Fikcija svakako pomaže, jer direktno, sirovo iznošenje emocija nije baš najbolji oblik komunikacije, odnosno, fali nam riječi za predočavanje svih tih čudovišnih dimenzija. Fikcija daje pitkost i onim najtežim stanjima, zato fikcija komunicira i zato je fikcija ljekovita. Puno se lakše nositi sa fikcionaliziranim čudovištem, nego s onim neizraženim koji unutra radi tko zna što.

Puno razmišljam o priči, tražim način kako je ispričati, kako kreirati likove, slažem dijaloge, znam u sebi posvađati dva lika pa ih pustiti da se ispušu i pomire, jako puno istražujem mjesta na koja smještam radnju, a to zna trajati, kako kad... Za 'Hotel Wartburg' trajalo je nekoliko tjedana, a za 'Visoke trave' sedam godina.

Kad god govorimo o sebi, problem izvire iz predodžbe o "ja" kao o čvrsto utvrđenom entitetu, nečemu što je ili junak ili čudovište, međutim ono nije ništa drugo nego fikcija, priča koju pripovijedamo sami sebi (i drugima) a u kojoj nam nedostaju mnogi komadi "slagalice". "Ja" je nešto neuhvatljivo, uvijek u nastajanju, priča za koju ne znamo kako će završiti.

Jedno se čini sigurno: umjesto lošeg televizijskog programa, zbilja je počela oponašati obrasce filmova katastrofe ili, točnije, post-apokaliptične fikcije. A ako je to tako, postavlja se pitanje mogu li nam mehanizmi post-apokaliptične fikcije pomoći da bolje shvatimo našu trenutačnu zbilju.

U Hrvatskoj još uvijek prevladavaju 'konvencionalnije' metode promoviranja knjige i čitanja, tu i tamo jaći marketing rezerviran je samo za najveće uspješnice, ali neke osmišljenije marketinške kampanje još nismo vidjeli. Vrijeme je da kombinirano konvencionlanije metode poticanja čitanja u različitim dobnim skupinama s uobičajenim marketinškim metodama koje se primjenjuje u oglašavanju različitih...