Polemičara odlikuje heroizam, sposobnost da se hrabro suoči s drugima i da se istodobno drugi suoče s njime. To je onaj produktivni grčki 'polemos' (rat), koji je danas zamijenjen strahom, jer su oštri zastupnici političke korektnosti postali jako nekorektni – možeš dobiti po gubici i po karijeri ne samo od pojedinca, nego od cijele udruge, odnosno udruženih udruga koje se bore za određena prava.

Navala populističke self-help literature na svjetskom, pa i na našem tržištu, govori da je sudbina postala korisno poduzetništvo u kojem se nude razni naputci za poslovni ili osobni uspjeh na životnom tržištu sreće. Naravno da u tom korpusu tekstova postoji itekako stručna literatura, no čini se da je više one kojoj je svrha dobra zarada, a ne istinski lijek.

Svi današnji ušminkani tajkuni daju svojim zaposlenicima body i mind i spirit i soul, premda mnogi novinari nemaju ni privatnoga života, jer stalno moraju biti na standbyu, kao sluge, a ne kao gospodari svoga zanata.

Fikcija svakako pomaže, jer direktno, sirovo iznošenje emocija nije baš najbolji oblik komunikacije, odnosno, fali nam riječi za predočavanje svih tih čudovišnih dimenzija. Fikcija daje pitkost i onim najtežim stanjima, zato fikcija komunicira i zato je fikcija ljekovita. Puno se lakše nositi sa fikcionaliziranim čudovištem, nego s onim neizraženim koji unutra radi tko zna što.

Kad god govorimo o sebi, problem izvire iz predodžbe o "ja" kao o čvrsto utvrđenom entitetu, nečemu što je ili junak ili čudovište, međutim ono nije ništa drugo nego fikcija, priča koju pripovijedamo sami sebi (i drugima) a u kojoj nam nedostaju mnogi komadi "slagalice". "Ja" je nešto neuhvatljivo, uvijek u nastajanju, priča za koju ne znamo kako će završiti.