Život poslije apokalipse : O traumi i zaboravu

Foto: Pixabay; ilustracija: MV

Nakon što je u dobi od devetnaest godina pao s konja, Ireneo Funes, protagonist pripovijetke Jorgea Luisa Borgesa Funes, pamtilac (u zbirci Izmišljaji, prev. Milivoj Telećan), stekao je izniman dar – više ništa nije mogao zaboraviti. Ne samo što je do najmanje sitnice mogao upamtiti sve što je vidio, čuo ili pročitao nego je pamtio i svaku sekundu svakoga dana svoga života. No, taj dar imao je i svoju mračnu stranu – gubitak sposobnosti za apstraktno razmišljanje. „Moje je pamćenje, gospodine, kao kakvo smetlište“, žalio se Funes. Naime, budući da mu je pamćenje bilo savršeno, nije imao potrebe uspostavljati nikakve apstraktne veze među pojedinim „komadima otpada“ na tom smetlištu. Naprimjer, izmislio je poseban sustav označivanja brojeva u kojem bi brojke mijenjao imenima ili nasumičnim riječima, a ponekad i drugim brojkama. Tako bi „umjesto sedam tisuća trinaest rekao Máximo Pérez, umjesto sedam tisuća četrnaest, željeznica“, a „umjesto petsto rekao bi devet“. Osim toga, nastavlja Borges, gotovo da uopće nije mogao pojmiti opće, platonske ideje. Nije imao nimalo sposobnosti za apstraktno mišljenje: nije mu bilo jasno kako to da se opći naziv „pas“ koristi za istog psa viđenog postrance u tri i četrnaest i zatim sprijeda u tri i četvrt. 

Danas, s računalima u kojima se mogu skladištiti gomile podataka, svi smo mi pomalo nalik na Funesa. Naše kolektivno pamćenje postalo je poput kakva odlagališta otpada. Više ne znamo što bismo sa svim tim silnim podacima koji tvore povijest naše civilizacije. Kao što bi se reklo, od drveća više ne vidimo šumu. Gubimo emocionalnu povezanost sa sjećanjima koja tvore našu povijest. U prvom dijelu ovog serijala govorilo se o tome kako katastrofe koje nam se događaju (ratove, nuklearne i klimatske katastrofe) ne shvaćamo kao eshatološke prijetnje, kao moguća „otkrivenja“ koja upozoravaju na buduću katastrofu, nego tek kao slučajne događaje među kojima ne postoji nikakva međusobna veza, baš kao što ni Funes nije vidio vezu između istog psa viđenog u tri i četrnaest i u tri i petnaest. U ovome će biti riječi o post-apokaliptičnoj traumi, nostalgiji za prošlošću i zaboravu te o tome može li nam i kako književnost pomoći da se snađemo u post-apokaliptičnom svijetu. 

U knjizi After the End James Berger povijesnim događajima poput Drugog svjetskog rata, Holokausta ili nuklearnih bombi u Hiroshimi i Nagasakiju pripisuje apokaliptičan karakter jer su prema razmjerima okrutnosti i razaranja koje su izazvali jasno podijelili povijest na „prije“ i „poslije“. Sjećanja na njih toliko su nepodnošljiva (sjetimo se, apokalipsa je „supraliminalna“, to jest, nadilazi ljudsko poimanje) da ih potiskujemo kao neproživljenu traumu. Normaliziramo ih, pretvaramo ih u robu, u filmove i serije na Netflixu, a zapravo sve više gubimo emocionalnu povezanost s njima. Zanimljivo je da Berger navodi kako je jedan od simptoma te neprerađene traume devedesetih godina prošlog stoljeća bila poplava razgovornih emisija različitih vrsta (talk-showova) u kojima su sudionici izlagali najintimnije dijelove svojih života neprestano govoreći o vlastitim traumama a da se zapravo nikad s njima ne bi istinski suočili. U romanu Vremensko utočište Georgi Gospodinov zamišlja kako se, dok se svijetom širi epidemija Alzheimerove bolesti, po ulicama i trgovima gradova organiziraju rekonstrukcije velikih bitaka i drugih povijesnih događaja, čime se neprestano ponavlja trauma, dok njezin izvor, događaj koji ju je uzrokovao, istovremeno ostaje sve dalje i dalje od kolektivne svijesti. Drugim riječima, kao što zaključuje Dereck Daschke u poglavlju priručnika The Oxford Handbook of Apocalyptic Literature posvećenom traumi, traumatski događaj prisiljava prošlost da ostane u sadašnjosti i budućnost nije moguća sve dok se on ne prepozna i integrira u novi život.

Još jedna vrsta „rekonstrukcije“ kojom se izbjegava suočavanje s povijesnim traumama jest ona doslovna, građevinska, koja se odnosi na obnavljanje starih srednjevjekovnih gradova razrušenih u Drugom svjetskom ratu koji su poslije toga obnovljeni kao da se ondje ništa nije dogodilo. Njemački filozof Günther Anders, kako navodi Srećko Horvat u knjizi Poslije apokalipse, gledajući iz svog egzila u New Yorku 1943. fotografije razrušenih europskih gradova zabilježio je u svom dnevniku kako bi barem jedna od tih ruševina trebala ostati sačuvana kao spomenik katastrofi. Zarobljeni u vječnoj sadašnjosti, hodamo obnovljenim ruševinama suvremenog svijeta tragajući za onim svijetom „prije“ koji nam ostaje nedostupan. Tako protagonist romana Nevjerni otac Antonija Scuratija šeće milanskim trgom na kojem je obješen Mussolini tražeći točno mjesto na kojem se to dogodilo i zaključuje: „Ne nalazim ama baš ništa. Nema tragova, nijedne stope. Ni u jednom drugom dijelu zemlje prošlost nije izbrisana kao ovdje“ (prev. Ana Badurina). 

Pa ipak, posljednjih godina svjedoci smo pokušaja da se prošlost vrati u prostor iz kojeg je izbrisana. Ondje gdje je ostavila prazninu, sada se vraća u obliku ispupčenja – u obliku „kamena spoticanja“. Riječ je o betonskim kockama 10 x 10 centimetara na kojima se nalaze mjedene ploče s imenima i datumima rođenja žrtava nacističkog progona. Te kocke, „ti portali u stvarni svijet“, kako ih naziva Srećko Horvat u knjizi Poezija iz budućnosti, postavljaju se ispred kuća i na mjestima s kojih su nacističke žrtve bivale odvedene u logore. Začetnik ideje bio je njemački umjetnik Gunter Demnig, prvi kamen postavljen je 1996., a danas ih ima više od 75.000 u više od 1200 gradova i mjesta širom Europe. U Hrvatskoj su prva dva postavljena 2013. u Osijeku i Rijeci, a danas ih, prema podacima dostupnim na Internetu, još ima u Zagrebu, Čakovcu, Prelogu i Koprivnici. Iako naizgled tek simboličan čin, postavljanje kamena spoticanja ima vrlo praktičnu svrhu. Kad postanemo svjesni da hodamo istim prostorom kojim su hodale žrtve, naši će se koraci susresti s njihovima. A kad se spotaknemo o neki od tih kamena, smatra Horvat, važno je da shvatimo da ne živimo u paralelnim stvarnostima, nego u jednoj koju svi dijelimo. I tada će povijest napokon dobiti svoje „prostorno utočište“.

Ovako odsječeni od prošlosti, dok je budućnost, kako piše Gospodinov u svom romanu, „dokinuta“, a sadašnjost nalik na besmislen Funesov matematički niz u kojem se gomilaju nasumične brojke i riječi, i nije toliko čudno da nas obuzima nostalgija. Američki sociolog Kai Erikson u knjizi A New Species of Trouble: Explorations in Disaster, Trauma and Community kolektivnu traumu definira kao udar na osnovno društveno tkivo koji oštećuje veze među ljudima i uzrokuje gubitak osjećaja zajednice. Nostalgija bi se tako, tvrdi Fred Davis u knjizi Yearning for Yesterday, mogla shvatiti kao odgovor zajednice na kolektivnu traumu. Osjećaj nostalgije kod društvenih skupina javlja se kad im se učini da im je ugrožen kontinuitet identiteta, kao u doba kriza, velikih društvenih i ekonomskih promjena, ratova. Nostalgija je, prema Davisu, pokušaj je našeg uma da prida smisao sadašnjosti, a do neke mjere i budućnosti.

U romanu Vremensko utočište Gospodinovljev protagonist Gaustin otvara klinike za oboljele od Alzheimerove bolesti u kojima uređuje sobe u stilu različitih desetljeća dvadesetog stoljeća kako bi im pomogao da održe dodir sa samima sobom iz tog vremena. Za Gospodinova nostalgija, međutim, nije tek žal za nekim, tobože boljim, prošlim vremenima, a osobito ne u političkom smislu. „Najopasnije je kad pojedini političari počnu zloupotrebljavati kolektivne nostalgije“, izjavio je Gospodinov u razgovoru za Moderna vremena. Došavši u sobu uređenu u stilu određenog desetljeća, oboljeli neće samo dobiti priliku prisjetiti se samoga sebe iz nekog drugog vremena, već i, okružen namještajem, posterima i predmetima specifičnim za određeno doba, ponovno postati dijelom zajednice onih koji su tada bili mladi. Vremensko utočište tako možemo čitati kao kritiku kapitalističkog duha individualizma („Da, slaže se Gaustin, bilo bi bolje da su, umjesto Defoea, čitali Donnea“), ali i kao nostalgiju za izgubljenom zajednicom koja je izražena u Audenovom stihu „We must love one another or die“ koji se u romanu ponavlja poput refrena. O nostalgiji i njezinom subverzivnom potencijalu bit će više riječi u četvrtom nastavku ovog serijala. 

Dante i rijeka Leta, Gustave Doré

Kad bi prema grčkoj mitologiji duše umrlih dospjele u Had, bile su prisiljene piti iz Lete, rijeke zaborava, kako bi zaboravile sve iz prethodnih života prije nego što će se reinkarnirati. Svaki traumatski događaj u prvom je trenutku pomalo nalik na smrt, nakon čega nam se čini kao da smo se probudili iz nekog sna. To jest, kao što piše Dereck Daschke u priručniku The Oxford Handbook of Apocalyptic Literature, nakon traume, u procesu nalik na inicijaciju, događa se smrt i ponovno rođenje identiteta. 

Mnoge post-apokaliptične fikcije stoga i počinju prizorom protagonista koji su bude nakon dubokog sna pokušavajući shvatiti u kakvom su se to svijetu probudili. Slučaj je to, primjerice, s likom oca iz romana Cesta Cormaca McCarthyja koji se nakon noćne more budi u mraku usred hladne šume tražeći bilo kakav tračak svjetla. Slično tomu, Noa u romanu Josipa Mlakića Druga Noina arka budi se u tami svoje kolibe i pali svijeću. Naposljetku, Igor, protagonist romana Kao pakao Ivice Ivaniševića, budi se u nepoznatoj sobi za koju nije siguran je li bolnička ili hotelska. Kad se napokon snađe, shvati da se nalazi u nekakvom prihvatilištu za umrle duše u raju koji mu sve više počinje naličiti na koncentracijski logor i uskoro se s grupicom istomišljenika odlučuje na bijeg. 

Međutim, svijet nakon katastrofe više nije onaj isti, nepoznat je i surov i valja ga iznova otkriti. Toga su svjesni otac i sin u romanu Cormaca McCarthyja dok putuju pustim američkim cestama, toga je svjestan Noa koji obilazi krajolik opustošen katastrofom, a toga je svjesna i družina iz romana Kao pakao jer, uskoro im postaje jasno da ne znaju kamo bi krenuli. U novom svijetu nema nikakvih orijentira, nema poznatih strana svijeta. Međutim, u pomoć im priskače sjećanje iz starog svijeta, netko se prisjetio starog filmskog klasika sa Steveom McQueenom Veliki bijeg snimljenog prema istoimenoj knjizi Paula Brickhilla o bijegu iz nacističkog logora za vojne zarobljenike. Iako im film nije doslovno pomogao da pobjegnu, ipak im je usporedba s filmom pomogla da sami sebi objasne u kakvom se svijetu zapravo nalaze.

Šećući šumom u kojoj pronalazi sve više životinjskih trupala, Noa u romanu Druga Noina arka postaje svjestan da postupno zaboravlja imena biljaka. Jezik se povlači iz svijeta pogođenog katastrofom jer, kao što podsjeća Srećko Horvat u knjizi Poslije apokalipse, uništenje biosfere istodobno je i uništenje semiosfere. U dodatku knjige koji donosi razgovor koji je vodio s Horvatom, Gael García Bernal postavlja mu pitanje koje se odnosi upravo na to kako obnoviti jezik i vratiti značenje riječima. Horvat mu odgovara kako se za značenje valja izboriti i kako uporabom znakova i jezika, dajući nova značenja možemo stvoriti bolji svijet. Ne ulazeći u detalje, Horvat iz svog aktivističkog kuta gledanja kao primjer stvaranja novih narativa navodi Zapatiste (kojima se više bavi u knjizi Poezija iz budućnosti). 

S druge strane, ne treba zanemariti ulogu koju u stvaranju tih narativa može imati umjetnost, to jest književnost. Od književnosti, doduše, ne treba očekivati gotova rješenja, upute koje će nam pomoći da izađemo iz krize ili se vratimo u svijet prije katastrofe (rata, Covida, financijske i klimatske krize) jer on više ne postoji. Ali, ako nas već ne može vratiti onamo, književnost nam barem može pomoći da se sjetimo onoga što smo zbog post-apokaliptične traume zaboravili, a to je odakle smo došli. Tako će prazninu koju je ostavila izbrisana prošlost na milanskom trgu u Nevjernom ocu popuniti tri sveska sage o Mussoliniju koje je Scurati poslije napisao, a uskoro se spremaju i četvrti i peti. 

Baš kao ni za družinu u romanu Kao pakao, književnost ni za nas nije mapa koja će nam pokazati kako točno pobjeći iz logora, ona nam tek pomaže da shvatimo, da se sjetimo da je svijet u kojem živimo možda manje nalik na raj a više na logor, ona nas podsjeća na ono što smo zaboravili – da je uopće moguće pobjeći iz njega, da je drugačiji svijet (ili kraj svijeta) uopće moguć. Radije no mapa koja će nas odvesti do mjesta na kojem je zakopano blago, književnost je više nalik na kamen na putu koji nas, svaki put kad se o njega spotaknemo, podsjeća tko smo. 
 

** Serijal tekstova Život poslije apokalipse objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem provedenog Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.