Život poslije apokalipse : Smisao kraja

Foto: Pixabay; ilustracija: MV

Zbilja kao post-apokaliptična fikcija

U jednoj sceni u filmu Woodyja Allena Muževi i žene (1992.) pisac Gabe Roth (kojeg glumi Woody Allen) usputno izgovara rečenicu koja će postati jedna od najcitiranijih Allenovih replika. U razgovoru sa studenticom koja polazi njegov kolegij kreativnog pisanja, Roth hvali njezinu kratku priču, a osobito rečenicu: „Život ne oponaša umjetnost nego loš televizijski program“. Allen ovdje ispravlja glasovitu misao Oscara Wildea koji u eseju Ocvat laganja (Oscar Wilde, Intencije, Disput 2009., prev. Damjan Lalović), izvrćući aristotelovski mimesis, piše kako „život oponaša umjetnost mnogo više nego što umjetnost oponaša život“. 

Daleki odjek te Allenove dosjetke mogao bi se pronaći u reakcijama korisnika društvenih mreža na zagrebački potres 2020. Dan nakon potresa internetski portali prenijeli su izjavu jednog korisnika Twittera koja je ubrzo postala viralna: „Da sam gledao film u kojem usred pandemije zvekne potres dao bi mu 3/10 na IMDB-u“. U drugim komentarima spominjalo se kako još samo nedostaju poplava i skakavci, a na Facebooku je organiziran „Doček Godzille u Zagrebu“. Apokaliptične slike praznih ulica tijekom lockdowna, zatim one katastrofalnih poplava, potresa i, naposljetku, odnedavno, olujnog nevremena, postale su dijelom naše zbilje i kolektivnog imaginarija. Jedno se čini sigurno: umjesto lošeg televizijskog programa, zbilja je počela oponašati obrasce filmova katastrofe ili, točnije, post-apokaliptične fikcije. A ako je to tako, postavlja se pitanje mogu li nam mehanizmi post-apokaliptične fikcije pomoći da bolje shvatimo našu trenutačnu zbilju.

U posljednjih godinu i pol dana kod nas je objavljeno više knjiga koje bi se na ovaj ili onaj način mogle svrstati u kategoriju post-apokaliptičnog. (Popis koji slijedi ni u kom slučaju nije i jedini mogući). To su Vremensko utočište Georgija Gospodinova (Fraktura, 2022., prev. Ksenija Banović), Jutarnja zvijezda Karla Ovea Knausgårda (Oceanmore, 2022. prev. Anja Majnarić), Radio noć Jurija Andruhovyča (Fraktura 2023., prev. Ana Dugandžić i Dariya Pavlešen), a od domaćih autora Kao pakao Ivice Ivaniševića (VBZ, 2022.), Druga Noina arka Josipa Mlakića (Fraktura, 2022.), te u određenom smislu i Mater dolorosa Jurice Pavičića (Stilus knjiga, 2022.). Naposljetku, tu su još dvije knjige Srećka Horvata, izvorno napisane na engleskom jeziku, koje se na filozofski i aktivistički način bave post-apokaliptčnim dobom u kojem živimo, obje u izdanju VBZ-a i prijevodu Dore Held: Poslije apokalipse (After the Apocalypse, 2022.) i Poezija iz budućnosti (Poetry from the future, 2023.). 

Vjerojatno ne treba čuditi što se svi ti pisci odjednom, naizgled istovremeno, svatko na svoj način, bave post-apokaliptičnim. Govoreći o svom romanu Vremensko utočište, u intervjuu koji je dao Modernim vremenima, Georgi Gospodinov izjavio je da se u posljednjih četiri ili pet godina moglo namirisati u zraku da se u vremenskom mehanizmu svijeta nešto rasklimalo, da vrijeme ne protječe na onaj način na koji smo navikli. Pandemija koronavirusa privremeno je ukinula budućnost kao horizont očekivanja, tijekom njezina trajanja nitko nije mogao razmišljati o životu poslije nje. Osim toga, u posljednje vrijeme više nego ikada shvaćamo da svijetu u budućnosti prijeti katastrofa globalnih razmjera nastavimo li i dalje bezobzirno iskorištavati njegove resurse. Poplave, uragani, šumski požari po mnogima su tek simptomi klimatskih promjena koje više nije moguće zaustaviti. Mnogi klimatološki stručnjaci i drugi znanstvenici slažu se da su danas prijetnje po svijet ozbiljnije no ikad i da bismo se kao društvo trebali pripremati za suočavanje s posljedicama globalnog kolapsa pa se tako rađaju nove znanstvene discipline poput „kolapsologije“ i „kolapsozofije“. 

U ovom novinarskom projektu u nizu od četiri članaka bavit ćemo se apokalipsom, ali njegov cilj nije ponuditi sveobuhvatne i konačne odgovore na složena društvena i ekonomska pitanja nego, temeljeći se na gore navedenim knjigama, istražiti čemu nas danas mogu poučiti post-apokaliptični narativi. U prvom članku pokušat ćemo shvatiti što bi to uopće bila apokalipsa i život poslije nje i kako nam može pomoći predodžba o mogućem kraju, u drugom se baviti pitanjem zaborava, u trećem onim što nam vizije o kraju govore o svijetu u kojem živimo,  a u četvrtom se zapitati što uopće možemo učiniti kako bi mogući kraj bio drukčiji. 

Foto: Pixabay; ilustracija: MV

Počnimo – od kraja. Ljudi kao smrtna bića teško se nose s bilo kakvom pomisli o kraju. Međutim, kao što piše Frank Kermode u knjizi Smisao kraja (The Sense of an Ending), kraj daje smisao našem postojanju. Neprestano usklađujući svoje fiktivne „početke“ i „krajeve“, čovjek stvara priče kojima pokušava dati smisao vlastitoj egzistenciji.

Čovjekovu maštu tako već odavna zaokupljaju i priče o kraju svijeta. Od Epa o Gilgamešu preko židovske i kršćanske apokalipse i srednjovjekovnih milenarističkih pokreta pa sve do naših dana, vizije o kraju svijeta nisu uključivale njegov konačni kraj, već stvaranje nekog novog svijeta na njegovim ruševinama. Stari se svijet smatrao nepopravljivo pokvarenim, a novi je bilo moguće izgraditi jedino ako ovaj prethodni bude potpuno uništen. Naposljetku, iako se u svakodnevnom govoru apokalipsa upotrebljava u značenju „kraja svijeta“, ona zapravo znači „otkrivenje“, navještaj  „novog neba i nove zemlje“, kao što kaže glasoviti stih Ivanova Otkrivenja (21.1.)

Mnoge apokalipse tako su se i dogodile, iščeznula su mnoga drevna carstva, nestajali su svjetovi i civilizacije. Po čemu se onda ovaj naš današnji post-apokaliptični narativ razlikuje od svih prethodnih? Po tome što nam danas, smatra Srećko Horvat u knjizi Poslije apokalipse, prijeti ono što njemački filozof Günther Anders naziva „apokalipsom bez kraljevstva“. Drugim riječima, beskrupulozno iskorištavanje resursa, klimatske promjene koje već izazivaju prirodne katastrofe neslućenih razmjera i mogućnost nuklearnog uništenja predstavljaju dosad nezabilježene prijetnje koje bi mogle dovesti do potpunog izumiranja čovječanstva i uništenja biosfere. Dakle, bez kraljevstva nebeskog i mogućnosti novog početka. Ili, kao što pjeva grupa Blue Oyster Cult u pjesmi This Ain't the Summer of Love s albuma Agents of Fortune (1976.): „This ain't the garden of Eden/ There ain't no angels above”. To zvuči vrlo mračno, ali, paradoksalno, smatra Horvat, moći ćemo nešto promijeniti tek ako prihvatimo da je takav kraj neizbježan, štoviše, ako pretpostavimo da se on u budućnosti već dogodio. To jest, jedino ako eshatološke prijetnje u obliku klimatskih promjena (tsunamiji, požari, otapanje ledenjaka) ili nuklearnih katastrofa (Hiroshima, Černobil, Fukushima) shvatimo kao „otkrivenja“, znakove koji nagovještaju kraj, koji znači i konačno uništenje svijeta, moći ćemo stvoriti pretpostavke da takav kraj i spriječimo.

Trenutno postupamo upravo suprotno, pravimo se kao da je sve u redu, nastavljamo zagađivati planet i uništavati njegove resurse zbog profita, to jest, kao što kaže engleska izreka, „živimo kao da sutra više ne postoji“. Pozivajući se na francuskog psihoanalitičara Octavea Mannnonija, Srećko Horvat u knjizi Poezija iz budućnosti takvo stanje naziva „fetišističkim poricanjem“. Klimatske promjene, pandemija i katastrofe u nuklearnim postrojenjima ne shvaćamo kao znakove koji bi nas naveli da se zapitamo kamo sve to vodi nego kao slučajne događaje koje čim prije pokušavamo normalizirati (dovoljno se prisjetiti sintagme „novo normalno“ koju smo naučili tijekom pandemije) ili ih pretvaramo u robu (kao primjer „komodifikacije“ apokalipse Horvat navodi tzv „post-apokaliptični turizam“, turističke posjete Černobilu ili drugim krajevima koje je pogodila neka katastrofa). Obuzima nas melankolija, svijest o tome da smo nešto izgubili, samo ne znamo što. Živimo kao da sutra doista više ne postoji, bolno svjesni da se nekad, iako nismo točno sigurni kad, kraj već dogodio, samo smo mi na to zaboravili.

U knjizi After the End James Berger tvrdi kako se tijekom dvadesetog stoljeća apokalipsa već dogodila (Drugi svjetski rat, atomska bomba, Holokaust) i nastavlja se događati, ali se mi nismo u stanju suočiti s neopisivim razaranjima koja su posljedica tih događaja pa ih potiskujemo kao neproživljenu traumu. Primjerice, mnogi gradovi do temelja razrušeni u Drugom svjetskom ratu poslije su obnovljeni točno onakvi kakvi su prije bili, čime je uklonjen bilo kakav dokaz o tome da se ondje bilo što dogodilo. O tome svjedoči naizgled nedužna opaska novinara u romanu Jutarnja zvijezda koji u razgovoru s prijateljima ovako opisuje svoj posjet Varšavi: „Ali nešto nije bilo kako treba, nešto je bilo čudno, nije bilo nikakva šarma ondje. Pa sam malo istraživao kad sam se vratio u hotel i saznao da je cijeli stari grad bio uništen u ratu, da su ga izgradili točno onako kako je prije izgledao.“ O zaboravu će biti više riječi u drugom članku iz ovog serijala.

S osjećajem da živimo „poslije kraja“ povezana je i činjenica da su krajem dvadesetog stoljeća utopijske ideologije kojima je cilj bio popraviti svijet doživjele poraz pa tako američki povjesničar Francis Fukuyama u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek (Hrvatska sveučilišna naklada, 1994., prev. Rajka Rusan Polšek) proglašava „kraj povijesti“ čija bi posljednja faza bila epoha liberalnog kapitalizma koji je tako, da parafraziramo poznatu Leibnizovu misao, ostao ne samo najbolji nego i jedini od mogućih svjetova. Ako je uistinu tako, onda budućnost doista više ne postoji i nalazimo se u vječnoj sadašnjosti kapitalističkog raja koji, kao što daje naslutiti naslovom svog romana Ivica Ivanišević, više izgleda „kao pakao“. 

A ako ne postoji budućnost, onda smo osuđeni neprestano ponavljati prošlost, kao u romanu Vremensko utočište Georgija Gospodinova. Vrijeme je ondje prestalo postojati, budućnost je „dokinuta“, svijetom vlada epidemija Alzheimerove bolesti, zemlje Europske unije na referendumima biraju desetljeća dvadesetog stoljeća u kojima žele živjeti, a na ulicama i trgovima gradova organiziraju se rekonstrukcije povijesnih događaja (kod nas su to možda bolje od ikoga saželi TBF u ona dva glasovita stiha iz Smaka svita: A u Saboru jutros isti debilizam/ Čiji je stari bija Ustaša, a čiji partizan). 

Foto: Pexels; ilustracija: MV

Želimo li se izvući iz te vremenske petlje i napokon krenuti dalje, možda bi nam pomoglo kad bismo našu zbilju doista zamislili kao post-apokaliptičnu fikciju. Post-apokaliptična fikcija pripovijeda o svijetu nakon neke katastrofe i o pokušajima preživjelih da osiguraju kontinuitet ljudske rase. Priča se uvijek odvija u okviru koji omeđuju dva kraja: prvi, koji je prouzročila neka globalna katastrofa i koji, kao što bi rekla grupa R.E.M, predstavlja „kraj svijeta kakav smo poznavali“ i drugi, onaj konačni, koji će se dogoditi ne uspiju li preživjeli u svom naumu da spase sebe i svijet. Na nama je da odlučimo koju ćemo ulogu preuzeti. Umjesto da igramo uloge potrošača u kapitalističkom društvu koji se vrte u začaranom krugu ponavljanja prošlosti, mogli bismo preuzeti ulogu „preživjelih“ koji u trenutnim okolnostima pokušavaju osigurati što bolji život za sebe i druge.

Upravo je to dvojba s kojom se suočava protagonist romana Ivice Ivaniševića Kao pakao. Novinara Igora, naime, nakon smrti očekuje izbor između vječnog života u sterilnom, konformističkom raju ili pobune koja sa sobom donosi mogućnost slobodnog, punokrvnog života izvan sustava, ali i prijetnju konačnom smrću.

Iako je, kao što piše Srećko Horvat ponovno se pozivajući na Günthera Andersa, kraj kao konačno uništenje „supraliminalan“, to jest nadilazi ljudsko poimanje, upravo takav kraj zamišlja Josip Mlakić u romanu Druga Noina arka. U njemu protagonisti nemaju nikakvu mogućnost djelovanja. Vrijeme kao da se vrti unatrag od trenutka neimenovane katastrofe koja je zadesila Zemlju pa sve do trenutka Božjeg stvaranja koji će istodobno biti i trenutak uništenja. Slično kao Anna Blume koja u romanu Paula Austera U zemlji posljednjih stvari (VBZ, 2005., prev. Petar Vujačić) skuplja stvari, Noa skuplja kosture umrlih životinja u posljednjem pokušaju da sačuva sjećanje na život.

S druge strane, Jurica Pavičić u svom romanu ne tematizira konačno uništenje čovječanstva nego rasap zajednice koji nam se dogodio u tranziciji. Još u Knjizi o jugu, Pavičić povijest juga, zapravo Dalmacije, vidi kao priču o nizu, mogli bismo reći „malih apokalipsa“: najprije je krajem 19. stoljeća propalo vinogradarstvo zbog najezde filoksere, potom industrija, a samo je pitanje vremena, piše Pavičić, kad bi se isto moglo dogoditi i turizmu. Kad u post-apokaliptičnom okruženju polurazrušene hale bivše tvornice PVC-a bude pronađeno tijelo ubijene djevojke, protagonisti romana Mater dolorosa poput preživjelih poslije neke apokalipse pokušavaju pronaći odgovor na pitanje postoji li još uvijek nešto što nas spaja kao zajednicu ili je, kao što je rekla Margaret Thatcher, doista istina da više ne postoji društvo nego samo pojedinci i njihove obitelji. 

Slično tomu, u romanu Radio noć Jurija Andruhovyča svjedočimo o postupnom povlačenju „društvenog“ iz svijeta. Nakon propasti revolucije protiv autoritarnog režima u domovini, nakon izgnanstva i niza osobnih poraza, glazbenik i politički emigrant Josip Rotski iščekuje kraj na nekom otočiću u Sjevernom moru na kojem vrijeme kao da je prestalo postojati.

U romanu Jutarnja zvijezda Karla Ovea Knausgårda, uz onaj Mlakićev možda najizraženije post-apokaliptičnom od svih navedenih, pojava nove goleme zvijezde na nebu pokreće niz neobičnih, natprirodnih događaja u sjeni kojih likovi preispituju svoje živote, svoje poglede na vjeru i moral. Granica između života i smrti postaje sve tanja. Jedan od likova, Egil, isprva dvoji kako protumačiti pojavu nove zvijezde jer „jutarnja zvijezda“ u Bibliji može biti bilo Krist bilo Lucifer. Budući da je ovo tek prvi dio u nizu od najavljenih pet romana, još ćemo pričekati na to kako je Knausgård zamislio onaj „konačni“ kraj.

„Drugačiji kraj svijeta je moguć“, grafit je, kako navodi Srećko Horvat u knjizi Život poslije apokalipse, koji se pojavio 2020. na zidu u Minneapolisu. Te riječi poslužile su i autorima Gauthieru Chapelleu, Raphaelu Stevensu i Pablu Servigneu za naslov njihove knjige (I drugačiji kraj svijeta je moguć, Planetopija, 2020., prev. Jasna Mati). U njima je sažeta sva ozbiljnost koju nose trenutne eshatološke prijetnje, ali i nada da se onaj najgori kraj još uvijek može izbjeći (o tome će biti više riječi u četvrtom dijelu ovog serijala). No zato je prije svega te prijetnje potrebno shvatiti ne kao slučajne događaje nego kao ono što jednom uistinu može dovesti do „apokalipse bez kraljevstva“. Pritom nam post-apokaliptična fikcija može biti od koristi, ali ne u smislu da se pitamo oponaša li doista zbilja post-apokaliptičnu fikciju nego da se ponašamo kao da danas uistinu živimo u post-apokaliptičnom vremenu, kao da naša zbilja jest post-apokaliptična. Već smo vidjeli kako narativni mehanizam post-apokaliptične fikcije podrazumijeva dva kraja. Kao prvi bismo mogli odabrati bilo što od sljedećeg: Drugi svjetski rat, Holokaust, atomske bombe, uragane, pandemiju Covida, globalnu recesiju, razvoj umjetne inteligencije. Odgovor na pitanje kakav će biti onaj drugi ovisi samo o nama. 
 

** Serijal tekstova Život poslije apokalipse objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem provedenog Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.