Čitajte djeci: Svjetlan Junaković preporučuje najdraže slikovnice

Ilustracija: Iva Perković/Moderna vremena

Dugo već razmišljam da bi trebalo napraviti preporuku za strane slikovnice koje bi valjalo prevesti na hrvatski. Živimo u malom jeziku i prijevodi su nam važni, strana nam izdanja šire poglede, približavaju nas globalnim umjetničkim kretanjima i upoznaju s drugim kulturama. Prevedene su knjige idealne da se djeci približi koncept prijenosa iz jednog jezika u drugi. Nešto što je napisano na engleskom, francuskom ili ruskom, kao nekom čarolijom, posredovanjem marljivih i često nevidljivih prevoditelja, presađuje se u našu kulturu i postaje važan dio naše svakodnevice i nas samih koji te knjige čitamo i prisvajamo, te na temelju njih stvaramo nove kreacije i umjetnička djela. Tako se kultura stalno nadograđuje i obnavlja.

Ponekad samu sebe uhvatim kako mislim da je nešto „dobro za naše uvjete“ ili pomislim da „nije loše, s obzirom na to što se sve kod nas izdaje“. No to su nepotrebne simplifikacije, opravdavanje prosječnosti koje vodi u daljnju prosječnost. Sigurno ste primijetili da nakon pet pročitanih mlakih naslova, onaj šesti prosječni već postaje dosta dobar. Ne bismo se time trebali zadovoljavati – čime god da se bavimo, trebamo gledati tko je u našem području najbolji, najzanimljiviji, najkreativniji, tko najviše izlazi iz okvira i tko nas najviše može inspirirati. Najbolji umjetnički sadržaji su globalni, nevezani za lokalni jezik i kulturu, i lako postaju svačiji, jer su svojom formom i sadržajem dovoljno univerzalni da nam se svima obraćaju.

Nedavno sam snimila video-preporuku za slikovnicu Svjetlana Junakovića Ljubav spašava živote (Algoritam, 2007.) i u njoj sam spominjala uvjerenje ovog ilustratora, slikara i kipara da djeci odmalena treba pokazivati kvalitetne umjetničke sadržaje i boriti se protiv šablonskih i popularnih proizvoda jer se na taj način utječe na njihov estetski ukus o kojem će ovisiti njihov kasniji izbor garderobe, mjesta stanovanja, proizvoda koje će kupovati, pa i njihov cjelokupni pogled na svijet.

Zato sam zamolila Svjetlana Junakovića, autora ili ilustratora nekih od najljepših slikovnica na ovim prostorima kao što su Šporki Špiro i neposlušna Tonka, Velika knjiga portreta i Moj put – idealnih za formiranje estetskog ukusa mladih ljudi – da bude gost moje rubrike i da iz svoga bogatog ilustratorskog i pedagoškog iskustva preporuči slikovnice koje bi trebalo prevesti za naše tržište.  

Nadam se da će njegov odabir potaknuti izdavače te da ćemo neke od ovih naslova uskoro moći čitati i na hrvatskom. 

...

Odabrao sam pet naslova od kojih niti jedan nije novijeg datuma. Kod ovih sam slikovnica siguran u kvalitetu jer me i danas, nakon dugo vremena, oduševljavaju svojim konceptom, pričom ili likovnim pristupom. Naravno da je likovni pristup kod mojih odabira knjiga najvažniji – ja sam ilustrator. (Svjetlan Junaković)
 

Ova Goetheova brojalica zapravo je ilustrirana scena iz „Fausta“ u kojoj Mefisto ulazi s Faustom u vještičju kuhinju. Ta knjiga je na mene napravila veliki utjecaj i uvjerila me da su najbolje ilustrirane knjige za djecu daleko od stereotipa ljepuškastih crteža, slatkih i laganih tema i tekstova. Wolf Elbruch, jedan od najznačajnijih ilustratora knjiga za djecu, napravio je ovom knjigom ključni preokret u poimanju slikovnice, napravivši, tipično za postmodernu, različite pristupe likovnom djelu (tehnikom, ali i pristupom), pokazavši nam da djeci treba nuditi vrhunska likovna djela ne podcjenjujući njihovu dob. Erlbruchov rad je učvrstio moj stav da knjiga za djecu može biti izuzetno bitna u kreiranju nekih važnih kriterija za životne odabire, ne samo estetske prirode. Kao ilustratora, ohrabrio me da svoja slikarska i kiparska iskustva iz ateljea unosim u knjige za djecu. 

Iako je u knjizi vrlo malo teksta, vjerujem da je vrlo zahtjevan i težak za prevođenje – ipak se radi o Goetheu! No imati ovakvu knjigu u svojoj biblioteci bio bi doživljaj za djecu ali i odrasle ljubitelje umjetnosti.
 

S knjigom Ja čekam (Moi J’attends…) sam se sreo prije više od deset godina na sajmu knjiga u Parizu (Montreuil) gdje je dobila nagradu i pokupila sve pohvale. Tekst je vrlo kratak, baziran na ideji čekanja na neke bitne događaje kroz cijeli život. Serge Bloch nas vodi kroz priču jednostavnim crno-bijelim linearnim crtežom (ponekad izuzetno duhovitim) i jednom crvenom niti koja spaja događaje.

Priča počinje u djetinjstvu glavnog lika a završava u njegovoj dubokoj starosti. Vrlo je emotivna i dokazuje tezu da ako je dobro ispričana, priča može biti i kratka i jednostavna.
 

Jutta Bauer je dobitnica Andersenove nagrade, najvećeg priznanja za ilustratore dječjih knjiga. To ne treba biti garancija za odličnu knjigu, ali vjerujem da joj je baš ova knjiga (Djedov anđeo) jako pomogla da bude prepoznata kao vrh svjetske umjetnosti u slikovnicama. Priča je jednostavna i kratka (odavno sam od svog švicarskog izdavača Bohem Press naučio što je za pisanje slikovnice posebno – mora biti kratko i jasno, bez suvišnih opisa kako bi takav tekst ostavio prostora kreativnosti ilustratora). Knjiga govori o jednom imaginarnom zaštitniku (anđelu koji je dio spomenika s jednog gradskog trga), vrlo je duhovita, iako se dotiče perioda nacizma i još ponekih ozbiljnih tema. 

Idealna je to knjiga za zajedničko čitanje s djecom, jer pruža mnoge “usputne” teme na koje se djeci može ukazati – nudi mogućnost za potreban i edukativan dijalog s djecom. Knjige za djecu se mogu pročitati i pogledati brzo, ali ono što u njima vrijedi može ostati trajno u čitaocima, može i treba nas tjerati na razmišljanje, razgovor i uživanje u ponovnom čitanju i gledanju slika.
 

Jedna od takvih slojevitih knjiga je i Priča o Eriki Ruth Vander Zee, smještena u vrijeme holokausta u Europi. Priča je dojmljiva i vrlo emotivna – to je individualna priča o jednoj djevojčici, ali istovremeno je univerzalna i uspijeva odlično oslikati doba nacizma i progona Židova u logore. Iako ne mislim da je realistično, skoro fotografsko slikanje ilustracije najbolje rješenje za slikovnice, Innocenti u ovim ilustracijama stvara remek-djelo dječje književnosti. Skoro cijela priča oslikana je monokromno, sivo i neugledno, a strašno, baš kao taj dio naše povijesti. Kolor se javlja samo na bebi (glavnom liku knjige) i na zadnjoj ilustraciji koja prikazuje slobodu.

Na korici se nalazi perforirana Davidova zvijezda koja se može odvojiti od korice i kada se okrene postaje žuta oznaka kakvu su Židovi u vrijeme holokausta morali nositi na sebi… Staviti žutu zvijezdu na sebe i osjetiti patnju progonjenih doživljaj je ključan za bolje razumijevanje naše ne tako davne prošlosti.

Pogledajte autoricu kako čita slikovnicu.
 

Signor nessuno (Gospodin nitko) je priča o osamljenosti i zatvorenosti ljudi sličnih osobina i navika u sličnim gradskim kvartovima, sivim i beživotnim, dosadnim malograđanskim sredinama. Međutim, i u takvim sredinama ima ljudi sa snovima i neobičnim poslovima….

Joanna Concejo je maestralno nacrtala ilustracije koje odlično odražavaju atmosferu nekih predgrađa, gdje stare dekoracije na tkanini fotelje ili izlizane zidne tapete izgledaju toplo i bogato kao rajski vrt. Ovo je jedna od rijetkih knjiga gdje odlična vještina crtanja nije sama sebi svrha nego nas kroz brojne detalje vodi kroz priču smještenu između stvarnosti i snova. 

Ova knjiga svakim novim listanjem nosi novu uzbudljivu avanturu i ne svodi se na očekivano čitanje i gledanje već poznatih scena.