, samo kavu.
Slušam uzbudljivu priču o Jasenovom životu, koji je rano djetinjstvo proveo u Agadiru u Maroku, gdje je išao u francusku školu. Sjeća se svog omiljenog učitelja (i nešto manje omiljene učiteljice po povratku u Bugarsku). Pitam ga za najdražu knjigu. „Pipi Duga Čarapa“, odgovara bez razmišljanja. „Moja je majka imala izdanje iz 1959. godine koje sam čitao. Bila je to ilustrirana knjiga. Znao bih je nasumično otvoriti i veseliti se ako bih ugledao ilustraciju.“
Jasen je crtao i volio ilustracije drugih još od najmlađih dana. A onda, u dobi od 14 godina, nije prošao na upisu u srednju umjetničku školu u Sofiji. Tada je odlučio da više nikada neće uzeti olovku u ruke. Srećom, životni putevi ipak su ga doveli do Akademije primijenjenih umjetnosti, i to u Francuskoj. Kasnije se vratio u Bugarsku (po drugi put) i nastavio školovanje da bi zatim otišao u Švicarsku i nakon toga (po treći put) došao kući.
Dok mi priča svoju životnu priču, pitam se čeka li ga opet neko novo putovanje i novi povratak.
Dok mi pokazuje svoje knjige koje je radio u suradnji sa švicarskim, meksičkim i bugarskim izdavačima, komentiram kako je iznimno samozatajan za vodećeg suvremenog bugarskog ilustratora. Smije se i priča mi kako je za njegov ego bio iznimno značajan događaj kada je u tramvaju izgubio mapu s 300 originalnih ilustracija koje više nikada nije pronašao! Kolikogod užasno zvučalo, Jasen smatra da je ovim događajem od sudbine dobio važnu poruku o skromnosti, a svoju zahvalnost pretočio je u izvrsnu autorsku slikovnicu „Anđeli čuvari“ koja je objavljena u Meksiku, Francuskoj i Bugarskoj (i ja sam dobila primjerak knjige na dar, hvala Jasene!).
Što se tiče suradnje s bugarskim nakladnicima, smatra kako ilustratori imaju najveću slobodu stvaranja na domaćem terenu (u inozemstvu se urednici znaju uplitati u rad ilustratora), ali je potrebno još poraditi na ugovorima kako bi se zaštitila autorska prava umjetnika. Ilustratori u Bugarskoj nemaju svoje udruženje (mogla bih napisati „za razliku od ilustratora u Hrvatskoj“, ali to više nije istina, jer je nekada iznimno živa ilustratorska sekcija ULUPUH-a trenutno „u mirovanju“) pa je Jasen Grigorov angažiran u skupini autora koji se trude definirati cjenovnik ilustracija kojeg bi se svi nakladnici trebali pridržavati. (Sjećam se vremena kada su cjenovnik radili i hrvatski ilustratori, ali on nikada nije zaživio, jer ga nakladnici nisu prihvatili, ali to prešućujem Jasenu.)
Rastajemo se jer Jasen žuri na prosvjed protiv trenutne vlade. Pomalo skeptična, pitam ga zar vjeruje da pojedinac može promijeniti društveni poredak. Smatra da svatko treba javno pokazati svoj stav, makar se ništa ne promijenilo; njegovo je da ode na prosvjed i time iskaže svoje mišljenje, odgovara mi. Sutradan mi Petja Kokudeva javlja da je vlada pala. Možda ilustratori u Bugarskoj ipak uspiju izboriti i svoj cjenovnik, pomislim.
„Bugarski ilustratori se udružuju, žele zaštititi svoja prava, ali i promijeniti odnos nakladnika prema autorima koji nisu radna snaga koja po narudžbi radi ono što se od njih očekuje, nego umjetnici čiji kreativni rad zaslužuje poštovanje", objašnjava mi i Mila Janeva-Tabakova nevjerojatno pozitivna i vesela mlada žena, ilustratorica i strip-autorica koja paralelno surađuje s bugarskim nakladnicima, predaje na Nacionalnoj umjetničkoj akademiji u Sofiji i privatno objavljuje autorske stripove. Prisjećajući se vlastitog odrastanja uz knjige, i ljubavi prema romanima Astrid Lindgren i Roalda Dahla, Mila zaključuje kako ju je na njezin kasniji profesionalni put ilustratora privukla upravo ljubav prema čitanju i mogućnost oživljavanja imaginarnog svijeta književnosti kroz ilustraciju.
Kao majka osmogodišnje djevojčice Lete govori mi kako je mnogo toga o knjigama naučila upravo od svog djeteta. „Iako, kada su u pitanju ilustracije slikovnica, kao profesionalka imam vrlo visoke standarde, Lete me naučila kako ponekad sasvim prosječne ilustracije, u kombinaciji s toplom pričom, mogu učiniti čuda." Poučena tim, za nju sasvim novim iskustvom, Mila svojoj kćeri kupuje i knjige koje prema njezinu profesionalnom mišljenu ponekad i nisu vrhunski umjetnički produkti, ali zato iznimno poticajno djeluju na mladog čitatelja, budeći njegovu maštu.
Zamislim se nad ovim otkrićem o kojem bi, sigurna sam, i mnoge knjižničarke u Hrvatskoj imala mnogo toga za reći. Pozdravljamo se jer Mila žuri na otvorenje izložbe, a ja lagano krećem prema jednoj od dvije knjižare za djecu u Sofiji, Fox Book Cafeu.
Fox Book Cafe, knjige za one koji plaču dok čitaju
U doba moga djetinjstva knjižare u Sofiji bile su gotovo prazne, priča mi Desi Aleksieva, vlasnica najpoznatije dječje knjižare u gradu. Potražnja je bila velika, pa su se dobre knjige obično prodavale „ispod tezge“ ili se u dugim redovima čekalo kako bi se kupio željeni naslov. Bez obzira na nestašicu knjiga, bilo je puno knjižara koje su ujedno bile i papirnice. Kada su moja djeca odrastala, knjižare su bile u krizi. Nakon 1989. godine većina ih se zatvorila i knjige su se mogle kupiti jedino od uličnih prodavača na Slavekovu trgu. Tek je u posljednjih desetak godina uslijedila renesansa knjižara u Bugarskoj.
A što se kvalitete knjiga za djecu tiče, kada sam ja bila djevojčica, dječje su se knjige tiskale u tvrdom uvezu, a u njima su bile ilustracije vodećih bugarskih ilustratora. U vrijeme djetinjstva moje djece kvaliteta knjiga drastično je pala. Danas je sve više neovisnih nakladnika koji shvaćaju važnost knjiga za djecu, pa su nova izdanja bogato opremljena, odlično ilustrirana i obuhvaćaju velik broj tema.
Znatiželjno pitam Desi kako to da se odlučila otvoriti vlastitu knjižaru za djecu? I zašto je u joj i kafić? Objašnjava mi kako je odlučila spojiti dvije svoje najveće strasti: kavu, koju obožava i koja joj daje energiju, i knjige, koje ljude čine empatičnijima i pomažu im da pronađu odgovore na svoja životna pitanja. Knjiga može biti i prva pomoć kao i dugotrajna njega za dušu, kaže te nastavlja kako danas roditelji kupuju mnogo više knjiga svojoj djeci i vrlo su zahtjevni kada su i forma i sadržaj u pitanju. Traže knjige koje su dobra kombinacija zanimljive teme, stila, teksta, jezika, poruka, ilustracija, dizajna te kvalitete printa i uveza.
Primjećujem da u Fox Book Cafeu, osim knjiga za djecu ima i nešto knjiga za odrasle. „Iskustvo koje imam govori mi da samo roditelji koji su čitatelji odgajaju djecu čitatelje, no često se dogodi da, kada dobiju djecu, počnu kupovati knjige isključivo njima, a zaborave na vlastite čitateljske potrebe. Mi ih u Fox Book Cafeu podsjećamo kako je jednako važno nastaviti njegovati i vlastite čitateljske navike. Knjige su izvor našeg mentalnog zdravlja i smanjuju stres. Zato su jako važne."
U knjižari se kontinuirano organiziraju i čitanja priča kao i likovne radionice pod nazivom Šareni prstići, a suradnja sa školama također je izvrsna, pa učenici u knjižari susreću pisce i upoznaju nove naslove. Pitam Desi kupuju li i knjižnice knjige od knjižara. Knjižnice, sredstvima Ministarstva kulture Bugarske, knjige za knjižni fond kupuju izravno od nakladnika, a ne od knjižara. Što se tiče potpore samim knjižarama, situacija nije tako bajna, jer, prema Desinu mišljenju, Ministarstvo kulture Bugarske knjižare doživljava kao prodavače, a ne kao bitnu kariku u lancu razvoja kulturnog života, ali i to će se vremenom promijeniti, sigurna je.
Pitam je koja joj je bila najdraža knjiga u djetinjstvu. „Cricet Horse“ Asena Rascvetnikova, kaže; voljela je i bajke Nikolaja Rajnova te one koje je ilustrirao Libiko Maraja. "I danas uživam u čitanju knjiga za djecu. Među najdražim bugarskim autorima mi je Evgenija Vojnova, ali tu su i svjetska imena poput Julije Donaldson, Lea Timmersa, Jona Klassena. U našoj knjižari imamo internu šalu; volimo našu policu s knjigama koju zovemo „knjige za one koji plaču dok čitaju jer smatramo da će nas knjiga, ako nas emotivno takne, pretvoriti u bolje ljude. A tome i služe knjige – da mijenjaju naše živote."
Kada je dječja knjiga lijepo ilustrirana, mnogo ju je lakše plasirati na strano tržište.
S tom se porukom rastajem s Desi Aleksijevom i krećem prema svojoj posljednjoj bugarskoj sugovornici, Gergani Pančevoj, koja je glavni „krivac“ za moj boravak u Sofiji. Gerganin je posao ali i strast, učiniti knjige bugarskih autora, bilo za djecu ili odrasle, vidljivima i izvan granica Bugarske, pa je pitam kakva je percepcija i recepcija bugarskih autora za djecu i mlade u svijetu.
„Budući da prodajem prava bugarskih knjiga za djecu tek tri godine, nisam sigurna da već imam potrebno znanje o tome kakva je recepcija bugarskih knjiga za djecu u svijetu. Mislim da je još rano za zaključke jesu li bugarski pisci za djecu dobrodošli na svjetsku scenu i mogu li stvarati bestselere. Za sad zastupam samo nekoliko imena suvremene bugarske spisateljske scene, autore kao što su Marija Doneva, Zornica Hristova, Petja Kokudeva i Stanka Penčeva. Velik broj bugarskih autora za djecu i dalje piše uglavnom poeziju što je posebno izazovno ne samo kada je u pitanju prijevod, već i prodaja, jer je prodaja knjiga poezije skoro pa nemoguća na mnogim stranim tržištima."
Slažem se s Gerganom, u Hrvatskoj čak i knjižnice nevoljko kupuju knjige poezije za djecu, a nakladnici, čim čuju da je riječ o poeziji, samo sažaljivo vrte glavama i odbijaju tekstove hrvatskih pjesnika. Vrijeme u kojem smo uživali čitajući (i kupujući!) knjige poezije Zvonimira Baloga, Luke Paljetka i Paje Kanižaja kao da je završilo. S druge strane, veseli me činjenica da u Bugarskoj i dalje postoji plejada pjesnika za djecu koji ne odustaju od poezije za koju, očito, u ovoj zemlji još ima prostora.
S druge strane, nastavlja Gergana, "iz mog iskustva mnogo je lakše prodati strana prava za ilustriranu knjigu za djecu nego za roman namijenjen odrasloj publici. Bugarska ima sjajnu plejadu talentiranih ilustratora i dizajnera kao što su Kiril Zlatkov, Luba Haleva, Damjan Damjanov, Mila Janeva Tabakova, Nija Mečukueva, Nevena Angelova, Jasen Grigorov, Kapka Kaneva, Elena Zablajanova, Sotir Galev, samo da neke spomenem. Kada je dječja knjiga lijepo ilustrirana, mnogo ju je lakše plasirati na strano tržište. Naravno, važan je i tekst, ali u knjige za odrasle potrebno je uložiti mnogo napora kako bi se stranog nakladnika uvjerilo da se isplati riskirati i objaviti nepoznatog bugarskog pisca. Odmah se pojavljuju pitanja hoće li se dobiti sredstva za prijevod, tisak, distribuciju…. S knjigama za djecu takva se pitanja ne postavljaju – nakladnici se naprosto zaljube u ilustracije i ideju priče te vrlo brzo potpisuju ugovore.."
Sviđa mi se rečenica da se u slikovnice najlakše i najbrže može zaljubiti! A u koje je knjige Gergana bila „zaljubljena“ u djetinjstvu, pitam je. Pipi Duga Čarapa, Karlson na krovu, Emil iz Lonnengerga, navodi nazive romana Astrid Lindgren. „Kao tinejdžerica obožavala sam knjige Terry Pratchetta, kao i Harryja Pottera, ali, možda će zvučati čudno, od svih mi je knjiga najdraža ipak bila Tri mušketira. A kako i ne bi, pomišljam, kad imaju tako sjajan moto: „Svi za jednoga, jedan za sve!“
Budući da Gergana ima šestgodišnjeg sina, pitam je koje je njegovo omiljeno štivo, pa slušam kako navodi knjige Julie Donaldson kao i serijal Svena Nordqvista. Gergana napominje da u zadnje vrijeme njezin sin obožava Čovpasa (kao što ga obožavaju i djeca u Hrvatskoj) što je pomalo čudi jer nije očekivala da će tako rano zavoljeti stripove i grafičke novele. "Čini se da nove generacije čitatelja imaju svoje preference i afinitete, pa ne možemo književni ukus koji smo imali u vlastitom djetinjstvu jednostavno prenijeti na djecu koja danas odrastaju", zaključuje.
Zahvaljujem Gergani na razgovoru; moramo požuriti jer nas uskoro čeka predstavljanje našeg domaćina, Sofia Literary Agency, na kojem će upravo Gergana istaknuti važnost prevoditelja kao ključne karike u svjetskoj promociji književnosti jednog naroda. I tako se, spominjanjem prevoditelja kao ambasadora kulture, polako vraćam na početak bugarskog putovanja i prevoditeljicu Kseniju Banović, koja je zavrtjela moje bugarsko književno putovanje, na koje sam u ovom članku povela i čitatelje Modernih vremena.
A GDJE SU DJECA?!?
„A gdje su tu bugarska djeca?“, pitat će netko. Na sajmu sam viđala djecu koja su organizirano, u žutim fluorescentnim prslucima i s učiteljima u pratnji, obilazila štandove i kupovala knjige. Ali se nisam usudila fotografirati ih (možda u Bugarskoj još nije zabranjeno, poput, recimo, Norveške, fotografirati djecu, ali nisam željela provjeravati).
Kao dokaz da djeca u Bugarskoj ne samo da postoje, nego i čitaju knjige zajedno sa svojim najbližima, prilažem fotografiju bake koja je, nakon posjete Sajmu knjiga u Sofiji, došla sa svojom unukom u slastičarnicu. Jer knjige i kolači idu skupa, zar ne?