Tomislav Tomić: Fasciniraju me stari majstori ilustracije
Tomislav Tomić (1977) diplomirao je na grafičkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Aktivno se bavi ilustracijom, stripom i svime što uključuje crtanje. Najčešće ilustrira knjige za djecu i mlade bajkovite i fantastične tematike. Objavio je autorske slikovnice "Bezimena bajka" i "Postoji / Ne postoji", kao i brojne ilustracije u knjigama, udžbenicima, slikovnicama i časopisima. Surađivao je s mnogim izdavačkim kućama, dizajnerima i marketinškim agencijama. Ilustrirao je "Harryja Pottera" J. K. Rowling. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu i dobitnik je raznih nagrada i priznanja. Predaje ilustraciju i grafičke tehnike u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu.
Tomislava Tomića sam pozvala na razgovor jer volim čitati (i gledati) njegove autorske slikovnice. Uzmite njegovu "Bezimenu bajku" i čitajte je i sebi i djeci, vrlo je originalna, likovno i sadržajno drugačija od većine bajki. Detaljističke ilustracije na svakoj stranici natjerat će vas na pomno i sve pomnije gledanje, uvlačiti vas sve dublje u samo srce mašte. Tomić u svojim knjigama stvara opipljive svjetove u kojima biste se mogli nastaniti. Listajući te stranice, činit će vam se da ste i sami sudjelovali u pronalasku tajanstvene mape s crtežima nepoznatih životinja iz slikovnice "Postoji / Ne postoji", da možete prošetati dvorcem iz priča Ivane Brlić Mažuranić, osjetiti na licu vjetar koji se podiže od lepeta krila zmajeva koji odmjeravaju snage u "Zmajskoj arci", a poželjet ćete i zagrliti i utopliti njegovo utučeno ružno pače iz istoimene priče u knjizi "The Orange Fairy Book".
Tomislava sam upoznala nedavno, dok smo se pripremali za ovaj razgovor. Vrlo je skroman, ležeran, duhovit i pristupačan, nema ni pametni telefon ni društvene mreže, kao da je izašao iz nekog prošlog doba u kojem su crteži još bili crno-bijeli i puni detalja, vremena kad nismo bili toliko zakrčeni kićastim i klišeiziranim vizualnim sadržajima na društvenim mrežama i kad su ljudi još imali vremena pažljivo gledati.
Ovaj razgovor smo vodili u lipnju u zagrebačkoj Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića (KGZ), a zatim ga zajednički malo prilagodili za čitanje na portalu.
Uvijek su mi se više sviđale crno-bijele slike
Marija Ott Franolić: Krenimo od početka. Kako ste i zašto počeli crtati?
Tomislav Tomić: Pa zapravo ne znam (smijeh). U početku sam najviše crtao životinje, još uvijek imam jednu bilježnicu punu blijedih crteža, jer je sve bilo crtano bojicama. Negdje u šestom ili sedmom razredu upisao sam se na dodatnu likovnu grupu u školi. Tamo je bio jedan osebujan profesor – izgledao je kao neki razbojnik u kaubojskim čizmama i malo smo ga se bojali (smijeh), a nije baš puno govorio. Sjećam se da smo nešto sjenčali, kad je vidio moj rad, donio mi je četiri knjige, jedna od njih je bila "Vile i vilenjaci". Kasnije sam saznao da je to dio cijele serije u kojoj su bili još i "Divovi" i "Patuljci", u toj sam knjizi vidio crteže olovkom, to mi se jako svidjelo. Ove u boji nekako nisam doživljavao – možda mi se činilo da ne bih mogao tako crtati. Crteže olovkom sam kopirao, on mi je čak posudio te knjige, nosio sam ih kući i stalno iz njih nešto kopirao. Tada sam se možda više zainteresirao za crtanje.
Onda sam čuo da postoji Škola primijenjene umjetnosti i dizajna i da trebam znati crtati perspektive da bih se tamo upisao. Vježbao sam crtati kutiju šibica i stolac iz različitih perspektiva – išao sam i kod jedne profesorice na pripreme, sjećam se da sam joj nosio bombonijeru, mama je radila u bolnici pa je bilo puno tih kava i bombonijera koje su kružile okolo (smijeh). U školi su me fascinirali radovi drugih učenika koji su visili na zidovima, to me inspiriralo da i sam isprobam nešto slično, danas ih nažalost više nema jer je škola dislocirana zbog potresa. Tada nismo imali Internet kao prozor u svijet pa su nam ti radovi puno značili. Pod kraj srednje škole sam se počeo susretati s grafikama starih majstora, to me isto fasciniralo. Uvijek su mi se više sviđale crno-bijele slike, iako danas volim i slikarstvo. Jednom smo dobili zadatak da kopiramo neku grafiku renesansnih umjetnika, pokušao sam na taj način raditi autorske crteže i tako sam malo po malo ostao u tome.
Idući logičan korak je bio upisati grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti, činilo mi se tada da ne znam slikati, kiparstvo me nije zanimalo, a htio sam svladati tradicionalne grafičke tehnike. Imao sam podršku profesora Frane Pare koji me prepoznao, jer tada se to smatralo malo tradicionalnim. Pa ni sama ilustracija nije bila poželjna za studente na akademiji, kao da se to smatralo nečim komercijalnim, a mi smo trebali težiti za nečim što je čisti art. Zato sam crteže kakve danas radim u početku radio za sebe doma, nisam ih previše pokazivao. Danas ilustracija ipak ima nešto drugačiji status, i među mlađima i na akademiji. Možda je to zasluga profesora Svjetlana Junakovića, a možda je jednostavno zavladala nova klima. Možda smo i shvatili da vani nije sramota biti slikar pa da ti netko naruči ilustraciju (smijeh). Malo po malo, radio sam neke studentske poslove ilustriranja, danas se nekima od njih baš i ne ponosim. Možda i ne treba prerano početi raditi za novac (smijeh).
Vidjela sam da su vas negdje pitali koja vam je prva knjiga a vi ste odgovorili da je to Sofoklova Antigona i da je to knjiga koju bi trebalo spaliti! (smijeh)
I to sve primjerke!
Dakle, zanimali su vas stari majstori ilustracije – otkud taj detaljistički crno-bijeli stil?
Na fakultetu su me zanimale grafike koje su zapravo ilustracije u bakropisu ili nekoj drugoj tradicionalnoj grafičkoj tehnici, osobito iz 70-ih i 80-ih. Proučavao sam ilustratore iz Češke i Slovačke, primjerice Albína Brunovskog ili njegova učenika Dušana Kállaya. Zanimao me taj aspekt s tehničke strane. Proučavao sam linije, teksture i slično i to sam pokušavao ne baš kopirati, ali svakako je imalo veliki utjecaj na mene. Prije toga su me zanimale renesansne grafike. Oduvijek mi je bila važnija tekstura od tonskih vrijednosti, recimo na koji način neki ilustrator tretira perje. Moram reći da sam imao i fazu prije djece kad sam imao više vremena za ilustriranje pa sam više pažnje obraćao na detalje (smijeh). Recimo, kanio sam napraviti cijelu seriju ilustracija za Ezopove Basne, a na kraju sam ih napravio samo pet i ta se knjiga nikad nije realizirala, ali sam na osnovu toga dobio projekt – ilustrirao sam zbirku priča o životinjama "Trick of the tale" objavljenu kod britanskog izdavača Templar Publishing. To mi se i kasnije događalo – sve što sam crtao nekako se 'isplatilo', ali crteži su me često odvodili u posve druge projekte od onih koje sam prvotno zamislio.
Nedavno ste ispred Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn imali izložbu blokića. Svidjelo mi se kako je Hana Lukas Midžić u katalogu izložbe napisala da se u vašim blokićima susreću "biologija, kibernetika i robotika s romantiziranim srednjovjekovljem i futurističkim distopijama, vilinski svijet i horor…". Kako se blokići uklapaju u vaš ilustratorski proces? Jesu li vam važni kao početak ideje?
Kasno sam počeo s blokićima. Svi današnji tinejdžeri imaju blokiće i pune ih. Ja to nisam imao, a nisu ih imali ni učenici oko mene, barem većina njih. Nitko mi nije ukazao da bi oni bili važni. Jer, kad radiš neku ilustraciju, na nju ponekad potrošiš puno vremena. A kreativne ideje trebaš izbaciti brzo i blokići su za to idealni – u njima možeš puno isprobavati a da ne izgubiš previše vremena. Ponekad možeš izgubiti mjesec dana na neki ozbiljan crtež i da stvarno cijelo vrijeme radiš – i može se dogoditi da u tom procesu ne možeš izbaciti svoju nakupljenu kreativnu energiju, jer se pogubiš u detaljima. Na fakultetu nas je profesor Paro tjerao da koristimo blokiće i moram priznati da nisam baš u početku znao što s njima – nisam htio crtati nešto iz mašte jer mi je to bilo previše ilustrativno, pa sam crtao mamu kako gleda televiziju ili sobnu biljku, mačku nisam imao pa sam išao kod prijatelja crtati psa (smijeh), to su bili blokići puni moje okoline i to se brzo počelo ponavljati, pa sam se malo i zasitio. I onda dosta kasnije, kad sam počeo raditi za Engleze, malo po malo shvatio sam da mi to treba. Ponekad cijeli dan provedeš uz nešto što traje dugo, pa si umoran, ali ti ipak treba da nešto izbaciš iz sebe. To je bilo terapijski. Dosta sam blokića napunio kod punice na ručkovima (smijeh), a naravno i za vrijeme korone.
Kojom tehnikom nastaju vaše ilustracije?
Prije sam dosta radio olovkom i tušem ili rapidografom koji se mogao prati, a sad su postali skupi i zapeče se tuš i ne mogu se oprati kao oni stariji modeli, pa koristim zamjenske flomastere. Ranije nisam radio razrađene skice olovkom, ali strani klijenti su me istrenirali da radim detaljne skice. Kad oni dobiju skicu za ilustraciju, onda njih sedam sjedne pa ti pošalju pet stranica komentara u Wordu s promjenama koje žele vidjeti – može li ova guska gledati na drugu stranu, pa ovaj kamen je dosta čudan, pa možda da bude malo manje oblaka. Kad to sve prepraviš, onda se vrati Jennifer s porodiljnog ili Thomas s godišnjeg – i imaju dodatne primjedbe! U Kini su zmajevima dodavali prste jer ih je nasekirao broj prstiju koji sam ja nacrtao, postoji i cijela filozofija o tome, recimo japanski i kineski zmajevi nemaju isti broj prstiju. Jednom je neki Kinez crtežu nadodavao prste u mom stilu pa su mi poslali da provjerim, i stvarno je dobro napravio (smijeh). Zato u ovakvim slučajevima ima više smisla raditi digitalno, jednostavnije je prepravljati. Počeo sam i bojati digitalno, jer žele svaku boju u svom sloju. Zna se dogoditi da potpuno promijene boju (u slikovnici "Zmajska arka" pokazuje crvenog zmaja koji je trebao biti zelen, op. M.).
Često govorimo o tome da kod nas nedostaje likovnih urednika – a u ovim slučajevima koje opisujete možda ih je bilo i previše?
Što je veći klijent i veći projekt, to te više gnjave i sve si manje siguran u sebe (smijeh). Vani postoje manji i veći izdavači, kao i ovdje. Prvi s kojima sam radio bili su manji, a kasnije su postajali veći – imali su dizajnere, urednike i likovne urednike, ali nisu previše prigovarali, nego im je cilj bio proizvoditi lijepe knjige, pa je sve bilo ležernije. Kad su ih otkupili veći igrači promijenili su cijelu ekipu, nestao je entuzijazam i počeli su raditi iste knjige kao i svi drugi.
Kod nas je uglavnom sve opuštenije, ali i kreativnost je veća. Radeći s većim izdavačima vani naučio sam predvidjeti probleme, recimo vezane za rasu – ako je u sceni crna djevojka ona ne smije imati dredlokse ako to nije specificirano u tekstu jer je to rasistički, čak se ni kentaurima koji su u knjizi visoki niti četiri centimetra ne smiju vidjeti bradavice, to valjda uzrujava američku javnost (smijeh). Zato nekad stavljam likove iz profila, jednostavno da te situacije izbjegnem. I nakon suradnje s njima počeo sam raditi detaljne skice. S jedne strane to je korisno i štedi vrijeme, ali s druge strane gubi se zabava jer ti se drugi put čini da samo ponavljaš ono što si već nacrtao.
Spomenuli ste "Zmajsku arku" Curatorije Draconis, zašto već godinama po raznim knjigama ilustrirate zmajeve?
Zapravo ne znam. Možda i zato jer je jedan od prvih poslova koje sam radio za van bila neka vrsta enciklopedije mitskih bića – "The Mythic Bestiary" kod engleskog izdavača Duncan Baird Publishing. A kad oni vani vide da crtaš mitska bića, onda te opet za to i angažiraju, kao da čak ne gledaju ni stil. Jednostavno te neće uzeti kad trebaju nekoga za gusare – iako bih to možda mogao i bolje nacrtati.
U svojoj autorskoj slikovnici "Bezimena bajka", čak ste napisali "meni nije važno je li zmaj dobar ili zao, važno je da se pojavljuje." Kako je nastala ta slikovnica?
Urednik iz Sipara me pitao imam li nešto autorsko. Htio sam napraviti knjigu koja nema neku čvrstu radnju. Prvo sam napravio nepovezani niz ilustracija, krenuo crtati zmajeve, dvorce, princeze, kuće od vještice. Pokušao sam iskoristiti neke stereotipe koji se pojavljuju u bajkama da nacrtam slikovnicu koja bi mi bila zabavna za ilustriranje. Htio sam da zmaj na svakoj stranici bude drugačiji, jer mi je to bilo zanimljivije za crtanje – u jednom se trenutku zmaj čak kamuflirao u most. I onda mi je sinulo da se priča može ispričati kroz nastanak ilustracija. Nisam imao jasnu ideju kako ću zaokružiti priču, to se dogodilo nekako nenadano nakon što sam imao već nekoliko dovršenih ilustracija. Od početka mi je bio bitniji sam kreativni proces i sloboda kod izrade ilustracija nego ispričati suvislu priču. Neki su dvolisti nažalost malo pretamni jer smo odabrali krivi papir koji je pojeo previše boje, a na to nismo računali kod pripreme za tisak.
Sviđa mi se kako ste u "Bezimemoj bajci" eksplicirali vezu između ilustracija i priče, jer su u svakoj (dobroj) slikovnici priče i slika organski povezane, a opet pričaju svakako svoju priču. Ali rijetke su slikovnice u kojima je taj odnos tako ogoljen, čak ima jedna rečenica "vidjeli su šumu na način koji je sjajan za crtanje". A kako je nastala druga autorska slikovnica "Postoji / Ne postoji"?
Oduvijek su mi se sviđale takve prirodoslovne, zoološke ilustracije i tu sam pokušao napraviti seriju takvih crteža. Ta slikovnica je proizašla iz blokića, to je niz duplerica sa zoološkim crtežima koje kao da je crtao zoolog kojem nije baš dobro (smijeh). Neka su bića posve izmišljena, a neka stvarna, zato se zove "Postoji / Ne postoji". Ima samo kratki uvodni tekst koji u prvoj verziji nije bio baš prikladan za djecu pa sam ga malo prepravio. Postojala je zabrinutost hoće li to uopće biti za djecu, ali na kraju sam dobio vrlo pozitivne reakcije od djece, pa i roditelja. Kad napraviš knjigu, onda te obično pitaju za koga je, premda moram priznati da kod ovih autorskih knjiga nisam previše o tome razmišljao. Mislim da o takvim stvarima trebaju razmišljati urednici. Slikovnica "Postoji / Ne postoji" je stranim izdavačima bila zanimljiva, dok im "Bezimena bajka" nekako nije sjela. Ali ni za ovu se nije našao strani izdavač, kao da nisu bili sigurni za koga je ta knjiga. Vjerojatno je ni za koga i za svakoga (smijeh).
U jednom trenutku sam zaključio da sam napravio previše toga zbog novca i rokova i da po knjižarama ima dosta knjiga na koje nisam baš ponosan...
Slikovnica "Postoji / Ne postoji" ima elemente postmodernizma – funkcionira po principu pronađenog teksta koji glumi autentični dokument i ima enciklopedijsku crtu, čak sadrži i nazive bića koji glume da su latinski nazivi. Ne vidim zašto to ne bi bilo za djecu. U vrijeme brzine i površnosti, ova je knjiga dapače idealna da djeca u njoj proučavaju detalje, vježbaju pomno gledanje.
Očito su obje našle publiku – jer se više ne mogu kupiti….
Ilustrirali ste dosta tuđih tekstova. Kad dobijete tekst koji je netko drugi napisao – kako teče proces ilustriranja?
Kada sam biram tekstove mene ne zanima koliko je tekst dobar sam po sebi nego gledam kakve mi motive nudi i koje slike vidim, dakle koliko je vizualno atraktivan. Prvo napravim ilustracije koje vidim u tekstu, pa onda razmišljam čime se one mogu nadopuniti. Možda su mi čak draže zbirke priča od slikovnica jer tu ima više motiva, manje se stvari ponavljaju. U slučaju kada dobijem tekst za ilustriranje onda se snalazim kako znam i umijem, nekad klijent želi točno određene scene iz priče pa pokušavam brzim skicama isprobati različite kompozicije kako bi zadanu scenu prikazao što zanimljivije. Neke scene su zahvalne za crtanje a neke je unutar zadanih okvira vrlo teško iskoristiti za neku atraktivnu ilustraciju.
Ilustrirali ste i Ivanu Brlić Mažuranić, knjigu "Priče iz davnine" i slikovnicu "Šuma Striborova". Kako je do toga došlo i jeste li osjećali pritisak niza poznatih ilustratora koji su te priče ilustrirali prije vas?
U jednom trenutku sam zaključio da sam napravio previše toga zbog novca i rokova i da po knjižarama ima dosta knjiga na koje nisam baš ponosan, pa sam išao napraviti nešto kako baš želim. Zato sam ilustrirao "Šumu Striborovu", koja je objavljena u Mozaiku knjiga. Svi smo čitali Ivanu Brlić Mažuranić u školi, a meni se tad činilo da sam je razumio tek kao odrasli čitatelj. Znao sam da su to radili i Cvijeta Job i Kirin, ali baš sam htio te priče napraviti po svome. I mogu reći da sam bio zadovoljan s ilustracijama, doduše danas više nisam toliko ponosan na tu knjigu, ali gledam je kao dio odrastanja i kao takva mi je baš dobra. Kasnije je izašlo još jedno izdanje s limun žutom naslovnicom umjesto ove suptilne bezbojne žute, to sam vidio u knjižari, bilo je strašno (smijeh). I onda sam na osnovu toga od Golden marketinga dobio narudžbu za "Priče iz davnine" – neke od tih crteža sam nudio i vani. Na temelju toga sam ilustrirao "Čarobnjaštvo", knjigu iz serije "Ologija" koja je bila veliki hit, najpoznatija knjiga iz te serije je "Zmajologija" na kojoj nisam radio ali su me vizuali te knjige privukli na štand izdavača u Bologni. Nisam baš vješt u dogovaranju poslova na stranom tržištu, mislim da sam imao sreće s agenticom koju sam kasnije upoznao. I nikad ne pitam veće honorare, samo uvijek žicam duže rokove da stignem bolje napraviti (smijeh).
Treba spomenuti i knjigu priča "The Orange Fairy Book" u izdanju The Folio Society koju ste ilustrirali. To je jedna od najljepših knjiga koje sam vidjela u zadnje vrijeme. Sve je promišljeno – od dizajna vanjskih korica do izbora papira, a ima i sjajan predgovor. Listajući je, zapitala sam se jesmo li pomalo i zaboravili kako knjige mogu izgledati. Tako veličanstvene su bile mnoge knjige iz našeg djetinjstva – ali bilo ih je naravno i manje. Čitali smo manje knjiga i slikovnica i psiholozi bi nam rekli da smo zato razvijali bolji fokus, imali smo manje sadržaja i na njima smo se duže zadržavali i stalno im se vraćali.
"The Orange Fairy Book" je dio kompleta, niz knjiga priča različitih boja, ova je narančasta, ali svaka se može čitati posebno. Za tu sam knjigu radio jako detaljne skice, oni su inzistirali da se sve radi ručno. Ilustracije su nastale tuševima u boji i akrilom. Pojavio se problem s licima vila, željeli su da u finalnoj verziji budu puno ljupkije, na skici su imale dozu ljupkosti koju sam kasnije izgubio, pa sam ih dosta prepravljao. Govorili su mi otprilike ovako: "u šestoj verziji imaju bolja usta", "u četvrtoj bolje noseve", na kraju je na papiru bilo toliko slojeva akrila da se to pretvorilo u lagani reljef pa se na skenovima pojavila sjena! Zato sam to završio digitalno. Premda me to iscrpilo, bio sam na kraju sretan jer su me natjerali da izvučem najbolje iz sebe. I stvarno su obraćali pozornost na svaki detalj, npr. za priču koja se događa u određenom dijelu Afrike bilo im je važno da i ilustracija prikazuje biljke koje rastu u tom dijelu Afrike.
Kad smo već kod stranih izdavača, ilustrirali ste i Harryja Pottera, kakva je bila ta suradnja?
Često sam crtao karte za razne romane fantastike, pa mi je agentica uspjela srediti da nacrtam kartu Hogwartsa za jedno od izdanja knjiga o Harryju Potteru koje objavljuje Bloomsbury Publishing. Nakon toga su mi ponudili da ilustriram unutarnje ilustracije za tri knjige iz biblioteke Hogwarts Library. Prvo sam radio na knjizi "Quidditch Through the Ages" o metloboju, tu nisam radio naslovnicu nego unutarnje ilustracije. Crtao sam puno djevojaka i mladića na metli, za to moraš stvarno biti veliki fan "Harryja Pottera" (smijeh). Meni su za ilustriranje bile puno draže "Bajke Barda Beadlea" ("The tales of beedle the bard") iz te biblioteke. Mislim da sam sve te poslove dobio jer sam na glasu kao onaj koji crta mitska bića i urednici iz Bloomsburya su zbog toga htjeli da ilustriram "Fantastic Beasts and Where to Find Them". Nekoliko godina kasnije pozvan sam na suradnju na knjizi "The Harry Potter Wizarding Almanac", to je poput neke enciklopedije koju će kod nas uskoro izdati Mozaik knjiga, to je radilo 7 ilustratora jer je knjiga vrlo velika, ja sam napravio određeni broj duplerica.
"Fantastične zvijeri" sam recimo crtao cijeli Božić, Staru i Novu godinu jer su rekli da im je hitno, da početkom prvog mjeseca ide u tisak i onda su se javili još u veljači da nacrtam još tri ilustracije, jer očito još nije otišlo u tisak, pa sam malo poludio (smijeh). Što se tog iskustva tiče, kontaktirao sam samo s izdavačima a oni su sve provjeravali s agentom J. K. Rowling. Nisam imao s njom kontakt, čak ni od agenta nisam dobivao direktne poruke od nje. To je jedna mašinerija koja te melje, nema tu previše slobode i kreativnosti. Pitaju te da nacrtaš neko biće koje će se pojaviti u filmu, pa ti pošalju trailer na kojem ga možeš vidjeti, ali te istovremeno upozore da ne smije biti baš isto, pa onda na kraju više ne znaš ni sam kako bi trebalo izgledati. Ali, to mi je u svakom slučaju bilo korisno iskustvo. Recimo "The Harry Potter Wizarding Almanac" je bio kolektivni projekt pa čekaš da netko drugi nacrta predmete koji će se u knjizi ponavljati, čarobni štapić ili mač, ili on čeka mene da vidi kako će to kod mene izgledati. Tu je lakše sve raditi digitalno – i crtež i boje zbog čestih korekcija i izmjena. Osim toga, u te se crteže unaprijed pozicionira dosta teksta, to su kao neki nevidljivi baloni koje moraš zaobilaziti dok crtaš, pa te i to ograničava.
Kad birate između digitalnog crtanja i olovke – izabrat ćete olovku?
Da, uvijek bih je izabrao. Koristim tuševe u boji ili akvarel ili akril, kombiniram svašta, ali problem je dobiti dobru reprodukciju toga. Ja svoje crteže nekad sam skeniram doma na svom skeneru, podesim koliko mogu, ali moram priznati da nisam baš vješt u toj pripremi. Vani se više trude – isprobavaju više papira, grafički i dizajnerski više dotjeraju knjigu. Kod nas je često premalo truda u tom drugom dijelu pripreme za tisak – često knjiga izađe onako kako si je sam pripremio, manje eksperimentiramo s papirima koji se ponašaju različito kod tiska pa nam tisak potamni boju i slično. Idem ja i u tiskaru, ali čini mi se da je veći problem priprema knjiga za tisak, u tiskari se može nešto podesiti ali ne previše.
Dobra slikovnica trebala bi imati skladan suživot teksta i ilustracije – oni se moraju nadopunjavati i ispreplitati.
Koje knjige ili slikovnice su vas oblikovale kad ste bili mladi?
Nisam baš kod kuće imao puno knjiga. Sjećam se da smo imali bajke i basne, volio sam enciklopedije životinja. Jednom sam kod kuće toliko cvilio da mi kupe veliku enciklopediju da me ujak više nije mogao slušati pa mi ju je kupio. To je bila baš dobra moć manipulacije (smijeh). Kad sam bio mali imao sam i "Kravu na mjesecu" Dušana Vukotića, bila mi je jako draga. Tek kasnije, kad sam se počeo baviti ilustracijom, shvatio sam da postoje i drugačije slikovnice, da nije sve Disney, da ljudi rade različite stvari.
Najviše su mi se sviđale ove malo tradicionalnije, recimo kad sam prije otprilike 20 godina bio u Bologni fascinirali su me bračni par Olga Dugina i Andrej Dugin koji imaju nekoliko zanimljivih slikovnica, imam njihovu slikovnicu s bajkama na talijanskom, "Le penne del drago", kod njih se vidi utjecaj Bruegela i Boscha. Zatim mi se sviđao Bjelorus Pavel Tatarnikov koji je dosta radio za Tajland. Imam "Snježnu kraljicu" H. C. Andersena koju je Tatarnikov ilustrirao, njegove sam radove vidio uživo u Bologni, ima malo neobičnu tehniku koja podsjeća na kolaž, ali je sve slikao i teksturirao, jako dobro kontrolira te čudesne teksture i nije mi baš jasno kako je to napravio. Zanimljiv mi je Gennadij Spirin koji fantastično barata akvarelom, iako je ponekad malo i kićast. Drag mi je ruski ilustrator Ivan Bilibin s početka prošlog stoljeća koji je ilustrirao ruske bajke. To je navodno radio u drvorezima u boji – to me baš uzrujalo, kako je to uspijevao, pa sam razmišljao da to nikad ne bih mogao, dovodilo me to do depresije – što sve ljudi rade i netko ih plaća za to (smijeh).
Puno promatram i Gustava Doréa, stare grafike. Imam nekoliko njegovih knjiga drvoreza, najdraža mi je ova koja prikazuje Danteovu "Božanstvenu komediju", doduše on je radio crteže a onda su graveri jadni to rezbarili u drvu (smijeh). Pa Arthur Rackham, Edmund Dulac…. Sve je to možda malo staromodno, ne kažem da mi nove nisu dobre, ali ove kao da me više fasciniraju. Od suvremenih mi se sviđa Sketchbook "The Bird King" od Shauna Tana, nisu mi ni njegove slikovnice loše, ali ovdje možeš dobiti uvid u njegov proces rada pa mi je to zanimljivije. Kod njega pak vidim zanimljiv odnos s tradicijom.
Što je onda za vas dobra slikovnica?
Teško mi je reći, ja biram prema likovnosti, tekst mi je u drugom planu. Nikad ne uzimam slikovnicu koja nema dobre ilustracije. Dobra slikovnica trebala bi imati skladan suživot teksta i ilustracije – oni se moraju nadopunjavati i ispreplitati. I jedan i drugi dio te cjeline trebali bi zadovoljavati neki nivo kvalitete koji kod čitatelja bude interes da zastane i malo promisli o tome što drži u ruci. Da je ne odložimo negdje nakon čitanja i nakon pet minuta više nikada ne pomislimo na tu slikovnicu. A ponekad je neka slikovnica toliko loša da pomislimo na nju i kasnije, ali uzrujani i pitajući se zašto je to netko objavio. Tako da kriterij o naknadnom razmišljanju samo o dobroj slikovnici pada u vodu. A s druge strane – nekim stripovima mogu oprostiti lošu radnju ako imaju dobar crtež i obrnuto.
Mladi ljudi danas često posežu za digitalnim alatima koji im ubrzavaju stvaranje ilustracija. Tada ti radovi počinju jako sličiti jedni na druge i gubi se ljudski faktor koji dopušta grešku i daje toplinu.
Profesor ste u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Što mladi ljudi gledaju, što čitaju, što cijene, i kako ih vi kao profesor stručnih predmeta… kako ih naučiti kriterijima, dakle kako im ukazati na nešto što je kvalitetno, kako kod njih njegovati estetski odgoj?
Djeca su danas izložena posve drugačijoj estetici, gledaju japanske crtiće i video igrice, a njihov je kolor sirov i često kričav. Naravno da ima i lijepih japanskih crtića, ali oni su ipak u manjini. Za razliku od toga, ja volim minimalni kolorit, sve nešto polumočvarno, sivo i mrtvo (smijeh). Sada učenici sve više gledaju i vizualne sadržaje koje radi AI. Nailazimo na ilustracije po novinskim portalima i društvenim mrežama koje je generirala umjetna inteligencija, često su ti sadržaji upitne vizualne kvalitete.
Mladi ljudi danas često posežu za digitalnim alatima koji im ubrzavaju stvaranje ilustracija, bilo da su to kistovi koji sipaju gotove nacrtane zvjezdice, srca i slično ili alati za iscrtavanje ravnih linija i krivulja. Tada ti radovi počinju jako sličiti jedni na druge i gubi se ljudski faktor koji dopušta grešku i daje toplinu. Mi bismo nekad uzeli jedan strip i onda bismo ga svi listali. Danas oni svatko sa svoga telefona šalju jedni drugima sadržaje pa se smijulje…
I to je u redu, ali ja im onda govorim o crtežu i posvećenosti poslu i uvježbavanju ljudske ruke kao alata, pokazujem neke primjere iz povijesti umjetnosti, a onda ih tražim skicu a oni ti naslikaju nešto iz crtića ili igrice (a ja to ponekad ni ne prepoznam). Svašta im pokazujem i pokušavam na razne načine doprijeti do njih da im objasnim da će njihov rad izgubiti smisao ako će sve na kraju izgledati isto, hladno i digitalno i da će to AI moći vrlo lako generirati i da ćemo tako postati zamjenjivi, ali nisam uvijek uspješan. Nisam protiv digitalne ilustracije, samo im želim objasniti da pokušaju raditi nešto po čemu će se istaknuti iz mase i nametnuti se kao kreativni individualci.
Što sada radite i što biste radili u idealnom scenariju, kad vas ne bi opterećivale druge obaveze?
Trenutno ganjam učenike da završe slikovnicu za Suvag. Imam fantasy YA knjigu "Stonewitch" Skye McKenne s mapom o vješticama koju moram završiti. To su neki sitni poslovi. Kraj godine u školi je dosta zahtjevan. Kad imam puno posla, radio bih sto stvari, a kad imam vremena onda sam dosta lijen (smijeh). Često maštam o autorskim slikovnicama, stripovima i projektima, ali nemam baš vremena, a lagao bih i da kažem da imam previše samodiscipline. Postoji i prokletstvo tog stila s puno detalja – napravim dvije stranice nečega pa mi se fokus prebaci na nešto drugo i to ostane nedovršeno. Za svaku autorsku slikovnicu mi je trebalo oko godinu dana, ali naravno nisam radio samo to. Možda je i lakše kad imaš neki fiksni rok, ne znam.
Hvala vam na razgovoru i nadam se da ćete ipak naći vremena i energije za još koju autorsku slikovnicu. Ja je svakako jedva čekam!
Intervju je nastao u sklopu programa "Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja" koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. U istom su programu već objavljeni intervjui s ilustratoricama Klasjom Habjan, Hanom Tintor, Manuelom Šumbercem, Majom Kastelic, Dominikom Vukovićem, Zdenkom Bašićem i Lilom Prap. Autorice koncepcije su književna kritičarka i teoretičarka dr. sc. Marija Ott Franolić i voditeljica Galerije Prozori, Petra Dolanjski Harni. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.