"Košulja na cvjetove i pjesme na struju" Stanislava Habjana zbirka je tekstova, namijenjenih, kako podnaslov navodi, pjevanju, što bi moglo značiti uglazbljenju i izvođenju uživo; pa ipak, knjiga pjesama koja skoro pa programatski započinje referencom na Bacanje kocke ne ukida slučaj Stephanea Mallarmea, prijelomnu knjigu moderne poezije, ne skriva pretenziju pripadanja najboljoj tradiciji europskog pjesništva. U tom se najširem rasponu, raskoraku ili spoju, od žanra starogradskog šlagera do filozofskih ili apsurdističkih minijatura koje zadržavaju strofnu metriku i rimu, niže svih 65 pjesama, čemu stilski i tematski ravnopravno pripadaju i uvodna O sadržaju, kao i posljednja, Bilješka o piscu.

U pogovoru knjizi Tonku Maroević kaže: Stanislav je Habjan sačuvao srce djeteta i žar zaljubljenoga čovjeka (ali ne i zagubljenoga u zbrci vremena i pustoši pretencioznosti), održao je čežnje i sjećanja iz mladih dana, poželio je još jednom posvjedočiti do čega mu je stalo i što ga određuje onim što jest. Nećemo stoga kazati kako je, uz ostalo, i pjesnik, nego sasvim suprotno: kako je u duši i u biti pjesnik, pa se kao takav može pozabaviti i drugim sredstvima, poigrati i inim tehnikama, a riječi će ionako nadoći (ako požele!). Slobodu kojom se Habjan kreće spletovima i meandrima govora zahvaljuje svojoj nebrizi za generacijske ili trendovske orijentire, pa i neobaziranju za kriterije "visokoga" ili "niskog" izraza. S gotovo podjednakom neposrednošću poziva se na iskustva relevantne tradicije kao i na odjeke pučke, popularne kancone, jednako se opravdano poziva na Kafku, Mallarmea i Pasternaka kao i na Dragu Mlinarca i Bo Diddleya.

Isto se tako ne libi koristiti konvencionalne strofe i uhodane lirske modele, a potom se prepustiti kolokvijalnom, dijalektalnom, šatrovačkom, mangupskom kazivanju s brojim inojezičnim interpolacijama, da ne govorimo o pisanju na kozmopolitskoj engleštini (koja služi kao suvremena lingua franca.) (…) To je ona već spominjana sloboda kretanja naprijed i natrag, kombiniranje tradicije i inovacije, pa smijemo zaključiti kako Stanislav Habjan u svojem pjesništvu dograđuje slamnigrarije i razgrađuje arsenzacije da bi potom, s onu stranu ogledala, otkrio šansu vlastitog prepoznavanja i davanja.

Stanislav Habjan; pisac, umjetnik, dizajner.  U radu spaja književnost, vizualne umjetnosti, performans i glazbu. Odrednice stvaralaštva uključuju interdisciplinarnost, konceptualnost, dotjeranost jezika te izrazitu emocionalnost. Autor je jedanaest knjiga, između ostalih: "Nemoguća varijanta" (1984), "Košulja na cvjetove i pjesme na struju : Tekstovi za pjevanje" (2020), "Nemoguća varijanta i druge priče" (2020), "Car je gol na kiši" (2021), "Prijatelj Stanislav : dijalozi 2014-2024" (2025) pa do nedavno objavljene knjige "To je slika, samo slika" (2026).

Dobitnik je nagrada za književnost, grafički dizajn i autorske projekte. Njegov roman "Otok ili kit" stimuliran je kao jedno od najboljih književnih ostvarenja 2021/2022. godine od strane Ministarstva kulture i medija RH. O značaju i utjecaju njegove prve knjige u Zagrebu 2024. održan je znanstveno-stručni kolegij 40 godina "Nemoguće varijante" i naslijeđe osamdesetih u hrvatskoj književnosti.

Svoje izložbe koncipira kao interaktivne ambijente, mjesta druženja i suradnje. Njegova izložba "Dijalozi" u zagrebačkoj galeriji Forum 2014. najposjećenija je izložba u respektabilnoj povijesti tog izlagačkog prostora.

Posljednjih godina ostvaruje niz izvedbi svojih tekstova s ansamblom glazbenika te nastupa s glazbenim predstavama čiji je scenarist i redatelj: "Škola ljubavi", "Kafka i sin", "Vraćam te Zagrebe sebi", "Vasanta lijepa i ja u kiši (Koncert za Vesnu Parun)"…

Habjan je pisac čija se izdanja ne mogu naći u knjižarama; naručuju se neposredno od izdavača na petikat@petikat.com

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.