Klasja Habjan : Važno mi je da ilustracija ostane prostor slobode i eksperimenta
Klasja Habjan je grafička dizajnerica, ilustratorica i spisateljica. Diplomirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu. Objavila je zbirku kratkih priča i pjesama Crtice (Petikat) te strip Duh Bauhausa (MSU). Njene knjige i samostalne izložbe (“Otapanje” u Galeriji Kranjčar, Zagreb, te “Napokon netko” u galeriji Rigo, Novigrad) objedinjuju ilustraciju, pisanje i dizajn. Ilustrirala je slikovnice (Piccola con piccolo Brune Mezića, Tminice Igora Rajkija i Čudovišta Dorje Anić Pjevac) te naslovnice knjiga (Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel Nataše Govedić, Putovanje zvano igra Marka Babića, Mali i Levijatan Svena Popovića, Samo da sve dobro prođe Aleksandre Filipović i dr.). Uvrštena je među deset hrvatskih ilustratora za katalog Illustrators from Croatia na međunarodnim sajmovima knjiga. Djeluje kao dio dizajnerskog kolektiva Klasja, Zita & Andrea.
Klasju sam prvi put zapazila kad sam vidjela njezine ilustracije u slikovnici Piccola con piccolo za koju je tekst napisao Bruno Mezić. Svidjelo mi se kako je crtežom dočarala zvuk – prolistajte tu slikovnicu pa ćete vidjeti da iz njezinih pastelnih boja zaista možete čuti glazbu. Otada redovito pratim što radi, sviđa mi se neočekivanost i hrabrost njezinih vizuala. Jako preporučam i slikovnicu Tminice s njezinim ilustracijama, uz tekst Igora Rajkija – priča je nevjerojatno maštovita i puna začudnih riječi poput "tminanje", "gasilučiti", "mračidba", "kmicanje", ili "tamtamatam". Klasja je u komunikaciji vrlo iskrena, nekako neposredna, otvorena prema ljudima i prema životu, a umjetnički radovi su joj originalni i međusobno vrlo različiti – i zato me jako obradovalo kad je pristala na ovaj razgovor koji smo vodile u zagrebačkoj Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića (KGZ), a zatim ga zajednički malo prilagodile za čitanje na portalu.
Život je analogan
Marija Ott Franolić: Klasja, vaš je umjetnički izričaj vrlo heterogen – niste poput onih umjetnika koji upadnu u neku maniru koju onda ponavljaju. Osim toga, studirali ste dizajn i s kolegicama u dizajnerskom studiju oblikovali ste logotip restorana Takenoko, naslovnicu albuma za Cinkuše, narukvice Borboleta… Koja je za vas razlika između grafičkog dizajna i ilustracija i kako se to u vašem radu nadopunjava?
Klasja Habjan: Mislim da dizajn sam po sebi podrazumijeva raznorodnost, a onda su tu i moji razni hobiji i interesi – koji se mogu zaokružiti pod pojmom "knjiga", gdje dizajn obuhvaća razne medije – bilo da je to tekst, slika, prijelom, grafika, fotografija, ali zapravo su to vizualne i literarne umjetnosti pod istim krovom. Tehnika i proces čine ključan dio mog stvaranja, više nego rezultat; moram uživati u procesu da bi mi ono što radim bilo zanimljivo. Mislim da ono što mene zainteresira ima potencijala biti zanimljivo i drugima, zato mijenjam stil, to je jedan razlog – eksperimentiram s tehnikama jer tražim neku vrstu vlastitoga zadovoljstva i otkrića u samome procesu. A drugi je razlog što nisam išla na Akademiju i zapravo ne poznajem tehnike, već se snalazim i improviziram, naučila sam raditi kroz pogreške.
Kad gledate moje ilustracije može vam se činiti da ih je radilo više ljudi (smijeh), ali s vremenom se možda pokaže rukopis. Heterogenost se može smatrati i manom, iako vi kažete da je prednost. Za dizajn bih svakako rekla da je raznolikost prednost. Recimo, kad sam radila strip Duh Bauhausa otkrivala sam digitalnu ilustraciju pa sam zbog toga mijenjala stil. To se odnosi i na boje – optimistična razdoblja i škole prikazala sam u boji dok su tragična reducirana i u crno-bijelim tonovima. Te se promjene u dizajnu mogu primjenjivo shvatiti i opravdati – zato i volim dizajn. Imam veću slobodu nego što bih je možda imala da sam na Akademiji razvijala rukopis pod mentorstvom. Ali nema pravila – svaki umjetnik treba sebe propitkivati i izaći iz jednoznačnosti u koju je lako upasti. Važno mi je da ilustracija ostane prostor slobode i eksperimenta – dizajn je češće uvjetovan marketingom i tržištem.
Studio smo osnovale Zita Nakić i ja pod nazivom klasja&zita (klasžita) prije pet godina, a nedavno nam se pridružila Andrea Šumberac. Restoran Takenoko nam je možda bio prvi malo veći zadatak, od tada smo i svašta novo napravile, samo se slabo reklamiramo (smijeh) – lijepo ga je vidjeti u Gundulićevoj, to je ribica crtana ručno jer Takenoko znači mladi bambus i onda ta riba ima zeleni repić kao list od bambusa, a omot za Cinkuše, inače obiteljske prijatelje, također je bio među prvim poslovima. Danas radimo dizajn za hotel San Canzian, radile smo identitet i špicu dokumentarnog serijala Moderna vremena, razne filmske plakate…
Spomenuli ste greške – mislim da je to važna tema. Greške su u kreativnom procesu nužne, guraju kreativni proces naprijed, iz njih se rađa nešto novo, nešto začudno, a to se ne događa samo u umjetničkom procesu nego u svakom misaonom procesu – u znanosti su se razna otkrića dogodila kao greška, i meni se isto događa u pisanju kritika, misao ti zapne na nečemu "krivom" ali te to odvede do nekih novih, neplaniranih razmišljanja. Danas smo u brzini i tržišnosti počeli i penalizirati greške, kao da očekujemo ispravne odgovore na pitanja – ali iz greške dolazimo do neočekivanih, kreativnih odgovora. Kako vi doživljavate grešku?
Govorimo o pitanjima na koja u startu nemamo jedinstven odgovor, već u moru odgovora postoje samo bolji i lošiji. Dobar su primjer naslovnice knjiga. Svaki ilustrator ili dizajner će tekst protumačiti na svoj način, i onda prema tome napraviti naslovnicu. Prvi koji će pritom biti subjektivni su autori teksta, a onda i autori naslovnica – upravo te razlike omogućuju različito doživljavanje kasnije objavljenog djela kao cjeline, osobito ako je ilustrator neke stvari "krivo" ili drugačije od autora shvatio ili naglasio – to otvara treće ili četvrto tumačenje – i to nije ništa loše, da čitatelj ima vlastite interpretacije. I još nešto. Kad se radi analogno greška ostaje – recimo da je mrlja pala na crtež – iz nje mora nastati nešto, ali dok se radi digitalno, može sve biti brže, nema skeniranja, nema obrade jer je sve već unutar digitalnog softvera. Ali tu postoji undo – vjerojatno da to postoji i u životu, ne bismo se nikad morali snalaziti u teškim situacijama jer bi ih samo 'undoali', ali život je analogan. Nepostojanje 'undo-a' značajna je odrednica ili prekretnica; ili prema otpisu ili prema spašavanju.
"Greške" možemo vidjeti i u činjenici da ako različitim autorima, ilustratorima damo da ilustriraju istu knjigu, naslovnice će svaki put biti drugačije. Za to imamo dobre primjere i u području slikovnica, npr. priču Kako živi Antuntun Grigora Viteza posve su drugačije ilustrirali Zlatko Bourek, Svjetlan Junaković i Tomislav Torjanac. Ali kad smo kod slikovnica, već ste spomenuli Duh Bauhausa, to je vaša autorska knjiga, ona je zamišljena za odrasle, ali svakako može biti i za mlade koji žele nešto više saznati o ovoj temi. Možete li reći nešto više o njoj?
Napisala sam tekst i ilustrirala taj strip/slikovnicu, ali tema mi je bila zadana. Učili smo o Bauhausu u školi i na fakultetu, ali sada je moj zadatak bio ponovno istražiti temu i približiti je čitateljima. Nekoliko je ljudi s ovih naših područja bilo važno za Bauhaus – studenti škole, Otti Berger, Gustav Bohutinski i Ivana Tomljenović-Meller. Željela sam objediniti njihove sudbine, držati se činjenica, ali dijelove sam izmislila, upisala sam i nešto što se možda moglo dogoditi. Činjenice o Ivani Tomljenović-Meller su poznate – bila je fotografkinja, dizajnerica i slikarica, ali o njezinom se životu vrlo malo zna, a baš je imala nevjerojatno filmski život. Bila su mi zanimljiva pisma koja su joj slali umjetnici i na temelju njih sam konstruirala ono što sam smatrala da je važno, njihov stav i senzibilitet – osim samog opusa. Baš zbog te fikcionalnosti to nije udžbenik, nego udica koja poziva da se otkrije više; recimo mladima bi mogla približiti ključan period za razvoj modernog dizajna i arhitekture.
Htjela sam uhvatiti atmosferu, duh škole, zato je glavni lik koji vas vodi kroz priču duh – on je ljepilo među njima. Na primjer, Gustav Bohutinski i Ivana Tomljenović, oboje su gimnazije završili u Zagrebu, a zapravo ne znam jesu li se poznavali, ali postoji mogućnost, zato sam napisala njihov dijalog – iako vjerojatno nikad nećemo saznati kako su se stvari odvijale u stvarnosti.
Ja, naprotiv, mislim da je Duh Bauhausa zapravo idealan udžbenik koji bi mlade ljude mogao zainteresirati za Bauhaus i za sve ideje koje on sa sobom nosi – ta je knjiga puna idealizma, pa i sam Bauhaus je bio pun idealizma i mislim da ova knjiga jako dobro dočarava duh te škole. Nedostaje nam upravo takvih udžbenika koji ne bi bili kruti i suhoparni. Ja sam ga čitala baš angažirano i mislim da bi mnogi mladi ljudi mogli profitirati od nečega što tako pristupačno progovara o optimizmu i entuzijazmu. Ovo je idealna knjiga – kao što slikovnice često jesu – koja može otvoriti temu o kojoj se može čitati dalje – dobar je omjer informacija i onoga što nije rečeno. Jer znanje sakupljamo i na afektivnoj razini, zapravo, lakše učimo kad se s temom bolje emocionalno povežemo.
Da, htjela da sam da se čitatelji zaljube u tu školu, kao što sam se i ja bila zaljubila u nju. Oni su zagovarali sinesteziju umjetnosti i zanata kakve ni danas na akademijama nema. Igrali su se, to mi se čini bitno. Imali su kostimirane zabave za koje su sami izrađivali kostime i plakate. Bilo je to vrijeme optimizma, otkrivanja industrije i načina na koji se ona može spojiti s umjetnošću, kroz prve serijske proizvodnje dizajnerskih objekata kasnije pristupačnih široj masi. U tom periodu vladala je ideja o ravnopravnosti, u socijalnom i ekonomskom smislu, ali i unutar umjetnosti; pod istim krovom jednako su se promišljali produkt dizajn, dizajn interijera, arhitektura, slikarstvo, kiparstvo, tekstil… Danas, nakon više od 100 godina, nanovo pokušavamo, više manje utopijski, otkriti multidisciplinarnost i kvalitetnu serijsku proizvodnju. Dok su oni studirali, imam osjećaj da su mislili da će budućnost biti bolja od ove danas.
Sviđa mi se kako forma u knjizi prati sadržaj – sve je napisano malim slovom, veliko je slovo sasvim ukinuto….
Ideja Bauhausa je bila geometrijski minimalizam i primarne boje – sve je bilo podređeno jednostavnosti i funkciji, a tek onda estetici koja je pratila funkciju. Tako su i iz pisaće mašine izbacili višak tipki – da skrate vrijeme pisanja i pojednostave proizvodnju, ali i da naglase ravnopravnost, ili mi se to tako čini, kroz tu romantiziranu idealiziranu prizmu tog vremena.
Ili si sam sebi šef ili ti je netko drugi šef
Piccola con piccolo
Mali i Levijatan
Spomenimo i slikovnice koje ste ilustrirali za druge – Tminice Igora Rajkija i Piccola con piccolo Brune Mezića. Tminice su ove godine nagrađene nagradom za najbolju hrvatsku slikovnicu "Ovca u kutiji" i dobile su nagradu za najbolje oblikovanu knjigu, a Piccola con piccolo je 2021. godine dobila pohvalu dječjeg žirija nagrade "Ovca u kutiji". Koja je razlika kad ilustrirate tuđi tekst ili kad osmišljavate vlastiti tekst i ilustracije?
Ili si sam sebi šef ili ti je netko drugi šef (smijeh). Tu se zapravo radi o povjerenju – autori i izdavači ti daju određenu slobodu, bez tog povjerenja teško da bi se dobre stvari dogodile i nikada nisam imala osjećaj da se moram podrediti ili potpuno prilagoditi tuđoj viziji. Ali čim je tuđi tekst, ipak je to tuđi sadržaj i ja ga interpretiram na određeni način, a uvijek razmišljam i o publici kojoj je knjiga namijenjena. Kao ilustratorica sam svjesna da je slikovnica upola moja knjiga, no iako se izražavam slikama, mislim da je priča ključna – i da bi smatrala slikovnicu dobrom, trebam vjerovati u priču.
Radila sam i naslovnice knjiga, to je malo drugačiji proces, uvijek pročitam knjigu prije nego krenem razmišljati o dizajnu, ali važno mi je i što autor misli. Ilustrirala sam fantasy roman Mali Levijatan Svena Popovića o novom svijetu koji je određen plovidbama morem – kroz naslovnicu i unutarnje ilustracije pokušala sam ispratiti taj njegov magičan karakter. Radila sam ilustraciju i za prijatelja Marka Babića Putovanje zvano igra, za tu sam knjigu nedavno saznala da je prošle godine bila najprodavanija, što mi je baš drago. Na naslovnici je moj rukopis lijevom rukom koji, ispostavilo se slučajno, savršeno imitira njegov rukopis desnom. Radi se o suočavanju s vrlo teškom dijagnozom, a Marko mi je dao motive koje je želio na naslovnici: žena kao stijena, jedna kći svjetionik, a druga avion – time mi je olakšao proces, ali nije mi odredio stil.
Htjela sam da spomenemo knjigu koja je prošla dosta nezapaženo, a to je šteta jer je stvarno dobra i preporučujem ju za čitanje – Hrvatske narodne pripovijetke koje je uredila Neli Mindoljević u izdanju Leykam Internationala. Vaše su ilustracije tu stilski posve različite od onoga na što smo navikli. Ta knjiga u tehnici kolaža i tuša donosi kolorističko veselje, neku zaigranost, čak dječju notu.
Htjela sam iskoračiti iz uobičajenih ilustracija bajki i basni, obično pomalo arhaičnih i prilično detaljiziranih – ove su moje malo divlje, ekspresivnije, imaju vibrantne, moderne, možda i grube boje, što, čini mi se, odgovara osuvremenjenim pripovijetkama.
Tržište je preplavljeno knjigama, stripovima, ilustriranim knjigama, slikovnicama, pa evo i meni koja se bavim time dobra knjiga može potpuno promaknuti. Ponekad se stvarno teško snaći u hiperprodukciji, izdvojiti prave umjetničke sadržaje vrijedne čitanja… Što je za vas dobra slikovnica?
Mislim da je dobra slikovnica ona koja je dobra za sve čitatelje, svih uzrasta, pa čak i kad osjetimo da teži jednom uzrastu, da ne zakida ostale. Neke koje sam voljela kao dijete bit će mi zanimljive i danas i za 15 godina, ali ne sudim, naravno, samo po sebi nego po nekim univerzalnim vrijednostima – bilo da je to kvaliteta same priče, ili životnost slike koja svaki put otkriva nove razine, bilo da nam govori puno s jako malo, kroz tekst ili sliku, bilo da te stilski izaziva da se iznova čudiš onom neočekivanom, što nisi nikad prije vidio. Može biti i upravo suprotno: da toliko prepoznaješ ono što vidiš, kao da si to mogao i sam napisati ili naslikati pa ti je blisko – to isto ima svoje čari, to su obično dva ekstrema, ako te dotaknu, to je dobra slikovnica, to vrijedi za umjetnost generalno.
Recimo slikovnica Patka, smrt i tulipan od Wolfa Erlbrucha u izdanju Ibis grafike govori o jednostavnoj temi koja je mračna – smrt dolazi po patku i oni imaju neku vrstu zadnjeg plesa – tu se stvarno ne događa ništa drugo. Priča je jednostavna i jaka, ne skriva da je smrt tu cijelo vrijeme, dobro je uhvatila poantu da smo zauvijek pred njom djeca, zauvijek je tajnovita, čak i kada je nacrtana figurativno. Svidjelo mi se i što je smrt prema patki prijateljski nastrojena, nježna i strpljiva, bez obzira što izgleda kao kostur sa srpom. U tome ima nešto lijepo, a možda bi neki roditelji takvoj knjizi mogli pristupiti s predrasudom, tj. malo podcijeniti dijete želeći ga poštedjeti ovakve teme. Mislim da je to krivo.
Volim autorske slikovnice Shauna Tana, poput Povratka (The Arrival). I slikovnicu C'est grand comment l'amour?, što bih prevela s francuskog kao "Je li veliko kao ljubav?", a na engleski su je preveli kao My strange shrinking parents, koju je napisao i ilustrirao Zeno Sworder. Pada mi na pamet i Things Never to Tell Children, izdala ga je School of Life – govori o mračnim stvarima u životu, ali isto jednostavno, poručuje da možda u životu ne moramo pričati bajke i uljepšavati, ali to ne znači da je život manje vrijedan ili manje lijep. Možda je čak i bolje krenuti od lošije pretpostavke nego napumpati očekivanja pa da ispadne da su to bila samo lažna obećanja. Inače volim slikovnice koje izdaju Mala zvona, prvenstveno možda zato što daju priliku mladim ilustratorima i piscima.
Puno je mojih kolega i prijatelja za njih oblikovalo svoju prvu slikovnicu. Tu su Dominik Vuković, Vendi Vernić, Ivana Pipal s onom krasnom slikovnicom Ptica lutalica s velikim slikama... To su slikovnice koje izlaze iz okvira, osjeti se da ulažu i u tehničku stranu slikovnice, npr. u papir, ali imaju i strane autore, preporučila bih Kišu Andersa Holmera. Ja čak nemam policu sa slikovnicama kao što bi se možda očekivalo (smijeh).
Volim grafičke novele, silent books, osobito silent book kao strip, odrasla sam s radovima Danijela Žeželja koji teži redukciji teksta ili hermetičnosti u tom smislu. To mi je kao djevojčici isprva bilo previše apstraktno, sjećam se da ga nisam u potpunosti razumjela, ali sam ga zavoljela i prilično me odredio kao autoricu. Rekla bih da je to vidljivo u mojoj redukciji boje, teksturi valjka i potezu slobodne ruke, naravno, ja to radim puno manje vješto (smijeh).
Meni su važne slobodne misli i slobodna ruka
Spomenuli ste Danijela Žeželja, pa me zanima što vas inspirira? Dosta razmišljam o tome da stvari stalno izviru jedne iz drugih i da ljudi koji kreativno stvaraju život koriste kao "sirovinu". Međutim, svi koji stvaraju nadovezuju se na nekog drugog ili na nešto drugo. Zato kad kažem "utjecaj", ne mislim toliko na konkretne utjecaje imenom i prezimenom. Danas smo kreaciju počeli smatrati jako individualnom pa smo se malo počeli sramiti uzora, skrivamo od koga smo nešto pokupili, a to je nepotrebno jer je normalno da stvari jedne druge inspiriraju i nadopunjuju – i to ne samo u umjetničkom procesu nego i u kritičarskom radu, npr. pišem o slikovnici i sjetim se nekog filozofskog teksta koji me potakne da o njoj razmišljam ne neki drugačiji način. Zato me zanima što vas inspirira?
Točno, to je neizbježno, svjesno ili ne koristimo reference i uvijek netko utječe na nas, ali mislim da je to zapravo kompliment izvorima tih inspiracija – a nikad nas ne inspirira samo jedna osoba, tu se zapravo radi o bunaru – to mogu biti i mjesta, pojave, stanja... Svi se nečemu vraćamo, imamo svoje lajtmotive, i onda kad ih sagledamo, vidimo uzorke, na primjer ja se pitam zašto često crtam ptice, to mi dođe prirodno – ponekad ne znam trebam li se tome prepustiti i štancati tu pticu (smijeh) ili trebam stati s klišejima cvijeća i ptica, što bi vjerujem na Akademiji već na prvoj godini osudili. Umjetničko stvaranje je i unutarnji dijalog, treba propitivati izvore inspiracije i tražiti nove. Meni su važne slobodne misli i slobodna ruka, pitam se gdje će me odvesti i ako me vodi na isto mjesto opet mi uzvraća, čak i kad potvrđuje da težim istom unutarnjem proljeću; kombinaciji nemira i mira, okruglih ptica i plodova, toj neuhvatljivoj slobodi.
Sad recimo ilustriram poeziju Marine Milanović. Njezina je poezija tematski urbana, ona piše o gradu, transportu, smogu, a moji crteži bježe u prirodu. Ako ona kaže da je na mostu, ja ispod mosta poželim nacrtati rijeku i onda shvatim da tu trebaju biti auti, ali i u tom kontrastu nalazim inspiraciju. Zato se trebamo suočavati s novim izvorima različitih podražaja, a ne hraniti se istima. Mene umjetnost hrani, primjerice dobri filmovi prate me danima, ali nema ih puno, ili ih ja teško nalazim. Zadnji koji me se baš dojmio bio je Anatomija pada Justine Triet, a svidjela su mi se i Uboga stvorenja Yorgosa Lanthimosa. Knjige ipak pobjeđuju u toj utrci jer ih sami zamišljamo. Volim J. M. Coetzeea, iako je mračan, i sretnijeg, nježnijeg Itala Calvina, volim njegov magijski realizam koji je slikovnica sam po sebi, pitala sam se kako bi ga bilo ilustrirati? Ponekad imam problem s tim tekstovima koji su već sami po sebi jako slikoviti, recimo njegova priča Barun penjač u kojoj dječak odlučuje živjeti na krošnji pa skače s krošnje na krošnju, ona je već u startu crtež.
Volim čitati poeziju, Vitomirku Trebovac, Radmilu Petrović, sad sam naravno čitala Danijela Dragojevića. Volim i Toni Morisson, Alice Munro mi je bila malo mračna, ali isto mi je dala nešto, nedavno sam čitala Orwella, točnije slušala audioknjige. Audioknjige volim jer mogu crtati dok slušam. Animacija mi je također zanimljiva jer je spoj vizualnog i zvuka. Na Animafestu mi se svidjelo predavanje Williama Kentridgea – pričao je jednako o filozofiji koliko i procesima, njegov slobodni potez rukom je fantastičan. Mislim da je važno razvijati ruku, potpis i kontrolu, pomalo kaligrafsku.
Sad ste spomenuli crtež i kontrolu, a ranije ste rekli slobodne misli i slobodne ruke, to mi se svidjelo. Možete li opisati proces svoga ilustriranja, pretočiti ga u riječi?
Ovisi, ako crtam za sebe, onda je to neka vrsta terapije i prepuštanja procesu. Kad bi netko pratio moju moždanu aktivnost u tom trenu mislim da bi bila skoro pa mrtva, ne bi je uopće bilo, sve dok ne napravim nešto krivo ili jako dobro, onda se malo upalim i shvatim gdje sam i da je prošlo par sati, a između sam isključena i taj mi je proces ugodan. Ali kada imam neki zadatak ili je proces malo mukotrpniji – recimo tehnika monotipije iz Crtica kod koje ima dosta rezanja papira i puno pimplave pripreme, to je malo teži proces, sličniji je… glupo je reći kirurgiji, možda je sličniji kuhanju – imaš sastojke i paziš da nešto ne zabrljaš, nema brisanja ako pređeš preko krivog papira, ali kad crtam tušem – ako nemam neki cilj koji s tim želim postići – onda je to baš opuštajuće.
Recite nam nešto više o svojoj autorskoj knjizi Crtice iz 2020. godine.
To je moja prva knjiga, objavljena je nakon izložbe u Galeriji Šira, ali neki su tekstovi napisani i ranije, sad mi se to čini kao nešto iz prošlog života, ali drago mi je da postoje, kao neki dnevnički zapisi. Nastali su prvo tekstovi a onda ilustracije, ali ilustracije, tj. grafike su bile krajnji cilj, to je bilo kao da sam sama sebe zaposlila da istu stvar sagledam iz drugog kuta.
Spomenuli ste i da izmjenjujete pjesme s Marinom Milanović, pa možda da kažete nešto više o svojim idućim projektima?
Za Anu Đokić i Knjigu u centru ilustriram slikovnicu čiji je trenutni naslov Mama, tata, braco i ja i radi se o dječaku koji u teškim uvjetima vizualizira vlastiti svijet. Tekst je snažan i crtež ga treba pratiti, reći suprotno od onoga što govori tekst. Radim i na ilustraciji za novu knjigu Marka Babića, bit će mi sigurno teže je ilustrirati nego prvu jer njega više nema, ali mislim da bi mu to bilo drago, nju ću napraviti u dogovoru s njegovom suprugom Tinom. Također ilustriram poeziju Marine Milanović, što sam spomenula. Ona je isto ilustratorica, sekundarno spisateljica, kao i ja. Svaka ilustrira pjesme one druge. To me veseli jer smo drugačije, ali osjećam da bismo mogle postati bliske i zato mi je drago da ćemo se upoznati na otvorenju naše izložbe koju će pratiti zajednička zbirka u HDD galeriji ovog lipnja.
Ovih će dana izaći i nova slikovnica koju sam ilustrirala, Čudovišta, autorice Dorje Anić Pjevac, priča o negativnim emocijama koje prolazi djevojčica čiji svijet s vremenom postaje crno-bijeli, dok se boje ne vrate u njezin život putem cvijeća. To je slikovnica koja djeci približava pojam depresije.
Umjetničko stvaranje je i unutarnji dijalog
Otkud ta fascinacija crno-bijelom tehnikom?
Moj je tata Stanislav Habjan, grafički dizajner, u njegovoj umjetničkoj organizaciji Petikat bila sam okružena crno-bijelim fotografijama Borisa Cvjetanovića, grafikama Danijela Žeželja koji ima vrlo radikalne ideje o tome što je svjetlo, a što mrak, pa sam shvatila da crtanje tušem može biti jednako ekspresivno i sadržajno kao i cijela paleta boja, pa zašto bih ih uvodila ako nisu potrebne (smijeh), a još k tome sam malo nestrpljiva i željna idućeg pa imam veliku količinu tih crteža – dok se jedan suši već drugi nastaje, to mi donosi i veliki užitak u procesu, a jedna boja mi to olakšava. No nije da nema boja, recimo, na izložbi u Galeriji Kranjčar, najvećoj koju sam sada imala – bila je puno šarenih kolaža i detalja, puno sati je otišlo na minuciozne elemente, pedantno lijepljenje. Mislim da je to krenulo iz potrebe da sebi dokažem da mogu raditi s bojama, kao autor stalno se testiraš, bez toga si monoton.
U Galeriji Kranjčar ste ilustrirali pred publikom, za publiku? Kakvo je to bilo iskustvo?
Mislim da je moja prednost što se mogu izražavati kroz tehnike koje nastaju brzo, recimo crtati tušem ili dezodoransom kojeg sam napunila tušem, ljudima je zanimljiv taj roll on koji klizi. Pokazala sam im da to mogu i sami isprobati, da i ja radim greške, da mogu i oni griješiti, da možemo zajedno uživati u procesu i da to što nastane ne mora biti visoka umjetnost. Tu sam probila led, to je malo kao da prvi put izađeš pred ljude i pjevaš i nastupiš, nešto se u nama odupire tome. Ilustriranje je inače moj unutarnji, mirni proces, adrenalin je tu rijetka pojava, on možda nastupa u trenutku otkrića, ali u samoći nema neugode i ogoljavanja kao pred ljudima. Kad te ljudi promatraju, imaju očekivanja. Naravno da se prepadneš. Ali vidjela sam da to dobro utječe na mene, da se bolje koncentriram kad netko gleda (smijeh), to me iznenadilo, i uspjelo mi je, i naravno da sam našla užitak u tome. Trebalo je samo probiti taj led. Htjela bih ga probiti i dalje – izvesti performans, možda čak i s muzičarima pa da fokus bude jednako na njima koliko i na meni.
Nakon Galerije Kranjčar crtala sam pred ljudima i u Galeriji Kolekcionart, ti su se radovi prodavali (dok su se u Kranjčaru dijelili) i to je dodatno otežalo stvar, stvoriti nešto live da bi se prodalo, to je kao da moraš sašiti torbu pred nekim da bi je prodao, postoje očekivanja, zahtjevi, motivi koje ljudi naručuju i sve to čini stvar malo apsurdnom, tj. mora je činiti apsurdnom inače se zakočiš, moraš sebe shvatiti manje ozbiljno. Ali to nije moj put dugoročno, ne težim performansu kao mediju, i crtanje uživo nije moj fokus, već segment kojeg povremeno istražujem dok se dugoročno izoliram od svijeta da bih u miru radila.
Kad biste imali svo vrijeme i novce ovoga svijeta – što biste željeli raditi?
Htjela bih ostvariti neke suradnje, na primjer crtati po fotografijama Jelene Janković, to smo već i isprobale, ali nismo još imale vremena tome se više posvetiti. Voljela bih opet napraviti izložbu izvan Zagreba, i prvu izvan Hrvatske. Jedino što želim "kupiti" je vrijeme – godinu dana za svoj projekt, možda napraviti silent book po svojoj priči. Iako dobro funkcioniram obavljajući više stvari istovremeno, multitasking krade od kreativne kvalitete i mira koji je potreban za ozbiljne projekte.
Jao, to je golema tema! Podsjeća me na vašu pjesmu Trgovina nestajanja iz knjige Crtice, tu ste napisali: prodajem vrijeme / Koje mi ionako nedostaje / Da kupim stvari koje uzimaju i prostor. S time se sigurno mnogi mogu poistovjetiti. Želim vam što više vremena – i puno sreće u svim budućim projektima.
Intervju je nastao kao prvi razgovor u sklopu programa Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.