Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 28.03.2022.

Stanislav Habjan : Car je gol na kiši

Stanislav Habjan: Car je gol na kiši

Ako bismo si dali za pravo literarnu kritiku barem polazišno temeljiti na Popperovoj koncepciji triju svjetova, tada bi ovaj naslov, osobito zbog svojega konceptualnog hipersenzibiliteta, prenaglasio drugi svijet, onaj koji je manje-više promatrati u svakom umjetničkom djelu, ali koji se kroz produkt prenamjene neumjetničkoga u umjetnički materijal očituje, rekao bih, znatno eksplicitnije: toliko da nas njegova prenamijenjenost i daljnja prenamjenjivost takoreći infektivno osvajaju i prisiljavaju na doprinos sustvaralačkoj akciji, ovdje trostrano osviještenoj (autor – djelo – čitatelj). I zato bi bilo posve pogrešno isticati žanr, čak i vrstu kojoj djelo pripada. Tomu nasuprot, izvjesna recepcijska okosnica proizlazi iz njegove neoavangardne prirode koja, trendovima usprkos, ne može izgubiti na vitalnosti: kako zbog zapravo neograničenih mogućnosti ready-madea, tako zbog antropološkoga backgrounda iz kojega proizlazi neograničeni dijapazon mogućih neoavangardnih gestikulacija. Tu nalazimo (barem) još jedno opravdanje za čitanje Habjanove knjige: revitalizaciju, naime, širokoga interesnog spektra koji je u vremenu eksplozije digitalnoga svemira, naoko paradoksalno, iz domene „opće kulture“ degradiran u vršnu domenu lake probavljivosti i zaborava. Pristajanja na autorski odbačenu sintagmu „kraja povijesti“ čiju sada već razvidnu nesuvislost potvrđuju pandemija i obližnji rat.

Car je gol na kiši Habjan Stanislav

Početne je koordinate knjige tražiti u performansu Car je gol na kiši održanom 7. listopada 2019. u Zagrebu. Kroz danu je napomenu eksplicitno naznačena (su)stvaralačka poveznica na publiku pri izvedbi performansa, ali i na radijsku izvedbu te digitalni audiovizualni repozitorij. Posrijedi je dakle revitalizirana multimedijska praksa u kojoj književni (ili paraknjiževni) percipiramo kao polazišni medij obogaćen heterogenim kodnim talogom drugih umjetnosti i djelatnosti. Usprkos performansu kao nul-točki knjižne konzumacije i upućivanju na internetski „izlog snimaka“ umjetničkoga kolektiva, važno je napomenuti da knjigu možemo, sa svim njenim prividnim nedovršenostima, recepcijski gustirati neovisno o (ne)uknjiženom kontekstu. Upravo je to ono što knjizi dopisuje osobitu vrijednost, estetski zamah realiziran dominantno stilski neutralnim, korespondentnim zalihama jezika. Na tragu je spomenute korespondencije spomenuti „moto“/uvodnu bilješku koja glasi: A Transmisija je čokoladica za tebe, tata, koja daje naslutiti dvojaku narav nadolazećega tekstnoga niza – kao rudnika/crpilišta, ali i skladišta poruke. Kao, dakle, subjekta koji crpi, ali i objekta koji je crpljen (mimo mogućih sintaktičkih klasifikacija „likova“ u nizu). Tome svakako valja pridodati dvojezični odlomak teksta Jeana de Breynea naslovljen Bilježnica Habjan.

Dnevničko-mejlovska fragmentirana komunikacija djelomično je usustavljena razmjernim datumskim kontinuitetom, konvencionalno naznačenom linearnošću koja omogućuje/olakšava čitateljski fokus na rukopisnu cjelinu, onaj koji je sadržajnom razinom izvjesno iznevjeren. U tekst su podjednako implementirane povratne informacije, katkad i samih književnika (Olje Savičević Ivančević, primjerice), što podjednako navodi na poliautorsko „podrijetlo“ teksta, kao i na spomenutu ready-made mogućnost impregnacije elemenata „gotovih“ proizvoda u onaj novonastajući. Defragmentirana, a zatim umjetničkom intuicijom iznova fragmentirana komunikacija s drugima i drugim čitljiva je i kao razgolićena priroda procesualnosti koja se događa ovoga časa, ali je i podjednako arhivirana u pismovni kambij dijakronije koja, datumskoj urednosti usprkos, biva zasićena povremenim „umetanjem“ po sebi neupitno artificijelnoga materijala (pjesma Džepni nožić, primjerice). I upravo ti trenuci osobito ukazuju na lirsku osjetljivost podjednako naznačenu i ranije objavljenom zbirkom "Košulja na cvjetove i pjesme na struju" (2019.) koja je, dopustit ću si tu opasku, prošla nedovoljno zapaženo. Što je, i to treba spomenuti, dijelom uvjetovano autorskim odabirom književne rubnosti potvrđene dosljednim samizdatstvom kao završnom dionicom ukupnoga stvaralačkog čina.

Transmisijski varirajući fragmenti, neovisno o numeriranju „ciklusa“, dvojakoga su značaja: i kao polazišna osnova alternativnoj koncepciji knjige i kao dramatizirani intermezzo, anegdotalni igrokaz koji koketira s medijem vica, pritom uglavnom sveden na dijalog. Reminiscencije na rat/poraće, fotografski potkrijepljene naslovu, s obzirom na okolnosti, dopisuju neželjenu dimenziju aktualnosti, ali i ukazuju na dvije nedoumice: rata kao osnovnoga stanja civilizacije i rata kao medija (čak i forme) umjetničkoga izričaja. Navedeni će smjerovi starije poznavatelje prilika jamačno podsjetiti na Noise Slawonische Kunst, (post)avangardni umjetnički pokret/projekt nastao u Osijeku početkom devedesetih (Faktor, Rem, Rešicki, Matanović, kao i autori zagrebačkoga kruga poput Branka Maleša i dr.). Umjetnost je, i mimo spomenutih reminiscencija, prezentirana kao svakodnevica koja uključuje „prepričavane“ razgovore umjetnika i ne-umjetnika ili umjetnika i umjetnika (poput, primjerice, prepričanoga razgovora Borisa Cvjetanovića i Siniše Labrovića za koji ne znamo, niti je to bitno, je li se u prvom ili trećem Popperovu svijetu uopće dogodio). Tu su i kvizaški fragmenti poput pitanja o Bobu Dylanu i njegovu sinu (uz priloženu fotografsku ilustraciju), kao i fusnotno naznačena „slušaonica“ koja ukazuje na izvedbeni potencijal interakcije estrade i larpurlartizma. Uočljivo je i korespondiranje s tekstovima iz ranijih uknjiženja (primjerice, nenaslovljena još na reful meni dojdu naše prve arije iz spomenute zbirke).

Posebno valja istaknuti atmosferičnost fotografija u čijem su središtu djeca, što nipošto nije slučajno: „ona“ sugeriraju daljnji kontinuitet procesualnosti istovjetne nastavku života, osobito povedemo li se šaljivom logikom neminovnoga poistovjećivanja egzistencije i arta, kvalitativnoga i ujedno kvantitativnoga. Svijest o bitnosti fotografskoga medija u odnosu na rukopisni kontekst k tome je potkrijepljen bilješkom: 21. Svibnja, Stanislav, Borisu Cvjetanoviću i Damiru Periniću: Ha!... Mi fotografi! Nalaženje semantičke usustavljenosti, pored one datumske ili „transmisijske“, upućuje na „posuđeni“ montažni postupak zahvaljujući kojem, niti u jednom času, čitateljsko iskustvo nije opterećeno dojmom (nenamjernoga) nereda. Uz navedene, razumljivo, jednom je od ključnih karakteristika djela autoreferencijalnost.

Konceptualna dovitljivost i transmisija jezičnoga materijala u element ukupne umjetničke strukture potvrđena je i pogovorom Katarine Mažuran koji je naveden kao još jedna datumski naslovljena bilješka i koju samim tim čitamo kao završni tekst rukopisa. Upravo dana bilješka upućuje na neosjetno pretapanje osobnih poruka u književni tekst, koje tako postaju bilo naslovna poglavlja, bilo klasične kratke priče kao što je Iluzionist. Ta priča, pak, polazi od izmišljenoga pjesnika Januša Janeza Habjana, samoga svog i jedinog junaka u nekoliko desetaka iluzionističkih seansi, osuđenoga za dvostruku prijevaru: onako kako bi, slijedom nedovoljne čitateljske pripremljenosti, osuđen mogao biti i autor ove podsjetničke knjige-projekta. Podsjetničke u odnosu na neo/postavangardne tendencije čiji rudnici, naime, nisu niti mogu biti posve iscrpljeni. Reciklaža i montaža, uz nužnu estetsku osjetljivost, neki su od postupaka koji makar dijelu danih tendencija dopisuju svojstvo obnovljivoga izvora, što je potvrđeno ovim kritičke uputnice vrijednim naslovom – usprkos ili zahvaljujući izvjesnoj recepcijskoj rubnosti na koju autor, ponovimo, svjesno pristaje.  

Stanislav Habjan

Car je gol na kiši

  • Petikat 12/2021.
  • 164 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789536946488
  • Cijena 140.00 kn

Kolaž dokumentarnog i fiktivnog, sjećanja i zamišljaja, živog i neposrednog obraćanja punog poezije i humora koji stalno prate i omogućuju iskaz jedne osebujne, proživljene filozije, izranja ovdje u svom punom sjaju i snazi, i dojam je da Stanislav Habjan upravo piše najvažniju, ključnu, najiskreniju knjigu svog života. (Katarina Mažuran)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –