Georgi Gospodinov : Knjižnice su istinska vremenska utočišta

Georgi Gospodinov (foto: Phelia Baruh)

Nikad se ne vraćamo točno onamo odakle smo krenuli, rekao je jednom portugalski pisac Afonso Cruz. Pritom je mislio na to kako se mjesto iz kojeg smo dugo izbivali ponekad toliko promijeni da ga više ne prepoznajemo kad se u njega vratimo. Cruz govori o nostalgiji, osjećaju čije ime u svojoj etimologiji sugerira čežnju za povratkom kući, iako se možda više nego o povratku kući radi o povratku nama samima iz nekog drugog vremena.

„Nostalgija je hirovita zvjerka,“ piše Dubravka Ugrešić u svojoj knjizi eseja „Europa u sepiji“, „dolazi nam bez očigledna razloga, zaskače nas na krivom mjestu i u krivo vrijeme.“ Međutim, čini se da mehanizam nostalgije ipak nije posve slučajan. Sociolog Fred Davis u knjizi „Yearning for Yesterday“ govori o nostalgiji kao osjećaju koji se kod društvenih skupina javlja kad im se čini da im je ugrožen kontinuitet identiteta, to jest u vrijeme velikih društvenih i ekonomskih promjena. Prema Davisu, nostalgično prisjećanje prošlosti pokušaj je našeg uma da prida smisao sadašnjosti, a do neke mjere i budućnosti. Ugrešić piše da se kod nje nostalgija za Jugoslavijom pojavila dok još nije bilo opipljiva razloga da se oplakuje njezin nestanak, ali da ju je unatoč svemu progonio osjećaj da će svijet oko nje „iznenada iščeznuti“.

Upravo takvom naznakom kraja svijeta, odnosno kraja vremena, započinje roman „Vremensko utočište“ (Fraktura, 2022., prev. Ksenija Banović) suvremenog bugarskog pisca Georgija Gospodinova (1968.). Pjesnik i prozaik, Gospodinov je gostovao više puta na Festivalu europske kratke priče te na Festivalu svjetske književnosti 2018., a kod nas su još objavljeni njegov „Prirodni roman“ (Profil, 2005, prev. Tatjana Dunkova i Ksenija Banović) te „Fizika tuge“ (Fraktura, 2018.) i zbirka ultrakratkih priča „Sva naša tijela“ (Fraktura, 2022.), obje knjige u prijevodu Ksenije Banović. U romanu „Vremensko utočište“ Gaustin, bezvremenski lik koji se pojavljuje i u drugim Gospodinovljevim tekstovima, otvara klinike za oboljele od Alzheimerove bolesti u kojima uređuje sobe u stilu različitih desetljeća dvadesetog stoljeća kako bi im pomogao da održe dodir sa samima sobom iz tog vremena. Bolest zaborava se, međutim širi pa se tako klinike šire na gradske četvrti, a onda i na cijele gradove. 

Ovoga je ljeta Gospodinov „Vremensko utočište“ predstavio na Edinburškom književnom festivalu. Vremenske linije nisu nam se preklopile pa se nismo uspjeli ondje sresti, međutim nekoliko tjedana poslije Gospodinov mi se javio e-mailom iz New Yorka. Zahvaljujem Kseniji Banović koja mi je omogućila da stupim u kontakt s njim i koja je prevela njegove odgovore.

Vremensko utočište Gospodinov Georgi

Osim „Vremenskog utočišta“, među knjigama predstavljenim u Edinburghu, u barem još dvije vrijeme se javlja kao osnovna tematska preokupacija. To su zbirka poezije Oceana Vuonga „Vrijeme je majka“ i roman Jennifer Egan „Kućica od slatkiša“, nastavak njezina romana iz 2011. „Vrijeme je opaki igrač“ (Profil, prev. Mihaela Velina). Iako se književnost i filozofija oduvijek bave vremenom, čini se da vrijeme, sjećanje i zaborav prevladavaju kao tematske odrednice u književnosti danas. 

„Još dok sam prije otprilike četiri, pet godina počinjao roman“, napisao mi je Gospodinov, „vladao je snažan osjećaj da se nešto u vremenskom mehanizmu rasklimalo. Da vrijeme ne protječe na onaj način na koji smo navikli. Dovršio sam roman netom prije pandemije koja je posve promijenila i vrijeme i njegovu brzinu. Vjerujem da pisci mogu i moraju osjetiti kada se nešto oko nas počinje klimati, smjenjivati, mijenjati svoj ritam. Tvrdim da se to moglo namirisati u zraku posljednjih četiri-pet godina. Tu je još jedna stvar – ulazimo u post-svjedočansku epohu. Oni koji su se jasno sjećali Drugog svjetskog rata više nisu među živima. Ogroman oblak (namjerno koristim ovu riječ) živoga sjećanja odlazi. I to se teško može kompenzirati. Zato ne samo vrijeme, nego i sjećanje postaje glavnom temom. Samo društvo počinje razvijati Alzheimer.“ 

Gaustin, lik koji se preskačući iz stoljeća u stoljeće pojavljuje kao svjedok vremena, domišljat je Gospodinovljev izum za prevladavanje zaborava. 

„Gaustin se prvi put pojavio u jednoj mojoj pjesmi prije mnogo godina. Rodio se iz nekoliko stihova koje nisam uspio dovršiti, zvučali su mi kao da su iz nekog drugog vremena, drugog stoljeća. No, nisam htio odustati od njih, pa sam ih stavio kao epigraf u jednu drugu pjesmu. Potpisao sam ga imenom Gaustin koje sam izmislio i zazvučao mi je kao trubadur iz 13. stoljeća. Kasnije se Gaustin pojavio u jednom drugom  epigrafu, već kao moj školski prijatelj iz šestoga razreda. Potom je ušao u priče i počeo prolaziti kroz različita vremena. Negdje u to vrijeme sreo sam čovjeka koji mu je bio dosta nalik, čak mi je prodao i cigarete Tomasian iz 1937. godine. Geneza njegova nastanka opisana je u Vremenskom utočištu i vrlo je blizu istine. Gaustin je sve ono što zbog vlastitih ograničenja svoga tijela i svoga vremena, a možda i volje, ja ne mogu učiniti.

Prirodni roman Gospodinov Georgi

Nakon nekog vremena Gaustin je u klinike za prošlost počeo puštati ne samo pacijente oboljele od Alzheimera nego i njihove bližnje, a potom i sve one koji se „u sadašnjem vremenu nisu osjećali kod kuće“. Neki su tamo odlazili iz nostalgije za prošlim vremenima, a drugi iz straha „jer je svijet nezadrživo krenuo prema dolje, a budućnost je dokinuta“. Slično tome, Srećko Horvat u knjizi „Poslije apokalipse“ govori o tome da je proces klimatskih promjena toliko uznapredovao da živimo sa spoznajom kako kraj svijeta ne samo da je neizbježan nego se u budućnosti već i dogodio. Neki autori to stanje nazivaju postapokaliptičnom nostalgijom, što bi zapravo bila neka vrsta čežnje za autentičnijom prošlošću. 

„Osjećaju da nam je „budućnost dokinuta“ jasan je trag barem ovih posljednjih godina. On uključuje jasan i donekle opravdan strah od budućnosti, osobne budućnosti i budućnosti planeta, što zapravo predstavlja jedno te isto. Pandemija Covida taj je osjećaj pojačala. Rat u Ukrajini definitivno ga je potvrdio. Budućnost kao horizont očekivanja više ne postoji. Upitajte ljude različitih generacija i vidjet ćete da nitko više ne planira jednu, dvije ili pet godina unaprijed. Čak mi i kći, kojoj je sad petnaest, govori – eh, vi ste barem svoje proživjeli. Budućnost je dokinuta, sadašnjost je zabrinjavajuća i onda ostaje samo jedno utočište – a to je prošlost. No, može li prošlost uopće biti utočište. Roman se bavi upravo ovom klopkom prošlosti.“

Alzheimerova bolest je teška degenerativna bolest mozga koja napada kratkotrajnuo pamćenje i uništava neurone i veze u moždanoj kori. U romanu se zamišlja kako je cijelo čovječanstvo oboljelo od kolektivnog gubitka kratkotrajnog pamćenja, od svojevrsne kolektivne nostalgije, i sada traži „vremensko utočište“ u prošlosti. Zemlje Europske unije tako odlučuju na referendumima u kojem će desetljeću dvadesetog stoljeća živjeti, a po ulicama gradova organiziraju se bizarne rekonstrukcije povijesnih događaja. Na predstavljanju romana u Edinburghu Gospodinov je ironično primijetio kako su političari u Bugarskoj građanima prije dvadesetak godina pokušavali prodati bolju budućnost dok im danas pokušavaju prodati bolju prošlost. U romanu njegov pripovjedač to sažima ovako: „Što manje pamćenja, to više prošlosti...Pamtim, kako bih zadržao prošlost u prošlosti“.

„To zvuči kao paradoks, ali zapravo je u potpunosti logično. Pamćenje je pregrada, tanka crvena linija koja ti pomaže da kažeš – aha, ovo sam već proživio, neka to ostane tamo, to je prošlost, sjećam se toga i neće me prevariti. Tako nam pamćenje pomaže držati na udaljenosti ponavljanja i košmare prošlosti. Ali kad taj bent, ta pregrada pamćenja nestane, tada prošlost nadire kao potop i nosi sve pred sobom. A ti u jednom lošem deja vu-ju i dalje ponavljaš svoj život. I onda postaje osobito opasno kada se povijest počinje ponavljati. A kada se povijest počinje ponavljati, postaje izuzetno opasno.“

Nakon što je posjetio skupove dviju suprotstavljenih struja na referendumu na kojem su birači u Bugarskoj trebali odlučiti u kojem desetljeću žele živjeti, pripovjedač piše: „Postojale su dvije Bugarske, a nijedna od njih nije bila moja“. Svaka od tih struja imala je svoju bizarnu ikonografiju, jedna je predstavljala one nostalgične za dobom komunizma, a druga pobornike nacionalnih mitova. Stara latinska izreka kaže da je povijest učiteljica života, ali teško iz nje možemo bilo što naučiti ako je neprestano ponavljamo. Postavlja se pitanje je li moguće zamisliti Bugarsku u budućnosti, Bugarsku koja bi bila drugačija od onih za koje su se birači u romanu trebali odlučiti na referendumu.

„U ovom trenutku ne mogu je zamisliti. Ako želite iskren i tužan odgovor. Žao mi je.“ 

Edinburgh International Book Festival

Pamćenje je iznimno važno za sve one koji su živjeli u totalitarnim režimima kao što je bio onaj u Bugarskoj u vrijeme kad je odrastao Gospodinov. Totalitarne ideologije ustraju na zaboravu. Kao što piše pripovjedač u romanu: „Neprestano si napominješ da moraš nešto zaboraviti. To sigurno čini svaka ideologija.“ Međutim, zaborav ima i svoju drugu stranu. Kako ne bismo završili kao Ireneo Funes, protagonist Borgesove priče „Funes pamtitelj“, koji baš zbog svog savršenog pamćenja nije bio sposoban apstraktno razmišljati, moramo naučiti zaboraviti kako bismo naučili promatrati svijet drugačijim očima, stvorili nešto novo i prestali ponavljati prošlost. 

„Ono što smo zapamtili i shvatili, nije više strašno. Ono što se pretvorilo u priču, u analizu, u pamćenje – toga se već možemo osloboditi i, kao što sami kažete, možemo očima pružiti mogućnost za novi svijet, novi pogled. Tada ćemo prestati pričinjavati rekonstrukcije prošlosti. Da, moramo već početi izmišljati budućnost, osloboditi se rekonstrukcija prošlosti.“ 

Totalitarni režimi nastoje imati kontrolu nad svim, pa i onim najintimnijim aspektima naših života. Stoga se čini da je Gospodinovu osobito stalo u kolektivnom pamćenju zadržati ono najbanalnije iz naše svakodnevice i zato Gaustin sobe iz različitih desetljeća dvadesetog stoljeća napučuje namještajem, odjećom i predmetima iz tih razdoblja. Kao što primjećuje pripovjedač u romanu: „(Prošlost je puna) bilješki na marginama o stvarima koje su nam izgledale nevažne, da bismo tek poslije odjednom shvatili kako je guska iz prošlosti savila gnijezdo i položila jaja upravo tamo, u nevažnom.“

„To je jednostavno, ja želim pričati priče upravo o onome što je netrajno, što je danas živo, a uskoro može umrijeti. Upravo to me zanima. I čovjek je takvo biće. Za ostale velike stvari postoje spomenici i piramide. O njima nemamo zašto razmišljati. Ali čovjek koji je usamljen u svojoj sobi u tri sata popodne je onaj koji mene zanima. Vjerujem da književnost čuva i prenosi upravo ono netrajno.“

Fizika tuge Gospodinov Georgi

Iako nostalgičan, Gospodinov ne upada u zamku idealiziranja prošlosti. 

„Da, naravno, nostalgija je strašno snažan osjećaj. Više o tome pisao sam u romanu Fizika tuge. Ali nostalgija, osobito ona neartikulirana, neizgovorena, neisplesana nostalgija može biti kao suhi barut, vrlo opasna. A najopasnije je kada pojedini političari počinju zloupotrebljavati kolektivne nostalgije. Tada moramo biti izuzetno pažljivi.“

Nostalgija nadilazi osobno iskustvo, možemo osjećati nostalgiju i za nečim što nismo osobno doživjeli. Tako jedan lik u romanu osjeća nostalgiju za koncertom Simona & Garfunkela u Central Parku u koji u životu nije kročio i sjeća se žena s kojima nikada nije bio. Nostalgija je u svom pozitivnom utjelovljenju  čežnja za sveukupnošću ljudskog iskustva pa nije slučajno da pripovjedača često zatičemo u knjižnicama. 

„Da, apsolutno, knjižnice su istinska vremenska utočišta. Čak ne toliko zbog enciklopedija i znanja, po mome mišljenju, već zbog priča svijeta i priča čovjeka. Roman je započet u jednoj takvoj ogromnoj knjižnici, knjižnici svijeta, onoj Njujorškoj. I sada, dok odgovaram na vaša pitanja, u istoj sam toj knjižnici gdje sam neki dan predstavio ovaj roman, koji se tu začeo. Oduvijek sam volio čovjeka koji čita. Čovjek koji drži knjigu u ruci ne može istodobno držati i nož ili automat. U doslovnom i prenesenom smislu riječi.“

Sva naša tijela Gospodinov Georgi

U jednom trenutku pripovjedač i Gaustin razgovaraju o Brexitu, o britanskom individualizmu koji utjelovljuje Robinson Crusoe Daniel Defoea naspram zajedništva utjelovljenog u poznatoj Donneovoj pjesmi „Nijedan čovjek nije otok“. „Da, slaže se Gaustin, bilo bi bolje da su, umjesto Defoea, čitali Donnea.“ Roman se stoga može čitati i kao kritika kapitalizma koji se očituje u duhu individualizma koji ponekad uopće ne uzima u obzir zajednicu. Glasovita izjava Margaret Thatcher o tome kako ne postoji društvo u potpunoj je opreci s Audenovim stihom „We must love one another or die“ („Moramo voljeti jedni druge ili umrijeti“) koji bi mogao biti svojevrsni moto romana.

„Ima i toga, da. Dosta se u svome romanu pozivam na Audena, osobito na taj stih. Znate da ga je Auden do posljednjeg trenutka brusio i nije bio njime jako zadovoljan. Pa, ako parafraziramo taj stih, rekao bih ovako: Moramo razgovarati jedni s drugima ili umrijeti. Barem razgovarati. Voljeti je vrlo visoko postavljen cilj.“

Naposljetku, Gospodinova sam upitao koje bi desetljeće izabrao za sebe.

„Šezdesete, naravno. Ili bilo koje drugo desetljeće, ali da mi je u svakom od njih dvanaest godina, kao što kaže jedna od junakinja u romanu.“

Romanom „Vremensko utočište“ Gospodinov nam književnost nudi, kao što je to u jednom intervjuu rekao, kao „hitnu pomoć, malu opremu za preživljavanje“ ovog postapokaliptičnog doba u kojem ne možemo biti sigurni ni u što drugo osim da se nećemo vratiti tamo odakle smo krenuli. 

Georgi Gospodinov

Vremensko utočište

• Prijevod: Ksenija Banović
• Fraktura 03/2022.
• 288 str., meki uvez s ovitkom
• ISBN 9789533584379

U romanu 'Vremensko utočište', nagrađivani bugarski pisac Georgi Gospodinov propituje osobno i političko biće pozivajući nas da pogledamo u zavodljivo zrcalo sjećanja. Velika priča o vremenskim utočištima koja gradimo onda kada je budućnost otkazana, a sadašnjost nam nije više dom.