Unatoč tome što se "Put do mola u Wiganu" obično ne nalazi na listama najznačajnijih djela Georgea Orwella, ovaj "nenadmašni prikaz užasa", tj. života i rada u tmurnim i zagađenim industrijskim regijama sjeverne Engleske, itekako je vrijedan čitanja: od uvodnog opisa prenoćišta u kojem je pisac dijelio sobu s rudarima i socijalnim slučajevima, čiji su životi prošli u bezizlaznom siromaštvu i teškom fizičkom radu, do spuštanja u rudarske jame i poniranja prema samom dnu ljudskog društva, gdje se živi u ceradom prekrivenim prikolicama i spava na memljivim madracima. Uz dokumentarne bilješke o viđenom i proživljenom, autor, "manirom đavoljeg zagovornika socijalizma", iznosi svoje viđenje socijalističkog pokreta i njegove uloge u poboljšanju životnih uvjeta radničke klase. Orwell pritom ukazuje da tipičan Englez iz 30-ih godina 20. stoljeća nije džentlmen koji svaki dan u pet sati pijucka čaj s mlijekom, već radnik čija obitelj živi u pljesnivim domovima, bezuspješno se bori sa stjenicama i pothranjenošću te dijeli dvorišni toalet s desecima drugih obitelji. 

I danas, gotovo stoljeće nakon piščeva putešestvija, ostaje dojam da bi se malo koji autor izložio dvomjesečnom boravku u ušljivim prenoćištima te puzanju kroz mračne i zagušljive rudnike za potrebe neke knjige. Međutim, za potrebe ovakve nefikcijske knjige to je bilo važno, budući da Orwell nije zaronio u more bijede samo radi čitatelja već i da bi upoznao stvarno stanje svijeta u kojem živi. Jer, ako moderna civilizacija počiva na milijunima izmrcvarenih i polugladnih života, onda je ta potresna stvarnost svakako činjenica koju vrijedi utvrditi, usvojiti i nešto poduzeti. (Iz pogovora, Miroslav Nikolac)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.