O djeci i knjigama – Srbija
MEĐUNARODNI DAN DJETETA
S najpopularnijom srpskom književnicom za djecu, Jasminkom Petrović, našla sam se odmah nakon njezinog povratka iz Zagreba gdje je na Interliberu predstavljala svoj najnoviji roman za mlade „Leto kada sam naučila da letim“, po kojem je snimljen dugometražni igrani film (na Hvaru) koji je bio i na repertoaru Pulskog filmskog festivala. Pitam je zna li da smo se našle upravo na Svjetski dan djeteta (20. studenoga). Nije znala. Nisam ni ja, sve dok tog jutra nisam prošla pokraj knjižare Vulkan na čijem je izlogu stajao vidno istaknut natpis da se povodom Svjetskog dana djeteta sve knjige za djecu mogu kupiti s popustom od 20 posto. Komentiram kako mi se čini licemjernim slaviti nekakav „svjetski dan djeteta“ u vremenu kada svakodnevno gledamo ratne prizore u kojima najviše stradavaju upravo djeca, a i u zemljama u kojima je mir sve je veća otuđenosti između djece i odraslih. Jasminka me razuvjerava. Neka se makar taj dan svi sjete djece i naprave nešto njima u čast, kaže i dodaje kako su književni susret ili popust na dječje knjige, u tom kontekstu, nešto što svakako treba pozdraviti.
U opuštenoj atmosferi jednog od beogradskih kafića (uz čaj od smokve!), razgovaramo o brzom ritmu života koji je zahvatio i nas umjetnike – pisac u Srbiji mora istovremeno biti i svoj vlastiti menadžer, i PR, i fotograf, i knjigovođa, komentira Jasminka i primjećuje kako je tek s filmom „Leto kada sam naučila da letim“ shvatila kako, za razliku od književne industrije, u filmskoj mašineriji svatko ima svoj točno određeni posao, pa je pravi odmor biti „samo“ autor knjige i ići na press konferencije a posao PR-a, fotografa i mnoge druge, prepustiti profesionalcima.
Kao „spisateljica na terenu“ koja je u zadnjih dvadeset godina posjetila iznimno velik broj osnovnih i srednjih škola (vjerujem kako je brojka o 1000 književnih susreta davno premašena), Jasminka primjećuje kako su djeca u Srbiji sve zatvorenija u sebe, sve manje navikla na živu književnu riječ i dijalog. Sve se češće prvo susretnem s potpuno odsutnim pogledom učenika, naročito tinejdžera. Pogledom koji govori – Koja je sad ova? Sigurno još jedan smarač! – priča mi i dodaje kako treba uložiti sve više truda i vlastite energije da bi djecu izvukla iz tog stanja apatije, zainteresirala ih za knjigu i uvukla u razgovor. Što joj uvijek uspije, tako da se književna druženja, upravo na inzistiranje publike, svaki put oduže. Kad se djeca opuste razgovaramo o svemu, ali u početku su na distanci. To je danas mnogo češći slučaj nego prije desetak i više godina. Zbog toga Jasminka uvijek javno ističe svoje veliko divljenje prema učiteljima i knjižničarima smatrajući ih najvažnijom sponom između svijeta odraslih i svijeta djece.
„SAMO“ PISAC ZA DJECU
U Srbiji ne postoji društvo pisaca za djecu i mlade. Nije ga nikada ni bilo. Ne znam je li se situacija promijenila, ali prije par godina (kada je Jasminka Petrović zatražila članstvo u jednom od dva društva književnika Srbije) pisac koji je pisao isključivo za djecu i mlade nije mogao postati član društva književnika. Ma koliko knjiga imao. Ma kolike tiraže te knjige dostizale. Gledam je u nevjerici, ali mi Jasminka potvrđuje. Iako je renomirana spisateljica, ne samo u Srbiji već joj se knjige objavljuju diljem svijeta, to nije bilo dovoljno da bi dobila i profesionalni status književnice. Koji nema ni danas! Šutim i razmišljam kako bi prošli pisci za djecu u Hrvatskoj da nisu prije dvadeset godina osnovali Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (za koje treba zahvaliti prvenstveno Silviji Šesto, Ratku Bjelčiću, Želimiru Hercigonji i Robertu Mlinarcu. Oni su prvi potegli. Mi ostali smo ih u tome samo podržali). U Srbiji takve inicijative (pisaca koji bi potegli) još uvijek nema.
No, Jasminka je optimist. Vjeruje da će se i u Srbiji situacija promijeniti. Uostalom, od 2015. u školsku lektiru su nakon Jove Jovanovića Zmaja, Desanke Maksimović, Branka Ćopića, Dušana Radovića, Arsena Diklića, konačno ušli i srpski pisci novije generacije (iako su mnogi od njih već proslavili svojih okruglih 50) što je pokazatelj pozitivnih promjena. Rastajemo se uz prijateljski zagrljaj, a Jasminka već sutradan leti za Ljubljanu gdje ima promociju slovenskih izdanja svojih knjiga.
LEKTIRA
Dejan Aleksić, Uroš Petrović, Vesna Aleksić, Jasminka Petrović (zanimljivo je da iako Dejan i Vesna, te Uroš i Jasminka imaju ista prezimena, nisu ništa u rodu) Igor Kolarov, Ljubivoje Ršumović, samo su neka od imena čije knjige kao obaveznu lektiru čitaju djeca u Srbiji. No još je zanimljivije kako „Ježeva kućica“ Branka Ćopića nije u lektiri! Na moje neizmjerno čuđenje kako je to moguće, dobila sam sasvim logičan odgovor: Budući da je riječ o relativno kratkom tekstu, „Ježeva kućica“ se nalazi u svim čitankama, tako da ga zna svako dijete u Srbiji. (Od knjiga Branka Ćopića u lektiri su „Doživljaji mačka Toše“ i „Orlovi rano lete“). Za razliku od Hrvatske, gdje se u čitankama nalaze mahom književni tekstovi koje priređivači udžbenika preuzimaju iz književnih časopisa za djecu (nećemo sad o autorskim pravima, niti o tome da se većina dječjih književnih časopisa u Hrvatskoj u zadnjih par godina ugasila), priređivači udžbenika u Srbiji preuzimaju tekstove za čitanke i udžbenike isključivo iz knjiga (pa samim tim rješavanje autorskih prava preuzimaju na sebe izdavači) jer književnih časopisa za djecu u Srbiji baš i nema, ako se ne računa legendarni Politikin Zabavnik, no on spada u sasvim drugu kategoriju časopisa (koji, uz nagradu Neven i nagradu Zmajevih dečijih igara, dodjeljuje jednu od najprestižnijih književnih nagrada u Srbiji, nagradu Politikinog Zabavnika).
Poučena saznanjem da djeca u Nizozemskoj i Francuskoj za lektiru imaju isključivo knjige nizozemskih tj. francuskih pisaca, raspitujem se što još djeca u Srbiji čitaju za lektiru. Od autora su zastupljeni Grigor Vitez, braća Grimm, Andersen, Puškin…a od književnih junaka Pipi duga čarapa, pčelica Maja, čarobnjak iz Oza, Heidi, Alisa u zemlji čuda… Sve jedna knjiga ljepša od druge, pomišljam zadovoljno, sjećajući se kako sam kao dijete (a i kao odrasla) uživala čitajući ih.
No, kakav je stav današnje djece prema lektiri? Postoji li, kao i u Hrvatskoj, odbojnost učenika prema čitanju onoga što moraju? Problem s lektirnim naslovima je taj što mnogi izdavači štampaju knjige koje nemaju „pauzu“, objašnjava mi poznata srpska ilustratorica Maja Veselinović, uzimajući za primjer svog desetogodišnjeg sina. Čim ugleda gusti tekst, on gubi interes za čitanje. Treba stavljati naslove, podnaslove, odvajati poglavlja, u podnaslovima većim slovima pisati o čemu će se u tom poglavlju raditi. Treba vizualno olakšati čitanje novim generacijama djece koja su, uz mobitele i kompjutere, navikla na brzo izmjenjivanje slika i koja, ne da nemaju volje i interesa za čitanje, nego nemaju koncentracije baciti se u more slova kojima se ne vidi kraja. Zanimljivo je i korisno ovo Majino opažanje! Možda bi se konačno mi odrasli trebali prilagoditi djeci, a ne očekivati da se djeca prilagode nama? S Majom Veselinović razgovaram o položaju ilustratora u Srbiji. Zapravo, o tome koliko ima posla za likovne umjetnike koji su ušli u svijet dječje knjige. Maja smatra da bi moglo biti mnogo više posla kada bi tržište bilo veće i kada bi se uzajamno svi malo bolje podržavali. Kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji nakladnici koji imaju svoje knjižare u izloge stavljaju mahom svoja izdanja dok knjige drugih nakladnika životare u tamnijim kutovima knjižara. Dosta srpskih ilustratora radi za inozemne nakladnike. No, kao i u slučaju hrvatskih ilustratora, u pitanju je često „gastarbajterski posao“ (što je tema za jednu posebnu reportažu).
KREATIVNI CENTAR
Kreativni centar je nakladnička kuća koja objavljuje isključivo knjige za djecu i mlade. Osnovan je prije 30 godina, kao entuzijastički pothvat književnika Simeona Marinkovića i njegove obitelji. U tih prvih trideset godina mnogo se kreativnih knjiga objavilo (uglavnom srpskih autora, otkup inozemnih izdanja uvijek je bio u drugom planu) što je srpsko tržište prepoznalo i podržalo. Njihovim stopama, krenuli su i drugi nakladnici poput Lagune (Mala Laguna), Vulkana (Vuklančić), Odiseje, Pčelice… Ljiljana Marinković i Dejan Begović, poslovni i bračni tandem koji vodi Kreativni centar, svake godine odlaze na Sajam knjiga u Bolognu gdje na štandu Kreativnog centra nude mnogobrojne knjige srpskih autora inozemnim nakladnicima. Iako uspješno prodaju autorska prava, primjećuju kako se od nakladnika koji dolaze iz kulture tzv. „malih jezika“ očekuje da prvenstveno kupuju knjige „velikih“, prvenstveno anglosaksonskih autora i nakladnika. O kulturnom kolonijalizmu se ne govori puno, ali činjenica je da su „mali jezici“ (a samim tim i „mali autori“) na repu zanimanja i prodaje u svjetskom biznisu knjiga i za odrasle i za djecu i mlade. No, Kreativni centar to ne brine puno, jer publika u Srbiji prati i kupuje njihova doista kreativna izdanja koje potpisuju već spomenuta najpoznatija imena književne i ilustratorske srpske scene u koje svakako treba ubrojati i Boba Živkovića, Dušana Pavlića, Borisa Kuzmanovića, Anu Petrović, Maricu Kicušić. Neka mi oproste svi koje nisam spomenula, a ima ih, jer je suvremena srpska književna scena za djecu poprilično živahna.
KNJIGE ZA ODRASLE NA DJEČJEM ODJELU KNJIŽNICE
Svraćam na dječji odjel Biblioteke Đorđe Jovanović koja se nalazi u samom centru Beograda. Promatram prostor u kojem sam se i sama, u šestoj godini života, prvi put susrela s prostorom javne knjižnice. I danas, kao i prije pedeset godina, učiteljice organizirano dovode učenike u knjižnicu. Dovode li ih kasnije i roditelji, pitam ljubaznu knjižničarku koja mi zadovoljno potvrđuje. No, treba motivirati i roditelje kojima knjiga nije na prvom mjestu, tako da se više puta godišnje, povodom mnogih praznika (pa tako i na Svjetski dan djeteta) vrše besplatni upisi djece (inače, godišnja članarina za djecu je 700 dinara / jedan eur je cca 112 dinara). No, zanimljivo je da na dječjem odjelu postoji i polica s knjigama za odrasle, tako da roditelji na člansku iskaznicu svoga djeteta mogu, uz knjige za mališana, posuditi i knjigu za sebe! Odlična ideja – jednim udarcem, dvije muhe. I knjiga djetetu i knjiga roditelju!
Zavirujem uokolo. Tražim stara, crno-bijela ukoričena izdanja Politikinog Zabavnika koje sam kao djevojčica s ushićenjem čitala (već su tad bila arhivska!). Odavno su otišla u otpis, kaže knjižničarka. No edicija bajki sa svih strana svijeta (nekih tridesetak knjiga kineskih, japanskih, mongolskih, afričkih, inuitskih i raznih drugih bajki) i dalje stoji na policama! Pitam koje se knjige, uz lektiru, najviše posuđuju. Ponovno čujem ime Jasminke Petrović. Od inozemnih autora, najmlađima i njihovim roditeljima je najatraktivnija Julia Donaldson (baš kao i u Hrvatskoj i u Nizozemskoj, a vjerojatno i u mnogim drugim državama, Grubzon je junak našeg doba). U razgovoru nas prekida dječji žamor. Grupa učenika iz obližnje škole je došla u posjet knjižnici. Gledam ih kako znatiželjno promatraju knjige oko sebe dok nas pristojno pozdravljaju. Smijulje se. Neke od životnih čari otkrit će upravo u knjigama. Jasminka je u pravu. Dobro je što postoji Svjetski dan djeteta. Zapravo, kad malo bolje razmislim, trebalo bi ga biti 365 puta godišnje!
Fotografije: Ana Đokić
Čitaj: O djeci i knjigama – Nizozemska
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.