Ubrzo nakon objavljivanja knjige "Barun penjač" (Il barone rampante, 1957.) pokazao se, s obzirom na poetički i recepcijski domašaj, kao jedno od ključnih ostvarenja u književnoj produkciji Itala Calvina. Vrlo pozitivne kritike pratile su i još prate ovaj "luckasti" roman, jer i nadalje nimalo ne gubi, nego, štoviše, dobiva na snazi, pokazujući se u isti mah kao jedna od najčitanijih Calvinovih knjiga. Prepoznatljiv rukopis odlikuje se izvanrednom pripovjedačkom vještinom, gdje u jednakoj mjeri dolazi do izražaja autorova razigrana stvaralačka mašta, kao i faktografska preciznost koje čine fabularnu okosnicu. Tako zaplet "Baruna penjača" počinje u točno određenom trenutku, 15. lipnja 1767., kad se dvanaestogodišnji barunić Cosimo Piovasco di Rondo, prkoseći roditeljima i društvenim konvencijama, uspinje na stablo, oglušuje se na sve pozive da siđe, i nastavlja prebivati na drveću cijeli svoj život! Tako će Cosimo na stablima voditi život obilježen raznovrsnim pustolovinama i ispunjen snažnim osjećajima, sudjelovat će u najvažnijim događajima svoga vremena, a da pritom nikada neće dotaknuti tlo!

Iako se Cosimo za svoje ideje i ideale bori "totalno drukčije od drugih", društvo ga kao takvog prihvaća, jer on "odozgo", na svoj "totalno drukčiji" način, širi dobrotu i ljubav. I ne iznenađuje stoga što se Calvino ponajviše poistovjetio upravo s ovim svojim samosvojnim robinzonskim likom, istaknuvši da među protagonistima insceniranima u njegovim djelima u najvećoj mjeri posjeduje autobiografsko utemeljenje...

Italo Calvino jedan je od najznačajnijih talijanskih i europskih književnika druge polovice 20. stoljeća. S Kube se preselio u Italiju u mladosti. Sudjelovao je u talijanskom pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata, što je bitno utjecalo na njegove prve radove.

Njegovo stvaralaštvo prošlo je raznoliki književni put, od (neo)realističko-pustolovnog pripovijedanja u ranijim prozama poput «Puta do paukovih gnijezda» (1947), alegorijsko-bajkovite kombinatorike u «Našim precima» (1960) pa do književnog eksperimenta u «Kozmikomikama» (1965) i «T s nulom» (1967). U «Nevidljvim gradovima» (1972) ili «Dvorcu ukrižanih sudbina» (1973) Calvino uspješno mixa žanrove, a roman o čitanju i pisanju «Ako jedne zimske noći neki putnik» (1979) postaje i bestseler.

Esejističko-kritički tekstovi predstavljaju onaj dio Calvinova opusa koji je nastajao uporedo s pripovjednim djelima, poput «Grobnog kamena» (1980), ali ih je većina tiskana posthumno. Među naslovima kao što su «Cesta prema San Giovanniju» (1990) ili «Zašto čitati klasike» (1991), zbog vrlo zanimljivog Calvinovog “futurološkog” pogleda na roman posebno se izdvajaju «Američka predavanja» (1988).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.