Manuel Šumberac: Nedostaje nam generalna ideja o pomnom vizualnom oblikovanju knjige
Manuel Šumberac (naglasak na Šúmberac) je ilustrator i animator. Magistrirao je Animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je animiranih filmova, glazbenih video spotova, namjenskih filmova, knjiga za djecu, naslovnica knjiga te niza publikacija na domaćem i stranom tržištu. Za svoj je rad višestruko nagrađivan. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Upoznali smo se lani u žiriju nagrade Grigor Vitez za dječju književnost i ilustraciju. Manuel je otvoren i duhovit sugovornik, a imamo i puno zajedničkih tema. Svidjelo mi se kako razmišlja o kvaliteti domaćih i stranih izdanja, a naučio me i obraćati pažnju na brojne tehničke detalje. Osim toga, već dugo pratim njegove slikovnice – osobito mi se sviđa Baba Jaga i Div Zaborav za koju je tekst napisao Roman Simić, svidjela mi se i njegova autorska Potraga (nagrađena baš Grigorom Vitezom za najbolje ilustracije) i cijela ideja iza te priče, zatim sam zapazila njegove monokromatske ilustracije u slikovnici Nikola Tesla s tekstom Marijane Borić, a zadnje su me oduševile Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. To je predivan predmet koji treba imati kod kuće i svako malo listati, a uz sto pedesetu godišnjicu rođenja Ivane Brlić-Mažuranić možete je na policu pospremiti uz slikovnice Menažerija koju je ilustrirala Vendi Vernić i Kako je Potjeh tražio istinu uz ilustracije Svjetlana Junakovića.
Ovaj smo razgovor vodili u zagrebačkoj Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića (KGZ), a zatim ga zajednički malo prilagodili za čitanje na portalu.
Radim, crtam, ilustriram, animiram
Marija Ott Franolić: Kako ste se odlučili baviti ilustracijom, je li to nešto što ste oduvijek željeli ili….?
Manuel Šumberac: Oduvijek sam crtao, otkad znam za sebe, ali ja sam sa sela, iz malog mjesta pored Labina u Istri i tijekom osnovnoškolskog obrazovanja sam bio svjestan što je knjiga i što je crtež, ali nisam nigdje mogao smjestiti pojmove „umjetnik“ i „ilustrator“. Htio sam postati pilot ili nogometaš, nešto što već klinci s osam ili devet godina žele postati, ali onda mi je negdje krajem osnovne škole godinu dana stariji kolega rekao da postoji škola u kojoj se uči crtanje – inače se u Labinu upisivalo srednju elektrotehničku školu ili gimnaziju, a ja sam volio crtati. Zato sam upisao Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, tamo sam završio smjer grafički dizajn. Nakon toga – isto slučajno – netko je krajem škole rekao da na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu možemo studirati animirani film, a ja sam već tada eksperimentirao sa softverima za animaciju, zanimali su me 3d modeli i sviđalo mi se da za to postoji škola. Dakle završio sam akademiju, a s vremenom se uz animirani film prirodno rodio interes za ilustraciju.
S kolegom Zdenkom Bašićem počeo sam ilustrirati knjige, on je već tada radio ilustracije za domaće i strane izdavače, zajedno smo počeli pa smo se kasnije razišli – ali tako sam se ja našao u svijetu ilustracije. Prirodno sam shvatio da mogu trgovati svojom vještinom, svojim crtežom, ne mislim samo monetizirati to, nego da mogu napraviti neko konkretno djelo u obliku knjige ili da mi ilustracija može poslužiti kao podloga za animirani film, to mi je bilo fora. Volio sam raditi i jedno i drugo, ali u nekom trenutku su me počeli tražiti više ilustracije pa se možda više profiliraš u tome, pa te i izdavači profiliraju, a danas mi je to postao posao kao i svaki drugi – radim, crtam, ilustriram, animiram.
Na svojoj web-stranici objašnjavate proces svog ilustriranja i moram reći da sam se potpuno pronašla u vašim fazama stvaranja, jer kad pišem kritike – tijek razmišljanja i pisanja je vrlo sličan kao vaš tijek od ideje do gotove ilustracije. Pa ako možete reći nešto o tom procesu?
Proces mi je zapravo uvijek isti – baš sam danas pogledao jedan eksperimentalni animirani film koji govori o tome (Sit down, don't touch anything, Frederic Siegel, Švicarska, 2024.). Svoj proces dijelim na 4 faze. Prva faza je razmišljanje. Tu svoju ideju, koja je tada još daleka, mutna, nastojim oblikovati u glavi, na to potrošim podosta vremena. To je možda neobično za nekoga kome je primarni medij crtanje, izražavanje kroz otisak na papiru, ali ta faza mi je jako važna, ne moram ništa fizički oblikovati i lako odbacujem stvari, ali treba mi da izoštrim tu prvotnu ideju. Nakon toga kreće druga faza – skiciranje. Iste te misli prolazim na papiru, odnosno digitalno, ili u sketchbooku. Misli i ideje stavljam na papir da bih ih prvenstveno ja mogao vidjeti, ali naravno i netko drugi. Tu skicu nastojim dotjerati do razine čitljivosti – ona je za neke projekte dorađenija a za neke je grublja.
Onda slijedi treća faza koja je meni najlakša – faza realizacije u kojoj samo oblikujem tu ideju u neku finalnu sliku. U zadnjoj fazi – ponovnog razmišljanja ili uspoređivanja prvotne ideje s finalnim projektom – gledam mogu li nešto još doraditi, promijeniti. U filmu koji sam spominjao ima dobra rečenica da je to faza ili dio procesa u kojem odlučujem hoću li taj rad zadržati ili odbaciti. S time se mogu složiti, iako rijetko baš sve odbacim, više je to trenutak u kojem promislim što bih mogao bolje napraviti u nekom idućem projektu.
Naravno te faze nisu uvijek baš posve odvojene, razmišljanje se preklapa sa skiciranjem, a sve skupa ovisi o mojoj lijenosti i volji i raspoloženju.
Teško je reći koja faza najduže traje. Nekad je prva faza kratka jer mi je jasna ideja – konkretno kod Ivane Brlić Mažuranić, Priča iz davnine koje su nedavno izašle, bila mi je jasna cijela slika kako će to izgledati, to mi se rijetko događa, znao sam čak i ritam ilustracija, da će biti duple stranice, pa srednje do manjih vinjeta, a nekad se baš dugo mučim. Na primjer, kod ilustracija za dizajnersku knjigu Branson Family 7th Generation gdje je trebalo ilustrirati samo nekoliko pojmova koji odražavaju filozofiju te obitelji, tu je faza razmišljanja i skiciranja trajala užasno dugo.
Zapravo kreativni rad nikad ne prestaje jer se on ne odnosi samo na onaj dio procesa kad ti stvarno sjediš i ilustriraš, o tome razmišljaš i dok kuhaš ili šećeš po cesti – a ništa se od toga ne vidi. I ne govorimo tu samo o nevidljivom i neplaćenom radu, jer postoji i cijeli taj dio kreativnog procesa koji ni sami ne vidimo.
Točno, ja to doživljavam kao neki krug koji ni sam ne vidim, pa ne znam ni jel to krug. Čini mi se da je Jon Klassen jednom rekao da mu ideje dolaze pod tušem – i to je zapravo to.
A kako su nastale vaše četiri autorske slikovnice – Potraga, Plavi cvijet i Vrlo zapetljan čvor, te belgijska Het Wachten Waard?
U autorskim slikovnicama nastojim uvijek obraditi neku jednostavnu temu koja mi je bliska i koja se poklapa s mojim načinom razmišljanja, odnosno koja mi je autentična. Inicijalna ideja mi je u pravilu najlakši dio posla. Potraga je o psima koji se natječu u kopanju, koja na kraju ima pozitivno razrješenje. Odmah sam znao da će ti psi kopati, nisam znao što i zašto, ali znao sam da je to zgodan štos koji želim provesti kroz knjigu. Na kraju se ta ideja donekle izmijenila, ali je kopanje ostalo. Isto vrijedi i za ostale knjige, kod Plavog cvijeta se odmah iskristaliziralo da će to biti mali cvijet koji nikako ne raste, dok su svi ostali veliki i lijepi. Kod te priče sam imao određenih ideja, smjer kretanja, ali nisam imao konačno razrješenje. Ono je došlo u postupku razmišljanja i skiciranja. Slično je bilo i s Vrlo zapetljanim čvorom, dok je recimo kod slikovnice izdane u Belgiji Vrijedilo je čekati (Het Wachten Waard, Clavis Uitgeverij, 2020) situacija bila potpuno drukčija. Ona je nastala iz jedne skice velikih neobičnih ptica na papiru i jednog malog čovjeka pored njih.
Dakle, uvijek postoji ta inicijalna ideja u obliku misli ili crteža, koja na putu do kraja projekta promijeni oblik, ali ta ideja je polazišna točka i ostaje do određene mjere utkana u konačni rad.
Kad ilustrirate tuđe priče – recimo cijeli ciklus o Juri za koji je tekstove napisao Roman Simić i Baba Jaga i div Zaborav – teče li taj kreativni proces jednako?
Pa nema velike razlike, možda je razlika u slobodi, kad završim svoju slikovnicu, onda se zasitim svog rada, svog pisanja i ilustriranja, sviđa mi se to šarenilo, ja se bavim i animiranim filmovima i ilustracijom, ne samo autorskim nego i namjenskim animiranim filmovima i video spotovima, animiranim špicama za serije, ilustracijama za knjige, plakate i razne proizvode… Dakle govorim o širokom spektru – ilustracija nije samo ilustracija u knjizi. Volim to šarenilo i različite procese rada, ali i pristupe poslu i izdavaštvu. Recimo, kad radim neka strana izdanja onda mi umjetnički direktori pušu za vrat na mailu, to mi može ići na živce, ali vidim da je to dobro i da toga kod nas nedostaje. Dakle, teško mi je reći koja je razlika kad ilustriram svoje i tuđe tekstove jer ovisi od slučaja do slučaja – najbolji odgovor bi bio da pokušavam profesionalno pristupiti i jednom i drugom. Proces je jednak, samo mi je važno da se tekst i slika ne podudaraju – da u tekstu ne bude ono što pokazujem ilustracijom.
Kod Ivane Brlić Mažuranić, 'Priča iz davnine' koje su nedavno izašle, bila mi je jasna cijela slika kako će to izgledati, to mi se rijetko događa, znao sam čak i ritam ilustracija, da će biti duple stranice, pa srednje do manjih vinjeta, a nekad se baš dugo mučim.
Spominjali ste Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, to je zadnja knjiga koja vam je izašla kod nas. Naslovnica vizualno baš privlači, ali kad sam otvorila knjigu, na prvu su me malo iznenadile crno-bijele ilustracije, kao da to nisam očekivala. Iako kad pomislim na Priče iz davnine u glavi imam i crno-bijelo izdanje Tomislava Tomića, ipak se nekako prvo sjetim Cvijete Job i njezinih intenzivnih boja. Ali što ih duže gledam, to mi se više sviđaju, imaju neku posve drugačiju estetiku, 'pomodernili' ste nešto što nam je svima manje-više poznato, što su gotovo opća mjesta. Kao ste se odlučili na crno-bijelo? I kako ste odabrali koje ćete motive istaknuti? I jeste li osjećali pritisak – prvo zbog Ivane Brlić-Mažuranić koja je klasik onda i zbog svih poznatih imena koja su ilustrirala njezine priče, od Vladimira Kirina, Cvijete Job preko Krste Hegedušića, Krešimira Zimonića ili recimo Danice Rusjan?
Crno-bijelo je bila unaprijed zadana tehnička specifikacija izdavača – oni izdaju knjige s crno-bijelim unutrašnjim ilustracijama. Ali meni je to i odgovaralo, činilo mi se da paše uz te priče i uz taj arhaični jezik, a estetika se nekako prirodno nametnula. Prvo sam ilustrirao Regoča, kad sam njega postavio, on mi je bio referenca za ostalih 70-80 ilustracija. Bilo mi je važno da bude sve konzistentno, da svuda bude isti likovni jezik, a da ne bude previše naporno za čitanje i da ne bude previše ilustracija.
A što se tiče motiva, htio sam da po svakoj priči bude barem jedna velika i jedna mala ilustracija, a bilo mi je i važno da ilustracija bude integrirana u tekst. Neke su priče duže a neke kraće, pa je ilustracija i o tome ovisila.
I ne mogu reći da su mi drugi ilustratori predstavljali neki teret, jer mi se u startu činilo da imam ideju koja odudara od njih, tako da nisam previše ni gledao druge. Više sam gledao neke detalje – zanimalo me kako su neki ilustratori ili ilustratorice riješili određene detalje u pričama, recimo kako su crtali konje – ovdje su konji u svakoj priči.
Suradnja sa stranim izdavačima i razlike u pristupu
Kad smo kod pritiska zbog poznatih autora, ilustrirali ste i knjigu Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja koja je izašla u Kini – to je predivna ilustrirana knjiga koja otraga ima i jedno 3d iznenađenje – na stražnjoj korici otvara se pravo drvo. Kako ste došli do suradnje sa stranim izdavačima i koja je razlika u pristupu?
Imam agenciju The Bright Agency iz Londona, imam svoga agenta, to traje još otkad sam davno radio sa Zdenkom Bašićem koji je već bio u toj agenciji, a kad smo se razišli, ja sam i dalje s njima nastavio surađivati. S njima kao posrednicima surađujem sa stranim izdavačima od SAD-a, preko Ujedinjenog Kraljevstva pa sve do Kine. Neki od poznatijih izdavača s kojima sam surađivao su Hachette, Penguin Random Hause, Simon&Schuster, Disney Books, HarperCollins i drugi. Tako je došlo i do suradnje sa kineskim izdavačem i realizacije ovog izdanja Malog princa.
Belgijska slikovnica Het Wachten Waard je možda malo specifična – nju sam prijavio kao finaliziranu ideju na natječaj Key Colours Competition koji se u Belgiji održava svake godine, a njihove propozicije kažu da će prva nagrada biti izdana. Ja nisam osvojio prvu nagradu ali sam ušao u finale. Knjiga im se jako svidjela pa su te godine pored nagrađene knjige objavili i moju knjigu. Dakle, rekao bih da je prijavljivanje na natječaje svakako jedan od modela kontakta sa stranim izdavačima.
Što se pristupa radu i uvjeta tiče, on je vrlo različit. Čini mi se da je vani veliki fokus na nečemu što bismo mogli nazvati "profesionalnost" – prije svega mislim na izvršavanje „svog dijela posla“, ali i poštivanje tuđeg rada i vremena, nikad me vani nitko ne pita da radim vikendom, nikad mi u utorak ne pošalju nešto da bude gotovo do petka. Zapravo, nešto slično se jednom dogodilo, ali onda su mi za to ponudili ekstra honorar – dakle to je iznimka koja se na neki način kompenzira. Osim toga troškovi se računaju unaprijed, postoji amortizacija, računaju s time da se cijeli proces može odužiti i sl. Radi se u velikim timovima – od urednika, umjetničkog direktora, dizajnera, to su sve odvojene funkcije, a kod nas je to najčešće sve jedna osoba, a tu je naravno još i marketing, svi oni koji razmišljaju o prodaji knjige.
A što se tiče same vještine crtanja, ona se naravno očekuje i podrazumijeva, ali nikad me nitko nije pitao jesam li diplomirao ili nisam – važno je samo možete li ilustrirati ono što njima treba ili ne. Kad kažem "vani", prvenstveno mislim na velika tržišta – na britansko, francusko, američko, njemačko, australsko, kinesko tržište – tu su shvatili da je knjiga "biznis", ne u lošem smislu riječi, nego jedan oblik poslovanja, nema veze što je lijep i što nam je fora to raditi i što bi svi to vjerojatno radili i da su dvostruko manji honorari, to ne mijenja činjenicu da su dosta fokusirani na uspjeh knjige. Čini mi se da znatno manje ovise o državnom financiranju već su fokusirani na održive poslovne modele izdavaštva – cilj im je prodati tu knjigu.
Možemo naravno razgovarati i o tome što je to zapravo knjiga – je li to nešto što izdamo pa držimo u ladici ili stavimo na policu ili je to nešto što će netko stvarno čitati ili će biti nagrađeno… Kad je knjiga završena ili uspješna, to je isto veliko pitanje. Za mene kao autora teksta i ilustracije – prvi uspjeh je da išta napišem ili nacrtam, drugi uspjeh je kad se to oblikuje u neki oblik knjige, prvo PDF a onda naravno i da postane tiskana knjiga, treći uspjeh je kad to netko pročita i pohvali, ili iznese uopće bilo kakvu kritiku, a četvrti je kad se knjiga čita. Ako knjiga nije čitana, moram razmišljati zašto je to tako – trebam li se prilagoditi ili ne. Je li to moja autorska knjiga, pa me baš briga, ili je to ipak neki proizvod. Negativna je konotacija kad kažem "proizvod", "monetizacija" ili "biznis", osobito kod nas, ali to je dio tog posla – trećinu svog posla bavim se papirima, korespondencijom, nije to samo crtanje.
Postoji i velika razlika u planiranju. Nešto što danas ilustriram, izaći će 2025., a ne u petom mjesecu 2024. Čini mi se da strani izdavači pomnije biraju što će izdavati. Znam recimo slučajeve velikih autora kojima se prva knjiga jako prodavala, druga knjiga iz te serije nešto slabije – a treću ta izdavačka kuća više nije ni izdala. To je svijet koji tako funkcionira, možemo se boriti protiv toga, ali to su činjenice.
Znači li to da je kod nas veća ili čak prevelika produkcija? Uvijek o tome razmišljam kad prolazim pored izloga knjižara… Koliko novih izdanja!
Dojma sam da je kod nas ogromna produkcija s obzirom na veličinu tržišta. Pa ako to i nije nužno problem, ali jest sustav financiranja/otkupa izdanih knjiga, plasman knjiga, pa i krajnje konzumiranje istih. Mi smo prošle godine na natječaju za dodjelu nagrade Grigor Vitez imali oko prijavljenih 130 knjiga za djecu i mlade, meni se to čini užasno puno s obzirom na broj rođene djece godišnje, pristup knjižnicama, kupovnu moć i ostale podatke koje nisu u direktnoj vezi s knjigom. Plus strana izdanja koja prevodimo, što je po mom sudu odlično i zanimljiv kontrast izdavanju domaćih autora, jer kod prevedenih knjiga ipak izdavači biraju i vjerujem da si postavljaju pitanja „što je zanimljivo?“, „što bi se moglo prodavati?“, „što će bolje proći kod publike?“. Ostaje pitanje treba li u Hrvatskoj, s obzirom na broj djece, objavljivati toliko dječjih knjiga. Nemam odgovor na ta pitanja...
Opći dojam je da nedovoljno obraćamo pozornost na neke detalje, recimo – naopako pišemo hrpte. Dakle, kad stavite knjigu na stražnju stranu na stol, trebali biste normalno pročitati naslov s lijeva-nadesno, a ne da vam slova stoje naopako. To vidimo i u knjižnici, da naslove čitamo u različitim smjerovima.
Sad kad ste to spomenuli, treba reći da smo se nas dvoje smo se upoznali kad smo bili u žiriju nagrade Grigor Vitez – naš zadatak je bio evaluirati godišnju produkciju za djecu i dodijeliti nagrade najboljima, za tekst i ilustraciju. To je bio jedan jako zanimljiv, ali težak zadatak, donio nam je dobar uvid u hrvatsku jednogodišnju produkciju za djecu. Želite li to komentirati s ilustratorske strane?
Prvo trebam reći da nije svih 130 knjiga bilo ilustrirano, a ja bih se osvrnuo samo na taj vizualni aspekt. Zapravo smo se namučili da bismo izabrali kvalitetne naslove, a to puno govori o cijeloj produkciji. Napisali smo i obrazloženje nagrade Grigor Vitez u kojem smo to komentirali, dostupno je ovdje.
Opći dojam je da nedovoljno obraćamo pozornost na neke detalje, recimo – naopako pišemo hrpte. Dakle, kad stavite knjigu na stražnju stranu na stol, trebali biste normalno pročitati naslov s lijeva-nadesno, a ne da vam slova stoje naopako. To vidimo i u knjižnici, da naslove čitamo u različitim smjerovima. Može se primijetiti da nam nedostaje generalna ideja o pomnom vizualnom oblikovanju knjige, da bismo više trebali razmišljati da se tekst vizualno uskladi s estetikom ilustracija, da bi trebao postojati neki dizajner koji bi to sve zajedno mogao posložiti, da impresum treba biti ekstenzivan i navesti sve zaslužne, a da ne govorim da bi trebalo navoditi sve autor(ic)e, na primjer svakako bi knjiga koja ima više od pet ilustracija trebala na naslovnici imati i ilustrator(ic)e.
Vidjeli smo primjer ilustrirane knjige na kojoj je ilustratorica potpisana na stražnjoj strani, to se ne bi smjelo događati i vani se sigurno ne bi dogodilo, osobito zato jer razmišljaju o prezentaciji knjige na društvenim mrežama – u komentarima bi ih sigurno netko pitao zašto to nisu stavili. Osim toga, autore teksta nikada nitko nije zaboravio staviti na naslovnicu. A slikovnice su spoj teksta i slike, pa je važno svakoga zasluženo navesti.
Dakle trebali bismo stvoriti svijest o tome da su dječje knjige i slikovnice proizvod cijelog tima ljudi.
Točno, po mom sudu treba postojati dizajner, netko tko će to oblikovati, pa lektor koji će lektorirati – to čini mi se imamo, a netko knjigu treba i urediti. Nedostaju nam likovni urednici, stalno zaposleni umjetnički direktori koji bi bili zaduženi da drže na okupu cijeli vizualni tim, oni su u inozemstvu točka prema kojoj svi gravitiraju – sva komunikacija ide preko njih. Važna je i konzistentnost u izdanjima, ne nasumičnost koja je kod nas vrlo česta. Jednom je netko rekao da kada rušimo kuću možemo angažirati koga hoćemo, ali kada ju gradimo zovemo stručnjake.
Dobre i drage slikovnice
Što je za vas dobra slikovnica i koje slikovnice sami volite čitati?
To jako ovisi o tome za koga je – nije isto je li slikovnica namijenjena djeci 0-3 godine ili djeci 6-9 godina, i čini mi se da je u inozemstvu – kad smo već razgovarali o umjetničkim direktorima – jasnije kome se plasira knjiga zato što su svjesniji tržišta. Kod nas je to malo drugačije, možda se misli da će svi to čitati.
Meni su drage slikovnice Jona Klassena iz serije Triangle po kojima je nastala i animirana serija, to je recimo za djecu 3-6 godina, odličan je omjer ilustracije i teksta i ima zgodnu priču, moj sin koji ima 4 godine to jako voli, priču si može dobro zamisliti i jako se zabavlja kad je prati. Jako volim Noćnog vrtlara Braće Fan koju je kod nas prevela Vanda Mikšić. Zatim volim slikovnicu Sam & Dave Dig a Hole Maca Barnetta i Jona Klassena, koji kopaju tražeći nešto spektakularno. Jednostavnim storytellingom čitatelji kroz tekst i u suštini jednostavnu, ali inteligentnu ilustraciju mogu „zaigrano“ pratiti priču. Svakako preporučujem i Vrlo gladnu gusjenicu Erica Carlea koja ima i perforacije koje se odlično uklapaju u narativ, savršeni je omjer slike i teksta, vizualno je atraktivna, listanjem otvara prostor za igru i edukaciju (brojevi, pojmovi, boje) i nije čudo da je uspješna toliko godina. Rijetke slikovnice kod nas imaju zanimljive formate – recimo kao što je Ljubav spašava živote Svjetlana Junakovića. Za mlađu djecu je odlična kartonka SHH! Chrisa Haughtona, priča je puna onomatopeja š-š-š-š i treba je odglumiti, roditelje tjera da kreativno čitaju i djeci se jako sviđa.
Želim pokazati i jednu koju sam kupio u Turskoj, odnosno tursko izdanje knjige A Sick Day for Amos McGee (Bekçi Amos'un Hastalandığı Gün) Philipa C. Steada & Erin E. Stead, o jednom starcu i životinjama iz zoološkog vrta. Zanimljivo je da sam je kupio u Turskoj ne razmišljajući tko ju je napisao, niti o sadržaju ali sam priču mogao prepričati sebi u glavi – to je dobar primjer da je dobra slikovnica ona kod koje se može čitati samo vizual, koju možemo razumjeti posve bez teksta, osobito za nečitače. Ovdje mi se sviđa i ta analogna tehnika koja nije "ušminkana", a crteži su jako privlačni, inteligentno ilustrirani i u službi pričanja priče.
Svakako moram navesti australskog ilustratora Shauna Tana, osobito volim njegovu malu knjigu Eric, to je valjda uopće formatom dječja najmanja knjiga, možda je za malo stariji uzrast, ima super tekst i super ilustraciju. Njegov Arrival je zanimljiva knjiga jer je bez teksta, čak se može čitati kao strip, on tu vizualno priča priču. Sviđa mi se i Cicada koja je konceptualno kompleksnija, ali ima puno zvučnih dijelova, lajtmotiv je tok-tok-tok, to je jako privlačno, osobito mlađoj djeci.
Nebrojeno je kvalitetnih knjiga za djecu i mlade i teško se u ovom trenu sjetiti svih dobrih primjera.
Da zaključim, po mom sudu dobra slikovnica je ona koja se osim klasičnog čitanja može „čitati“ i vizualno, koja nudi prostora za igru u procesu listanja, gledanja i čitanja te koja je primjerena dobi. To je široki raspon – ali za nečitače to mora biti dobar crtež, dobra slika i dakako tekst koji će zainteresirati djecu i roditelje. Dijete nečitač može svašta samo listati, vizualno konzumirati priču, ali da bi u nečemu stvarno uživalo, roditelji, skrbnici, odgajatelji, odrasle osobe koje čitaju priču moraju tu priču moći pročitati i prenijeti ju djetetu te ga zainteresirati za daljnje čitanje i gledanje. A za stariju djecu priča mora biti dobra, zanimljiva, do određene mjere aktualna njihovim svakodnevnim temama.... široki je spektar tema i načina pisanja.
Dobra slikovnica je ona koja se osim klasičnog čitanja može „čitati“ i vizualno, koja nudi prostora za igru u procesu listanja, gledanja i čitanja te koja je primjerena dobi.
S obzirom na tehniku – preferirate digitalnu ilustraciju. Zašto?
Ne znam, naviknuo sam se. Ja volim digitalno okruženje, kompjutorsku animaciju, digitalnu ilustraciju, to sve "digitalno" možda ima lošu konotaciju jer se doživljava kao nešto umjetno, ali ja tradicionalne tehnike, ili bar način razmišljanja kroz tradicionalne tehnike, nastojim primijeniti u digitalnom svijetu. Pa i Priče iz davnine su zapravo neka olovka, grafika, sve je digitalno iskombinirano u finalnu ilustraciju, digitalna je tehnika ali iza toga stoji analogna ideja, „analogna inteligencija“, „analogni mozak“.
Znači inteligencija nije umjetna nego prirodna!
Haha, da…. Digitalno je okruženje, ali sama je ruka analogna, zar ne? Jer sve su knjige u nekom trenu završile u kompjutoru. Onda bismo mogli reći i da su sve kuće digitalne jer su tako kreirane.
Pomoć umjetne inteligencije ne koristim, a znam i da ih velike industrije ne koriste iz niza razloga. Možemo o tome puno raspravljati, ali ono što je umjetničko po mom se sudu zapravo ne može replicirati. Može se replicirati vještina, sama izvedba, recimo zmajeve za videoigre koji već zadnjih dvadeset godina izgledaju isto. Svjetlana Junakovića umjetna inteligencija ne može kopirati, njegova je svaka crta drugačija, tu bi taj „ekspertni sustav“ koji trenutno zovemo umjetna inteligencija trebao ući u srž njegova mozga, preuzeti njegov način razmišljanja te onda kreirati.
Animacija
Bavite se i animacijom, pogledala sam vaš kratkometražni animirani film Sfera i razmišljala o tome koja je to razlika kad ilustrirate za slikovnicu ili za nešto što znate da ćete animirati? I koliko vam je vremena trebalo za animiranje tog filma koji traje oko 13 minuta?
Ilustracija za knjigu je sama po sebi finalni proizvod, završeno djelo upravo onako kako je otisnuta. U animaciji, odnosno u procesu kreiranja animiranog filma, ilustracija, slika, crtež je tek dio većeg djela, faza u procesu rješavanja određenog problema. U mom slučaju to je faza predprodukcije, istraživanje likovnosti filma te definiranje likovnog riješenja filma, odnosno dizajn filma. U idelnom slučaju na kraju produkcije animiranog filma imat ćemo nebrojeno kvalitetnih ilustracija (svaki frame, sličlica filma, ili bar svaki kadar). Odličan primjer za to je film Les triplettes de Belleville (Sylvain Chomet, 2003.) u kojemu je valjda svaki kadar izvrsna ilustracija.
Što se tiče vremenskog perioda za produkciju animiranog filma, to je dugotrajan proces i na to pristajem prije početka rada na filmu. Uvijek se osjećam kao da potpisujem neki ugovor s vragom, jer taj proces najčešće traje oko dvije godine (za kratkometražni animirani film) i kroz te dvije godine svakodnevno gledam u isti materijal, često bez značajnih pomaka (jer npr. deset ilustracija je tek pola sekunde filma). Proces je mukotrpan, dugačak, započinje fazom predprodukcije koja traje 2-4 mjeseca – priprema scenarija, knjige snimanja, likovnih rješenja (ilustracija) koje nitko neće vidjeti osim suradničkog tima na filmu, producenata i financijera, pa onda slijedi dugotrajna produkcija filma te na kraju distribucija, odnosno reprodukcija filma, prikazivanje filma.
Jel to užitak ili muka?
U početku je užitak, u sredini je muka, na kraju je opet užitak (smijeh). Ali ta sredina je itekako potrebna da bi se sve završilo. To je stvarno mazohistički posao i naravno da na kraju dolazi do zasićenja, bude ti puna kapa i sličica i kadrova i montaže, dolazi do određene vrste ushićene praznine, ali onda prođe neko vrijeme pa zaboraviš kolika je to muka, napuniš se novom energijom i kreneš u novi projekt. Dovoljno smo bedasti pa ipak krećemo ispočetka, na novi film!
Ilustracija za knjigu je sama po sebi finalni proizvod, završeno djelo upravo onako kako je otisnuta. U animaciji, odnosno u procesu kreiranja animiranog filma, ilustracija, slika, crtež je tek dio većeg djela, faza u procesu rješavanja određenog problema.
Animaciju predajete i studentima. Što gledaju, što čitaju? I što im želite prenijeti, osim same tehnike animacije?
Moram reći da čitaju svašta – čini mi se dosta znanstvene fantastike, vjerojatno prvo pogledaju nešto pa onda pročitaju, na primjer sad je zadnja bila Dina, pa i gledaju svašta, to je za studente dobro, zatim imaju tu sreću da studiraju u Zagrebu pa imaju na raspolaganju Animafest, idu u umjetnička kina, a na predavanjima im nastojim pokazati malo veći spektar tehnika crteža, filmova, ilustracije, pristupa estetici općenito. Ne želim da se pogube pa da završe samo u jednom smjeru, nego da razmišljaju široko. Recimo, kolegica im je neki dan nosila slikovnice za djecu, da pogledaju, vide tehnike, stilove, načine, pristupe, ne treba im se sve sviđati ali moraju imati uvid u razne estetike i pristupe rješavanju likovnog problema, tj. sa što širim spektrom pristupa koje možda mogu iskoristiti u nekom vlastitom djelu.
Što se tiče onoga što im želim prenijeti, osim naravno same tehnike animacije i činjenice da trebaju biti profesionalni u poslu, u komunikaciji, odgovorni, osim toga želim da shvate da moraju tražiti sebe u cijeloj toj priči, da neće nitko drugi tražiti za njih, ali i da ne zaborave zašto su baš to upisali. Sigurno nisu krenuli zato da se obogate preko noći nego zato što to stvarno vole. Animacija je težak proces, zahtijeva puno rada, ali važno je da to vole i da počnu vjerovati u sebe, ostalo dolazi samo po sebi. Naravno, moraju puno toga naučiti – moraju znati raditi sa softverima, naučiti što je animacija, likovno se izražavati, znati povući ravnu crtu. To su stvari koje se podrazumijevaju, kao što se podrazumijeva da ilustrator zna sve nacrtati – pa čak i konja, što ni meni baš nije lako (smijeh).
Komercijalna ilustracija
Osim umjetničke ilustracije, bavite se i komercijalnom ilustracijom, to je dizajnersko-ilustratorski rad koji je dio neke kampanje. Pa koji tip komercijalnoga najviše volite raditi?
Meni je uvijek užitak kreirati ilustracije za primjenu na nečemu što ima dobru priču. Nemam problem s time što je nešto izrazito komercijalno ili što se radi o nekom velikom brendu i što ilustracija tu možda nije u prvom planu. Dapače, to mi je određena vrsta izazova koja ipak ima drukčije gabarite od umjetničke ilustracije jer se najčešće radi o proizvodu koji će se prodavati, komercijalno plasirati određenoj publici. Nedavno sam surađivao s ekipom iz agencije Bruketa&Žinić&Grey na dijelu kampanje za tjesteninu Marodi. Tema je bila međimurske popevke i trebalo je ilustrirati odabrane popevke tako da ilustracija može zasebno stajati uz popevku, ali i da se može primijeniti na proizvodu.
Taj dio je meni izazovan jer više kroz ilustraciju ne komuniciram samo s ljudima koji su s ilustracijom redovito u kontaktu i na određeni ju način znaju isčitati, već sa širokim spektrom ljudi koji će proizvod konzumirati te osjećam neku obavezu doprijeti do njih i uspješno iskomunicirati priču. Radio sam i ilustraciju za etikete za vina. U ovom slučaju ilustracija jest vidljivija, dominantnija na toj etiketi, ali bez dobrog dizajna i dobre dizajnerske ideje iza svega ni ta ilustracija neće doći do izražaja. Tako da u svim tim slučajevima pričamo o vrlo profesionalnoj razini svih sudionika, i dizajnera, fotografa, glumaca, scenarista, zapravo o svima koji sudjeluju u kreiranju i realizaciji kampanje za određeni proizvod.
Što sada radite – i kad biste imali idealne uvjete, financijske i sve druge – što biste radili?
Ništa (smijeh). Ma ne, to je možda ona ideja – sanjamo san da možemo živjeti kako želimo, pa u početku možda ne bismo radili ništa, ali bismo onda ipak napravili neki krug i vratili se na isto mjesto na kojem smo sada.
Puno toga ne smijem reći jer je za iduću godinu, ali razmišljam o svojoj knjizi, svome filmu, raznim projektima.
Trenutno ilustriram nešto što do sada nisam, uvijek sam ilustrirao neki oblik fikcije, ali sad imam pred sobom roman o Auschwitzu prilagođen mladima, za strano tržište, mučna je i teška tema, lakše je s medekima, a ovo su konkretne, stvarne stvari. I naravno glavni je izazov da sve skupa ne bude previše sladunjavo, respektiram činjenicu da se radi o stvarnim ljudima i situacijama, pa ništa ne izmišljam i ne dodajem.
Hvala vam na razgovoru, želim vam puno sreće s tom knjigom i sa svim budućim slikovnicama i animiranim filmovima!
Intervju je nastao u sklopu programa Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. U istom su programu već objavljeni intervjui s ilustratoricama Klasjom Habjan i Hanom Tintor. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.
Plavi cvijet
- Profil 09/2020.
- 32 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533137728
- Cijena: 10.49 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Dora je dobila na dar sićušnu biljku s tek jednim jedinim listom. Rekli su joj da će biti posebna, velika, najljepša. No treba joj vremena, Dora mora biti strpljiva. 'Plavi cvijet', priču o strpljivosti, trudu, o odrastanju i razvitku ispričao je i ilustrirao nagrađivani ilustrator Manuel Šumberac. Priča je to i posebnosti koju nosimo u sebi te o vremenu koje svakome od nas treba za razvoj.
Jura i gospođica Zavissst
- Profil 06/2019.
- 32 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533136783
- Cijena: 9.16 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Nakon Grigorom Vitezom nagrađene slikovnice 'Jura i kuckalo protiv dosade' u kojoj su autori maštovito pokazali kako svladati dosadu, u novoj slikovnici genijalnog tandema Jura se hvata ukoštac s novim problemom. U slikovnici 'Jura i gospođica zavissst' autor objašnjava djeci kako se suprotstaviti negativnim osjećajima i kako vidjeti pozitivno.
Baba Jaga i div Zaborav
- Profil 11/2015.
- 40 str., meki uvez
- ISBN 9789533134604
- Cijena: 9.16 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Raskošna slikovnica "Baba Jaga i div Zaborav" koju je načinio autorski dvojac Roman Simić Bodrožić i Manuel Šumberac. Roman S.B. prvi je put napisao dječju priču i dodijelio Babi Jagi glavnu ulogu u priči, dok se ona u narodnim pričama redovito pojavljuje kao sporedni lik, epizodno – kao osoba koja pomaže, odmaže, prijeti ili straši.