U razdoru sa samim sobom i svime oko sebe, 1951. sam počeo, gotovo iz osobne razonode, pisati "Raspolovljenog viskonta"... potpuno fantastičnu pripovijest... što se odigrava u dalekim epohama i u izmišljenim krajevima... Već duže vrijeme mislio sam o jednom uzdužno raspolovljenom čovjeku čiji bi se svaki dio kretao za sebe. Dakle jedna polovica preživi, a druga će se pojaviti tek u drugom dijelu... Sistem sigurnog uspjeha bio bi stvoriti jednu dobru i jednu lošu polovicu, kontrast u duhu dra Jekylla i gosp. Hydea... no moja je namjera bila suzbijati sva ljudska raspolovljenja, založiti se za potpuna čovjeka...

Spontani unutarnji razvoj priče ponovo me vodio onome što je uvijek bila i ostaje moja prava pripovjedačka tema: neka osoba sebi dobrovoljno nametne neko teško pravilo i slijedi ga do krajnjih posljedica, jer bez njega to ne bi bila ona, ni sama za sebe, ni u odnosu prema drugima... Tako je raspolovljenom viskontu dano manje slobode nego drugima, a kretanje mu je predodređeno samim zapletom.

Pa ipak, i tako ograničen, uspio je dovesti do izražaja svoju osnovnu dvoličnost koja odgovara nečemu što se u autorovoj pameti još nije sasvim razjasnilo...

Iz autorova popratnog teksta

Italo Calvino jedan je od najznačajnijih talijanskih i europskih književnika druge polovice 20. stoljeća. S Kube se preselio u Italiju u mladosti. Sudjelovao je u talijanskom pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata, što je bitno utjecalo na njegove prve radove.

Njegovo stvaralaštvo prošlo je raznoliki književni put, od (neo)realističko-pustolovnog pripovijedanja u ranijim prozama poput «Puta do paukovih gnijezda» (1947), alegorijsko-bajkovite kombinatorike u «Našim precima» (1960) pa do književnog eksperimenta u «Kozmikomikama» (1965) i «T s nulom» (1967). U «Nevidljvim gradovima» (1972) ili «Dvorcu ukrižanih sudbina» (1973) Calvino uspješno mixa žanrove, a roman o čitanju i pisanju «Ako jedne zimske noći neki putnik» (1979) postaje i bestseler.

Esejističko-kritički tekstovi predstavljaju onaj dio Calvinova opusa koji je nastajao uporedo s pripovjednim djelima, poput «Grobnog kamena» (1980), ali ih je većina tiskana posthumno. Među naslovima kao što su «Cesta prema San Giovanniju» (1990) ili «Zašto čitati klasike» (1991), zbog vrlo zanimljivog Calvinovog “futurološkog” pogleda na roman posebno se izdvajaju «Američka predavanja» (1988).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.