Svjetlan Junaković : Uvijek želim napraviti knjigu za djecu koja će biti zanimljiva i odraslima

Svjetlan Junaković (foto: Jovica Drobnjak)

Svijet postaje sve više vizualan i u šumi slika dosta je teško izdvojiti nešto lijepo, estetsko, s osjećajem za mjeru, što istovremeno ima neki neobjašnjivi pomak, pa se zato naziva umjetnošću. U potrazi za takvim sadržajima uvijek možete uzeti knjige koje je ilustrirao Svjetlan Junaković. Češka ilustratorica Květa Pacovská rekla je da dijete sa slikovnicom prvi puta ulazi u galeriju – točno se tako ja osjećam listajući Junakovićeve knjige, iako više nisam dijete i mnogo puta sam bila u galeriji! 

Svjetlan Junaković je kipar, slikar, ilustrator, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Odrastao je u slobodoumnom, kreativno i umjetnički nastrojenom Pionirskom gradu (danas je to Grad mladih) koji je negdje nazvao „utopijskim edukativnim eksperimentom“. Nakon što je diplomirao kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu, ubrzo je počeo surađivati s izdavačima u Italiji i Švicarskoj. Danas je jedan od naših najboljih i najnagrađivanijih ilustratora. 

Ilustrirao je stihove Arsena Dedića, Grimmove i Andersenove bajke, Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, Antuntuna Grigora Viteza, Božićne pjesme Josifa Brodskog, Knjigu o džungli Rudyarda Kiplinga i brojne druge knjige. Napisao je i ilustrirao više od 25 autorskih slikovnica i knjiga – primjerice, Dome slatki dome, Moj put, Ljubav spašava živote, Tko to svira?, Tko tu živi? Čije su to šare? i Tata u pidžami, od kojih su neke prevedene na brojne jezike. Za autorsku knjigu Velika knjiga portreta dobio je Bologna Ragazzi Award 2008. Na talijanskom mu je 2011. izašla knjiga Ti racconto arte dell ‘900 (Pričam ti o umjetnosti 20. st.) Dvaput je bio nominiran za nagradu Hans Christian Andersen. Animirani film Moj put, snimljen po istoimenoj autorskoj slikovnici, proglašen je 2010. najboljim na Hrvatskom festivalu animiranog filma. Od 2016. objavljuje knjige za izdavača iz Narodne Republike Kine The Magic Elephant Books.

Crteži i kipovi Svjetlana Junakovića otkrivaju veselje stvaranja, očuđenje, znatiželju i bijeg od krutosti definicija – no u toj se ležernosti otkrivaju promišljena pitanja, jer u podtekstu Junakovićevih djela čuči ironijski odnos prema stvarnosti. Intermedijalan je i citatan – sklon je preplitanju slikarske, kiparske i crtačke tehnike – slikovnice i izložbe su mu prepune citata i slova koja samostalno lebde u prostoru – i može vam se učiniti da ta slova traže neki smisao s kojim se ne mogu spojiti, ali ne prestaju tragati. 

U slikovnicama mi se sviđa Junakovićeva inventivnost i zaigranost, on čitatelj(ic)e vječito izmiče iz uobičajenih okvira. Ilustracije su mu slojevite, pogodne za djecu i odrasle – kao što je s pravom umjetnošću obično slučaj. 

Giacomettijeve olovke

Kad god razgovaramo, uvijek komentiramo razne domaće i strane slikovnice. Pa ajmo odmah početi s tim pitanjem: što je za vas dobra slikovnica?

Vrlo općenito moram reći – dobra slikovnica je nešto što mi je jako zabavno, što mi dobro izgleda, što ću ići još jedanput prolistati, što ću poželjeti kupiti i imati doma na polici tako da je u svakom trenutku mogu uzeti i prolistati. To vrijedi i za knjige iz umjetnosti i za knjige koje s umjetnosti nemaju nikakve veze, za dobre romane, filmove – stalno gledam iste filmove.... Došlo je i neko vrijeme hiperprodukcije – ogromna je ponuda najrazličitijih festivala, natječaja i sl., koji promoviraju dosta blesave stvari, i zato je postalo jako teško mladim ljudima reći da nešto nije dobro, lako vas demantiraju, kažu, vidite ovo je dobilo nagradu, pa ovo je na Facebooku, na Instagramu, pa koliko se to čita, to su argumenti protiv kojih ja nemam šta reći, niti želim, jer to nije moje područje. Mene nose zabavne priče, važno mi je da nisu dosadne, patetične, da nisu po temi stereotipne, dakle, shvaćam da mora biti slikovnica o pranju zuba i ruku, ali nije dobro da su previše opterećene porukom.

Važno je da slikovnice nisu rađene kalkulantski, s izričitom namjerom da budu dobre i odgojne za djecu, to mene jako smeta, baš je pozerski. Naravno da djeci treba govoriti o vrijednostima, ali o njima se može govoriti i iz dobrog crteža, to je isto neka vrijednost. Volim da su knjige duhovite, mislim da toga jako fali – servira nam se jedna duhovitost koja to nije, koja je na razini one torte u lice iz onih starih filmova koje su onda imale neki razlog i funkciju, ali to govorim o početku prošlog stoljeća. 

I još nešto, mi ne možemo znati do kraja što je dobro za djecu, možemo to samo pretpostavljati i naravno da svi mi to negdje imamo u glavi kad radimo, povremeno nam se upali: to je ipak za djecu, međutim, knjige za djecu na zapadu imaju veliku publiku i u odraslim ljudima, kolekcionarima, ljudima koji prate likovnu umjetnost. Mnogi su se slikari okrenuli ilustraciji jer su željeli raditi recimo nešto tradicionalnije, kroz figuru i kompoziciju – područje ilustracije im je to omogućavalo, za razliku od galerija gdje caruje drugi tip likovne umjetnosti koji je bliži konceptu, performansu, videu i drugim novijim traženjima.

Recimo, David McKee koji je radio onog poznatog slonića, on vam je danas isključivo slikar ogromnih apstraktnih slika. Jednom mi je prijatelj ilustrator Javier Zabala rekao, u Španjolskoj ćeš teško naći ilustratora koji ima preko 50 godina jer im je dosadilo to područje koje ipak postavlja neke kriterije koji nisu isključivo likovni, nego i izdavački, pedagoški, metodički itd., pa su otišli u neku slobodniju, možda bismo čak mogli reći, kreativniju umjetnost. Recimo kad biste vidjeli Zabaline radove izvan knjige, ne biste rekli da je to ilustracija, jer to bi mogao biti i crtež, slika, grafika, svašta. 

Detalj iz Crteža iz blokova, ilustracija: Svjetlan Junaković

Onda zapravo možemo reći da ilustracija ovisi o svojoj primijenjenosti, tj. o kontekstu – ako je na zidu onda je slika, a isto to u slikovnici postaje ilustracija? Ili?

Kod slikovnice je jedan od najvažnijih elemenata dramaturgija, odnosno storytelling, pričanje slikama, i ne samo slikama, nego zajedno s tekstom. Priča je u slikovnici izuzetno bitna, zato i radimo knjigu jer postoji priča, inače bi radili kataloge ilustratora. Često mi se zna dogoditi da za potrebe naracije u slikovnici radije biram ilustraciju koja dobro interpretira priču nego onu koja je crtački atraktivnija.

Čemu služi slikovnica, tj. što sve možemo raditi sa slikovnicom?

Kad sam u Kini prezentirao svoje slikovnice, onda je tamo bilo važno ljudima objasniti što je slikovnica – zato što je ovakav tip zapadnjačke slikovnice za njih nešto relativno novo. U Kini je bilo puno dječjih knjiga s dječjim pričama koje su bile tradicionalno ilustrirane, a sad su se pojavile knjige o suvremenom životu, o odnosima roditelja i djece, djece i životinja, dakle neke stvari koje kod njih prije nisu bile zastupljene. I onda sam ja kroz ilustracije njima objašnjavao, a sve u sklopu nacionalnog programa poticanja čitanja kod djece, kako se može s djecom raditi.

Recimo u mojoj slikovnici Gdje je pingvin Pips? – na prvoj ilustraciji treba pronaći pingvina, a on se nalazi u strahovitoj gužvi, gradskoj vrevi u kojoj su sva vozila, avioni, brodovi, vlakovi, auti, skateboardi, i na svako to vozilo se može obratiti pažnja, na svaku tu životinju koja vozi, možemo sa djetetom razgovarati, je li u opasnosti, ima li kacigu i štitnike za koljena i ruke, pa jeste li se vi nekad vozili brodom, ok, ovaj vikend idemo negdje na rijeku ili na more, otići ćemo do nekog otoka, provozat ćemo se.... To je ono što je dobro kod slikovnice – roditelji, ili tko god čita djeci, s djecom mogu analizirati te slike, povesti razgovor o priči, i tako od djeteta saznati što ga zanima, uputiti ga na slike, na perspektivu (ovi su ljudi mali, ovi su veliki, pa zašto?), sve može završiti tako da preko vikenda odete u muzej ili galeriju i tako nastavite to zajedničko gledanje i razgovaranje.

Drugi primjer je u mojoj knjizi Moj put u kojoj neki ljudi prelaze zebru – poslagani su kao naslovnica albuma "Abbey Road" od Beatlesa, a je tu i onaj tipični hipijevski Volkswagen kombi, pa jedan mladić s dugom kosom, možemo s djecom razgovarati o toj modi, pa i o 68-oj, na razini koju oni mogu razumjeti, da je to bio važan trenutak u povijesti, da je to bila mala revolucija, ali za zapadni svijet jako bitna, pa tko su bili Beatlesi, pa im možete pustiti pjesmu da poslušaju, uostalom i My way od Franka Sinatre po kojem se zove slikovnica, na prvoj stranici sam napisao Thanks Frankie zahvalio se na tome da imam tako super naslov.

Meni je zanimljivo razmišljati o takvim sitnicama dok radim slikovnice, a onima koji čitaju djeci može omogućiti dublji kontakt s njima. Ionako stalno imamo premalo vremena – u dobrim slikovnicama tekstovi su kratki i nude puno mogućnosti. To je bolje od onih neslojevitih slikovnica koje će dijete prelistati i odmah izgubiti interes, krenuti prema televiziji i mobitelu koji su strašna konkurencija čitanju – imaju zvuk i akciju, a ne treba ih čak ni listati! Ali kad imamo dobru knjigu kojoj slojevito pristupamo – tu možemo čuda napraviti.  

Detalj iz Tate u pidžami, ilustracija: Svjetlan Junaković

Tata u pidžami Junaković Svjetlan

Kad smo kod tog odnosa roditelja s djecom za koji nemamo vremena, nedavno ste izdali slikovnicu Tata u pidžami koja na vrlo specifičan način progovara o odnosu oca i djevojčice. Priča se može čitati na razne načine – kao da govori o očevoj depresiji ili samo o njegovom trenutnom neraspoloženju.... Dok ste je radili jeste li razmišljali je li to za djecu ili za odrasle, i inače kad radite novu slikovnicu, jel razmišljate o tome kome je namijenjena? Vidjela sam da je Maurice Sendak rekao da on napravi knjigu, a onda netko drugi kaže da je ona za djecu?

Pa teško je reći što je za djecu, ja uvijek želim napraviti knjigu za djecu koja će biti zanimljiva i odraslima, osim toga bismo se morali dogovoriti dokad su djeca, do koje godine. Meni su najzanimljiviji čitatelji koji vole crtež u bilo kojoj dobi. 

Što se tiče Tate u pidžami, ja sam prvi put čuo da sam u toj knjizi tematizirao depresiju kad je knjiga izašla. Nisam nikad o tome razmišljao. Ja o depresiji ne znam ništa, znam samo da je to ozbiljna bolest i nisam se htio s time baviti. Čak ne volim čuti da je taj tata u depresiji jer ne znam o tome ništa, iako bi se u današnje trendove super uklopilo da kažem "ne znam o tome ništa ali imam svoje mišljenje". Samo sam nacrtao jednog tatu koji je bio jako zaposlen i onda je odjednom ostao bez posla. Ja nisam prošao ništa takvo ali sam prošao nešto slično, imao sam operaciju, bio sam dugo doma u pidžami i nisam radio, i kad sam nakon toga došao u Italiju među svoje prijatelje kojima sam pričao kako mi se život u par mjeseci promijenio, oni su na to rekli "Joj, tata u pidžami", i meni se činilo da je to odlična ideja za knjigu. Tako je stajala kao ideja s nekim crtežima skoro 10 godina, imam dosta takvih knjiga koje stoje godinama i čekaju da se realiziraju – uglavnom kad dođe netko i pita imam li što za objaviti. 

Bilo mi je to i crtački zanimljivo – taj tata koji se prestaje brijati, pa onda tri iste slike za redom na kojima tata sjedi prvo u odijelu pa je drugi dan obukao pidžamu, pa se treći dan nije obrijao, pa onda tata voli gledati kroz prozor, pa počinje gledati kroz prozor čak i kad je roleta spuštena... kako god to nazvali, to su neke stvari koje se često događaju, tata je zabrinut, ostao je bez posla, vjerojatno i cijela familija ima problem, čak i financijski, pa ne zna što će cijeli dan sa sobom, to su bile stvari o kojima sam razmišljao, ali s druge strane – ne smeta mi da se interpretira drugačije. U svakom slučaju, važno je da dijete shvati da se i drugi nose sa sličnim problemom, kao i kad se roditelji rastaju recimo, važno je da postoje knjige na takvu temu da dijete vidi da se razni ljudi rastaju, da nije ono za to krivo, samo treba paziti da to previše ne potenciramo kako ne bismo dobili kontraefekt.

Osobito mi se čini važno ne inzistirati previše na sadržajima koji su za djecu korisni, da ne kažem didaktični, pa da nam to pojede umjetničke sadržaje.  

Prvo bismo se morali dogovoriti o tome što je to umjetnost, jer je to otišlo u takav smjer – o umjetnosti se dosta govori, iako je kod nas zamotana u riječ "kultura", a to nipošto nije isto, velika je razlika. Kad bismo možda mogli definirati umjetnost, onda bismo to mogli koristiti kad nam treba za djecu, za knjige....

Možete li probati reći što je za vas umjetnost?

Ma nema šanse, neću negirati Duchampa i njegov readymade pisoar iz 1917. To je izvanredno, ali što sada iza toga?

Tiziano, Velika knjiga portreta, ilustracija: Svjetlan Junaković

Velika knjiga portreta Junaković Svjetlan

Pa ipak ste za djecu napravili dvije knjige o umjetnosti: Velika knjiga portreta (Algoritam, 2007.) i Ti racconto arte dell ‘900, Pričam ti o umjetnosti 20. st. (Artebambini, Bologna, 2011.) – šteta je što se nijedna kod nas ne može nabaviti – staro Algoritmovo izdanje nije više dostupno, a druga još nije ni prevedena, nadam se da će je netko ipak objaviti.  

Da, to su knjige o nekim segmentima umjetnosti. Velika knjiga portreta je o portretu u klasičnoj zapadnoj povijesti umjetnosti, uglavnom talijanskoj, francuskoj i njemačkoj – na portretima poznatih slikara modele sam zamijenio životinjama. Knjiga Ti racconto arte dell ‘900 isto govori isključivo o zapadnoj modernoj umjetnosti, od Maljeviča do Andyja Warhola. Želio sam umjetnost približiti djeci, zapravo je krenulo od nečeg banalnog, hodate po muzejima i gledati kakve grozne knjige o umjetnosti nude djeci po gift shopovima, sve se svodi na simplificirane priče o Van Goghu ili Picassu – koje uglavnom pričaju priče o njihovom životu, a to rijetko koga zanima, zašto bi nekome bilo važno koliko je žena imao Picasso i je li van Gogh bolovao od depresije? Trebalo bi nam biti važno njihovo djelo i kontekst u kojem su ta djela nastajala. Zanimalo me i da tim knjigama djecu pozovem u muzej, da se pokrene razgovor o umjetnosti.

Velika knjiga portreta je baš bila uspješna, prevedena je na desetak jezika, imao sam puno gostovanja, recimo u Berlinu sam bio u muzeju, imao odličnu radionicu sa djecom. Prvo smo zajedno obišli muzej i srećom naišli na jednu sliku talijanskog renesansnog slikara Antonia del Pollaiuoloa, a ja u knjizi imam jedan njegov portret kojeg sam pretvorio u pelikana – djeca su prepoznala sličnost i to ih je oduševilo. Nakon toga smo crtali one slike koje smo vidjeli u muzeju, ali smo motive na njima zamjenjivali životinjama, pa smo razgovarali koju ćemo životinju odabrati i zašto, to je meni isto bilo bitno kod stvaranja te knjige. Oni su bili pripremljeni – to je važno, da se djeca prije pripreme, pročitaju knjigu koju učiteljice s njima prođu, da znaju priču i zašto ja tako radim, pa smo imali podlogu na kojoj smo mogli graditi radionicu. 

Imao sam i zanimljivo iskustvo s knjigom Moj put u jednom kazalištu, djeca su s učiteljicama napravila baletnu predstavu po toj slikovnici. Slučajno me jedna učiteljica pitala jesam li ja radio lik Maxa za austrijske udžbenike Step by Step za učenje engleskog (izdavač Helbling Innsbruck). Tamo se pojavljuje taj lik koji je ispao iz televizora, Max, kojeg su koristili u animiranim filmovima i lutkama, stripovima i drugim didaktičkim materijalima koji su pratili te udžbenike – sve je to bilo tako uspješno da su knjige preko Cambridge University Pressa distribuirane u preko 100 zemalja. Kad sam rekao da sam ja ilustrirao Maxa, djeca su počela skandirati Max, Max, Max, knjiga Moj put je potpuno pala u zaborav, morao sam im crtati samo Maxa kojeg poznaju i gledaju godinama. To pokazuje da je itekako važno kojim sadržajima djecu svakodnevno izlažemo. 

Piero della Francesca, Velika knjiga portreta, ilustracija: Svjetlan Junaković

Svjetlan Junaković Fučkan Jasmina

Šporki Špiro i Neposlušna Tonka Junaković Svjetlan, Savičević Ivančević Olja

U Sandorfu je ove godine objavljena monografija vaših crteža Svjetlan Junaković : crteži iz blokova 2011.-2021. – kao da nije baš primijećena kad je izašla. Urednica knjige Jasmina Fučkan na otvorenju je lijepo rekla da listajući je, "posjećujemo mjesto na kojem Svjetlan Junaković čuva svoju maštu", s tim bih se složila. Jako je zanimljivo na taj način dobiti uvid u vaš proces rada. 

Jasmina Fučkan je odabrala materijale za tu monografiju, skice iz mojih 63 blokova, ona mi je bila i autorica izložbe Breaking News u Muzeju za umjetnost. Birali smo tako da ne bude puno toga vezanoga za moje slikovnice, više su tu teme mojih skulptura, slika i crteža. Ne bih se baš složio da je ta knjiga zanemarena, ona je jednostavno izašla u Hrvatskoj – to je uobičajena reakcija. To se nikoga ne tiče. Dobila je čak i financijsku potporu, ali treba uzeti u obzir da za takve stvari tu postoji vrlo mali interes, bili ste rekli da me želite pitati zašto ja to uopće sve skupa radim? Pa zato jer mi je to zanimljivo, to volim raditi, ne zbog odjeka. Ta knjiga kao da je moj rendgen, baš ono što sam ja – unutra ima svega – crteža koji su crtački dobro napravljeni, neki su bezveze ali bilježe slijed mojih ideja, misli i razmišljanja, a taj slijed je kod mene jako bitan jer onda iz toga izvlačim svoje druge radove, zapravo cijelo vrijeme ilustriram te svoje ideje, bila to skulptura, slika ili knjiga. 

Kako onda izgleda proces nastajanja vaših slikovnica, i kako nastaju autorske knjige, a kako one u kojima dobijete tekstualni predložak od nekog drugog – poput Šporkog Špire i neposlušne Tonke Olje Savičević Ivančević? 

Neusporedivo brže ide kad dobijem tekst, tu mi je sve jasno što moram napraviti, znači moram to ilustrirati, a nikad ne ilustriram doslovno, pokušavam dati neku svoju interpretaciju teksta, to mi je zabavno i izazovno, trčim u atelje da bih to krenuo raditi! A moje knjige – to ide polako, ponekad godinama, ne žurim se, to radim zbog sebe, obično imam neki problem koji razrješavam, to traje, u međuvremenu ilustriram druge knjige. Stvarno puno radim knjiga po narudžbi. Naravno, taj proces se i mijenja s godinama. Nekad sam radio knjigu mjesečno, pa i više, a tu su ulazile čak i autorske. Jednostavno sam bio jako motiviran. Recimo izdavač Franco Cosimo Panini u Italiji, 1992. ili 1993., nakon što je već izdao neke moje knjige, ponudio mi je da napravim seriju knjiga maloga formata jer su imali ostatke papira. Osmislio sam slona Luna kojem dvije ptice stalno rade nešto za dišpet, i tih šest knjiga sam napravio u roku od dva, tri mjeseca. U godinu dana tamo mi je izašlo 11 knjiga. Bio sam mlad, morao sam raditi da zaradim, to je naravno sve povezano s poslom, i takav sam bio i kasnije. 

Recimo, kad sam počeo raditi sa švicarskim Bohem Pressom iz Züricha u kojem su prvi put izašle slikovnice "Take a guess" od kojih je sada Bodoni izdao tri ("Tko tu živi?" "Tko to svira" i "Čije su to šare?") – oni su osmislili da napravimo 9 knjiga da idu kao serija. Pa kad ti netko u Švicarskoj ponudi da radiš knjige, a prodavat će ih po cijelom svijetu – naravno da sam sjeo i napravio! Onda sam stvarno bio tata u pidžami – sjedio u svom ateljeu u podrumu i crtao kao lud. Sada su moji procesi posve drugačiji, svejedno mi je kad će moja knjiga izaći – ali mi je važno da mi to što radim bude zanimljivo. Nedavno su me pitali koji je moj najveći uspjeh – pa to da imam 62 godine i još uvijek sam u tom poslu i od toga živim.

Tko to svira?, ilustracija: Svjetlan Junaković

Tko to svira? Junaković Svjetlan

Tko tu živi? Junaković Svjetlan

Čije su to šare? Junaković Svjetlan

S obzirom na to da ste tako dugo u tom poslu – koja vam je najdraža autorska knjiga?

Najkompleksnija i ona koja je meni najbolja – to je sigurno ova o modernoj umjetnosti Ti racconto arte dell ‘900, Pričam ti o umjetnosti 20. st. (Artebambini, Bologna) – tu je unutra sve, moji crteži, fake dokumenti koje sam sam radio, fake fotografije, skulpture, ima i readymadea, tu je fotografski aparat Andyja Warhola, igračke Maljeviča, Mondrianov šah, puno takvih artefakata koje sam sam složio, neke ilustracije za tu knjigu su zapravo dokumenti koje sam godinama skupljao, a skupljam svašta, globe, račune, avionske karte, to sam isto iskoristio, osobito mi je dobro došla jedna globa koju sam dobio za krivo parkiranje ispred muzeja Ambrosiana u Milanu.

Imali ste prilike raditi slikovnice s likovnim urednicima, koje nažalost zbog rezanja troškova mnoge izdavačke kuće kod nas danas nemaju. Čini mi se da je to veliki problem – živimo u svijetu u kojem dominira vizualno a premalo se bavimo vizualnim oblikovanjem sadržaja. Možete li malo reći – što rade likovni urednici, zašto su važni, čemu su vas naučili kad ste bili mlađi, kako to vani funkcionira? 

Nedostatak likovnih urednika, art directora, je vrlo očigledan. Ne samo u vođenju i usmjeravanju mladih ilustratora i umjetnika, nego i u osmišljavanju serija knjiga, prepoznatljivih naslovnica po tipu knjiga, a o plakatima da ne govorim. Plakati su nam često grozni. Art directori ne moraju znati ilustrirati ali moraju znati usmjeriti suradnike i nametati vizije. Ja sam imao priliku naučiti strahovito puno od likovnih urednika. Nije to samo hrvatski problem, i u Italiji i drugim zemljama urednički poslovi se pokušavaju smanjiti i prikazati nepotrebnim.

Spomenuli smo vaše zadnje slikovnice objavljene u Hrvatskoj ("Tko tu živi?" "Tko to svira" i "Čije su to šare?"). Napravljene su kao tekstualno-vizualne mini-zagonetke – u preklopnim stranicama krije se odgovor na postavljena pitanja koji se doima poput neke čarolije. Otkud ideja za te preklopne slikovnice, i zašto mislite da u Hrvatskoj nema više knjiga koje su formatom zanimljive, neobične?   

Vjerojatno su skupe, ako imate puno otpada papira, to košta. Ja srećom nisam izdavač i ne bavim se tim poslom, ne razmišljam o tome – ja napravim nešto i ponudim, a onda je na izdavačima da to prihvate ili ne. Možda im je skupo, ružno, ne znam, ali to ni nije na meni. Ono u što sam sigurno uvjeren je da nije dovoljno napraviti knjigu i prodavati je samo u Hrvatskoj, to je nemoguće, odnosno to možete ako dobivate poticaje (ali onda vam možda tiskare i nisu skupe?) Naši izdavači slabo knjige nude vani, a uvijek je bolje da ih ponudi izdavač nego sami autori – to je naprosto ozbiljnije. Prije se još i moglo ići po Bolonjskom sajmu, tako da sam ilustrator nudi svoju knjigu, recimo devedesetih – ali sada su se stvari promijenile, danas se drugačije dolazi do izdavača i kontakata. 

Što se tiče ideje za format slikovnica "Tko tu živi?" "Tko to svira?" i "Čije su to šare?", on je nastao iz vrlo praktičnih razloga. Prve tri knjige iz te serije sam napravio gledajući Sesame street, to sam obožavao, pa sam početak te ideje nazvao "Animal's fashion" – moda za životinje, da one imaju šare boje, oblike i sl. Prvo sam napravio makete – to je bilo oko 1992., dakle vrijeme prije kompjutora i Photoshopa. Od fotokopija u boji sam radio makete, to sve još čuvam, ja sve čuvam, i onda mi je bilo zgodno da mogu napraviti preklopnu stranicu, i to neću skrivati – ideja za preklopnu stranicu je iz Playboya, to sam tamo ukrao. U to vrijeme su fotokopije u boji bile vrlo skupe pa mi je bilo zgodno da mogu samo preklopiti normalnu A4 stranicu – i tako je nastao taj okomiti format. Kasnije sam sa Bohem pressom dogovorio format koji je imao vrlo malo otpada i koji se može lako tiskati i uvezivati, što je u slučaju ove slikovnice kojoj se stranice rastvaraju osobiti problem. 

Maljevičeve igračke, ilustracija: Svjetlan Junaković

Već smo zajedno napravili prilog o vašim najdražim slikovnicama, ali bi me zanimalo da mi kažete koji su vam najdraži ilustratori – koji su na vas najviše utjecali?

To mi je jako teško pitanje. Sigurno su na mene utjecali oni koji su mi bili blizu – prvo Jozef Wilkon, pa neki meni generacijski bliži – Javier Zabala, s kojima sam dijelio iskustva, ali na mene su najviše utjecali slikari. Zato danas tako i predajem ilustraciju – kažem studentima, učite ilustraciju iz slikarstva, iz samog korijena, s početka, a ne iz nečega što je netko već interpretirao, pojednostavio, približio djeci i sl. Recimo David Hockney je slikar koji je mene kompletno preokrenuo. Ali stvarno mi je teško reći za ilustratore, zato što sam uvijek pod nekim drugim utjecajima.

Na primjer, neki dan mi je u ateljeu bio redatelj, ilustrator i animator Nedeljko Dragić, ja sam još uvijek pod dojmom, ta zagrebačka škola crtanog filma bila mi je nezaobilazna, osobito on koji mi je uvijek bio tako važan, još kad sam bio klinac, dok sam odrastao, kod kuće smo imali međusobnu zezanciju s tim filmovima, to sam obožavao, sigurno da je to jako utjecalo na mene. Kad sam bio u srednjoj školi, pojavila se Satiemania, animirani film Zdenka Gašparovića, to je sigurno strašno utjecalo na mene. Međutim, onda sam se odlučio za kiparstvo pa su tu dominirali drugi umjetnici. Kad sam imao atelje u Parizu nakon akademije, onda sam u susretima sa Hockneyjem i sa nekim Francuzima shvatio da taj jedan ilustratorski duhoviti način može naći svoje mjesto i u skulpturi, slikarstvu i u svemu ostalome. 

Predajete ilustraciju – ima li interesa i koje trendove primjećujete kod njih? 

Interesa ima, naročito u mojoj klasi, ja uz ilustraciju predajem primijenjenu grafiku i tu sam mentor, tu dolaze studenti koji su uglavnom više zainteresirani za ilustraciju. Neki su kod mene diplomirali u klasi koji su danas su nezaobilazna imena kad govorimo o knjizi za djecu, i interes postoji, i zbog njih, koji su zapravo napravili toliko dobrih stvari i dobili tolike nagrade. Kad govorimo o ilustraciji za djecu, uvijek smo nekako u drugom planu – a identično je bilo prije 40 godina kad sam ja bio student u Milanu. Ilustracija se jednostavno promatra kao manje vrijedna. Ja predajem na grafici, tu je ilustracija obavezan predmet, neki se grafičari stvarno trude i rade, a u ilustraciji bi mogli dati neizmjerno više, ali ne žele u to ulaziti, nego i dalje inzistiraju na litografiji, bakropisu itd., dakle na tome što im se čini "ozbiljnije", prava umjetnost, čista umjetnost i ne znam kakve izmišljotine, a ilustracija to valjda nije. Međutim to se ipak mijenja, pogotovo kad neki bivši studenti s ilustracijom imaju puno uspjeha. 

Nismo stigli razgovarati o kiparstvu kojim se također bavite.... Ali malo je vremena, a puno zanimljivih tema. Zato na kraju, samo recite, što sada pripremate, na čemu radite?

Upravo ilustriram jednu zahtjevnu, zanimljivu slikovnicu za kineskog izdavača Daylight iz Pekinga, tekst je napisao kineski pisac Cao Wenxuan, dobitnik Andersenove nagrade, u cijelom tekstu imamo samo dedu i unuka u razgovoru, tako da sam morao puno elemenata dodati da bih dobio dramaturgiju, još neku dodatnu priču u slikama, da ne budu samo njih dvoje kako razgovaraju. I dobio sam zanimljivu ponudu iz Slavonskog Broda, radit ću knjigu na temelju priče Ivane Brlić Mažuranić Kako je Potjeh tražio istinu. I jednu autorsku knjigu o ratu, ne znam tko bi je mogao izdati.  

Rastajemo se, Junaković veselo odlazi kupiti nove tempere, a ja razmišljam kako je to lijepo i poticajno, taj silni, cjeloživotni entuzijazam prema vlastitom zanimanju – taj užitak u stvaranju koji malo što može nadomjestiti. Sretni su pojedinci koji su ga upoznali.
 

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.