Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Marija Ott Franolić • 03.02.2021.

Čitajte djeci: Začudne slikovnice

Poznata je uzrečica da je istina čudnija od fikcije – jer se svako fikcionalno djelo mora držati nekih pravila da bi dobilo na uvjerljivosti. Za razliku od toga, život je pun nadrealizma, svako malo sklizne iz uobičajenoga i očekivanoga – zapravo je sve nemoguće do onog trenutka kad postane moguće! Svakodnevno lako isklizne u čudesno – to samo treba znati primijetiti. Život postaje nadrealan u situacijama o kojima smo samo čitali ili gledali filmove (jeste li primjerice prije godinu dana mogli zamisliti da će vam karantena biti nešto normalno?). Nadrealnim možemo zvati i nešto prekrasno, nešto što se teško može nazvati ovozemaljskim, poput vrhunaravnih umjetničkih djela pred kojima ostajemo nijemi i možemo reći da su umjetnici nadmašili sami sebe, da su nam otvorili čudesna vrata užitka ili spoznaje. Nažalost, nadrealizam se može sastojati i od nekog nemislivog užasa – zato nije čudno da su nadrealisti za vrijeme rata stvarali umjetnost od snova, mašte i igre – jer stvarnost se više nije činila logičnom. Očuđenje nastupa tamo gdje logika prestaje – ili barem ona logika na koju smo navikli. 

Djeci od početka treba ukazati na činjenicu da su logika i normalnost fleksibilni pojmovi, da nam upravo umjetnost može ukazati na neke drugačije svjetove. To možda i nije teško jer djeca su ponekad spremnija prihvatiti nešto izvan norme – nisu još toliko upućena u pravila i uobičajeno rezoniranje. Osim toga djeci valja pokazati da je i sam jezik rastezljiv i da ga ponekad moramo mijenjati da bismo izrazili nešto što smo zamislili. Ono što možemo misliti, to bismo mogli moći i izreći, koliko god se nemogućim činilo.

Slikovnice koje slijede sve su po nečemu pomaknute od realizma. Takve očuđene, ove su slikovnice idealne za umjetnički odgoj – djeci od malih nogu treba ukazivati na lijepe i umjetničke sadržaje, kako bi ih počeli cijeniti i cijeli život znali u njima uživati. U nastavku slijede začudne slikovnice koje rastežu realnost, pokazuju nam ono što već poznajemo, ali s druge strane. To su posebne umjetničke slikovnice za dugotrajna čitanja, gledanja, istraživanja, čuđenja i uživanja. Nataknite sebi i djeci jajočale i hrabno se bacite na čitanje! 

UHO, Piret Raud
Ibis grafika, 2020., prev. Boris Vidović)

Ilustracija: Piret Raud

Uho Raud Piret

Zamislite da se u jednom trenutku jedno uho odvoji od glave i krene samostalno u svijet! Upravo to se dogodilo u čudesnoj slikovnici estonske spisateljice i ilustratorice Piret Raud.

Polazeći od apsurdne situacije – odvajanja uha od glave, Piret Raud ispričala je toplu priču o važnosti slušanja drugih i pomaganja prijateljima u nevolji. Glava mu je uvijek dosada govorila što činiti, pa je uho bez glave bilo zbunjeno, osjećalo se potpuno obezglavljeno. Što bi sada trebalo raditi, kuda ići? Suočeno s tim teškim pitanjima, uho će se susresti sa žabom koja želi pjevati, slonom koji ima golemi problem, zecom koji ima grižnju savjesti i treba se nekome izjadati – i kroz te će susrete shvatiti da umije dobro slušati druge. To će postati njegov glavni zadatak – slušati druge i pomagati im. Sve će biti dobro do susreta s jednom vragolastom, otrovnom paučicom koja jako voli tračati druge…

Osim čudesne harmsovske priče, začudnosti čitanja doprinose i česte rečenice u srednjem rodu, koje su u hrvatskom jeziku dosta rijetke – uho se osjećalo dobro ili je osjetilo bol ili je shvatilo nečiju nevolju ili je bilo sretno… Ilustracije su sve pomalo jajolike, također s jakim nadrealnim efektom (tu je uho koje kiši ili će mu u moru izrasti peraja!). Boje su smirujuće, pastelne, a stranice nude i puno praznine, pa predmeti kao da lebde na stranicama. 

Priča je inspirirana poznatom biografskom crticom iz života o Van Goghu – ovaj si je nizozemski slikar na kraju života odrezao uho, što je i podcrtano na početku priče gdje se mogu vidjeti njegovi suncokreti. No i bez poznavanja priče o Van Goghu priča je jednostavna i svima razumljiva, pogodna i za sasvim malu djecu. 

MAGRITTEOVA JABUKA, Klaas Verplancke (ArTresor Naklada, 2019., prev. Silva Tomanić Kiš)

Ilustracija: Klaas Verplancke

Magritteova jabuka Verplancke Klaas
Ukuhane jabuke Verplancke Klaas

Ova je slikovnica nadahnuta djelima nadrealističnog belgijskog slikara Renéa Magrittea, počinje njegovom dilemom – znao je slikati, ali nije znao što bi mogao naslikati. Zato se dugo mučio, platno mu je bilo prazno, ali imao je mnogo zamisli o predmetima i riječima. Težio je obične predmete očuditi, promotriti na nov i neuobičajen način. Sanjao je primjerice da slika jabuke i šešire, pa je od njihove kombinacije stvorio jabušir. Po istom su principu nastali granolule, leptirlišće i jajočale

Ova je priča prava nadrealistična poslastica, vrlo duhovita, a nudi i mnoštvo tema za razgovor, za djecu i za odrasle. Poručuje nam da je svaki početak težak – osobito kad čovjek želi napraviti nešto novo i individualno, uvijek se pita kako to učiniti, otkuda krenuti. Važno je ne odustati i držati se svoje ideje, čak i ako se ona drugima – ili samoj toj osobi – može učiniti pomalo luckastom! 

U ovo se malo teksta sakrila jedna divna rečenica: Slikao je ono što je nemoguće, tako da postane moguće. To je stvarno nešto za razmišljanje. Sve predmete koje danas koristimo i držimo uobičajenima, od stolca i kišobrana do mobitela – netko je trebao zamisliti, prije toga oni nisu postojali. Stoga se treba odvažiti, zamišljati nove predmete i načine mišljenja, spajati naoko nespojivo. Jer sve je nemoguće – dok ne postane moguće! Slikovnica na kraju donosi Magritteovu biografiju. Od istog autora u Hrvatskoj je prevedena i neobičudna slikovnica Ukuhane jabuke

ZAGRLJAJ, David Grossman 
(ArTresor Naklada, 2020., prev. Laila Šprajc)

Ilustracija: Michal Rovner

Zagrljaj Grossman David , Rovner Michal

David Grossman trenutno je jedan od najvećih pisaca za odrasle, autor koji u svojim romanima progovara o velikim temama – gubitku, obiteljskim odnosima, prihvaćanju smrti. Ovaj izraelski pisac piše pravu književnost – divan je to spoj književnog umijeća i empatije prema likovima, prema životu.  

U slikovnici Zagrljaj majka će sinu reći da je jedinstven, da na svijetu nema nikoga kao što je on, i to će pokrenuti lavinu njegovih pitanja. Jer ako je toliko jedinstven, boji se da će biti previše sam! Ovo je priča o osobnosti i jedinstvenosti, prenosi poruku da biti sam ne znači nužno biti i usamljen, osim toga nije loše biti različit od drugih, jer i u toj različitosti ima mjesta za zajedništvo s drugima. Majka će malenoga zagrliti i odmah će biti manje sam.

U ovo vrijeme bez grljenja, kad je dodir postao opasan, gotovo zazoran, ova je slikovnica ljekovita. Lirska je, ugođajna, idealna za spora čitanja, uočavanje detalja i onoga čega nema – jer ove stranice dominantno su bijele, crno-bijeli crteži suvremene izraelske umjetnice Michal Rovner prozračni su poput čipke, i tu bijelost samo povremeno zabljesne malo boje, istaknu se neki detalji. No obratite li pozornost – gotovo da ćete moći osjetiti miris zemlje i trave, čuti zujanje mušica i bubica, vidjeti povorku mrava u kojoj možete izdvajati pojedinačne mrave i razmišljati o njima. Ovo je prava umjetnička poslastica za djecu, ali i za odrasle jer postavlja velika filozofska pitanja – možemo li poznavati nekoga tko nismo mi? Kako biti različit i uklopiti se? I kako to da djeca ponekad djeca čuju posve drugačije, pa čak i oprečne poruke od onih koje smo im zapravo htjeli prenijeti?

I svakako valja pohvaliti prijevod Laile Šprajc, jer je uspjela u onome što je za slikovnice najvažnije – tekst je istkala od smislenih rečenica koje se prirodno i lako čitaju naglas. 

PIO I PEPE: AKO NIJE, ONDA JEMauricio Ferlin & Danijel Žeželj (Pula: Sa(n)jam knjige u Istri, 2013.)

Zašto ribu moramo jesti mrtvu? Jer da je živa, pobjegla bi nam s tanjura! Glavni likovi ove slikovnice, Pio i Pepe, stalno vode ovakve razgovore. Ova dva dječaka nalaze se u tipičnim dječjim situacijama – igraju se, maštaju o svojim simpatijama, o budućnosti, nadmeću se i natežu, ali jedan obično popusti. Pomalo su naivni, ali njihovi razgovori, ponekad zaista nadrealistični, rezultat su i njihove zaigranosti, činjenice da im je svijet otvoren – još uvijek je sve moguće, kao da se nisu zatvorili pravilima, obavezama i uštogljenosti, nekoj vrsti kontrole koju će donijeti odrastanje (a rijetki je ipak uspiju izbjeći!). Zbog te neopterećenosti svakodnevica im je još uvijek napučena svakojakim čudesima, pa je sasvim logično da u budućnosti žele biti kraljevi Pule ili televizije. Osim toga uspijevaju zaključiti da je u životu najvažnije biti živ ili izjaviti da se jaja od ribe zovu igra, jer Svatko može pričati onako kako mu se sviđa

Divan je očuđeni dječji jezik koji unosi poeziju u ovu priču. Tu su neispravno izgovorene riječi ili fraze poput ja sam hraban, imam krpu prijatelja ili žbiljoderi ne jedu kaktus. Uz vrlo malo teksta, Pio i Pepe donose apstraktne vizuale – upečatljive crteže prepoznatljivog i uvijek zadivljujućeg ilustratora Danijela Žeželja. Ovo je pravo umjetničko djelo neuobičajeno malenoga formata kojemu se godinama često vraćam, i čini mi se da je sve što napišem o njemu nedostatno da bi prenijelo pravi doživljaj koji u meni izaziva za vrijeme čitanja. 

PRIČE 1, 2, 3, 4., Eugène Ionesco, ilustrirala Vendi Vernić (Mala zvona, 2020., prev. Sanja Lovrenčić)

Ilustracija: Vendi Vernić

Priče 1, 2, 3, 4 Ionesco Eugene, Vernić Vendi
Sedam mačaka Harms Daniil, Vernić Vendi

Jacqueline je bila malena djevojčica. Imala je mamu koja se zvala gospođa Jacqueline. Tata malene Jacqueline zvao se gospodin Jacqueline… Da i ne znate o kojem se piscu radi, vjerojatno biste iz ovo malo rečenica lako zaključili da je to Eugène Ionesco. Ovog francusko-rumunjskog dramatičara ne treba posebno predstavljati, njegovi su apsurdni tekstovi nadaleko poznati – no ova mi je knjiga prvi glas da je on pisao i za djecu! 

Ove priče, napisane 70-ih, govore o običnim situacijama u kojima se nalaze djevojčice Jacqueline i Josette (a to je možda jedna osoba!). Jacqueline doručkuje, odlazi s kućnom pomoćnicom u kupovinu, roditelji joj pričaju priče u kojima uživa. Ipak, u tom je svijetu sve nekako naopako, a tome najviše pridonosi otac koji Josette uvjerava u nadrealne detalje: telefon se zove sir, siru je ime glazbena kutija, glazbena se kutija zove tepih, a komadići mjeseca mogu se naravno jesti jer nalikuju lubenici! Kad malena Josette s ocem ide letjeti avionom, svi će joj stalno ponavljati da pazi da ne padne kroz prozor – jer mogla bi ozlijediti guzu ili dobiti veliku čvorugu na čelu… 

Ilustracije Vendi Vernić vrlo spretno nadopunjuju tekst – avioni imaju noge, telefon je sačinjen od sira, prsti imaju oči, a obratite li pozornost na detalje – vidjet ćete da otac na stolu drži knjigu Ćelava pjevačica, a na meniju ispred restorana stoji da danas imaju „zločeste ribe“. Ukoliko vam se svidi ova slikovnica, potražite i Sedam mačaka Daniila Harmsa koji su izašli u istoj ediciji u prijevodu Lea Beslaća. Obje su knjige pune duha, pravo osvježenje, za djecu i odrasle. 
 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –