Boris Greiner : Postao sam slavan u Kozari
Kako ukratko predstaviti Borisa Greinera? Rođen je 1959. godine u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983., a zajedno sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Nakon toga djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca (dvojcu se pridružuje Danijel Žeželj), a nakon nje suosniva umjetničku radionicu Petikat (trojcu se pridružuje Boris Cvjetanović) gdje jedan, važan dio aktivnosti obuhvaća i izdavanje knjiga. Dosad je objavio i više vlastitih knjiga prozne literature i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom. A vjerojatno niti to nije sve, tko bi se svega prisjetio...
Nenad Bartolčić: Zamislimo da mi se pokvari ručni mehanički sat, bi li ga znao popraviti? Naime, u tvojoj biografiji moglo bi pisati “roditelji (oboje?) su mu se bavili urarstvom, pa je tako i Boris Greiner jedan period svog života zarađivao popravljajući satove u urarskoj radionici na zagrebačkoj Volovčici?
Boris Greiner: Neobična se usporedba nameće između mog sina Nikole i slavnog švicarskog klauna Grocka, naime, obojici su očevi i bake bili urari. I oba oca su više od urarstva voljela nešto drugo, Grockov stari je iz radione bježao na scenu u cirkus, gdje je bio član akrobatske grupe “Petorica đavola”, a Nikolin je bježao na ulicu, gdje je bio član umjetničke grupe G&K, kasnije i SK, pa onda i Agencije 9, a na kraju i Petikat.
Da, roditelji su mi bili urari, naslijedio sam obiteljski zanat, urarska je radionica bila smještena na periferiji, kao dvanaesti dio okrugle zgrade Tržnice Volovčica. Gledajući zgradu iz ptičje perspektive, ako ju poistovjetimo s brojčanikom sata, radionica se nalazila na poziciji pet do dvanaest. Lokacija je odgovarala vremenu, imao sam sreće biti urar upravo u periodu kad su nestajali satovi, kad su one mehaničke zamijenili elektronski, čije se vrijeme nije moglo popravljati. U jednom sam trenutku urarsku radionicu proglasio “Centrom za prošlo vrijeme” i kompletno ju prekrio debelim slojem laka. Po preporuci Borisa Cvjetanovića, koji je desetak godina radio kao restaurator i imao je iskustva s konzervacijama.
Opiši mi malo... što si u svom umjetničkom radu možda nasljedovao od vještine urarstva?
Moram biti iskren, vještini sam se više priučio, nego što sam je izučio. U urarstvu me mnogo više od vještine zanimala ikonografija i mogućnost za nadrifilozofsku interpretaciju. Ona mi je poslužila kao kontekst knjige “Pješakov gambit”. Nastojao sam literarno kapitalizirati to okruglo jedinstvo vremena i prostora. Predmet u kojem zupčanici i kazaljke idu svojim konkretnim putem istodobno označavajući dijelove četvrte dimenzije. Opruga preko sve manjih kotača posredstvom kotvenog katapulta tjera nemirnicu da se vrti, jednom lijevo onda desno. Stječe se dojam da se sve zajedno vrti, ali ne, samo se mehanička balerina okreće, pravi piruete. Ona je simbol, nju vidimo, to je nama vrijeme. Kad dolazi s lijeve strane u naručje sidra vikne tik, pa onda zdesne - tak! Fascinirani njenim plesom prolazimo osvijetljenim putanjama općeg toka. Sjedimo u njenim letećim stolicama, odgurnuti sidrom, držimo se za lance i prolijećemo vremenom. Vraća nas napetost spirale.
A koncept vremena u umjetnosti... koliko te on zanima(o)?
Koncept vremena u umjetnosti također je usporediv s periodom mog urarstva. Satovi bez nemirnice postali su stvarnost. Moguće je svemir poslao poruku da se više ne okreće, a možda se sam izravnao kad su iz satnih mehanizama izvadili balerinu... Bilo kako bilo, u poslu sam svakodnevno kroz lupu promatrao apsolutno pravilan, golim okom nevidljiv, hod kotačića takvih aparata. Tjera ih srebrna baterija, a kontrolira dugačka, tanka zavojnica namotana u kalem. Uvijek ista slika, neprekidan odlazak, ravna crta. Elektronski mravi kao poslušni roboti sa sobom odnose naše sekunde. Sve što vidim samo su točkice u liniji. Nisam više gledao u ogledalo univerzalne rotacije, nego pratio točke odbrojavanja. Znao sam da će se nit odmotati i preostat će ogoljena osovina, pojedena jabuka, prazno vreteno.
Takvu izvjesnost nisam bio u stanju izdržati. Nužna mi je iluzija, ponovno sam stavio na ruku svoj stari, mehanički Schafhausen, s dodatnim okretom. Iznad stroja nalazi se polovica metalnog tanjurića. To se zove rotor, on se pokreće kad mičem rukom, tako se navija opruga, prenosi energiju preko kotača do nemirnice, ona pleše lijevo desno i ja sam opet gospodar vremena. I opet violina svira čardaš, tik tak tik tak, tik tik tik tik takatakatakatak.
Okrenimo malo kotač vremena unatrag... upoznao sam te, zajedno sa Stanislavom Habjanom, drugim “dijelom” autorskog dvojca Greiner i Kropilak, negdje sredinom 1980-ih, vrijeme je to Studentskog lista, omladinske štampe, časopisa Quorum... Svoju autorsku djelatnost započeo si 1983. godine u suradnji sa Habjanom ostvarujući dvadesetogodišnji konceptualni projekt Greiner & Kropilak's Mailart Office. Te aktivnosti uključivale su galerijsku prezentaciju, nastupe uživo, grafička izdanja, multimedijalne projekte, eksperimentalne i dokumentarne filmove i pisanje. Kako su zapravo nastali Greiner i Kropilak?
Stanislav je bio mlad i perspektivan pisac, a ja sam bio na Difu (Državni institut za fiskulturu, kasnije Fakultet za fizičku kulturu). Ono što je prethodilo našem upoznavanju sam pokušao opisati na početku knjige “Zeleni val” (strana 7). Upoznao nas je, dakle, Faca, njegov najbolji frend iz gimnazije i moj najbolji drug s faksa. Oni su od ranije imali svoju ekipu, privukao me njihov običaj, kad bi se vidjeli, a viđali su se svakodnevno, međusobno su izmjenjivali pisma i razglednice. Ugurao sam se u društvo. S vremenom smo u toj razmjeni ostali sami, ali ona je postajala sve intenzivnija, uključivala je razne elemente, šifre i znakove, štambilje i etikete, proizvodila određeni vizualno tekstualni jezik. On se profilirao u autorski izraz. Budući da se radilo o neprestanoj komunikaciji između stvarnosti i njena prijepisa, nametnula se ideja o likovima kao protagonistima tog prijepisa čije bismo doživljaje objavljivali u stvarnosti. Oni su izgledali isto kao i mi, bavili se istim poslom, isto imali golfa i škodu, njihovi su prijatelji bili i naši prijatelji. Nije velika rijetkost da dva autora imaju i dva protagonista, ali je naš slučaj bio kompliciraniji jer smo se zvali jednako kao i naši likovi, svoje smo epizode potpisivali njihovim imenima. Ali oni su bili ti koji su bili ispred, koji su vidjeli dalje i znali više, oni su bili zanimljivi. A mi smo tek upotpunjavali sliku o njima epizodama iz našeg života.
Vaši rani projekti bili su i grafička oprema Rdeče turneje slovenske grupe Pankrti, pa omot Azrinog albuma Krivo srastanje. Kako je došlo do te veze s Pankrtima, a kako do Azre?
Stanislav je imao psa, bobtaila koji se zvao Oli. Oli je, recimo, bio glavni junak njegove priče Izvanredna životinja. U stvarnosti se ispostavilo da Olijeva cura živi u Rijeci, a da su njezini ljudi jako dobri prijatelji s Davorom Mindoljevićem, kojeg je, slijedom riječke veze, Stanislav upoznao u Zagrebu. I vrlo brzo ga je prepoznao kao duhovnog učitelja. Baš kao i mnogi protagonisti umjetničkih pokreta osamdesetih. Među njima je bio i Branimir Štulić Đoni.
Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču Krivo srastanje. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari. Ne sjećam se što je bilo s Pankrtima.
Možeš li se možda prisjetiti još kakvih anegdota vezanih uz rad s Azrom?
Đoni nam je ‘88. naručio omot za Balkansku rapsodiju. Dao nam je kazetu, petnaest briljantnih pjesama, unplugged dvije godine prije svjetskog unpluggeda, akustična gitara, pokoja flauta, udaraljke po potrebi, mislili smo da je to finale, nismo znali da će im kasnije dodati rock aranžmane. Slika je predstavljala žirafu, kraj njenih nogu jedan leži, a drugi stoji, ima pušku, drži žirafu na nišanu i u strip oblačiću kaže: Kurvo!
To je isprintano na prozirnoj foliji koja je stavljena preko televizijskog ekrana. Fotografirali smo razne situacije s obzirom na sliku na ekranu. Igrom slučaja na programu je bio Monthy Python. Nema zaustavljanja programa, nego se okida živa slika, pa što uđe. Najbolja nam se učinila odjavna špica, kroz foliju se jako mutno nazirao The end. A tek kad smo povećali fotke uočili smo da mrlja u podlozi podsjeća na obris Juge. Đoni je rekao: izgleda odlično, ali gdje sam tu ja?
Čini mi se da je glazba i tebi i Habjanu bila vrlo važna, brojne su te reference, no neki su vam autori bili posebno važni... Dylan, Waits... Peru Lovšina ste pratili u svim njegovim fazama?
Nakon Pankrta Pero je imao bend Sokoli, izdali su dvije, po mom mišljenju, odlične ploče. Što je bilo dalje, ne znam. Zadnji put smo se vidjeli na Dylanovom koncertu u Ljubljani ’99. Waitsa smo presreli jednom u Chicagu, na parkiralištu, nakon predstave Franks Wild Years. Bili su mu i starci na predstavi, pa naš razgovor nije trajao dugo. Na kraju je Kathleen Brennan izvukla neku razglednicu iz torbe, otrgnula komad i napisala njihov kontakt. Naša prijateljica Judy je stajala malo sa strane, objesili smo joj fotoaparat oko vrata, ali Judy se zamrznula i nije ništa snimila. Ali smo zato kasnije primijetili da je kontakt napisan na razglednici s čije je prednje strane fotografija poštanskih sandučića.
Potkraj 1980-ih zajedno s pokojnim Davorom Mindoljevićem oblikovali ste vizualni identitet knjižare Moderna vremena kod Kinoteke u Kordunskoj ulici.... još uvijek čuvam plakate, badgeove i razglednice koje ste izrađivali...
Da, aplauz za vas, Kinoteka je u ‘igru’ ušla kad ste odlučili pokrenuti knjižaru/antikvarijat pod imenom Moderna vremena i smjestili je u prostoriju iza šanka kavane u predvorju. Iako se nikako ne može reći da Kinoteka u ‘igri’ nije bila i prije, davno prije, ali otvaranjem kavane kultno mjesto suvremena obrazovanja pomalo je postalo i popodnevnim boravkom dijela kulturna svijeta i ne toliko fokusirana na filmsku umjetnost. A otvaranjem Modernih vremena taj se krug višestruko širio jer koncept uključivao i druge medije i razna događanja, izložbe i nastupe uživo. Pa, unatoč laganu nezadovoljstvu osoblja kinodvorane, u ljetnim je mjesecima grozd u dvorištu ispred Kinoteke ostao kompaktnim i nakon posljednje projekcije.
Mindoljević je također često dolazio, ne samo zato što je stanovao iza ugla u Krajiškoj, nego zato što je u knjižari radio njegov čovjek: Stanislav. Obično je naišao prije šest, prvo pažljivo proučio plakat za film koji se prikazuje, zatim se trenutak premišljao, kao da postoji mogućnost da bi ga i otišao pogledati, pa nakon kratka vaganja ipak odlučio da ne, prošao kraj šanka, usput mahnuo konobaru, i ušao u manju prostoriju posve zatrpanu najrazličitijim sadržajem. Knjige i ploče poredane na policama ili samo naslagane, zidove prekrivaju plakati, mnoštvo raznih predmeta, interijer podsjeća na brlog neobična skupljača, a za malim, također zatrpanim stolom, njegov čovjek vječno tipka, izrezuje i lijepi. Ponekad, posve unesen, minutama nepokretno bulji u nešto na stolu, držeći u jednoj ruci nekakvu etiketu, a u drugoj otvorenu tubu OHO-a, uopće i ne primijeti Davorovu nazočnost. Pa ovaj sjedne za stolić ispred ulaza, zapali i pričeka da njegov čovjek završi oblikovanje dnevnog izdanja i da mu se pridruži.
Greiner i Kropilak zapravo su predstavljali jedan vrlo pomno razrađen koncept dvostrukog autorstva. Kako je to zapravo funkcioniralo u praksi, je li postojala možda neka, nije prava riječ, podjela poslova i ideja medju vama, npr. u smislu da je netko više inklinirao npr. tekstualnim ili vizualnim sastavnicama projekata koje su G & K radili?
Jednom je slikar Zoran Pavelić zaustio zapitati multimedijalnog umjetnika Tonija Meštrovića za neki tehnički savjet, ali mu je ponestalo riječi, pa se Toni pokušavao pitanjima dokopati osnovne informacije: jel to audio rad? Daaa, sve se čuje, uvjerljivo, kao velikim slovima odgovara Zoran. Znači nema ništa vizualnog?, nastavlja Toni. Neee, pa sve se vidi.
U našem se slučaju često nagađalo tko je tu bio tko? Stvar je ovakva: on je bio lovac, ja sam bio plijen, on lisica, ja zec. Trčim cik cak, on gleda odozgo, bilježi moju putanju, postavlja si trajektoriju i dočekuje me na cilju. ‘Čim imaš precizniju loptu, manje trčiš’, kaže, ‘tako je igrao Janjanin’. Primjerice, čita u novinama kako veličaju Lindbergha, poručuje mi da se fotkam s pilotskom kapom, jer mu takav trebam za lik Atlantskog Borisa.
Čak pomišljam kako sam tek zbog prezimena prošao na njegovoj audiciji. Naime, prije mene je već imao ideju za bend: Iskra & Kropilak. Iskra je, međutim, izletio, ne toliko zbog inercije u međusobnoj prepisci, koliko zato što to zvuči kao ime i prezime, a to nije pogodno za ideju dvojstva. Ideju na kojoj se temeljila naša priča.
Možeš se prisjetiti nekih, iz današnje perspektive i tvoje osobno gledano, najvažnijih G & K projekata?
Neću se prisjetiti najvažnijeg, nego ću iz “Zelenog vala” prepisati opis jednog koji, igrom slučaja, nije uopće dokumentiran. Instalacija u izlogu knjižare Moderna vremena 2, na mjestu bivše blagajne kazališta Gavella. Dvije lutke u ljudskoj veličini. Napravljene poput Pinokija, drvene letve i zglobovi koji dopuštaju da budu zaustavljene u raznim položajima. Glave su im od papirmašea, tek ovlaš naznačenih crta lica, međusobno različite, obje imaju francuske kape. Odjevene su u radne hlače i bijele kute, očito se nalaze u ulogama dekoratera pri poslu uređenja izloga. Jedan drži ogroman čavao naslonjen na debelo staklo, baš na mjestu gdje je napuklina, pa se doima kao da ju je proizveo, a u drugoj ruci ima čekić, kojim upravo zamahuje. Drugi ispred sebe drži najavni plakat za knjižaru Moderna vremena 2, spreman objesiti ga čim čavao bude zabijen.
Ako uređenje izloga usporedimo s izradom umjetničkog rada, gdje je autor subjekt radnje, a rad objekt, tada su u ovom slučaju subjekt i objekt spojeni u jedno. Drugim riječima, lutke postaju subjekt, personifikacijom preuzimaju posao dekoratera. Ne izgubivši pritom svojstvo objekta, zaustavljene su u pokretu, baš poput onih u Varteksu, također ukočenih u pozi. Ali ne u manekenskoj, nego onoj koja odgovara njihovu novom identitetu. A budući da su to ipak lutke, a ne pravi dekorateri, ne znaju da se u staklo ne može zabiti čavao. Napuklina sugerira da je na redu drugi udarac, prvi ju je i proizveo. Ukočeni su točno usred posla, prije konačna razbijanja stakla. Prizor se doima poput trodimenzionalnog still framea, radnja očito postoji, no istodobno, na konceptualnoj razini fokusira proces. Jasno je da sadržaj – plakat, nikad neće biti obješen, ovo je jedina mogućnost njegove objave, trenutak prije završetka postavljanja. Metaforički govoreći, dok se iluzija još nije razbila, dok realizacija nije porazila zamišljaj.
Dakako, ideja je očito i proizišla iz činjenice da je staklo na tome mjestu ‘šprungirano’, što instalaciju proglašava ambijentalnom – krenulo se od postojeće karakteristike prostora, a zatim je i sve ostalo prilagođeno toj ideji. I formativno i sadržajno. Primjetno je i naglašavanje dvojke: čeka se drugi udarac, dvije su lutke, plakat najavljuje knjižaru broj 2.
Mailart Office u nova, digitalna vremena društvenih mreža... može li se prilagoditi i preživjeti, ili i on mijenja svoj format i gradju?
Odavno smo se pozdravili s poštarom Pištom na motoriću, a u tijeku je i otkazni rok Neutronu na Nortonu, pošta se i doslovno preselila na nebo, u Oblak. Tamo se dostavljaju i penzije i pisma. Osim toga, mail više nije pošta, nego adresa. Greiner & Kropilak Mailart Office je u svom programskom tekstu iz 1983. najavio dvadesetogodišnje trajanje projekta. Ne samo da smo anticipirali, nego smo definirali i autorski preuzeli posljednji period postojanja Pošte.
Od 1992. Stanislav Habjan, Danijel Žeželj i ti djelujete kao umjetnička grupa Slipa Konfidenca. Kako ste se povezali sa Žeželjem? Što je u kraćim crtama obilježilo rad grupe?
SK je napravila dva filma (Divlji sanjač, 1994. i Rex Promo Tour, 1995.), dvije izložbe (Al Pueblo! Un Numero Special!, u Motovunu, 1995. i Interkonfidental, u Zagrebu, 1999.) i brdo grafičkog materijala, kataloga, kartolina i plakata. Primjerice, plakati Hello Homeland, Električne gitare i Sophia, objavljeni su u "Graphys Poster Booku" devedeset četvrte i devedeset pete.
Što se tiče koncepta, on se nalazi u podnaslovu prve izložbe: Un numero special!, – taj numero, to je broj 3. Narodu se obrazlaže zašto je on poseban: kad smo bili mali, na Trešnjevci, u Folki, na Volovčici, tri su bile vrste kruha u mljekarstvu. Crni, bijeli, polubijeli. Sada, kad smo već veliki, znamo: da bismo sutra želi to što danas sijemo, jučer smo morali itekako dobro preorati. Dakle, tri dijela grada, tri vrste kruha i tri etape proizvodnje.
Godine 2001. s Habjanom, Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osnivaš umjetničku radionicu Petikat. S Borisom ste već odavno prije suradjivali, on je još od ranih 80ih svojim fotografijama dokumentirao mnoge bitne pojave i na umjetničkoj sceni.
Čini mi se da smo se s Cvjetanovićem, ako ne baš upoznali, ali prilično zbližili upravo posredstvom vas, osnivača Modernih vremena, a tada urednika Studentskog lista (Ivica Buljan, Saša Drach i N.B., op.ur.). Herojska vremena, na čelu pobune, dvije zabrane. Zapravo je Boris bio na čelu, kao urednik fotografije postavljao naslovnice, mi smo bili na začelju, radili smo “Posljednje stranice”. Jednom nas je snimio ispred redakcije i stavio fotku na naslovnu stranicu. A kad je netko ukrao naš spomenik Jacquesu Tatiju ispred Modernih vremena 2 i postavio usred travnjaka ispred Mimare, Boris ga je tamo vidio i snimio.
S kojom je idejom osnovan Petikat?
Upravo činjenica da se ne radi o dvije riječi, nego jednoj, sugerira da se ne radi o etaži iznad četvrtog kata, nego o samostojećoj platformi, kojoj nije prethodila precizna ugradnja pojedinih dijelova u unaprijed zacrtanu konstrukciju, nego se njena pozicija odjednom pojavila, kao ilustracija maglovitih zamisli o idealnim mogućnostima. Noseći u sebi sliku platoa neovisna o gravitaciji i ostalim otežavajućim čimbenicima, koji poput letećeg tepiha plovi između izdavačkih i producentskih nebodera, čiju putanju ne određuje medijski izraz, niti joj pažnju odvlače postavljeni putokazi, grupa autora se prepušta vjetru bez imena i ponaša poput ekipe koja po cesti povlači bijelu crtu, a umjesto čunjeva za sobom ostavlja elemente vlastite signalizacije, koja istodobno označava i putanju tog vjetra.
Već je zamišljen i jahač na tepihu, lebdi kraj gusto postavljenih ureda velikih kuća, preko megafona izvikuje nazive novih izdanja poput oznaka drugačije regulacije prometa, čija sustav svakim ugrađenim dijelom biva sve jasnijim. Pa kao što hrpa usputnih prizora donešenih vjetrom bez imena postaje djelatan sadržaj, što potom zauzima i svoje mjesto u izgradnji mozaika, tako i lepezu Petikatovih realizacija nije moguće jednoznačno kategorizirati, neka lako pronalaze svoje ladice, druge zahtijevaju otvaranje novih pretinaca, dok treće prkosno odbijaju biti spremljene. A Habjan se u međuvremenu probudio, prošle godine objavio dvije knjige. (u međuvremenu je objavio još dvije, op.ur.)
Život na tavanu
Sada dolazimo i do knjiga, unutar radionice objavili ste nekoliko desetaka izdanja, najbrojnije su tvoje pa i Žeželjeve knjige, Habjan i Cvjetanović su manje zastupljeni, a tu su još objavljeni i neki drugi autori/ce. Petikat nije klasičan izdavač knjiga, prije ga se može doživjeti kao platformu za izdavanje vaših knjiga, uz pokojeg autora iz uvjetno rečeno vašeg kruga? Ispravi me ako griješim...
Ne, u pravu si. Cvjetanović se u međuvremenu posvetio socijalno angažiranom projektu, sve češče i sve glasnije zastupa ideju dokolice, čak postavlja i transparente. Zato smo ga i smijenili s pozicije predsjednika, jer bi to značilo da i ostali članovi dijele njegovu ideologiju, što bi nadalje upućivalo kako je umjetnička organizacija Petikat zapravo politička partija Petikat, čiju ideološku platformu iznosi upravo njen predsjednik. A to bi moglo posve rastjerati potencijalne suradničke projekte, tko bi se usudio telefonskim pozivom prekidati provođenje te ideologije u praksu. Dapače, svaki bi se poziv mogao protumačiti kao politička provokacija.
Da, Habjanova "Nemoguća varijanta" sada je doživjela svoje drugo izdanje, nakon punih 37 godina, jedna od onih knjiga koje je ovjenčana i etiketom "kultna". A vidim da je u Petikatu objavio i knjigu "Košulja na cvjetove i pjesme na struju", a da jabuka ne pada daleko od stabla (da se poslužim ovom već otrcanom uzrečicom) među Petikatovim autorima je i Klasja Habjan. I Žeželj često nešto objavi... eto, imaš sada priliku da kao izdavač ukratko s par rečenica promoviraš tih nekoliko Petikatovih noviteta, zašto bi ih vrijedilo kupiti i imati na polici.
Drugo, prošireno izdanje, punim imenom “Nemoguća varijanta i druge priče” donosi 37 kratkih priča u tvrdom uvezu s pogovorom Dubravke Zime. Ona između ostalog kaže: “Vrijeme koje je proteklo od Nemoguće varijante do Nemoguće varijante i drugih priča ama baš ništa nije oduzelo ljekovitoj osjetilnosti prve knjige, koju su nove priče i nove okolnosti objavljivanja čak i naglasile.”
"Košulja na cvjetove i pjesme na struju" je zbirka tekstova namijenjenih, kako podnaslov navodi, pjevanju, što bi moglo značiti uglazbljenju i izvođenju uživo; pa ipak, knjiga pjesama koja skoro pa programatski započinje referencom na Bacanje kocke ne ukida slučaj Stephanea Mallarmea, prijelomnu knjigu moderne poezije, ne skriva pretenziju pripadanja najboljoj tradiciji europskog pjesništva.
Klasja Habjan se, osim kao dizajnerica i ilustratorica, potvrđuje i kao književnica. Govoreći o potonjoj, iznenađuje svestranost, sposobnost da se određena misao ili ideja izrazi posve odgovarajućim formatom, kao da suvereno vlada područjem od jednog versa do kratke priče, kao da uopće i ne brine o formi, nego se slobodno prepušta temi.
Žeželjeva grafička novela “Poglavica jelena” suvremena je priča o gubitku identiteta i traženju novog početka, ispričana ekspresivnim crno-bijelim vizualima, bez dijaloga i bez teksta. Snažni kontrasti svjetla i tame naglašavaju dramatični put glavnog junaka, njegovo traženje i preživljavanje. Dinamična montaža kadrova oblikuje ritam naracije i prati uspone i padove kroz koje lik prolazi. Šuma predstavlja paralelni svijet, mitološki je simbol divljine koja u sebi nosi izvornu snagu života.
Reci mi još malo o svojim novijim knjigama. Baviš se i likovnom kritikom ili pisanjem o umjetnosti, dizajnu... koliko ti je važan i taj aspekt, pisanje tekstova o radovima drugih, tekstova koji će vjerojatno kasnije doživjeti i ukoričenje.
2020. sam objavio knjigu „Zeleni val“, zbirku kratkih tekstova koje se tek uvjetno može nazvati pričama zato što preuzimaju različite perspektive i forme iskaza, a u cjelini simuliraju dokumentaciju o jednom predmetu. Odnosno, u ovom slučaju, o jednoj temi. A ta tema su zagrebačke ulice. Tekstovi su kronološki poredani i kategorizacijski podnaslovljeni, čime sam nastojao naglasiti kako predstavljaju osoban prilog nekakvoj 'kompletnoj' dokumentaciji vezanoj za taj predmet.
Likovne kritike pišem već petnaestak godina i kontinuirano objavljujem u seriji „Osvojena područja“. Volumen 1 (2011.) je pokrivao prvih pet godina, Volumen 2 (2014.) slijedećih četiri, a od Volumena 3 (2015.) nastojim predstaviti izbor iz jednogodišnje produkcije suvremene scene u formi svojevrsna almanaha. 2020. je izašao Volumen 8, njegovu su specifičnost odredile okolnosti, pa se tako, između ostalih, pojavljuje i sedam prikaza projekata koji nisu realizirani. Okolnosti su također odredile i oblik promocije Volumena 8. A ako nekog zanima kakav je oblik ovoga puta preuzeo format promocije, može pogledati kratki video ovdje.
Pišem uglavnom afirmativno, nastojim objasniti šifre suvremena izraza i scenu približiti široj publici. Ili, drugim riječima, u pokušaju tzv. ‘objektivne argumentacija osobna doživljaja’, subjektivnom pozicijom uspostavljam dijalog na relaciji autor - izvođač (odnosno oblikovatelj i dostavljač određene poruke) i autor - primatelj (odnosno komentator oblika i sadržaja te poruke) da bi objektivnosti predložio model prihvaćanja različitih interpretacija.
Dođu li te knjige do knjižara, čitatelja ili je i njihova distribucija neka vrst projekta?
Put do knjižare vodi kroz šikaru i prilično je trnovit, oko nje su iskopani jarci u kojima plivaju krokodili. Čak i kad bi se našla kakva pogodna motka i uzeo dobar zalet i preskočilo i jarak i njene zidine, ateriralo bi se u osinjak koji se brine isključivo za svoje ose i za ose nekih važnih osinjaka i ne trpi uljeze.
Specifičnost Petikatovih knjiga, koja proizlazi iz želje autora za zadržavanjem kontrole nad svim produkcijskim etapama i elementima, identificira izdavački koncept: svakim se novim izdanjem, poput nove ciglice, izgrađuje i unapređuje temeljna orijentacija, stoga ih je najpogodnije predstaviti na jednom mjestu i u cijelosti.
Jedina knjižara do koje put nije bio popločen trnjem je Ex Libris u Rijeci, tamo se nalazi polica sa svim Petikatovim izdanjima. Međutim, unatoč izostanku iz izloga, čitateljice i čitatelji nas ipak uspijevaju pronaći. Osim ako mi njih ne pronađemo prvi.
Ima li Petikat kakav izdavački plan za 2021.?
Ove godine imamo u planu objaviti četiri knjige: grafičku novelu „Srce“ Danijela Žeželja, prozu „Car je gol“ i prozu s ilustracijama „Otok ili kit“ Stanislava Habjana, te moja „Osvojena područja – volumen 9“.
A kao odgovor na nepostavljeno 20. pitanje, ili recimo ono koje se na kraju prepušta publici, trenutno sam korisnik likovnog atelijera na Žitnjaku. Zauzimam prostor jedne od učionica u bivšoj osnovnoj školi. Dolazim svakodnevno, radno vrijeme od deset do osamnaest. Zadovoljan sam i prostorom i prijateljstvom s ostalim korisnicima. Mir i sreću narušava jedino pomisao na mogućnost da mi na vrata pokuca likovna kontrola. Nedavno su bili kod Pavića, provjeriti koristi li atelijer u odgovarajuću svrhu. Ali, Pavić je okej, po vokaciji kipar, prostor je zatrpan alatima za kiparsku proizvodnju, čitava je mašinerija stalno u pogonu, svakih se minutu dvije uključuje kompresor za skulpture. Kad inspektor pokuca, a Pavić otvori vrata, ovaj se ne usudi niti ući, koliko se prostor intenzivno koristi u namijenjenu svrhu.
Kod mene je tišina. Uzduž čitava zida polica s knjigama, na sredini veliki stol, kao za sastanke upravnog odbora. Nigdje kista, nigdje dlijeta.
Kakav ste vi likovni umjetnik, zapitat će iznenađeni inspektor. Ili, bolje rečeno, čega ste vi likovni umjetnik?
* ovo je integralna, proširena verzija razgovora koji je prvotno objavljen u prilogu Best Book tjednika Express.