Lila Prap : Djeca nisu umanjeni odrasli, nego osobe za sebe
LILA PRAP (Lilijana Praprotnik Zupančič, r. 1955.) nagrađivana slovenska ilustratorica i spisateljica, diplomirala je arhitekturu u Ljubljani. Nakon što se neko vrijeme bavila projektiranjem, grafičkim oblikovanjem i karikaturom, odlučila se posvetiti pisanju i ilustriranju dječjih knjiga i slikovnica. Napisala je i ilustrirala brojne slikovnice, ali najveći je uspjeh postigla knjigom Zašto?, koja je postala svjetski fenomen. Prevedena je na gotovo 40 jezika, a u Japanu su prema njoj snimili i animiranu seriju. Izlagala je na izložbama diljem svijeta. Na dječjem sajmu u Bologni 1998. i 2001. izabrana je među 97 reprezentativnih ilustratora svijeta, a 2002. u Chicagu među deset najboljih. Dvaput je nominirana za prestižne nagrade H. C. Andersen i Astrid Lindgren, a u Sloveniji je dobila brojne nagrade, uključujući i onu za životno djelo.
Lilijana Praprotnik Zupančič kaže da je postala „Lila Prap” jer bi njezino dugačko ime i dva prezimena zauzeli gotovo pola naslovnice slikovnice. Čini se da kod nje sve funkcionira na taj način – ona svijet stalno prilagođava sebi, i pritom se, čini se, dobro zabavlja. Nikad točno ne zna koliko je autorskih slikovnica napravila – stalno ih iznova broji. Sama kaže da ih je sigurno oko dvadeset. (Neki tvrde da je to tipično za dobre autore i autorice – da samo oni prosječni i loši odmah znaju koliko su knjiga napisali.) Lila Prap stvara prave umjetničke slikovnice – nevjerojatno maštovite, i sadržajno i formatom – a dok ih čitate, zadivljeni ste jednostavnošću i snagom njezine imaginacije.
Promotrite li pomno njezine ilustracije – uglavnom prikazuju životinje – vidjet ćete da su pune duha i osobnosti. Na prvi pogled možete zaključiti da je krokodil tužan, da je vodenkonj razigran i simpatičan tip koji bi mogao biti raspoložen za neke spačke, da kameleon u tišini nešto mudruje, a bubamara je i oprezna i znatiželjna, dok je čivava ratoborna i zaštitnički nastrojena. Sve to vidite iz ilustracija – vrlo su izražajne i pune duha. Pravi užitak za gledanje! No to je tek početak – slikovnice Lile Prap nude i tekstove koji izlaze iz svih očekivanih okvira. S jedne strane su dječje duhoviti i zaigrani, a s druge utemeljeni u znanosti i znanju. Zato su njezine knjige svakako i za djecu i za odrasle, jer će im omogućiti da se zajedno s djecom smiju, glupiraju, zabavljaju, da kroz te smiješne sadržaje s njima uspostave neki odnos, a da djeca istovremeno nešto i nauče.
Kod nas su Lili Prap objavljene slikovnice Životinjice i Moj tata u prijevodu Borisa Nazanskoga i izdanju Mozaik knjige, Pseća zapitkivanja i Dinosauri?! u prijevodu Romea Mihaljevića i izdanju Petrinih knjiga, te njezina najpoznatija knjiga Zašto? u prijevodu Anite Peti-Stantić, u izdanju kuće Bodoni. Razveselilo me što sam u Knjižnici Grada Zagreba uspjela posuditi i bajke Lile Prap na slovenskom, pod naslovom 1001 pravljica. Nadam se da će se i u Hrvatskoj naći izdavač koji će ih objaviti. Ta me knjiga odmah vratila u djetinjstvo – iako je nisam ranije čitala. Njezina Crvenkapica, Snjeguljica, Tri praščića i Ivica i Marica čitaju se po principu „odaberi svoju avanturu”. Želiš li da priča prati dječaka ili djevojčicu? Da vuk pojede baku i unuku, ili da hranu potraži negdje drugdje? Želiš li se prebaciti u neku drugu bajku? Kao dijete obožavala sam tu kontrolu nad tekstom koji čitam, a u današnjim sadržajima za djecu rijetko primjećujem takav pristup – i zato sam mu se iskreno obradovala.
S Lilom Prap razgovarala sam u Galeriji Prozori, koja se nalazi u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića. Lila je spontana i otvorena – moglo bi se reći da joj je „glava u oblacima”, i to u najpozitivnijem mogućem smislu. Došla je s čarobnim koferom punim knjiga i tijekom razgovora vadila je iz njega razne slikovničke divote – svoje i tuđe. Vrlo je skromna, na pitanja odgovara kratko i jednostavno, kao da se tu ionako nema što previše objašnjavati.
Prvo pročitajte njezina razmišljanja o slikovnicama, ilustracijama, dječjim pričama i kvalitetnim knjigama – a onda krenite prema najbližoj knjižnici ili knjižari i priuštite si čudesno iskustvo listanja njezinih svjetova.
Sve se mora nadopunjavati i biti skladno
Marija Ott Franolić: Završili ste arhitekturu, pa kako ste nakon toga prešli u ilustraciju?
Lila Prap: Na studiju arhitekture imali smo crtanje – morali smo vrlo precizno crtati najtanjom olovkom, H7, sve dok ne bismo dobili površine jednakih mjera. Ja to još uvijek primjenjujem, samo što danas crtam pastelom. Napraviti jednu slikovnicu za mene je vrlo slično arhitekturi. Imaš neku ideju, kao zgradu – tako ja sve crteže postavim na pod i promatram kolorističku kompoziciju: kako se nadopunjuju, gdje su slične boje, a gdje kontrasti. To je zapravo kao neka muzika – sve se mora nadopunjavati i biti skladno. Kao arhitektonski projekt za zgradu, gdje postoji ritam prozora i vrata i slične stvari – samo je ovdje lakše jer nema klijenata koji gnjave (smijeh).
Kad stvaram, meni je važna sloboda – želim napraviti cijelu knjigu sama: ne samo tekst i ilustracije, nego i dizajn. Slikovnicu gledam isključivo kao cjelinu.
Koliko vam vremena treba za jednu autorsku slikovnicu, od ideje do realizacije?
Obično to traje godinu dana. Dobijem ideju – a taj proces može trajati jednu sekundu ili deset godina. Zapravo nikad ne znaš što te može inspirirati. Kad dobijem ideju, za početak napravim pet stranica pa stanem, jer uvijek želim da svaka knjiga ima neku provodnu, zajedničku nit. Ponekad čekam i nekoliko mjeseci prije nego nastavim dalje – dok mi se sve ne posloži u glavi. U međuvremenu napravim i neke ilustracije koje mi ne uspiju, pa krenem ispočetka. Zato mi za jednu slikovnicu u prosjeku treba otprilike godinu dana.
Sjećate li se kako je uopće došlo do prve slikovnice?
Živalske uspavanke (Životinjske uspavanke) bila je moja prva slikovnica. U njoj životinje recitiraju pjesmice u kojima se sadržaj isprepliće s njihovim glasovima – recimo: mrnjau mrnjau saj bum spau. Sjećam se kad je moj sin bio mali – uspavljivali bismo ga, pomislili da spava, a čim bismo ga položili u krevet, isti bi tren počeo plakati. Zato sam napisala uspavanku za sove: hu hu hu, noć je tu, luna sije, zdaj je čas za vragolije. To je neka vrsta kontrauspavanke. Ovca ima pjesmicu koja nema kraja: prva ovca je zaspala i leži, druga je zaspala i žmiri, treća je zaspala i spava, a u snovima broji ovce – tri... I tako možete unedogled ponavljati. Osim toga, na svakoj se stranici mjesec pojavljuje u nekom drugom obliku, koji se nadovezuje na životinju: kod kokoši je to jaje na oko, kod mačke klupko vune, kod sove veliko oko, a cvrčak u mjesecu i zvijezdama vidi note po kojima će svirati uspavanku.
Ilustracije za Živalske uspavanke prvo su objavljivane u slovenskom dječjem časopisu Ciciban, a kad su neke od njih bile izložene u Bologni, izdavač mi je predložio da ih dopunim i napravim cijelu slikovnicu.
Zašto za autorske slikovnice najčešće birate likove životinja?
Crtam životinje u jednostavnim oblicima, praoblicima. Zanima me kako životinju na prvi pogled učiniti prepoznatljivom, dati joj sve važne karakteristike, a pritom upotrijebiti što manje linija. S druge strane, ljudi su svi slični, pa bi to čitateljima možda bilo dosadno.
Ako imate ovcu i putujete s njom po svijetu, samo ponesite ovaj rječnik – i ona će se bez problema sporazumjeti s drugim ovcama!
Kako je nastao Živalski slovar (Životinjski rječnik)?
Ovdje sam krenula od ideje da se životinje na različitim jezicima različito glasaju. Još sam u gimnaziji učila francuski i bilo mi je zanimljivo kako, primjerice, kažu da se pijetao glasa coqeurico, dok mi kažemo kikiriki, a kod vas kukuriku. Kad sam osmišljavala tu knjigu, još nije sve bilo tako lako dostupno na internetu, ali sam pronašla jednu stranicu na kojoj su ljudi pisali ljubavna pisma na raznim jezicima. Zamolila sam ih da mi prevedu kako se životinje glasaju i rekla – svatko tko mi prevede kako se glasa jedna životinja, dobit će jednu knjigu. Na taj način sam prikupila 42 jezika. Kad sam pisala Ircima i pitala ih kako se glasa pas, odgovorili su da oni sa svojim psima razgovaraju isključivo na engleskom! (smijeh)
Deset godina sam razmišljala je li to nešto glupo ili bi ipak trebalo izdati, a onda sam na jednom susretu IBBY-ja razgovarala s raznim ljudima koji se bave dječjom literaturom. Tamo su bili oduševljeni – rekli su da je to sjajna ideja i da knjigu svakako trebam objaviti. Maloj djeci bi se mogla svidjeti i egzotičnost – u knjizi se koriste različita pisma, poput arapskog, ruskog i drugih.
U predgovoru sam napisala: ako imate ovcu i putujete s njom po svijetu, samo ponesite ovaj rječnik – i ona će se bez problema sporazumjeti s drugim ovcama! (smijeh)
Imate i jednu posebnu zbirku dječjih pjesmica koja se vizualno sastoji od dva dijela. I naslov joj je sastavljen od dvije životinje: Kraca je kombinacija krave i opice (hrv. majmun). Sviđa mi se kako se tu listanjem mogu dobiti zanimljive kombinacije slike i teksta. Šteta je što nije prevedena, nedostaje nam knjiga koje su malo drugačije, koje se neobično listaju, koje bi djecu i samom formom nagnale na kreativno razmišljanje. Što mislite, zašto toga nema više? Jesu li autori premalo inventivni ili su takve intervencije u knjige previše skupe?
Za ovakve knjige nužna je podrška izdavača koji je svjestan da knjiga nije isključivo sredstvo za ostvarivanje što većeg profita. No, takvih je danas sve manje.
Vaše su slikovnice često vrlo duhovite, osobito ove koje se sastoje od pitanja i odgovora.
Humor mi je jako važan, osobito kad pred sobom imaš djecu koja su možda sramežljiva, pred njima se napraviš malo bedast, kažeš neki pogrešan odgovor i daš im priliku da te isprave – da pokažu kako oni znaju točan odgovor. Humor služi da se opuste, da se otvore, da započne komunikacija, da shvate kako nisam neka stroga profesorica koje bi se trebali bojati. To je ključno ako želimo s djecom razgovarati ravnopravno i slobodno. Djeca nisu umanjeni odrasli, nego osobe za sebe.
Proučavala sam razne religije, mitologije...
Otkud ideja za vašu najpoznatiju slikovnicu Zašto?
Najprije sam crtala male životinje, pa domaće životinje – to su bile prve dvije knjige. Nakon toga sam htjela slikovnicu s divljim životinjama – zebrama, lavovima, krokodilima – i to je bila ideja za Zašto?. Kad sam crteže za tu slikovnicu poslala u Bolognu, odmah su bili odabrani za izložbu, pa sam smišljala nonsense pjesmice za tekst. Otprilike u to vrijeme dobila sam jedno pismo bez naznačenog pošiljatelja, a budući da je tada bila afera s antraksom, otvorila sam ga u plastičnoj vrećici. U pismu su mi iz izdavačke kuće Random House javili da žele izdati slikovnicu Zašto? (smijeh). Poslala sam im slike i tekst, ali su ipak odustali jer su zaključili da već imaju nešto slično. Rekla sam, u redu, bacite to u smeće, i na kraju sam to ipak izdala kod svog izdavača – Mladinske knjige.
Tu sam zapravo krenula od pitanja: zašto mravojed jede mrave, zašto klokan ima džep, zašto tigar reži i slično. Činilo mi se da nisu dovoljne samo pjesmice – potrebno je i neko znanstveno objašnjenje, kako roditelji u razgovoru s djecom ne bi ispali glupi (smijeh).
Pa, iako inače nisam ilustrirala tuđe slikovnice, kasnije su mi se javili iz Random Housea i ponudili mi dvije slikovnice Barbare Jean Hicks, pa sam ih ilustrirala – I Like Black and White i I Like Colors. Obje slikovnice se sastoje od jedne dugačke pjesme koja se rimuje. Govore o bojama – Amerikancima je bilo važno da budu jednako zastupljeni crnci i bijelci, pa kad sam crnca nacrtala onako kako ih mi crtamo, vratili su mi ilustraciju na doradu. Htjeli su da crnac i bijelac izgledaju isto, kako se nitko ne bi uvrijedio. Te slikovnice prikladne su i za sasvim malu djecu, za preživljavanje vrste.
Primijetila sam da, pišući o vašim ilustracijama, mnogi ističu njihovu jednostavnost – ali one su puno više od toga. Svaka je nacrtana životinja osoba na kojoj se može primijetiti cijela paleta emocija i osobnosti, to se dobro vidi u slikovnici Zašto?. Tu su izmišljene i smiješne riječi – deja je kombinacija zmije i deve, lavorog kombinacija lava i nosoroga, mormun je kombinacija morža i majmuna…. Pa i sadržajno se radi o spoju štosnog i znanstvenog. Dječji odgovori na pitanja o određenoj životinji (npr. vuk zavija jer je stao na ježa) nadopunjeni su znanstvenim objašnjenjima (vuk zavija kako bi komunicirao s drugim vukovima). Čitajući Zašto? sjetila sam se i jednog teorijskog objašnjenja – kad čitamo znanstvene tekstove, učimo kroz informaciju, a u književnim tekstovima – učimo kroz imaginaciju. Jeste li izmišljali dječje odgovore na pitanja ili su to stvarno djeca odgovarala?
Ma to sam sve ja izmislila… Ali odmah na početku slikovnice napisala sam: ako vam se ne sviđaju ponuđeni odgovori ili ponuđene životinje, vi dajte svoje odgovore i predložite neke svoje životinje. Htjela sam im malo probuditi maštu.
Bila je tako popularna da su u Japanu napravili animiranu seriju u puno nastavaka. Kako se to dogodilo?
Moj izdavač je izložio knjige na sajmu u Bologni i tamo su ih primijetili Japanci. Oni su tada baš tražili sadržaje s likovima koji bi se sviđali i djevojčicama i dječacima, jer je tada kod njih bila popularna Hello Kitty, koja je više bila namijenjena djevojčicama. Zato su primijetili moje životinje i od njih napravili brend "Lila Prap" (smijeh). Prodavali su majice, hlače i šalice s tim likovima… Neko vrijeme je to bilo popularno, ne znam kako je sada. Jer za tako velike poslove trebalo bi imati i agenta – možda sam mogla i bolje proći. Ali, bilo je zanimljivih anegdota s tom serijom. Na primjer, pisali su mi Japanci koji su živjeli u Singapuru da je njihov sin, koji je tada imao pet godina, bio toliko lud za tim crtićima da je cijeli stan oblijepio likovima iz priče Zašto?. Njegov brat je na tomboli osvojio avionsku kartu pa je cijela obitelj odlučila doći kod mene u Celje; bili su i u Ljubljani, na moru i na Bledu… To je bilo davno, taj dječak je valjda već završio fakultet (smijeh).
To govori o univerzalnosti ovih ilustracija – jednako se obraćaju djeci u Japanu kao i američkoj ili našoj djeci. Spoj znanstvenog i šaljivog donosi i vaša slikovnica Dinosauri?! Naime, tu su se kokoške jako uzrujale i uvrijedile kad su čule da su dinosauri bili njihovi preci. Kako bi dinosauri mogli biti njihovi preci – a nemaju kljun? Jedna od njih čak kaže "U mojoj obitelji nikad nije bilo takvih čudnih likova", a pilići se pitaju hoće li i oni pozelenjeti poput dinosaura kad narastu?
Napravila sam trilogiju o kokošima. Sve tri slikovnice sastoje se od pitanja i odgovora. Prva je Dinosauri?!, u kojoj sam tijekom ilustriranja više puta morala nešto mijenjati jer su, u procesu nastajanja slikovnice, dolazile nove znanstvene spoznaje – recimo, za brahiosaura se mislilo da ima nekakvu rupu u glavi, ali se zatim ustanovilo da je riječ o nečemu drugome, a Pterodaktilu sam morala izbrisati zube. Tekst mi je pregledavala dinosaurologinja, pa sam neke crteže mijenjala i kad je slikovnica već bila gotova.
Druga slikovnica u trilogiji su Zmajevi?! – tu su kokoši otkrile da su zmajevi njihovi potomci. Ta mi je bila najteža, trebala mi je godina dana samo za istraživanje – proučavala sam razne religije, mitologije… Poznat je slučaj Svetog Jurja kojeg se prikazuje kao da je ubio zmaja – to se može smatrati pobjedom kršćanstva nad poganskim vjerovanjima u kojima su se štovali zmajevi. U nekim se kulturama prikazuju i kao sile kojima se ne može ovladati – poput potresa, poplava… Fascinantno je da su ljudi vjerovali u zmajeve sve dok nisu pronašli dinosaure.
Neki pak zmajeve prikazuju kao dobre, recimo Kinezi. Pa i u Mezopotamiji najstariji pronađeni tekst napisan klinastim pismom "Enuma Eliš" govori o vodi koja je lutala svemirom pa se spustila na zemlju i razdvojila na slatku i slanu. Božica slane vode, Tiamat, i bog slatke vode, Apsu, imali su mnogo djece, malih bogova, koji su se okrenuli protiv roditelja i dizali nemire, a to je njihova oca Apsua tako ljutilo da ih je htio ubiti. No djeca su saznala za njegovu nakanu pa su ga preduhitrili – oni su ubili njega. Na to se božica Tiamat toliko razjarila da je oformila vojsku zmajeva i čudovišta ne bi li ih zaustavila. Pomagao joj je unuk Marduk koji je od njezina tijela napravio nebo i zemlju. Od krvi njezina novog muža stvorio je ljude kako bogovi na zemlji ne bi trebali raditi. I Medeja je imala dva zmaja. Pa i Ljubljana ima zmaja, to je povezano s Medejom i Argonautima koji su bježali… Neki još vjeruju da su čovječje ribice najmlađi zmajevi. A najstrašniji zmaj je kombinacija zmaja i pijetla kojeg može pobijediti samo lasica ili sam sebe može uništiti tako da se pogleda u zrcalo!
Treća slikovnica u trilogiji je Ptice?! Tu sam otkrila da su priče o pticama puno zanimljivije od onih o dinosaurima, i u razmjeru međusobne veličine i u navikama. Osim pitanja i odgovora, tu sam uvrstila pisma, pjesme, intervjue, igrokaze i druge tekstualne forme koje pišu ptice – recimo pingvinu tata kaže da je vrijeme da se oženi i onda on piše dnevnik o tome koliko je trebao hodati i što je sve doživio prije nego što je susreo pingvinku! Za to mi je trebalo puno istraživanja da se uputim u tematiku.
Nadam se da ćemo u Hrvatskoj dobiti i prijevode drugih dvaju nastavaka, za sada imamo samo Dinosaure. Kad krećete raditi autorsku slikovnicu poput ove, što prvo napravite – ilustraciju ili tekst?
To zapravo dosta ovisi. Kod slikovnice Zašto? sam prvo razmišljala o tome koje bi životinje mogla uvrstiti, znala sam da će to biti velike životinje, kod Životinjica sam počela sa smišljanjem pjesmica. Ponekad prije svega toga dođe ideja, kao na primjer kad sam osmislila glavnu ulogu koju kokoši imaju kod Dinosaura i onda kombinirala malo tekst, malo ilustracije.
Koje su vam omiljene slikovnice i ilustracije iz djetinjstva i koje su knjige i koji autori, koje autorice, utjecale na vaš ilustratorski rad?
Što mislite zašto dobro govorim hrvatski? Zato što smo čitali slikovnice na hrvatskom – još uvijek imam neka izdanja iz Zagreba! To su nam puno čitali dok smo bili mali, pa bi nam prevodili tijekom čitanja. I crtiće smo gledali na hrvatskom, tj. tada se govorio srpsko-hrvatski. Kod nas je bila zbirka slikovnica Pčelica (Čebelica) – jako su mi se sviđale, a danas znam da su u njima bili zastupljeni vrhunski akademski slikari. Fascinirale su me te male dvobojne knjižice – kako se s dvije boje može stvoriti takva slika; imaš dojam kao da je u pedeset boja. U toj ediciji su ilustrirale Roža Piščanec, pa i Ančka Gošnik Godec koja je nedavno umrla u 97. godini. Sviđala mi se i jednostavnost Lidije Ostrec. Mislim da je sve to jako likovno utjecalo na mene. Ipak ti u pamćenju ostane ono što gledaš kao dijete – razvija ti se ukus, pa kad počneš sam ilustrirati, vjerojatno od toga i krećeš: malo nacrtaš, malo dodaš, malo „posudiš” (smijeh). Voljela sam i Marlenku Stupicu – i ona je nedavno preminula, vrlo stara. Nekad smo stvarno imali izvrstan izbor ilustratora. Kristina Brenkova bila je sjajna urednica u Mladinskoj knjizi – brinula se isključivo za kvalitetu dječjih sadržaja i pazila da ne budu površni ili banalni.
Nekad smo stvarno imali izvrstan izbor ilustratora.
Čini mi se da su sadržaji za djecu u Jugoslaviji bili biraniji, više se polagalo na to da se djeca ne izlože nečem ružnom ili bezveznom, kao da je postojala veća svijest o tome da kod djece otpočetka treba njegovati vizualni estetski odgoj. Čak su i dječji časopisi imali ozbiljne likovne urednike, dizajnere – danas kao da su nas progutale brzina i površnost u kojima se izgubila kvaliteta. A koji vam se noviji ilustratori sviđaju?
Od suvremenih slikovnica volim francusku izdavačku kuću Rouergue, koja je bila nagrađena na Bolonjskom sajmu knjige, pa je neko vrijeme bila vrlo popularna. Oni stvarno imaju zanimljive i zafrkantske knjige. Vrlo je poseban i Bruno Munari – njegove su slikovnice iznimno maštovite već kao sami predmeti: imaju izreze, prozirni paus papir i stvaraju dojam slojevitosti. To je zaista nešto drukčije – sama knjiga postaje materijal za igru. Pogledajte njegovu slikovnicu o magli Nella Nebbia di Milano.
Jako cijenim i češku ilustratoricu Květu Pacovsku – lijepo slaže boje i stvara dojmljive kompozicije. Zatim, tu je i „biblija za najmlađe” – Vrlo gladna gusjenica Erica Carlea. To je više od slikovnice, više od priče – pruža toliko mogućnosti za djecu. Gusjenica poždere jednu jabuku, pa dvije kruške, pa tri šljive, pa četiri jagode – dijete pritom uči brojati i može se iznenaditi na svakom koraku. Na kraju se gusjenica pretvori u leptira.
Najdraža od svih mi je Crveno stablo Australca Shauna Tana – slikovnica o depresiji. Probudiš se jedno jutro, sve je tamno, svuda su problemi, vani se događaju neke krasne stvari, a u tebi se sve tumba; ne znaš tko si. Fantastično je kako ilustracijom uspijeva prikazati ta unutarnja previranja. A onda – obrat: samo za tebe raste crveno stablo. Ni tekst nije linearan – kao da se urušava u sebe. Tan ima izvrstan osjećaj za dizajn. Volim i njegovu slikovnicu The Lost Thing.
Pokazali ste vrlo različite knjige, a sve su dobre. Pa možete li onda pobliže objasniti što je za vas dobra ilustracija u slikovnici?
Najbolje su slikovnice u kojima sve funkcionira zajedno – ilustracije, tekst, dizajn, pa i rupe ili druge neobičnosti koje su dio same knjige. Dobra knjiga te mora vizualno privući da je nastaviš čitati – mora te povući u sebe. Sve elemente slikovnice treba promatrati u međusobnom suodnosu: važno je kako je ilustracija položena u odnosu na tekst, koja je funkcija tih rupa, imaju li smisla i slično. Ilustracije bi trebale nadograđivati tekst i doprinositi maštovitosti cijele priče – s jedne strane trebaju biti u skladu s tekstom, a s druge strane pružati dodatna značenja i slojeve onome što tekst nudi.
Sjećam se da J. K. Rowling nije htjela da se romani o Harryju Potteru ilustriraju – smatrala je da bi to djeci previše utjecalo na vlastiti doživljaj čitanja. Nije htjela ni film, ali su je nagovorili. Tvrdila je da to „ubija” dječju maštu, jer će bez crteža djeca imati veću slobodu u zamišljanju likova, mjesta i cjelokupne atmosfere.
Vjerujem da su u tiskari govorili: ovako dosadne babe još tu nije bilo! (smijeh)
Nisam to znala za J. K. Rowling, ali čim postoji crtež, on te odvuče da likove zamišljaš onako kako ih je zamislio i ilustrator. Slično kao kad gledaš ekranizaciju nekog filma pa ti nikako ne odgovara izgled glavnih glumaca, jer si ih posve drugačije zamišljao. To mi se često znalo dogoditi. Govorile smo o ilustraciji općenito, ali možete li nam reći nešto konkretnije o svojoj tehnici?
Prvo olovkom napravim osnovne obrise, a zatim crtam raznobojnim pastelama na crnom papiru. Kad završim s crtanjem, zapravo još nije gotovo. Nakon skeniranja za tisak, znala sam ići i u tiskaru kako bih provjerila na kojem će se papiru slikovnica otisnuti. Znalo se dogoditi da u tiskari odaberu papir koji mi je "popio" sve boje – bila bih baš bijesna: radiš godinu dana, a na kraju sve ispadne crno, kao mrtvačnica. Ili pak plavo, tamno, kao da su tiskali pod morem. Vjerujem da su u tiskari govorili: ovako dosadne babe još tu nije bilo! (smijeh)
Sad je već puno knjiga iza mene i više to ne kontroliram. Danas u Sloveniji samo Mladinska knjiga ima likovne urednike, a oni su ključni za konačan izgled knjige. Inače se proizvodnja knjiga pretvorila u biznis. Puno je tih šablonskih, „pocukrenih” crteža za djecu – kao da djeca ništa ne znaju, pa je za njih sve dobro. To me jako ljuti.
Da, ideja je zapravo da su za djecu "pocukreni", tj. slatki i simpatični sadržaji, kao da djeca ne znaju razmišljati i kao da im ne treba slojevitost i kompleksnost, pa im onda nudimo pojednostavnjene i banalne ilustracije i klišeizirane priče. To nažalost ide zajedno s idejom da im ne treba pričati strašne priče i bajke – da se ne bi previše uplašili. Paradoksalno je da istovremeno sva djeca na telefonima imaju dostupne najstrašnije moguće sadržaje.
A tek na televiziji – što sve mogu vidjeti kad uključite vijesti! U Gazi lete ruke i noge, mrtvaci na sve strane…. To je baš paradoks. Pa ipak, iako ima puno šablonskih sadržaja, svake se godine na Sajmu dječje knjige u Bologni može naći jako zanimljivih autora, samo ih treba primijetiti.
Opet se vraćamo na to da imamo dosta ilustratora i pisaca i spisateljica i nagrada. Jedan je problem da ih tržište gura da rade previše brzo (i previše slično onome što su već napravili, ako se dovoljno prodavalo). A drugi je problem da nam u toj šumi sadržaja nedostaje selektora koji bi nas uputili na kvalitetu.
Čini mi se da se u knjižnicama trude, ali inače je u Slovenija sve reklama. Svaki put kad dođem u Hrvatsku razmišljam o tome kako se kod vas još uvijek po novinama piše o knjigama. Toga kod nas recimo uopće više nema. Našim izdavačima uvijek to govorim – pogledajte kako se u Hrvatskoj još uvijek piše o knjigama!
Zanimljivo je da mi imamo malo drugačiju percepciju, često kukamo da se premalo piše o knjigama – osobito o knjigama za djecu i mlade. Sloveniji pak uvijek malo zavidimo – imate i Agenciju za knjigu i bralnu značku i Centar za ilustraciju i bili ste zemlja domaćin Frankfurtskog sajma knjige 2023. godine… Tak ćemo i mi jednom, kad narastemo! Što planirate sada, koji su vam idući projekti?
Kad sam otišla u mirovinu, imala sam pet otvorenih, nedovršenih projekata, ali nekako sam se ulijenila – moram priznati. Nešto sam nacrtala do pola, nešto napisala do pola. Nemam dovoljno volje.
Nadam se da ćete neke od njih i dovršiti – sigurno bi se mnoga djeca veselila vašim novim knjigama, a bome i odrasli. Hvala vam na razgovoru, a ja idem odmah sada nagovarati hrvatske izdavače na nove prijevode vaših slikovnica….
Intervju je nastao u sklopu programa "Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja" koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. U istom su programu već objavljeni intervjui s ilustratoricama Klasjom Habjan, Hanom Tintor, Manuelom Šumbercem, Majom Kastelic, Dominikom Vukovićem i Zdenkom Bašićem. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.
