"Kao prvo, iskusan sam pijanac. Ne posjedujem nikakve fizičke sklonosti prema alkoholu. Nisam glup. Nisam svinja. Poznajem pijančevanje od A do Ž, i koristim vlastitu moć prosudbe dok pijem. Nikada me ne moraju nositi u krevet. Niti ne posrćem. Ukratko, normalan sam, prosječan čovjek; i pijem na normalan, prosječan način, što se pijenja tiče. I upravo je u tome poanta: pišem o utjecaju alkohola na normalnoga, prosječnog čovjeka...

Stvar je u tome da mi je dostupnost alkohola omogućila da ga zavolim. Isprva nisam mario za njega. Običavao sam mu se smijati. A pogledaj me sada, na kraju, opsjednuta žudnjom pijanca. Dvadeset godina bilo je potrebno da bi se ta žudnja usadila; a narednih deset godina ta se žudnja pojačavala... Bio sam prodavač novina, mornar, rudar, lutalica dalekim zemljama... i uvijek ondje gdje su se muškarci sastajali da bi razmjenjivali mišljenja, da bi se smijali i hvalili i izazivali, opustili, zaboravili sumornu cijenu koju plaćaju danonoćnim crnčenjem, uvijek su se sastajali uz alkohol. Krčma je bila okupljalište. Svi putovi vodili su u krčmu...

To je način života sljedbenika Johna Barleycorna. Kad ih snađe sreća, piju. Kad nemaju sreće, piju nadajući joj se. Ako su nesretni, piju da zaborave. Ako se sastanu s prijateljem, piju. Ako se s njim posvađaju i ostanu bez njega, piju. Ako im je zavođenje okrunjeno uspjehom, toliko su sretni da naprosto moraju piti. Ako ih odbiju, piju iz obrnutih razloga. A ako naprosto nemaju što za raditi, ama, oni piju..."

(iz knjige)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.