Čitajte djeci: Slikovnice i knjige s dušom

Ilustracija: I.P./Moderna vremena

Slikovnica „Izgubljena duša“ Olge Tokarczuk, dostupna u izdanju Službenog glasnika iz Beograda (prev. Milica Markić), donosi priču o čovjeku koji je previše radio, živio prebrzo i previše isprazno, pa ga duša nije uspjela slijediti, jer duše su iz davnina i one imaju sporiji ritam. Bez duše ovaj je čovjek sasvim dobro živio, ali nekako pravocrtno, kao da se kreće po praznom listu papira sveske iz matematike, prekrivenom sa svih strana jednim te istim kvadratićima. Sve dok se jednom nije probudio i ostao bez zraka, a nije se mogao sjetiti ni kako se zove, pa mu je jedna mudra žena savjetovala da malo uspori, predahne i pričeka da ga njegova duša pronađe…

Olga Tokarczuk i u svojim knjigama za odrasle dodiruje naše nesvjesno, čita se i umom i dušom. I slikovnica „Izgubljena duša“ na prvi je pogled više za odrasle nego za djecu, ali poput mnogih umjetničkih sadržaja, djeca će i ovo shvatiti na neki svoj način – i treba im to dopustiti. Intuitivnom shvaćanju ove slikovnice doprinose i pomalo starinske ilustracije poljske ilustratorice Joanne Concejo. Ilustracija je vrlo gusta, u početku crno-bijela, a boja se počinje nazirati tek kad se glavnom liku duša počinje približavati, i to je vrlo efektno. Na nekim je stranicama vizualna čarolija pojačana paus papirom, sve podsjeća na stare albume i herbarije – čitajući gotovo da možete osjetiti miris tih požutjelih bilježnica koji će vas vratiti u neka druga vremena. 

Nije nam potrebno hrvatsko izdanje „Izgubljene duše“, prijevod je vrlo dobar – čitajte ga sebi i djeci. Za mlađe generacije je korisno da dođu u kontakt s ekavicom, i s jezikom koji je toliko sličan našemu, a opet različit, to će im obogatiti vokabular, ali i cijeli svijet.

Priča o čovjeku koji je zagubio dušu počinje ovako:

Ako ko ima moć da pogleda na nas odozgo, video bi po svoj zemlji ljude kako žure, u znoju, sustale, veoma iznemogle, i njihove duše koje kasne za njima, izgubljene. 

Ilustratracija: Joanna Concejo, Izgubljena duša

Mnogo je tu tema za razmišljanje: živimo li prebrzo? I jesmo li u tom brzom životu olako pristali na prazne sadržaje, bez duše? Brzina života sa sobom nosi i gomilanje tzv. kulturnih sadržaja, što je isto jedan bezdušan izraz. Pa možda ni oni koji ih „proizvode“ ne stignu o njima dovoljno promisliti, dovoljno ih produbiti da bi nam doprli do duše. Osim toga, sadržaje u potrošačkom društvu olako proglašavamo dobrima – obično mislimo na nešto što se dobro prodaje. Pisac Mario Vargas Llosa već je prije 10-ak godina napisao da je zabava ubila kulturu, jer knjige su se nekada pisale da traju, a danas se „konzumiraju“ i lako zaboravljaju. 

Pogledate nekoliko novih filmova nominiranih za najprestižnije nagrade, pročitate nekoliko suvremenih romana „koje nikako ne smijete propustiti“, potrošite niz sati na neku vizualno privlačnu seriju o kojoj svi govore. I? Jeste li nešto osjetili? Jesmo li zaboravili što nam umjetničko djelo može učiniti, kako nam može izmaknuti tlo pod nogama, koliko nam može biti afektivno, pa i životno relevantno? 

Ono što nas pomiče s mjesta, što u nama izaziva jak afektivni odgovor, to je fluidna kategorija koja se mijenja s vremenom i prostorom, svaka generacija pronalazi vlastite puteve do „svojih“ umjetničkih sadržaja. Kad sam u djetinjstvu stalno iznova čitala roman Brežuljak Voteršip (u Nolitovom izdanju i prijevodu Branka Petrovića, a na hrvatskom je objavljen 2008. u Mozaiku knjiga i prijevodu Predraga Raosa), istinski sam strahovala za sudbinu zečeva kojima je stanište uništeno pa moraju naći novi dom. Identificirala sam se s njima i njihovim mukama, odnosima i problemima – bili su mi posve relevantni.  

Dužni smo mlađim generacijama prenijeti taj osjećaj, tu mogućnost uživljavanja. Pojedinci kojima to nije ni užitak ni potreba nemaju na temelju čega znati da im nedostaje jedan dio osobnosti – i to je veliki problem za budućnost. Počeli smo se pitati što umjetna inteligencija može raditi. Puno je tu neodgovorenih pitanja, no gotovo je sigurno da čovjeka od mašine razlikuju maštovitost, kreativnost, emotivnost i mogućnost uživljavanja u tuđe sudbine.

Danas u dječjoj književnosti ne možemo disati od ideologija i banalnih didaktičnosti, a književna produkcija za odrasle sve je više taokinja samopomoći i političke korektnosti. Uz to, u sve glasnijem i neobazrivijem svijetu, punom loših vijesti – često se govori o osjetljivosti i empatiji, ali rijetko se s njima zaista i susretnemo. Nije stoga čudno da istraživanja pokazuju da mnogi mladi ljudi i djeca nakon pandemije pate od depresije, nesigurnosti i anksioznosti. Sada nije vrijeme za prazne i ideologizirane sadržaje bez emocija. Oni će nas dugoročno odvesti u svijet politički korektnih ispraznih pojedinaca koji će se, poput glavnog lika iz slikovnice Olge Tokarczuk, kretati po listu papira prekrivenim jednim te istim kvadratićima.

Ispraznosti se treba oduprijeti sadržajima koji nam nude prave emocije, pravu identifikaciju, umjetnost koju je teško definirati, koju je Goethe u tekstu o Paganiniju nazvao „tajanstvenom silom koju svi osjećamo a nijedan filozof je nije uspio razjasniti“. Prepustite se toj tajanstvenoj sili zbog koje ćete usporiti, obratiti pozornost na detalj, omogućiti vlastitoj duši da vas prati i ne mora trčati za vama. Pokažite i djeci moć zaigranosti, zapetljanosti, maštanja i oživljavanja nemogućega – to je prvi pravi korak za izbjegavanje plošnosti i pravocrtnosti. 

U nastavku slijede umjetničke slikovnice i knjige s puno duše. 
 

Već su godinama moderni sadržaji za osnaživanje djevojčica, prevedene su Priče za laku noć za mlade buntovnice Elene Favilli i Francesce Cavallo (prev. Mirna Šimat, Znanje), Fantastično sjajne žene koje su promijenile svijet Kate Pankhurst (prev. Dina Morić Bošnjak, Profil), a tu je i serija Mali ljudi veliki snovi koja donosi slikovnice o Fridi Kahlo, Zahi Hadid, Adi Lovelace i Choco Chanel u prijevodu Ozrena Doležala i izdanju Školske knjige. Takvi su nam sadržaji u patrijarhalnoj sredini vrlo potrebni. Trebamo ih čitati djeci – djevojčicama i dječacima – da rano osvijeste da su u prošlosti postojale predsjednice, da su žene letjele u svemir ili za svoja znanstvena istraživanja dobile Nobelovu nagradu poput Marie Curie, da su slikale iako su bile bolesne kao Frida Kahlo. Svaka djevojčica danas mora znati da ona može sve to isto napraviti, i još puno više od toga.  Ali to su sve sadržaji za racionalnu identifikaciju, kao telefonski imenici ženskih postignuća. U tim knjigama nema Goetheove „tajanstvene sile“, nema topline – ako želite umjetnički sadržaj, ako želite da se djevojčice s nekom junakinjom zaista poistovjete na emocionalnoj razini, da imaju osjećaj da je poznaju, da bi s njom mogle razgovarati – dat ćete im Pipi dugu čarapu švedske spisateljice Astrid Lindgren. 

Priča o neustrašivoj i nekonvencionalnoj Pipi koja je prvo izdanje doživjela još 1945. obilježila je odrastanje generacija žena, baš zato što je luckasta, velikodušna, puna duha i posebne imaginacije, zato što je svoja i neuklopiva. Možemo zapamtiti njezine navike, smijati se njezinim šalama i pretjerivanjima, ali i zapamtiti neobične riječi koje koristi – krave su tvrdoglave kao bikovi, baš „bikoglave“, dok su bikovi smušeni kao krave, tj. „kravoglavi“. Pipi svaki dan izmisli neku novu avanturu, na stablu rastu gazirani sokovi, a četvrtkom i čokoladni kolači! Tko takvu knjigu ne bi volio?

Dom usred šume Wheeler Eliza

Mnogobrojna obitelj usred depresije ostaje bez oca i odlazi živjeti u šumu gdje mora preživjeti od svojih ruku. Dolaze u hladnu i praznu kolibu koja im u početku djeluje stra(š)no – no od ljeta do proljeća svojim će trudom oronulu kolibu pretvoriti u pravi topli dom i u njemu uživati u zajedništvu. 

Priča Dom usred šume je ispričana s malo riječi, ali vrlo je slojevita. Obuhvaća vanjske događaje – što likovi rade, kakvo im je vrijeme, što čuju ili što jedu, ali bilježi i kako se osjećaju. Tekst je lirski, povremeno se pretvara u čistu poeziju što doprinosi sjetnoj atmosferi slikovnice, koja zrači i nekim optimizmom. Osim o potrebi za zajedništvom, Dom usred šume progovara o tome koliko je čovjek zapravo ovisan o prirodi i koliko mu ona može dati. 

Ilustracije priči donose slojevitost, emocionalnost i detalje. Vizualni dio priče pun je topline, pa i neke romantike – kad gledate ove ilustracije sa svim teksturama, pokretima, temperaturama i bogatstvom (uglavnom) zagasitih boja, postaje vam jasno zašto kažemo da je umjetnost u detaljima. Ova se slikovnica ne doživljava samo očima – šumu možete namirisati, na vrhu jezika osjetiti miris i okus borovnica, prstima napipati končiće na džemperima, ruksacima ili kapama glavnih junaka.  

Pogledajte i video u kojem autorica objašnjava cijeli umjetnički proces kojem kao čitatelji rijetko imamo pristup. Trebalo bi ga pokazati svim studentima umjetničkih studija, ali i onima koji financiraju umjetnost – jer tu se jako dobro vidi kako nastaje slojevito umjetničko djelo, koliko godina treba razmišljati, koliko skica napraviti, te koliko pokušaja i pogrešaka je potrebno da bi nastala jedna ovakva knjiga.

Ova slikovnica priča autobiografsku priču o autoričinoj obitelji, zato ona na kraju slikovnice poziva čitatelje da na njezinoj web stranici podijele svoje obiteljske priče. Priču svoje obitelji možete poslati na adresu info@ibis-grafika.hr  Sviđa mi se ta zamisao, da bi slikovnica Dom usred šume mogla označiti samo početak stvaranja arhiva raznolikih obiteljskih priča. 

Gdje se skriva Vedran? Bezinović-Haydon Iva

Kad smo kod topline i emocija u dječjim sadržajima, svakako treba spomenuti rad ilustratorice Hane Tintor. Prvo sam primijetila njezinu slikovnicu U ogledalu za odrasle (Knjiga u centru, 2020.) – posebnu po tome što je Ana Đokić potpisana kao autorica teksta, a priča je bez riječi. I ne smeta što su riječi „ispale“, jer Hana Tintor jednostavnim crtežima i vještom kolorističkom igrom suptilno ali uvjerljivo dočarava emocionalnu dezintegraciju jedne ljubavne veze. Zatim sam preporučivala slikovnicu o djevojčici koja treba prihvatiti promjene u bakinom ponašanju, Moja baka ne zna tko sam u kojoj je tekst napisala Iva Bezinović-Haydon.  

Iva Bezinović-Haydon i Hana Tintor nedavno su nam donijele slikovnicu Gdje se skriva Vedran? koja tematizira smrt. Ne treba izbjegavati s djecom čitati o kompleksnim temama o kojima je teško razgovarati, ali kad se nađete u situaciji da djetetu trebate preporučiti knjigu koja će mu ili joj pomoći da se nosi s gubitkom ili nekom drugom teškom temom poput demencije, posegnite za ovakvim umjetničkim, a ne didaktičnim sadržajem.  

Ova slikovnica počinje bez riječi. Ta tišina popraćena crtežima u dubokim plavim tonovima idealna je da djecu uspori, omogući im da udahnu i lakše se ubace u priču. Nakon te tišine, djevojčica majci postavlja niz pitanja o bratu kojeg više nema. Nije uvijek lako imenovati ono što osjećamo, ali umjetnost ponekad uspijeva spojiti riječi, crtež, osjećaj, prave boje, atmosferu, i pritom nam razjasniti same sebe. 

Priča Gdje se skriva Vedran? stalno pluta na razmeđi stvarnosti i mašte, poručujući nam da je smrt normalni i sastavni dio života, da ju nije lako prihvatiti, ali da je to moguće, te da nas oni koji su umrli zapravo nikada ne napuštaju. Posljednjih nekoliko stranica bez riječi omogućit će vam da ostanete u toj mirnoj atmosferi, birajući vlastita pitanja i daljnje teme za razgovor. 

Poznati izraelski pisac David Grossman u zbirci priča Žirafa prije spavanja opisuje svakodnevne i djeci lako prispodobive situacije: odlazak u vrtić, kupanje prije spavanja, imaginarne prijatelje, plišane pratitelje, borbu s noćnim morama, strah od životinja koji se pokaže neosnovanim kad ih malo bolje upoznaju, svađa i mirenje s prijateljima i prijateljicama u vrtiću, vježbanje namigivanja jednim okom…

Kao i u Grossmanovim romanima za odrasle, ove su priče pune sitnih detalja koje govore o povezanosti i privrženosti glavnih junaka zbog kojih će vas za vrijeme čitanja obuzeti neka ugodna toplina. Žirafa prije spavanja će vas podsjetiti na užitak u svakodnevnim ritualima djetinjstva, ali i na mirise, okuse, strahove i probleme djetinjstva, na ljepljivost čokoladnog mlijeka, sjedenje na travi, jutarnja beskrajna nagovaranja na polazak u vrtić dok ste još pospani, na glupiranja i škakljanja s tatom i vrtićke ormariće u kojima držite svoje plišance, i na istinski veliku tugu koja uslijedi kad ih zaboravite ponijeti. 

Grossman prati logiku dječjeg svijeta pa su priče pomalo magične, izlaze iz svakodnevnog, proširuju realnost nečim nemogućim, što za dječju maštu postaje itekako moguće. Tata kasni s užinom u vrtić jer je na putu sreo gusara, vučjaka, lava i vješticu (a koga bi sreo?), dječak i zec lijepo i posve normalno razgovaraju o strahu, dječak pronalazi čarobni šešir koji može živa stvorenja pretvoriti u nešto drugo pa tatu pretvara u majmuna i vuka, dječak ulazi u sliku i uspješno spašava bebu lava…

Ilustracije toplih boja njemačke ilustratorice Henrike Wilson – maleni, lagano pohabani plišanci, kuštravi dječaci, zečeki koji proviruju na rubovima stranica – u priču unose neku nježnost, ugodu i mekoću. Svaka je ilustrirana životinja, pa i predmet, emotivno obojen. Uz to, našim će mališanima magičnosti knjige doprinijeti i sama imena glavnih likova, toliko različita od imena koje poznaju – primjerice, Itamar, Amos, Erez, Ruti, Rotem i Jardeni.

Slikovnica Kućni duhovi Dubravke Ugrešić prvi put je objavljena 1988. u Augustu Cesarcu s ilustracijama Branke Ćetković, u toplim žuto-zeleno-plavim tonovima. Nedavno je Oaza Books objavila novo izdanje s ilustracijama Ane Kovačić s malo hladnijim ljubičasto-sivo-zelenim tonovima, i idealna je to prilika da djeci pokažete oba izdanja, da vide kako dvije ilustratorice mogu od iste priče napraviti posve drugačiju atmosferu. U dječjim knjigama važna je ta atmosfera koju stvaraju ilustracije. Naslovnice i ilustracije iz mladosti pamtimo kao neke podsvjesne nabore djetinjstva, dugo nakon što zaboravimo sadržaj o kojem smo čitali. Kad ih nakon dugo godina susretnemo točno znamo da su nas te ilustracije izgradile i da u mozaiku naše osobnosti imaju svoje točno određeno mjesto. 

Kućni duhovi su nevidljivi, ali ponekad ih možete vidjeti točno u pomoć, ako pidžamu ili spavaćicu okrenete naopako. Imena kućnih duhova su vrlo maštovita i svi su personificirani: Bebreb krade, Knerdo strašno smrdi (najviše vole biti u starim čarapama!), Šuršub živi u slavinama, a Šibareni pomiču predmete po kući. Saznat ćemo i čudesne detalje o ovim bićima: Ćurlici sviraju na tjestenini, Dorseni imaju samo dva prsta s kojima se škakljaju, Sapunari se natječu tko će istisnuti više paste za zube i koturaju na uvijačima za kosu, a Titivillus krade stranice knjiga na najnapetijem mjestu!

U oba izdanja djeci je ponuđena mogućnost da docrtaju svoje kućne duhove, i da im zamisle nova i maštovita imena, od riječi koje ne postoje. 

Dubravka Ugrešić je u čuvenoj biblioteci Vjeverica 1971. objavila i dječju knjigu Mali plamen u kojoj donosi niz različitih priča i pjesmica. Neke od njih podsjećaju na narodno pripovijedanje, a druge na rusku tradiciju apsurda poput Daniila Harmsa. To je prava slojevita književnost za djecu ispisana bogatim a ne prekompliciranim vokabularom. Čitajte je – sebi i djeci – za dušu!

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.