O djeci i knjigama – Nizozemska
Moj posjet Amsterdamu, poklopio se s Tjednom dječje knjige, tradicionalnom književnom manifestacijom koja se u Nizozemskoj održava svakog listopada u zadnjih pedesetak godina. Tom prigodom najbolje knjige za djecu po izboru stručnog i dječjeg žirija (jedna u svakoj kategoriji) dobivaju nagradu Književno pero te bivaju istaknute u svim knjižarama (u izlozima i na pultu uz blagajnu, te još ponegdje u prostoru knjižare), a pisci nagrađenih romana (ali i autori drugih popularnih naslova) gostuju po knjižarama gdje potpisuju svoje knjige. Uz svaku kupnju, čitatelji dobivaju na poklon i roman koji su, specijalno za Tjedan dječje knjige, napisali i ilustrirali vodeći nizozemski autori. Svakom piscu i ilustratoru velika je čast (a pretpostavljam i dobar izvor prihoda) biti odabran za ovaj nacionalni projekt kojem je cilj popularizacija nizozemskih autora, knjige i čitanja među djecom i mladima. Ako uz sve navedeno dodam kako je u Nizozemskoj ponovno u modi kupovina knjige kao rođendanskog poklona, čini se kako je situacija s knjigom i književnošću za djecu i mlade u Nizozemskoj idealna.
KNJIŽARE, KNJIGE I PISCI
Grubzonovo dijete
Iako u Amsterdamu postoji samo jedna knjižara koja je specijalizirana za prodaju knjiga za djecu i mlade, dječji odjeli svih knjižara diljem Nizozemske nude velik izbor i romana i slikovnica i stripova namijenjenih najmlađima. U pitanju je ili domaća, nizozemska literatura ili prijevodna (kao i svugdje u svijetu, pretežno anglosaksonska). Kad je riječ o prodaji, odnos domaćih i inozemnih autora je izjednačen, 50% – 50%. Što se postotka prodaje po dobi čitatelja tiče, uvjerljivo se najbolje prodaju slikovnice (tzv. kategorija od 0 do 4 godine) među kojima, kao i u Hrvatskoj, apsolutni hit predstavljaju slikovnice o Grubzonu/ the Gruffalo, engleske spisateljice Julie Donaldson i ilustratora Alexa Scheffera. Što je dob čitatelja kojem je namijenjena knjiga viši, to je prodaja slabija. Uz slikovnice (koje svojim mališanima najčešće kupuju roditelji), djeca između 8 i 12 godine, najviše čitaju knjige javnih osoba (za današnje klince javne osobe nisu glumci, pjevači, TV voditelji i nogometaši kako sam u prvi tren pomislila, već – youtuberi!). Svaki youtuber koji objavi knjigu za djecu, ima osiguranu veliku čitateljsku publiku, a samim tim i osiguran velik tiraž.
Druga vrsta literature koju u Nizozemskoj mladi sve više prate jesu književni tekstovi fanova određene knjige. Na primjer, ako pripadate obožavateljima Harryja Pottera i napišete roman (ili čak cijeli serijal) o tome što se još događalo s Harryjem Potterom osim onoga što je gospođa Rowling napisala i objavila, možete biti sigurni da vam je čitateljska publika zagarantirana.
Treća kategorija knjiga koja ima sve više poklonika jesu slikovnice o „različitosti“, među kojima najviše interesa izazivaju one koje govore o spolnoj ili rasnoj različitost. Budući da značajan broj današnjih stanovnika Nizozemske potječe, barem jednim svojim genom, od predaka koji su došli iz jedne od zemalja bivših nizozemskih kolonija, sve se češće pišu knjige čiji su glavni junaci tamnoputi mališani s Jave, Bornea, Sumatre… Do skora (a ponegdje i do današnjih dana) u nizozemskim se školama o dobu kolonijalizma učilo kao o „zlatnom dobu“ Nizozemske. Sada se o tom vremenu govori kao o velikoj sramoti nizozemskog naroda koja zaslužuje javne isprike potomcima domaćeg stanovništva bivših kolonija. Sve je veći broj autora podrijetlom iz bivših kolonijalnih zemalja koji nalaze svoj prostor na suvremenoj književnoj sceni Nizozemske. Samim tim sve je više knjiga (i za djecu i za odrasle) koje govore o rasnoj i kulturološkoj različitost iz sasvim novog ugla.
LEKTIRA
Školska lektira u nizozemskim intelektualnim krugovima smatra se zastarjelim modelom razvoja čitateljske kulture kod djece i mladih. Ipak, lektira je i dalje prisutna u nizozemskom školstvu, ali na potpuno drugačiji način nego u Hrvatskoj. Postoji veoma širok popis literature (nekih pedesetak naslova) isključivo nizozemskih autora (da da, na popisu nema ni bajki braće Grimm, ni Pipi duge čarape ni Pinokija ni Petra Pana) od kojih su djeca dužna pročitati jedan (1) naslov godišnje. Kao ni kod nas, ni u Nizozemskoj djeca uglavnom ne vole čitati knjige koje moraju, pa makar se radilo i o jednoj jedinoj knjizi godišnje.
ŠKOLSKE KNJIŽNICE
U svakoj osnovnoj i srednjoj školi postoji knjižnica, ali ne postoji – školski knjižničar! U nekim školama, učitelji i profesori su ti koji sa svojim razredom odlaze u školsku knjižnicu i zadužuju knjige učenicima. U drugim školama to rade – roditelji volonteri. Mnogi od nas koji su imali tu sreću (ili nesreću) vidjeti knjižni fond hrvatskih školskih knjižnica, primijetili su kako se na njihovim policama u 99% slučajeva nalazi lektira i samo lektira i ništa drugo nego lektira (uglavnom su to knjige kupljene prije dvadesetak i više godina, u izdanju dva do tri najveća hrvatska nakladnika, pa slabi poznavatelj suvremene književne scene za djecu može brzopleto zaključiti kako se u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina ništa nije ni pisalo). Što onda Nizozemci imaju na policama svojih školskih knjižnica, ako im djeca moraju čitati samo jednu knjigu godišnje?!? Lijepa vijest jest da se u školskim knjižnicama u Nizozemskoj (usprkos tome što nemaju školske knjižničare!) nalaze recentni naslovi i nizozemskih i inozemnih autora za djecu i mlade! Svake godine, školske knjižnice pune se novim romanima, stripovima i slikovnicama. Sve škole od države dobivaju fond koji ulažu, između ostalog, i u knjižnice. No i roditelji (naročito u tzv „boljestojećim kvartovima“) daju svoj financijski doprinos školama kako bi njihova djeca mogla čitati knjige, ići u kazališta, na izložbe i na izlete. Ravnatelji su ti koji upravljaju novcem i ulažu ga u školu i kulturne aktivnosti.
Još jedna zanimljivost (koja će našim knjižarama biti posebno interesantna) jest ta da škola sklapa ugovor s knjižarom koja se obvezuje redovito popunjavati fond školske knjižnice. Škole se ne miješaju u odabir naslova koje će se naći na policama njihove knjižnice, već to prepuštaju profesionalcima, u ovom slučaju – knjižarima!
POTICANJE ČITANJA
Ako lektira nije način na koji se u Nizozemskoj razvija ljubav prema čitanju, što onda jest? Postoje različite metode. Uz knjigama bogato opskrbljene školske knjižnice, u nekim školama učenici donose od kuće svoje rabljene knjige i razmjenjuju ih za rabljene knjige drugih učenika. (Koliko knjiga donesu, toliko mogu i uzeti). Ali što je s onim učenicima koji nemaju svoje kućne biblioteke? Onima koji nemaju što donijeti, a samim tim ni odnijeti kući? (A to su u pravilu djeca koja dolaze iz siromašnijih, često migrantskih, obitelji). I tome su u Nizozemskoj doskočili! U nekim školama učenici dobivaju bon s kojim mogu otići u kvartovsku knjižaru i kupiti knjigu. Besplatno! Škola je ta koja plaća knjigu. Djeca i njihovi roditelji ne moraju dati ni centa. Na taj način pokušava se postići ravnopravnost između djece, bez obzira na financijsko stanje i čitalačke afinitete njihovih roditelja. Gostovanja pisaca također su jedan od vidova populariziranja knjige, a tu je i gore spomenuti Tjedan dječje knjige kada je knjiga u fokusu svih školskih aktivnosti. U svim nabrojanim modelima poticanja kulture čitanja, i gradske knjižnice čine bitan faktor. No za jednako važnu promidžbu kulture kupovine knjiga, ključna je veza između škola i knjižara.
JAVA BOOKSHOP
U dijelu Amsterdama koji nosi naziv po jednoj od bivših nizozemskih kolonija, Javaplain, nalazi se mala obiteljska knjižara Java Bookshop. Jedna od tri vlasnice, Lisa Fase, zaljubljenica je i velika poznavateljica upravo književnosti za djecu koju je i diplomirala (studij književnosti za djecu i mlade postoji na samo jednom od mnogobrojnih nizozemskih univerziteta). Prije trinaest godina, nakon vremena koje je provela radeći kao profesorica u školi, gospođa Fase se upustila u avanturu otvaranja svoje vlastite knjižare! Skupa sa sestrom i prijateljicom, uz simboličnu financijsku pomoć države (koja potpomaže prve korake žena poduzetnica) zakupila je prostor u tad (a i sad) nimalo prestižnom dijelu grada u kojem su troškovi najma i režija bili (i ostali) znatno niži nego u drugim, više centralno orijentiranim kvartovima. Iako su u početku prijatelji i rodbina triju novopečenih knjižarki sumnjali u mudrost njihovog poslovnog poteza otvaranja knjižare u četvrti koju čini uglavnom migrantsko stanovništvo koje, osim nižih primanja ima i slabije znanje nizozemskog jezika, Java Bookshop i obližnja gradska knjižnica postali su književni epicentar ove četvrti.
Najnovijim poskupljenjem knjiga (prosječna cijena jedne knjige vrti se oko 20 eura, a cijena slikovnica penje se i do 35 eura) roditeljima slabijih platežnih moći teško je izdvojiti toliki novac. No ne i nemoguće. Od slikovnica u Java Bookshop najviše se traže i kupuju slikovnice koje govore o „različitosti“, točnije o djeci koja dolaze iz drugih kultura. Sasvim logično, ako uzmemo u obzir da većinu kvartovske populacije čine stanovnici koji i sami dolaze iz drugih kultura. No, iako danas „različitost“ ima pozitivan predznak, gospođu Fase rastužuje inzistiranje na različitosti koje je u Nizozemskoj uzelo maha. Princeze su princeze, objašnjava mi, bile one bijele,crne ili žute kože i trebale bi sve stajati na polici s knjigama o princezama. No upravo kupci knjiga o „različitosti“ inzistiraju da se knjiga u kojoj je glavna junakinja npr. tamnoputa princeza s Jave, stavi na policu s knjigama o „različitosti“, i tako odvoji od svojih bjeloputih kolegica. Razgovor skrećemo na prodaju knjiga i u drugoj knjižari koju su u međuvremenu otvorile ove tri sjajne žene (i same princeze, sigurna sam u to!). U drugoj knjižari, situacija s prodajom je znatno bolja. Na boljoj lokaciji u četvrti gdje žive obitelji s višim primanjima više se i kupuje.
Osim što radi u svoje dvije knjižare (sjedila je za pultom i prodavala knjige kada sam ušla), Lisa Fase obilazi škole i drži radionice na kojima djecu upoznaje s različitim književnim žanrovima i tako ih pokušava zainteresirati za čitanje dnevničke literature, poezije, bajki... Uz sve nabrojano, nabavlja i knjige za deset školskih knjižnica, što poprilično puni njezin knjižarski budžet.
Usprkos velikom entuzijazmu i još većem radu i trudu, gospođa Fase priznaje da mladi u Nizozemskoj sve manje čitaju. Počevši od njezinog sina tinejdžera. Niti jedna strategija promicanja čitanja ne može izvojevati pobjedu nad mobitelima, kompjuterima, i užurbanim stilom života u kojem rijetko tko ima vremena i volje za tihe sate uz knjigu. Pitam je koja je bila njezina najdraža knjiga dok je bila tinejdžerica. Sa žarom u očima odlazi do police i pokazuje mi knjigu „De brief voor de koning“, nizozemske autorice Tonke Dragt (rođene u Indoneziji) koja je proglašena najboljom nizozemskom knjigom za mlade u drugoj polovici dvadesetog stoljeća (knjiga koja je objavljena davne 1961. godine tek je u 21. stoljeću prvi put prevedena na engleski jezik, a 2022. godine objavljen je i njezin hrvatski prijevod „Pismo za kralja“ u izdanju nakladničke kuće Znanje). Nakon više nego ugodnog razgovora, pozdravljamo se i ja izlazim iz knjižare i nastavljam hodati ulicom prolazeći pokraj kineskih dućana, turskih slastičarnica i voćarni u kojima se nadvikuju Indijci. Povremeno pokraj mene prođe žena u hidžabu. Ili Afrikanac za kojim ostane lebdjeti dim marihuane. Šarolik je i pun živosti Javaplain. U njemu ima mjesta za sve, pa i za knjige.
Svi mi volimo priče. Možda knjiga i nestane, ali priča neće nikada, ponavljam u sebi riječi kojima me je ispratila nizozemska knjižarka. Lisa Fase je u pravu. Ono što nam je svima zajedničko, bez obzira odakle dolazimo i gdje trenutno i kako živimo jest – priča. A priča se priča na različite načine. Neke od kultura su je zapisale i ukoričile, a neke je radije nastavljaju pričati kroz pjesmu, ples, kazalište. No i ta, nekad nepremostiva kulturološka razlika, nestaje. I to upravo zahvaljujući djeci i mladima koji su, bez obzira na svoje podrijetlo, jezik, boju kože, novčano stanje u obitelji, svi skupa prihvatili novi medij. Knjiga možda i nestane. Ali priča će ostati. Nekada davno, priče su se pričale dok su ljudi biti okupljeni oko vatre, a sad se slušaju u virtualnom zajedništvu uz svjetlo ekrana. Situacija ni u kom slučaju nije – crna.
Čitaj: O djeci i knjigama – Srbija
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.