U Kini su zmajevima dodavali prste jer ih je nasekirao broj prstiju koji sam ja nacrtao, postoji i cijela filozofija o tome, recimo japanski i kineski zmajevi nemaju isti broj prstiju. Jednom je neki Kinez crtežu nadodavao prste u mom stilu pa su mi poslali da provjerim, i stvarno je dobro napravio (smijeh).

Humor mi je jako važan, osobito kad pred sobom imaš djecu koja su možda sramežljiva, pred njima se napraviš malo bedast, kažeš neki pogrešan odgovor i daš im priliku da te isprave. Humor služi da se opuste, da se otvore, da započne komunikacija. To je ključno ako želimo s djecom razgovarati ravnopravno i slobodno.

Priče nas zapravo pripremaju na to da strahote postoje kao realna mogućnost – da su neki ljudi loši i da se svašta može dogoditi. Znamo da nas u stvarnom životu često čekaju 'vještice', samo što one nemaju metlu ili zeleni nos i nije ih lako prepoznati, a stvari koje mogu učiniti puno su gore od svega što piše u bajkama.

Kad dobijemo slikovnice za žiriranje na Ovci, iznenadim se uvijek iznova kad vidim tu hiperprodukciju, posebno s ilustratorske strane. Pritom znam da se na jednoj slikovnici radi mjesecima, ako je želiš ozbiljno napraviti. Valjda se danas kod nas nikome ne isplati uzeti toliko vremena: naprave najbrže što mogu jer su honorari mali i od njih se ne može živjeti.

Za mene kao autora teksta i ilustracije – prvi uspjeh je da išta napišem ili nacrtam, drugi uspjeh je kad se to oblikuje u neki oblik knjige, prvo PDF a onda naravno i da postane tiskana knjiga, treći uspjeh je kad to netko pročita i pohvali, ili iznese uopće bilo kakvu kritiku, a četvrti je kad se knjiga čita. Ako knjiga nije čitana, moram razmišljati zašto je to tako – trebam li se prilagoditi ili...