Hana Tintor : Važno je da nas ilustracija pomakne i emotivno dotakne
Hana Tintor (1992) je ilustratorica, autorica i animatorica. Diplomirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, a zatim i ilustraciju u Cambridge School of Art. Ilustrirala je slikovnice za djecu i odrasle, oslikavala vanjske zidove i zidove interijera, ilustrirala knjige i članke u časopisima, dizajnirala i režirala kratke animirane filmove. Dobitnica je nagrade Grigor Vitez za ilustraciju.
Hanu Tintor sam prvi put primijetila zbog ilustracija u bestekstualnoj slikovnici za odrasle U ogledalu (Knjiga u centru, 2020), koja je nastala po scenariju Ane Đokić. Svidjelo mi se kako je u malo poteza uspjela pokazati vrlo slojevitu priču o dezintegraciji ljubavnog odnosa. Nakon te knjige počela sam intenzivnije pratiti njezin rad. Hanine ilustracije su brze, zaigrane, u sebi sadrže naivnost dječjeg rukopisa, ali istovremeno su hrabre, povremeno konceptualne i duhovite, imaju element iznenađenja i nedovršenosti – kao da te otvorene linije promatrače i promatračice pozivaju da sami završe priču. Hana je u osobnom kontaktu vedra, pristupačna, zaigrana, u sebi je sačuvala dijete iz kojega stvara, dijete koje se veseli pričama i slikovnicama i stalnim umjetničkim intervencijama u svakodnevni život.
Ovaj smo razgovor vodile u zagrebačkoj Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića (KGZ), a zatim ga zajednički malo prilagodile za čitanje na portalu.
Sve vidim kroz crtež
Marija Ott Franolić: Ovaj niz razgovora s ilustratorima u Galeriji Prozori sam zamislila kao spoj teorije i prakse. Kao teoretičarka i kritičarka puno čitam slikovnice, a ovo je prilika da istražim kako ilustratori razmišljaju, što ih inspirira, što smatraju kvalitetnim – i naravno što je za svakog ilustratora ili ilustratoricu specifično. Kod vas mi je zanimljivo koliko vam je ilustracija dio svakodnevice. Recimo, kad sam vam preporučila knjigu Neila Gaimana i Chrisa Riddella Art matters, vi ste se za nekoliko dana javili s crtežom na koji vas je ta knjiga inspirirala. Pa otkud interes za ilustraciju i vizualno razmišljanje? I kako se to stvarnost prelijeva u ilustraciju?
Hana Tintor: Možda zvuči kao kliše, ali crtala sam otkad sam bila dijete, mama kaže da bih se smirila čim bi mi dali komad papira i nešto za crtanje (smijeh). Interes za crtanje kod mene postoji oduvijek, vjerojatno i talent, iako on nije nužan, tj. možda je i bio kad sam bila dijete, inače me ne bi poticali. Ipak, nisu me forsirali, mislim da je to važno. U srednjoj školi sam se dvoumila hoću li ići na akademiju ili dizajn i nakon godinu dana crtačkih priprema ipak sam se odlučila za dizajn, znala sam da ne želim biti slikarica. Tijekom studiranja negdje na trećoj godini sam svugdje intenzivno počela gurati crtež. Mislim da je prednost da sam taj crtež trebala opravdati u dizajnu, dakle crtež nikad nije bio dovoljan sam po sebi, bilo je važno uz što on stoji i što komunicira, to i danas tražim u crtežu.
Kad sam diplomirala vizualne komunikacije na studiju dizajna, kratko sam se bavila dizajnom, ali osim što sam bila svjesna da, recimo, nisam dobra u prelamanju teksta, samo sam htjela ilustrirati i otkrivala sam gdje se sve i kako ilustracija može primjenjivati. O tome sam puno učila i na praksi u Studiju Cuculić. Zato sam htjela još dodatno učiti o ilustraciji, a u Hrvatskoj se to nažalost nije baš nudilo – mogla sam pokušati upisati Akademiju likovnih umjetnosti, grafički smjer i studirati još pet godina, a to mi se nakon pet godina studiranja baš i nije činilo privlačno (smijeh). Imala sam sreću, tj. privilegiju da sam mogla ići van pa sam godinu dana studirala u Cambridgeu, u School of Arts, na studiju "illustration and book arts". Pristup mentora prema studentima bio je vrlo individualan. Svi smo znali kako mentor radi i koji je njegov vizualan jezik, ali nam on nije nametao svoj stil.
U Zagrebu mentori svjesno ili nesvjesno stvaraju svoje replike, ne samo na akademiji već i na Dizajnu – barem je tako bilo za vrijeme mog studiranja. Mislim da je do profesora da potiču naš individualan, vizualan glas i način stvaranja, a ne da studente ukalupljuju u vlastite okvire “točnoga”. Naš je mentor tamo s nama provodio vrijeme i izvan nastavnih sati – nakon predavanja bismo otišli u pub i razgovarali o ilustraciji ili knjigama, donosio nam je grafičke romane i slikovnice, išao je s nama na izložbe i vodio nas na mjesta koja sami ne bismo otkrili. Dojam koji sam dobila od većine profesora u Engleskoj je da vole svoj posao i da sa studentima stvaraju prijateljski odnos.
A što se tiče ilustriranja u svakodnevici – ja jednostavno sve vidim kroz crtež. Toliko dugo tako funkcioniram da više ne znam reći zašto je to tako. Ali znam da, kad sam krenula ozbiljnije ilustrirati, negdje na trećoj godini fakulteta, to je bilo nešto samo moje – crtala sam čarobni svijet, motive iz knjiga, snova i drugih utjecaja, samo sam maštala i crtala recimo kitove prepune kuća! Crtala sam po noći jer u 20-ima možeš funkcionirati po danu i biti budan po noći. No, kad smo u Engleskoj tijekom studija išli van crtati i promatrati ljude postalo mi je jasno da – ako želiš biti ilustrator – moraš stalno gledati oko sebe, nije dovoljno samo maštati. Stvari koje djeluju totalno dosadno – recimo, ono što ljudi kupuju u dućanu i stavljaju na traku – odjednom su mi postale inspiracija. To me ponukalo da više crtam svakodnevicu, to mi je postalo neka vježba i preporučila bih svakome tko želi biti ilustrator da puno gleda i sluša. Ponekad se ponašam malo kao neki stalker (smijeh) jer sjedim u kafiću, slušam razgovore i crtam ljude iza sebe ali se ne okrećem da bih vidjela tko govori nego se puštam da ih nadogradim. Nekad i sanjam u crtežu, doslovno. Kad sam radila na animiranom filmu, i snovi su mi bili animirani – to je bilo fantastično!
Koliko dnevno crtate i crtate li svaki dan, imate neke rituale?
Jako je važno odvojiti crtanje za posao, za klijente, i crtanje iz užitka i potrebe, jer želiš nešto izbaciti van. To su vrlo različite stvari. Netko mi je rekao da je – kad radiš što voliš – jako teško odvojiti posao od ovog dijela koji te stvarno ispunjava i koji je dio tebe. Mislim, kad ne bih crtala, razboljela bih se i na kraju umrla nesretna – to zvuči dramatično zato što tako i je (smijeh). Ali jednom kad crtanje postane posao, više nemaš puno kapaciteta za sebe. Tako da, otkad radim kao ilustratorica, više ne crtam svaki dan, iako to zvuči kao paradoks. Crtanje mi apsolutno nije uvijek užitak, neki klijenti znaju biti naporni, zahtjevni, a najgori su oni koji misle da znaju ilustrirati pa ti se miješaju u posao. Zato je u tome potreban potpuno drugi stav, za razliku od crtanja iz potrebe iz užitka. Ne crtam svaki dan za sebe – nekad sam mislila da moram i tada je to možda za mene i bilo ispravno, crtati svaki dan, vježbati ruku, isprobavati kako ćeš istu stvar nacrtati 50 puta, to su super vježbe koje te oslobađaju površinskog promatranja, produbljuju ga i potiču te na istraživanje i analiziranje nacrtanoga. Naučila sam da je odmor jako važan, kao uostalom i u svemu drugom. Zato nekad cijeli vikend provedem u nekim drugim aktivnostima. Svjesna sam da je to bolje nego da cijele dane budem zabijena u studiju, ne komunicirajući ni s kim.
Kad smo se pripremale, govorili ste o tome da ilustraciju dovodite u vezu sa sportom. Na koji način?
Prije dvije godine sam počela intenzivno plivati u triatlonskom klubu. Dakle, s trenerom, gdje ti netko kaže kako to ide i što moraš odraditi a prije toga te ne pita kako si i jesi li za to spreman (smijeh). Sviđa mi se plivanje, u vodi se osjećam kao riba, no u početku me frustriralo, dok mi tijelo nije postalo jedno s vodom. I sad kad sam počela plivati bez frustracije i muke, počela sam razmišljati o paralelama između ilustriranja i treniranja. Jer kad sjediš iznad praznog papira, također može nastupiti muka i frustracija – nekad se osjećam kao da nikad u životu nisam crtala! Iskustvo me naučilo do koje točke treba gurati dalje i ne odustati, a kada je ipak vrijeme za odmor. Odnedavno imam pametni sat koji me obavještava kolika mi je spremnost za treniranje, a razmišljala sam koliko bi bilo super da ti sat može reći "danas ti je kreativna baterija potpuno prazna, nemoj inzistirati, odi pročitaj knjigu, odi na izložbu, napuni te baterije…." Zato ne crtam svaki dan – jer želim imati dobre rezultate.
Strpljenje se vježba, a površnost treba osvijestiti i moći prepoznati. U radu, u ljudima, u namjerama.
Započeli ste ilustrirati i plivače, to će biti cijeli ciklus?
Plivanje me odmah inspiriralo. Ima nešto u bivanju u vodi, u vakuumu, u plavoj boji bazena, pa i u samom plivanju, repetitivnom pokretu i disanju, plesnim pokretima i fizičkom naporu. Kao da mi se um izgubi u tome i uroni negdje puno dalje od bazenskih pločica. Prije dvije godine napravila sam seriju ilustracija plivačica koje imaju vatrenu crvenu kosu. One su seksi, zavodljive, samopouzdane i ostvaruju kontakt s promatračem. Te su ilustracije slojevite i bogate i bilo je meditativno crtati ih, ali sam točno osjetila kada sam izbacila zadnju. To je bilo to, više nisam imala ništa za reći. Samu sam sebe iznenadila s tom malom serijom i zanimalo me otkud mi, što mi pomaže da shvatim? Odlučila sam ostati uz tu temu plivanja i mijesiti ju i vidjeti gdje će me odvesti. Počela sam crtati plivače koji su vrlo jednostavni, potpuni kontrast od prve serije vatrenih plivačica. Igrala sam se s njihovim pozama, volumenom, pokretom, odnosom s bazenom. Rekla bih da sam ih počela dizajnirati. U crtežu istražujem kako bi plivač izgledao kad mu je teško plivati, a kako kad mu je lako, što govori crtež u kojem su plivaču ruke špageti, a što onaj na kojem vuče brod? Krenem s doslovnim crtanjem i pustim da me aktivnost odvede u simboliku.
Još nisam sigurna što tražim kroz ovaj projekt. Sada već imam seriju s kojom ne znam što ću ali me jako veseli da malo to mrcvarim, da se iznenadim – vidim da tu ima nešto, još mi nije skroz jasno što, ali već mi je sami taj proces uzbudljiv, bez obzira na to što ne znam kamo me vodi.
Dakle iza crteža, kao i iza treniranja, stoji veliki trud – iako on može djelovati kao da je napravljen u nekoliko poteza. Važno je o tome govoriti – osobito danas u instant Instagram kulturi, netko objavi nešto što je ilustrirao, pa to može djelovati kao da je to napravio u trenu. Rijetko razmišljamo o tome što sve stoji iza toga – da vjerojatno umjetnik ili umjetnica nisu objavili svoju prvu verziju nego možda dvadeset i petu, koliko god crtež može djelovati ležerno. I to ne vrijedi samo za ilustraciju. Kad pišem kritiku, to traje danima, pišem nekoliko verzija, pa opet ponekad, kad je sve gotovo, otvorim novi dokument i pišem ispočetka. I onda kritika izađe i mnogi mi kažu, joj ti pišeš tako lako i jednostavno (smijeh). Sve je proces – i najviše truda treba da bi stvar bila jasna i imala glavu i rep.
Da, a kad bismo o tome više razmišljali, o cijelom tom procesu, možda bismo onda ilustraciju više i cijenili. Možda trebamo iskoristiti tu Instagram kulturu i pokazati kako zapravo izgleda proces od zadatka klijenta do finalnog rješenja, umjesto da prikazujemo samo vlastite uspjehe i kako je sve idilično.
Odnedavno vodim radionice s djecom i studentima. I kada naprave nešto što je dobro, misle da su gotovi. To me baš čudi! Onda se iznenade da je to samo prvi korak, da, bez obzira na to što je prva ideja dobra, treba uzeti prazan list papira i krenuti ispočetka. Ne govorim da tu prvu, dobru ideju treba baciti u smeće – ne. Ali korak dalje od toga će ih odvesti negdje – bilo u novu ideju za nešto drugo ili potvrdu da je ona prva bila ispravna. Strpljenje se vježba, a površnost treba osvijestiti i moći prepoznati. U radu, u ljudima, u namjerama. Kao što ste rekli, svi smo bombardirani insta rješenjima, ali to podrazumijeva i prikazivanje idealnih odnosa, samopouzdanja na pretek, savršeno uređenih života, jutarnjih rutina koje traju pet sati. Mislim da to itekako, ako ne svjesno, onda podsvjesno utječe na to kako pristupamo i što očekujemo od procesa, rada, života. Mladim ljudima nekako treba pomoći da odvoje lažnu sliku s ekrana od stvarnosti, da inspiraciju ne traže na Pinterestu nego u svakodnevnici, a zadovoljstvo u vlastitom trudu i rezultatima.
Emocija koju ilustracija želi pobuditi ne smije biti doslovno prikazana na papiru.
Gdje se skriva Vedran?
Ilustrirali ste slikovnicu za odrasle U ogledalu (2020), koja je dio biblioteke "Vrata u podrum" koju uređuje Zoran Pongrašić. To je jedina biblioteka slikovnica za odrasle u Hrvatskoj. Obično su slikovnice bez teksta djelo jednog autora ili autorice, a ova je drugačija jer ima dvije autorice – Ana Đokić je napisala tekst koji je netragom nestao…
To je baš bilo zanimljivo, Ana Đokić mi se javila da ima scenarij koji bi trebalo ilustrirati. Ja sam odmah pristala, ali sam imala hrpu dodatnih pitanja – otkud ta priča, je li to nešto osobno ili sl., a ona mi ništa nije htjela odgovoriti. I onda sam shvatila da to nije ni važno. Važno je da emociju i Aninu ideju prenesem na papir najbolje što znam. Ne da ju nužno filtriram kroz vlastito shvaćanje, nego da slijedim scenarij. I nije bilo lako! Na tim sam ilustracijama dugo radila, iako možda djeluju jednostavno, kod nekih sam ispod ostavila skicu, mislila sam da im odgovara taj sirovi izgled. To je slikovnica o ljubavnoj vezi, zapravo o braku koji se raspada. Ali priča traje 10 godina i bio mi je veliki izazov kako prikazati vrijeme, a da se ono ne vidi na samom fizičkom izgledu likova. Na kraju smo obje bile dosta zadovoljne i nikad poslije nisam napravila ništa slično.
Ta je slikovnica baš topla, tako da za vrijeme čitanja zaista osjećaš tugu tih ljudi kojima se odnos raspada. Danas se puno toga izdaje, ali puno sadržaja koje čitamo i gledamo su nekako prazni, mogu biti čak i tehnički savršeni ali nas emotivno ne dotiču, kao da su bez duše – recimo holivudski filmovi – sjediš sat i pol i ništa ne osjetiš. O tome sam i pisala. Zato bih željela da nešto kažete o slikovnicama Moja baka ne zna tko sam i Gdje se skriva Vedran za koje je tekst napisala Iva Bezinović-Haydon – doživjela sam ih vrlo emotivno.
Važno je da nas ilustracija pomakne i emotivno dotakne – bez obzira na to radi li se o nečem vizualno slojevitom ili jednoj liniji na papiru. Emocija koju ilustracija želi pobuditi ne smije biti doslovno prikazana na papiru. Gdje se skriva Vedran je slikovnica o smrti u kojoj majka i dijete pričaju o bratu kojeg više nema. Kad sam razmišljala o toj slikovnici bilo mi je jasno da tu ne smijem prikazati da itko stvarno plače ili je jako tužan, nisam htjela prikazati ni to dijete kojeg više nema. Obje su slikovnice pune prostora, bjeline. Prostor je doslovno ona praznina koja ostaje u nama kada nekoga gubimo ili smo već izgubili. I razmišljala sam o kadriranju. Volim tretirati ilustraciju kao da je filmski kadar, to dodaje dramatičnost i pojačava osjećaj. Velik je to izazov, ali po meni je dobra ilustracija ona u kojoj se emocionalna reakcija dogodi kod onoga tko gleda, a ne u samom crtežu – po principu show don't tell.
Moja baka ne zna tko sam
Ove dvije slikovnice su o teškim temama – jedna je o bakinoj demenciji, a druga o smrti djeteta, a ništa ne objašnjavaju, ne dociraju. Danas su popularne problemske slikovnice koje teške teme obrađuju dosta didaktično, neemotivno. Nude gotove odgovore – a umjetnost je uvijek pitanje. Pa iako didaktični sadržaji u nekim situacijama mogu biti potrebni, da bi djeca zaista osvijestila određeni problem, moraju to pitanje osjetiti, povezati se s njime. Ilustrator Maurice Sendak je govorio da djeci ništa nije preteško jer osjećaju da im odrasli ublažavaju sliku stvarnosti. Osim didaktike, umjetnosti šteti i politička korektnost. Umjetnost se mora izboriti da bude umjetnost, da ponekad bude i nerazumljiva – neki sadržaji su nam se u djetinjstvu sviđali baš zato što ih nismo razumjeli, a pretjerano objašnjavanje nam oduzima ljepotu uživanja u umjetničkome.
Da, kao da mislimo da postoji nešto što djeca neće shvatiti, a djeca itekako dobro razumiju teške emocije, možda ih ne znaju verbalizirati – ali sigurno si postavljaju teška pitanja a mi odrasli to podcjenjujemo. Ne moraju shvatiti ove knjige kao odrasli ljudi – treba im samo ostaviti prostora da te sadržaje shvate i procesuiraju na neki svoj način jer mogu.
Pa kad smo kod emocija – napravili ste vrlo toplu i dirljivu obiteljsku knjigu. Ilustrirali ste knjigu priča koju je napisao vaš djed Željko Mataga. Didine priče su izašle 2018. u vlastitoj nakladi. Sad sam ih čitala drugi put, te priče u sebi imaju nešto starinsko, autohtono – govore o tome kako se nekad živjelo uz Neretvu.
To je baš lijepi projekt. Moj dido ima troje unuka. On je još mami i ujaku pričao priče iz djetinjstva u Opuzenu, ali mislim da smo ga tek sestrična i ja uspjele nagovoriti da to ipak stavi na papir. Nekada je pisao stručne knjige o zadrugarstvu – dakle, znali smo da zna pisati, a jako smo htjeli njegove priče u knjizi. Malo smo ga pritisnuli pa je on sjeo i napisao (smijeh). Dido nas je vodio u kino na Harryja Pottera i čitao nam je, ali najviše sam voljela te njegove priče iz djetinjstva – osobito onu o poskoku koja je na kraju dospjela i u knjigu. Njegov susret s poskokom koji postaje zmaj bio mi je užasno uzbudljiv – ne da me te priče nisu uspavljivale nego sam pola noći bila budna u uzbuđenju oko tog zmaja (smijeh). S tekstovima je bio gotov kad sam ja bila u Engleskoj i onda sam ih krenula ilustrirati. Ovdje možda trebam reći da je potpuno drugačiji pristup ilustriranju ovakve knjige i slikovnice – u ovakvoj knjizi ilustracije imaju estetsku funkciju, one prate radnju, ilustrirala sam ih onako kako vidim scene koje je dido opisao. Za razliku od toga, u slikovnici ilustracija ne smije doslovno pratiti tekst već ga treba nadopuniti.
Eto zašto je toliko važno pričati djeci od najranije dobi! Onda oni narastu i postanu ilustratori, animatori, ljudi koji imaju potrebu za pričama i maštanjem… Pa koje su vaše najdraže slikovnice ili one koje su na vas najviše utjecale?
Prvo moram spomenuti Najljepše bajke svijeta. Kad sam bila mala, mogla sam dugo proučavati ovaj dvorac na naslovnici – to me podsjeća na onu scenu u prvom filmu Harry Potter kada plove po jezeru i svi likovi prvi put vide taj dvorac pa ostaju zadivljeni – tako sam ja bila zadivljena pred tom naslovnicom. Ovu sam knjigu listala dok još nisam znala ni čitati. Unutra je ilustracija male sirene koja je u meni budila veliki strah ali nisam je mogla prestati gledati – kao kad gledaš horor filma s pola otvorenog oka.
Ta jeza koju opisujete, koju smo osjećali gledajući te prizore – pokazuje koliko je upitna današnja pedagoška tendencija da djecu pod svaku cijenu treba zaštititi od sadržaja koji će ih strašiti. Ja sam to osjećala gledajući trolove u knjizi Patuljci Wila Huygena, s ilustracijama Riena Poortvlieta – nisam ih mogla prestati gledati koliko god su mi bili strašni. To nam je poticalo maštu i emocionalno nas hranilo, vjerojatno nam omogućavalo da prerađujemo vlastite strahove.
Točno! Ali obavezno moram spomenuti i bajke Ivane Brlić Mažuranić s ilustracijama Cvijete Job – obožavala sam te njezine bogate, slojevite ilustracije. I danas svaki put kad listam ovu knjigu, razmišljam koliko je dugo to radila, ne mogu ni zamisliti da bi ovo moglo biti drugačije ilustrirano. Meni isto ponekad nedostaje da se izgubim u pimplanju – ona nas baš tim bogatstvom detalja uvlači u svoje svjetove koje je ilustrirala. Jako mi je važna i slikovnica Laure Carlin The Promise koja nije prevedena. Osim što je divna priča, ona je i prekrasan predmet – tu se vidi totalna sinergija dizajnera, ilustratora, autora, ona nema šprancu po duplericama, što je u hrvatskim slikovnicama prečesto slučaj, recimo da tekst uvijek bude na istom mjestu. Ovdje je svaka duplerica tretirana kako odgovara priči, tekst se pomiče prema ilustracijama, a negdje je napisan i rukom kako bi se naglasio, ponegdje ima velike razmake, mijenjaju se perspektive, ostavlja velike praznine na nekim stranicama – to je malo filmsko razmišljanje i kadriranje. Jako je pametno napravljena, potpuno je promišljen ritam pripovijedanja i ulaska u taj svijet o kojem priča govori.
Jako mi se sviđa zatvoriti oči i pustiti da ritam izgradi vizualni svijet.
Napravili ste vlastiti animirani film More misli, animirane spotove – jedan od njih će imati premijeru na ovogodišnjem Animafestu. Imate li želju i dalje animirati i kako je animacija različita od drugih stvari koje radite?
Kad sam bila u Engleskoj, učili smo o seriji i sekvenci, o stripu i to me nekako organski ponukalo da pokušam oživjeti crtež. Počela sam raditi animirane eksperimente koji su bili sirovi i na kojima se zapravo vidjelo da to ne znam raditi, ali veselilo me, a osim toga sam živjela s groznim cimerima koji su po cijele noći tulumarili, pa sam ja cijele noći animirala. Kad sam te animacije stavila na Instagram, javio mi se Draško Ivezić, producent Jadranske animacije i pitao me da radim na animiranom dokumentarcu Sve te senzacije u mom trbuhu Marka Dješke. Pristala sam, prvo sam uskočila u to i tek onda rekla "hop". Animacija je izrazito iscrpljujuć proces koji dugo traje, treba ti na kraju cijeli Mount Everest crteža, a kad pogledaš proces nakon godinu i pol, čini ti se da je nešto moglo i drugačije, ali onda naravno više nema povratka. To je bilo veliko iskustvo – sad mi je jako drago da znam animirati i to je bila odlična vježba za donošenje odluka jer za sve imaš predviđeni budžet i rokove, moraš završiti na vrijeme iako tijekom cijelog procesa imaš uspone i padove i prolaziš sve faze – od "ovo je katastrofa" do "pa nije tako ni loše" pa do "ovo je super" i tako se vrtiš u krug.
Dok sam radila kao dizajnerica i animatorica na filmu Marka Dješke, on me vodio kroz proces, govorio mi kako želi da nešto izgleda i što mu se ne sviđa. Puno, puno sam naučila od njega. Nakon toga, u malo više od pola godine sam napravila svoj film More misli. Moj film mi je pomogao da shvatim da ne želim, barem za sada, biti animatorica niti autorica animiranih filmova (smijeh), ali mi nije žao što imam to iskustvo. To ne želim raditi jer je ono što stvoriš zapravo za vrlo specifičan krug ljudi. I mislim da je šteta da se animirani filmovi ne mogu vidjeti drugdje nego na festivalima, da je to tako za usku publiku, jer ima zaista izvrsnih filmova. A meni je jako važno da ono što radim bude razumljivo i dostupno ljudima – jednako vama koja se profesionalno bavite tekstom ili gospođi koja radi na blagajni u DM-u ili nekome tko se bavi matematikom.
A kad mi je već bilo dosta animacije, javio mi se Teo Marević i pitao me da mu napravim animirani spot – i kao i obično, privlačilo me to što to nikad nisam radila pa sam odmah pristala. Ne smijem još govoriti o spotu, ali mogu reći da je ta suradnja bila apsolutno divna i postali smo prijatelji. Nema bolje nagrade!
Animirati spot, za razliku od filma, bio je užitak – imala sam potpunu slobodu, trebala sam samo ostati u granicama glazbe. Jer potpuna sloboda me može paralizirati – volim neko ograničenje čak i kad radim nešto za sebe – recimo ograničim se na određeni format ili tehniku. Sjetila sam se kako sam u Engleskoj počela animirati jer sam slušala Labuđe jezero, za vrijeme slušanja dolazile su mi slike. Jako mi se sviđa zatvoriti oči i pustiti da ritam izgradi vizualni svijet.
I Teovim spotom sam se isto dugo bavila, trebalo je puno strpljenja koje nam je svima postalo sve tanje i tanje. Ali kad kreneš animirati nemaš puno izbora, moraš završiti (smijeh).
Ilustracije za Financial Times su moj najveći i najdraži uspjeh
Ilustrirate i za poslovne knjige i priručnike, časopise, dakle tekstove koji nemaju priču u klasičnom smislu, ilustrirali ste i za Financial Times. Pa koja je razlika između ilustriranja umjetničkih i ovih tekstova?
Ilustracije za Financial Times su moj najveći i najdraži uspjeh i želim da takvih zadataka bude još. Sve mi se svidjelo – od toga da je zadatak bio izazovan, preko načina komunikacije s dizajnericom i klijentom, do toga kako su me tretirali kao ilustratoricu. Ta mi je suradnja dala dozu samopouzdanja koju prije nisam imala.
Ovo je vrsta ilustracije kojoj sam pristupila dizajnerski. Kad sam pročitala naslove u Financial Timesu, ništa mi nije bilo jasno. Ali to me nije obeshrabrilo, već motiviralo. Morala sam istražiti što ti termini uopće znače. Guglala sam razne termine for dummies (smijeh). Ali ja takve stvari volim, to mi je čak i draže nego ilustrirati slikovnicu. Kad dobiješ tekst koji ima priču, doživjet ćeš ga na neki svoj način, naći neku poruku i znaš otprilike što trebaš prenijeti i onda kreće proces traženja kako ćeš to uobličiti. Ovo je zadatak kojeg prvenstveno moraš razumjeti, on nema poruku. Tekst u Financial Timesu je bila reklama za jednu firmu, a to je toliko dosadno, to su brojke i statistike kojima moraš dati dušu i sve skupa humanizirati. Bez obzira na zahtjevnu temu i to što smo bili na moru – ja sam samo to htjela raditi! Nosila sam bilježnicu na plažu, skicirala, čitala tekst po deset puta jer bi mi koncentracija zalutala pa bih se morala vraćati na početak. Bila je to slatka muka dok nisam došla do rješenja – i opet se vraćamo na sport. Ima nešto u toj muci koja onda donosi veliku nagradu, užitak.
Ilustrirali ste strip Cure koji izlazi uskoro. Što možete reći o njemu?
Vraćamo se na prvo pitanje – crtanje svakodnevice koje mi dolazi spontano. Tako sam prije skoro dvije godine počela crtati razgovore sa svojim prijateljicama. Ne znam zašto – možda sam ih htjela zapamtiti. Imam divne i smiješne prijateljice, a nekad želiš nešto nacrtati i da nekoga razveseliš. To je bilo u vrijeme pandemije kad smo puno šetale prirodom. Tako su se nakupili ti nacrtani razgovori i objavljivala sam ih na društvenim mrežama. Na Instagramu su mi se javili ljudi koji su pitali hoće li to biti knjiga, što mi je bacilo bubicu u uho. Prijavila sam se na Ministarstvo kulture i medija za književno stvaralaštvo i dobila od njih financijsku potporu. Bilo mi je bitno dobiti financije na određeno vrijeme jer sam ga onda mogla odvojiti za taj projekt, bez da uzimam druge poslove. Teško je odbijati plaćeni posao kada si freelancer i nemaš stalna primanja, samo zato da bi radio nešto za sebe. Ovo je bila dobitna kombinacija. Strip je gotov i to će biti prvi projekt koji je nastao isključivo iz gušta. Izaći će vjerojatno tijekom iduće godine, trenutno sam u dogovaranju s izdavačem, ali ne želim još reći kojim! Sve ćete znati na vrijeme!
Strip Cure je potvrda da je jako važno stalno raditi, njegovati ono što ti je važno i za to pronaći vremena. Uz male žrtve i dobru organizaciju, to je uvjet da možeš raditi ono što želiš.
A kad biste imali dosta vremena i novca da možete raditi bilo što - na čemu biste radili?
Pa ovo je jako teško pitanje!
Hmmm. Zapravo mislim da se ne bi puno toga promijenilo! (smijeh)
Mogla bih si priuštiti putovanja na mjesta koja imaju one perverzno predivne bazene u kojima bih boravila dok se potpuno ne smežuram. I ne bih morala toliko raditi za klijente, jer bih već imala novaca, pa bih imala vremena za realizaciju autorskih ideja.
Voljela bih raditi neki ogromni mural na bazenu, može i u Zagrebu (smijeh) – unutarnje pločice bazena, ali i vanjske zidove. To bi bilo savršeno. Kao i svakom ilustratoru, najveće postignuće bilo bi mi napraviti ilustraciju za cover New Yorkera, ali to su sada već fantazije.
Hvala vam na razgovoru, želim vam da završite ciklus crteža plivača i da se on po mogućnosti pretvori u knjigu, da napravite mural u kojem će ti plivači uživati, da Cure uskoro izađu i, naravno, da ilustrirate naslovnicu New Yorkera!
Intervju je nastao kao drugi razgovor u sklopu programa Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. U sklopu programa već je objavljen intervju s ilustratoricom Klasjom Habjan. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.