Živimo od krize do krize, čim se pojavi nova, već smo zaboravili onu prošlu. Živimo i prije i poslije apokalipse, cijelo vrijeme uronjeni u melankoliju koja nas poput utega oko nogu vuče prema dnu i onemogućava bilo kakvu pomisao da bi se nešto moglo promijeniti, da je moguć drugačiji kraj svijeta od ovoga prema kojem se trenutno krećemo.

Nakon svakog post-apokaliptičnog događaja gubi se nešto od staroga svijeta, nešto ostaje ne samo neiskazano nego i neiskazivo (sjetimo se samo koliko je teško mlađim generacijama objasniti kako je izgledao život prije mobitela ili Interneta). Svaka globalna kriza tako je bila apokalipsa u malom nakon koje smo nešto izgubili.