"Košulja na cvjetove i pjesme na struju" Stanislava Habjana zbirka je tekstova, namijenjenih, kako podnaslov navodi, pjevanju, što bi moglo značiti uglazbljenju i izvođenju uživo; pa ipak, knjiga pjesama koja skoro pa programatski započinje referencom na Bacanje kocke ne ukida slučaj Stephanea Mallarmea, prijelomnu knjigu moderne poezije, ne skriva pretenziju pripadanja najboljoj tradiciji europskog pjesništva. U tom se najširem rasponu, raskoraku ili spoju, od žanra starogradskog šlagera do filozofskih ili apsurdističkih minijatura koje zadržavaju strofnu metriku i rimu, niže svih 65 pjesama, čemu stilski i tematski ravnopravno pripadaju i uvodna O sadržaju, kao i posljednja, Bilješka o piscu.

U pogovoru knjizi Tonku Maroević kaže: Stanislav je Habjan sačuvao srce djeteta i žar zaljubljenoga čovjeka (ali ne i zagubljenoga u zbrci vremena i pustoši pretencioznosti), održao je čežnje i sjećanja iz mladih dana, poželio je još jednom posvjedočiti do čega mu je stalo i što ga određuje onim što jest. Nećemo stoga kazati kako je, uz ostalo, i pjesnik, nego sasvim suprotno: kako je u duši i u biti pjesnik, pa se kao takav može pozabaviti i drugim sredstvima, poigrati i inim tehnikama, a riječi će ionako nadoći (ako požele!). Slobodu kojom se Habjan kreće spletovima i meandrima govora zahvaljuje svojoj nebrizi za generacijske ili trendovske orijentire, pa i neobaziranju za kriterije "visokoga" ili "niskog" izraza. S gotovo podjednakom neposrednošću poziva se na iskustva relevantne tradicije kao i na odjeke pučke, popularne kancone, jednako se opravdano poziva na Kafku, Mallarmea i Pasternaka kao i na Dragu Mlinarca i Bo Diddleya.

Isto se tako ne libi koristiti konvencionalne strofe i uhodane lirske modele, a potom se prepustiti kolokvijalnom, dijalektalnom, šatrovačkom, mangupskom kazivanju s brojim inojezičnim interpolacijama, da ne govorimo o pisanju na kozmopolitskoj engleštini (koja služi kao suvremena lingua franca.) (…) To je ona već spominjana sloboda kretanja naprijed i natrag, kombiniranje tradicije i inovacije, pa smijemo zaključiti kako Stanislav Habjan u svojem pjesništvu dograđuje slamnigrarije i razgrađuje arsenzacije da bi potom, s onu stranu ogledala, otkrio šansu vlastitog prepoznavanja i davanja.

Umjetničko djelovanje Stanislava Habjana obuhvaća pisanje, dizajn, likovnost, performans, multimediju. Autor je knjiga kratkih priča "Nemoguća varijanta" (1984) i "Greiner & Kropilak Interkonfidental" (s Borisom Greinerom, 1999). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. K. Bagić, 1996).

Djelujući unutar nekoliko autorskih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji. Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave.

Oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na venecijanskom bijenalu (1997, 2003, 2005); plakati su mu uvršteni u Graphis poster books (1994, 1995, 2004); bio je art direktor novina za kulturu Homo volans (1995/7) i glazbenog magazina Nomad (1998/9)… Autor je ili koautor niza grafičkih mapa i slikovnica.

Nagrađivan je za prozu, za grafički dizajn i za autorski projekt. Od 2012. do 2015. s prijateljima vodi projekt Skale do Sunca, program galerije za umjetnost i dizajn u Staroj Novalji. Aktualni samostalni projekti uključuju mu izložbe Dialogues i Uzmi, čitaj!, putujući ambijent Dućan metafora, polivalentni projekt Literartura, te od proljeća 2019-e literarni i scenski projekt Car je gol.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.