Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sven Popović • 12.03.2021.

Stanislav Habjan : Nikad ne znaš čije je ono što potpisuješ

Stanislav Habjan, ilustracija/portret (iz arhiva Skala do Sunca)

Nemoguća varijanta i druge priče Habjan Stanislav

Neke knjige jednostavno ostanu s vama. Za mene „Nemoguća varijanta“ Stanislava Habjana jedna je od njih. To je, uostalom, jedna od knjiga koja me i nagnala da počnem pisati. Elegantna, jednostavna ali poetski nabijena, svakim bi me čitanjem nanovo oduševila. A Habjan mi je samo bivao sve veća nepoznanica u glavi, na momente je njegov rad poprimao i mitske proporcije. Tako to valjda biva kad ste jako mladi.

Relativno nedavno upoznao sam njegovu kći, Klasju. Klasja mi je isto tako relativno nedavno rekla da uskoro izlazi novo izdanje „Varijante“. Bila je to sasvim zgodna izlika da upoznam nekoga čiji rad iznimno cijenim.

To, i činjenica da u petak, 12. ožujka 2021. u 19 sati ima otvorenje nove izložbe u Ateljeima Žitnjak u Zagrebu.

 

Nemoguća varijanta (1984)

Sven Popović: Počeo bih ulaskom u vremeplov. "Nemoguća varijanta" izlazi 1984. u sklopu biblioteke Quorum. Što je (osim čitavoga jednog mladog života) prethodilo objavljivanju? Koja su tvoja sjećanja na časopis "Quorum" i cijelu tu generaciju, ako možemo govoriti o generaciji.

Stanislav Habjan: Izvoli, ne moraš se vezati. Zapali slobodno, baš slušam novog Boba. Da, "Nemoguća" je objavljena u godini Orwella koja se čekala kao duga ispod koje se napokon mora proći, što znači da se nešto i čitalo. Čestitao sam je prijateljima unaprijed, sitotiskanom kartolinom Mailart Officea na kojoj je bio lik mog kumpanja, nepomičan i strog u uniformi, izveden iz vojničke fotografije. Poklopilo se da mu je uzeta upravo ta godina mladosti, a ja sam profitirao koristeći fotokopiju tog portreta u sklopu dizajna omota albuma Krivo srastanje. Bio mi je savršen Pukovnik i pokojnik.

Knjizi je prethodilo godinu dana pakiranja tih kratkih priča u koverte koje sam uz ostale fikcije slao ili dostavljao u kasliće na kojima je pisalo Mindoljević, Jelovac, Iskra, Greiner… Prethodno provodeći jutra u fotokopiraonicama ne bi li svaka od priča imala i svoj intro, odgovarajući dizajn kuverte, međuprostor mistične napetosti, najavu u bojama koju sam u pravilu rješavao crnom. 

Sjećanja na "Quorum" vežem uglavnom na tih nekoliko brojeva u kojima sam sudjelovao i kao dizajner korica; jedan od mojih kolaža bila je i situacija u kojoj se desetak izvježbanih i opremljenih poštara spušta i diže na konopcima raspetim između nevidljivih uporišta. Nazvao sam to XXI Century Air Mail… Ovo je stoljeće bilo još daleko. Ta je ista slika potom izabrana biti naslovnom grafikom plakata za predstavljanje umjetničke scene Zagreba u Kopenhagenu, 1993. Možeš zamisliti kako se osjećao mladi Stanislav ulazeći busom u Kopenhagen oblijepljen njegovim mailartom

Svakako, "Quorum" je bio ono što svaki naraštaj autora, u ovom slučaju mladih pisaca, pjesnika i kritičara, sanja imati, a to je javni prostor koji se prati i koji dobro izgleda i u kojemu se ono što tako gorljivo noću tipkaš odmah ujutro ogleda s drugima, a koji su ti zapravo mnogo sličniji nego što ti to tada osjećaš, zato jer te zanimaju samo razlike, tvoja osobitost, zanosni fenotip.


Što bi sadašnji Stanislav rekao tadašnjem Stanislavu?

Ovisi gdje bismo se sreli i bi li me tadašnji uopće prepoznao, ali vjerojatno nešto slično refrenu nove pjesme grupe Car je gol… Koji kaže: Svoje dobre ljude čuvaj / ljubavni nek traje tren / daleko nek ti blizu bude / Listen to your Postman, man.

Aha, a što je mladi Stanislav tad čitao? Koju je muziku slušao?

Preduga lista za ovu priliku. Nevjerojatno je koliko imamo prostora u tom unutarnjem hardu bez tipke za brisanje. Još uvijek mogu izrecitirati sve postave bendova koje sam volio ko dječak, kao i sve nogometne momčadi Druge lige Zapad 1971./2. Zanima li te s koliko je Zagreb te sezone pobijedio Rijeku u Rijeci u direktnom srazu za ulaz u kvalifikacije za Prvu ligu, samo pitaj.

Kakav ti je novi Bob? Ako pričamo o Dylanu, ne. Meni je „Key West“ već mjesecima na repeatu.

Pa onda zbilja imamo o čemu pričati, samo ne znam koliko bi to bilo napeto čitateljima MV. Premda znam da je Barni devedesete, tih mojih godinu i pol kad sam u Kinoteci bio četvrti čovjek Modernih vremena, bio moj svakodnevni sugovornik oko Boba. Saša se tome, kao čovjek jazza, malo i čudio, njega u glazbi zanima glazba, a Bob je kralj nečega drugog, pjesme. No nedavno sam i od Saše dobio fotku njegova današnjeg životnog interijera u kojemu Bobu pripada dostojno mjesto, što me dirnulo. Mislim da sam ti odgovorio.

Što se još, osim Boba, vrti ovih dana na tvojoj playlisti?

A evo sam baš maloprije poslao mail jednom prijatelju s pjesmom Arahura Marlona Williamsa i prijedlogom da zapleše na to sa svojom družicom umjesto da tuguje nad sudbinom svijeta. Ovo kako sam sada završio rečenicu podsjeća me na redak Vlade Kristla, kaže: Kad bi se trebalo misliti ovim mozgom, trebalo bi misliti samo protiv. Ima u tome nešto. No možda baš zato imamo i srce.

Uhvati li te kad nostalgija za „zlatnim osamdesetima“?

Ovako paušalno ne, nikad. Mislim, krasno je kad se zatrčiš stubama uz uspinjaču ubaciti pismo u kaslić Basaričekove 16 i natrag do Blata, a da pritom jedva da si triput dotaknuo tlo. Govorim o lakoći tijela. Ali što se tiče te fame o kreativnoj sceni, trenutna mi se čini jačom. Ovoliko mladih, talentiranih, samosvojnih autora koliko sada postoji u Zagrebu, a mislim tu i na glazbenu i na plesnu i na likovnu i na književnu scenu, čini mi se da nikad nije bilo, barem ja ne pamtim. Bez obzira na to što mediji praćenja ne postoje ili ne funkcioniraju, ili što publika nije na stalnom dohvatu, a što je za glazbenike ključno, nikada se nije sviralo tako raznovrsno i dobro. Ovo su zlatne dvadesete koje tek počinju, ako me baš pitaš.

The roaring twenties, reklo bi se. Super, tko su ti onda zanimljive mlade ili relativno mlade pojave na današnjoj sceni? Kakve tendencije prepoznaješ, postoji li neka zajednička poetika? Moram priznati da je dosta uzbudljivo biti mlad u ovo doba.

Nadam se da jest, to bi moralo uvijek biti, neovisno o bolestima svijeta. Ja sam zaljubljen u noviju hrvatsku žensku književnost; mene su Oljina (Savičević Ivančević, op.ur.) "Kućna pravila" i "Adio, kauboju" vratili čitanju naše literature. Sram me i reći, ne znam ni zašto, ali desetak godina prije toga čitao sam samo prijevode, kao da sam emigrirao. A danas mislim da je ovo što se događa u našoj poeziji i prozi čudo i da bi se na tome trebao graditi identitet. Jest da imamo tisuću predivnih otoka i savršen raspon klime, ali imamo i izlog svjetskih spisateljica. Mislim da s one galaktičke točke s koje se to jasno vidi, oblik područja određen hrvatskim jezikom sada opasno svjetluca. Ako misliš da nisam objektivan jer toj sceni pripada i moja kći, slažem se. Ali ja i inače nisam objektivan i ne volim to biti, zanima me baš suprotno. 

Imam tu sreću da sam preko veze uronjen u novu scenu i mogu joj pripadati na mnogo slobodniji način nego što sam to mogao ili želio kao sudionik svoje, generacijske ili ne znam koje. Moje su intimne svečanosti danas koncerti Mary May ili plesne slike Eme Crnić i njezine ekipe. Studio za grafički dizajn Klasja&Zita svakodnevno ostvaruje rezultate o kojima sam ja, koji se time kao bavim 35 godina, mogao samo sanjati. Nedavno je u Laubi bila izložba Kolektart, predstavljanje mlade hrvatske likovne scene. Ne znam jesam li ikad u životu, uključujući i Pariz i New York, vidio na istome mjestu toliko puno različitih, novih, a zanimljivih mi vizualnih izraza. Kupili smo duhovitu sliku Klare Rusan, a da je bilo love odnio bih doma i Dominika Vukovića i Mislava Lešića i tko zna zna što još, ma pola postava.

Vratimo se tvojem radu, počecima. Po izlasku "Nemoguće varijante" izabrao si nastaviti život kao Kropilak, dakle kao jedan od dvojice svojih glavnih likova, te dvadeset sljedećih godina ništa nisi objavio pod svojim pravim imenom…

Da. Sada to zvuči kao strog koncept, ali meni je to bilo prirodno pripadanje napisanome. Taj sam odnos sa svojim heteronimom pokušao sebi i drugima približiti grafikom Ime&Pseudonim, koja je prošle godine bila dijelom izložbe Neobjavljeno u Galeriji HDD. Ne znam koliko sam uspio, no bilo je upravo tako kako taj strip kaže.


"Nemoguća varijanta" ima kultni status, stekla je to gotovo po izlasku. Što misliš, što je tako snažno rezoniralo kod toliko generacija?

Možda nije moje da govorim o tome. Da moram izabrati jednu riječ, rekao bih prisnost. Ta je knjiga napisana izbliza, osjećaji, apsurdi i dosjetke prošaptani su na uho, ali uho od povjerenja. Možda zato jer meni pisma uvijek imaju poznatog primatelja, ja ne znam drukčije. Adresa na koverti prva je rečenica teksta. Kad tako radiš, prirodna je dosljednost intonacije, briga da budeš iskren i jasan, ali i slobodno lud, jer ljubav i oprost po defaultu su in.

Ali o toj rezonanci prošloj i budućoj "Nemoguće varijante i drugih priča" sve što treba na najljepši je način napisala Dubravka Zima u pogovoru novog, proširenog izdanja koje je napokon objavljeno, prije dva mjeseca (taj se njen tekst može naći na ovom linku), a ja jedva čekam prvu priliku za predstavljanje tog izdanja, da joj javno čestitam i zahvalim i da svi proslavimo. Taj pogovor kao da je oduvijek dio knjige, ona je čekala na njega, on je uklopljen kao njena stilska armatura. Doživio sam to kao čudo, tim više što je do toga došlo u posljednji čas, igrom slučaja, reklo bi se.

Meni se čini da je jedan od razloga vrlo suptilna poetičnost tvoje proze. Nema tu bavljenja barokom, u nekoliko crta uvijek dočaraš preciznu sliku. Gotovo je svaka slika savršen kadar, nešto kao Jarmusch. Koliko brusiš prozu i koliko ti je ta, nazovimo je poetičnost, bitna? Koliko ti je važna filmičnost?

Hvala ti. Mislim da to kako se obraćamo da bismo bili uvjerljivi, čitani ili voljeni, koliko je taj naš jezik pritom više ili manje poetičan ili dotjeran, ovisi primarno o intuiciji, a manje o raciju. To i jest ustvari potraga za sobom, onim jednim prirodnijim i boljim sobom koji nije mutav i površan kao ti koji uvijek reagiraš lakomisleno i potom to ne zaboravljaš. Taj bolji i spontano sposobniji javlja ti se svojim jezikom kad pišeš, on je upravo to, taj jezik i ništa drugo.

Bio si dio iznimno poznatog tandema (barem u određenim krugovima) Greinera i Kropilaka. Mogu reći da je vaša cjelokupna estetika jako utjecala na mene i da sam kao klinac od kojih sedamnaest godina skroz bio otkačio na vas dvojicu i vaše osobne mitove, ako se tako smijem izraziti.

Isto se dogodilo i meni, samo puno duže. Ali ne znam što može biti korisnija posljedica nekog opusa nego da ošine neku mladu dušu i navrne je samoj sebi u tome nekom kreativnom, izražajnom traženju. Možda je to i jedini istinski smisao umjetnosti. Ja se stalno vraćam djelima i životima koji su i mene tako pukli i beskrajno sam im zahvalan za to, pritom svaki put iznova zobnem neku novu stvar, ti se kontakti i dalje oplođuju. Takve su veze onkraj našeg trajanja i prosljeđuju se i dalje, stabla su vezana korijenjem i kad su krošnje daleko razmaknute. 

Pripremam upravo izložbu u Atelijerima Žitnjak. U tih trideset novih formata bit će ih barem pet koji se izravno ili neizravno referiraju na eru Greinera&Kropilaka, što i mene malo čudi jer sam se u proteklih 20 godina razmjerno uspješno skinuo s toga. No uzalud se boriti ako nemaš pravu motivaciju za otpor, a ja je više nemam, rastopio se led. Koji je također prirodna pojava životnih ciklusa, a osobito mojeg stalnog prakticiranja „neutaživog prožimanja“, kako mi je rad i ponašanje nazvao Antun Maračić. Dragi su mi opet, ta dvojica mladih volontera shizoidnog podvajanja, inspirativni su mi jednako kao i Kristl ili kao Bob. Samo sada ih vidim s druge obale, opuštenije, nisam više neposredno odgovoran, više kao unuke nego kao djecu.

Kakva ti je ekipa iz Žitnjaka? Bio sam tamo na nekoliko sjajnih izložbi, nekoliko sjajnih tuluma…

Atelijeri Žitnjak na više su načina zbilja centar periferije, ne samo zato što tamo svakog dana dolaze i rade moji prijatelji. To je dugo već živa točka ne samo zagrebačke scene, kao što je i HDD recimo, Lauba, donedavno Greta i slično. Ozračje radnih prostora različitih kreativnih ljudi uvijek potiče ili popravlja film, osobito u kombinaciji s tom fizičkom izmještenošću, pa se ljudi tamo nađu u atmosferi sličnoj onoj u planinarskom domu kojega drže Cinkuši. Svi su sretni i ponosni što su se uopće popeli. A izložbe nikada nisu loše jer pripremaju ih ljudi od ukusa i stava, da tako to kažem. Preporučujem evo otvorenje Identiteta Stanislava Habjana, u petak 12. ožujka, kao provjeru ovoga što sam rekao. Radi se uz to o prilici doživljaja novog ukazanja grupe Car je gol, što je delicija par ekselans, pa i po najstrožem sudu ukusa, što bi rekao Krešimir Bagić.

Stanislav Habjan i Sreten Mokrović u Šibeniku, foto: Bernarda Lukač

Košulja na cvjetove i pjesme na struju Habjan Stanislav


Proza ti se često referira na, barem mi se tako čini, tebi bliske ljude. Spominje se, između ostalih recimo, prezime Mindoljević. To nekako dvojako utječe na tekst: on istovremeno postaje intimniji, ali i zaigraniji? Koliko ti je zaigranost ili koncept igre bitan kod pisanja, a i onako, života?

Mene su rano, možda još u rodilištu u Petrovoj, tko zna čime vođeni, uknjižili pod Ludense. Nisam dakle Faber svoje sreće, premda kad sam dobro stalno nešto kujem. A u sreće prvenstveno ubrajam svoj dar prepoznavanja istinski velikih ljudi u nekim osobama koje sam sreo na ulici, u mladosti ili kasnije. Davor Mindoljević svakako. Naučio me je, i ne samo mene, sagledavanju, čitanju i pisanju života iz najplemenitijih perspektiva koje uopće postoje.

U svakome od medija koje koristiš, tvoj je rad izrazito intimistički, prožet vezama i činjenicama iz stvarnog životnog okruženja, ali pritom nije dokumentaristički jer je poetičan i postulira fikciju, maštu, apsurd. Dakle, svakodnevica kao humus iz kojega niču cvjetovi od kojih potom krojiš svoje košulje.

Mislim da to i nije tako rijetka autorska pozicija. Jednako kao što nam fikcija i mašta, umjetnost općenito, obogaćuju i snaže život, tako se događa i obratno. Ja sam fasciniran životom i njegovim istovremeno i čudesnim i strašnim rasponom, ne samo u kvaliteti osjećanja, količini spoznaje ili stupnju sreće koji u različitim okolnostima i razdobljima različito dohvaćamo, ili uopće ne dohvaćamo jer život je moguć i kao trajna patnja, nego se u svakom detalju svakoga dana može očitati toliko značenja i boja kao da smo stalno ujutro na Dolcu ili Trešnjevačkom placu. I vjerujem, to je moje iskustvo, da uzdanje u nedokazivo, dakle fiktivno, može biti izlaz ili naslon u situacijama kad nam drugo i ne preostaje. Postoji prizor u meni dragoj priči "Mladost" Josepha Conrada, kad je stari trgovački brod na pučini zapaljen i već bukti i tone u dimu i plamenu, a mornar na svojoj prvoj plovidbi, a koji je ustvari on, mladi pisac, stoji obasjan i kaže: O ovome bi se rado čitalo!... To je umjetnička strast, to je duh ljudski i to je prekrasno.

Voliš suradnje, koautorstva, supotpis; nadahnjuju te radovi drugih i rado im u svojima repliciraš. Izložbe ti pokazuju najrazličitije mogućnosti odgovora na nečiji dizajn, fotografiju, pjesmu ili priču. Ponekad je tvoj dio skoro pa kustoski, samo u pridruženju nečega što prepoznaš kao isto ili blisko, a ponekad iz nečijeg rada ili samo izjave krene sasvim nova priča. U "Košulji na cvjetove i pjesmama na struju" postoji čitav niz takvih obraćanja, neke ti se pjesme direktno vežu na već postojeće, pjesnika koje voliš.

Pa sve je naše u razgovoru, stalnom. Veseli me kad se poklopi da mogu svojim odgovorom na viđeno ili pročitano inicirati nova čitanja, nastaviti rečeno, ponuditi u paketu izvor i deltu. Ako je ono što objavljujemo neki sukus naših spoznaja, a trebalo bi biti, onda se time i predstavljamo onim najizvornijim što nas čini. Tako se i prepoznajemo kroz vrijeme, pa si otkrijemo brata, sestru ili strica u naraštajima prošlim ili sadašnjim. Teško je reći koje su veze krvnije i što je ustvari identitet. Upravo ovom izložbom u Atelijerima Žitnjak pokušavam si pojasniti što su identiteti, koliko ih ima i o čemu ovi moji ovise.

Foto: Boris Cvjetanović

Što pamtiš iz vremena Studentskog lista i Poleta. Kao Greiner & Kropilak imali ste strip na poleđini jedne od tih novina, zar ne?

Početak epizode SL seže u prosinac 1987. Nakon neugodnog slučaja policijske zapljene cijele naklade naših novogodišnjih čestitki i ozbiljne istrage potom u Đorđićevoj, a koju je inicirao glavni partijski dušobrižnik Vjesnika, ujedno i glavni direktor, redakcija kulture tada izvrsnog i hrabrog Studentskog lista ponudila nam je otvoreni prostor za autorske objave na posljednjoj stranici. Započelo je upravo objavom te zaplijenjene serije, a potom smo se po običaju posvetili svojim internim opsesijama i razgovorima, snimali i dizajnirali fotostripove i bili vrlo uzbuđeni što je naklada novina od našeg pridruženja rasla za neki nevjerojatan postotak po broju, ne sjećam se više koji. Trajalo je pola godine otprilike i bio je iznimno uzbudljiv osjećaj kao lik postojati uživo i biti otisnut svaka dva tjedna u tisućama primjeraka.

Ako sada tu spomenem da je ideološki kontrolor, zaposlen u Vjesniku na samoj pripremi novina, čovjek u kuti koji je s rukama na leđima šetao između stolova na kojima smo finalno montirali svoje članke i kolaže, činio sve da bi svaki broj bio zabranjen i prije distribucije, čak i sam dodajući krišom provokacije ako smo ih sami zaboravili – zvučat će smiješno, što i jest bilo, no završilo je ipak tako da je glavni urednik smijenjen pa smo i svi ostali odlučili završiti s tim fantastičnim razdobljem u kojemu smo za ono što i inače radimo odjednom dobili i slavu i honorar. Mogao bih ovdje još jednom zahvaliti na tome tadašnjim urednicima SL-a, Buljanu i Drachu, kao i uredniku fotografije, Borisu Cvjetanoviću.

Neko si vrijeme imao, barem kako saznajem u „Dugom vikendu u zemlji čudesa“ Ante Perkovića, zanimljiv odnos s Dubravkom Ivanišem, tada još Ripperom, frontmenom poprilično popularne grupe Pips, Chips & Videolips (ovo je tek jedan od nekoliko mogućih naziva da napišemo ime benda).

Dudo The Ripper sudjelovao je kao član famozne Agencije 9 na prvome povijesnom izletu u samoborsko gorje, sredinom devedesetih. Igrao se dobar i smiješan nogomet i navijalo se glasno, o statutu nismo puno pričali, a Davor Mindoljević skuhao je fantastičan kotlić. U Pipsima, Dubravko je spojio lijepu melodiju Poguesa s naslovom moje priče i tekstom koji je lijep i tužan baš koliko treba. Nismo se poslije puno družili, premda mi je bio inspirativan sugovornik. Istina je da je napisao mnogo dobrih pjesama i slažem se da je kao autor nedovoljno cijenjen, što je dijelom rezultat njegova velikog truda da bude antipatičan, što u osnovi nije.  


Je li ti „klasje“ i dalje omiljena riječ?

Klasje je jedna od riječi kojima liječi dušu pravednik Sophia u kratkoj priči Da je meni s tobom kroz Pasike u novom izdanju "Nemoguće varijante". Ako si primijetio, stupac tih riječi malo se produžio od prve objave te priče u knjizi "Interkonfidental" iz 1999. Jednostavno stoga što je život u međuvremenu donio još ljekovitih riječi. 

Kako očito znaš, Klasja je ime moje kćeri. Nedavno sam osvijestio zgodnu činjenicu s time u vezi. Jedan od simpatičnijih bendova s ovih prostora u mojoj mladosti bili su Indexi, za koje je tekstove pisala moja gimnazijska profesorica hrvatskoga, Maja Perfiljeva. Njihov stih u pjesmi Plima, odličnoj inače, glasio je Sanjam da se opet ljubimo u klasju. Shvatio sam da mi je ime djeteta iz tada daleke budućnosti bilo već mnogo puta prije u ustima oblikovano, izrečeno, otpjevano tom jednom lijepom melodijom, punom čežnje i nježnosti. Nositeljica tog imena danas apsolutno odgovara njegovu poetičnom ishodištu, ona i sama piše odlične pjesme i njezine su slike poezija. Njezin je Nomen est omen samo bogatiji, meni, za tu jednu dimenziju.

Da, vidiš, Klasja i ja jednom smo se prilikom šalili kako možemo osnovati klub djece umjetnika koji se i sami umjetnošću bave. Tu bi se još dakako našli Nina Bajsić i Viktor Slamnig. Koliko ti je bitno bilo prenijeti kreativni impuls, da se tako blentavo izrazim, vlastitoj kćeri? Nekako mi se čini da se djecu premalo potiče da se kreativno izražavaju.

Cijeli se sustav školstva zasniva na suprotnome. A kako se on mladim svijestima dogodi vrlo rano, podržan u svojoj misiji ukalupljivanja načina razmišljanja i doživljavanja takozvane zbilje i svim drugim medijima i tehnologijom, pravo je čudo da se neke jedinke tome otmu ili da nekako svoji prođu kroz taj stroj ustrojavanja. Čini se zbilja da baš sve ovisi o slici života koja se upije najranije, o tom uzorku kućne ljubavi ako je ima – jer tu jest odgovor, on je uvijek samo i jedino u ljubavi.

Kad smo se već na neki način dotaknuli mlađih generacija, koji bi savjet dao mladim umjetnicima? Živimo u doba hiljada masterclassova, postoji li uopće ikakav savjet koji bi na neki način bio univerzalan?

Ne slušaj savjete uvijek je dobar savjet. Podrazumijeva vjeru da možeš i trebaš izložiti vlastitu kožu, da samo tako učiš materijal – raspone života, neka dublja pravila, stav prema vrijednostima i slično. Izoštravanje na buri, rekao bi možda moj prijatelj Tuljan, Roberto Gaudić. Drugo su vještine, dobro ih je znati jer čine te sigurnijim, sposobnijim, ali često upravo improvizacija otvori prostor. I treba čitati, naravno, uvijek, dobre pisce, jake ljude, pogotovo žene. Ozbiljno mislim, premda me vuče da dodam smajlić.

Aha, ajmo onda ovako: što onda primjećuješ kod mladih autora, u čemu griješe?

Ha, pa nisu stvari toliko zadane niti sam ja toliko star da sam pozobao baš svu pamet. Meni se dogodilo da sam odrastao, barem do neke mjere, tek s pedeset i pet, šest. A tek sada, čini mi se, ulazim u dob kad se i drugi svjetovi prihvaćaju bez potrebe da ih se mijenja, što je znak zrelosti, napokon. S kojom je recimo moj sin Jakov rođen, tako da opet ne postoje pravila. Ukratko, pjesniče mladi, možeš ispasti smiješan ako se uzimaš preozbiljno, a opet, uzimaš li si pravo objaviti svoje misli, vjeru, nadu ili beznađe, s time nema zajebancije. Dignity & Balance, kaže Iggy Pop, jedan od golih careva.

Koji su to dobri pisci na tapeti kod tebe u zadnje vrijeme?

Imam neki broj stalnih sugovornika čijim stranicama volim biti okružen, pa dosta toga uvijek stoji raskriljeno. Naoko je to nered, ali ja ga trebam, mislim da i knjige vole taj položaj, da ih propuh ili vjetar listaju. To su uvezi kao "Umjetnik otpora", "Zovem se Aram", "Bučna samoća", "Chronicles"… Neki Slamnig, Dragojević, De Breyne. Pa te naše divne pjesnikinje. Jesi li vidio Oljin tekst o Moniki Herceg za katalog predstave u HNK?... Onda s vremena na vrijeme u tu konstelaciju uleti nešto što sve ozrači drugim svjetlom, tu se ostane bez daha, kako drukčije proći kroz Roberta Bolaña, na primjer.

Vidiš, već neko vrijeme neodgovorno tvrdim da je Bolaño svima pokazao smjer u kojem se suvremena književnost treba kretati. Probaj čitati Andresa Neumana ili Carlosa Fonsecu. Mislim da su na dobrom tragu. Bi li držao radionicu kreativnog pisanja?

Ne bih se usudio, premda radim nešto slično. Imao sam nekoliko predavanja za mlade ljude, gimnazijalce i studente, pod nazivom Liter-art-ura, neškolski sat o knjigama. To je nešto između performansa i prodavanja magle, ali one kroz koju sam i sam prošao i koja mi i dalje određuje život. A to je zaljubljenost u literaturu, u fantastičnost i važnost objekta knjige u našemu zemaljskom trajanju, o njenoj moći da unutar svojih korica sačuva trag našeg duha, njegov ekstrakt zapravo, i dugo poslije nakon što od nas ostanu samo kosti. Mislim da imam neke slatke argumente u prilog tome da se u nekoj mladoj kreativnoj duši pokrene ili ubrza proces odluke da pokuša ostaviti svoju poruku u boci. 

Foto: Klasja Habjan

Kako kod tebe izgleda proces pisanja? Počinje li rečenicom? Prizorom? Ritmom?

Nešto me doslovno povuče za jezik. Kao što je moj mali sin znao vezati dugačku špagicu za nožni palac da ga njegov prijatelj, susjedov Josip, ujutro izvana cimne na ribolov. Nešto na tašte. Poruka u mailu koja me dočeka kad se spustim s kavom iz kuhinje u četiri ujutro. Nešto u rečenici koju mi usput šapne moj alter ego, pokvarenjak veliki. Sjaj dobrote i radosti iz oka psećeg, uvijek. Sjene izdužene niskim svjetlom. Kćerin crtež. Sinovljev snimak kotača bicikla uronjenog u rastopljenu pješčanu obalu haškog mora. Tekst pjesme I Contain Multitudes, jučer. Osmijeh jednoga mladog pilota fotografiranog na krilu aviona kojim smo jednom s Lučkog poletjeli zajedno. Neopisiva ljepota Tom Thumb's Bluesa u verziji Nine Simone. Ana Marija moja, svaki dan. Svega dakle ima jer svijet je velik. I svakog jutra raste kad stanemo na vagu.

Onda molim te, meni kao fanu, odgovori ako se sjećaš što te poteglo za jezik prilikom pisanja moje tri omiljene priče: Poštari lakog sna, Crni mercedes i Prokleta curica (koju sam, priznajem, pomalo pokrao).

Budući da ovaj razgovor nije samo za fanove, to ću ti reći usmeno kad se vidimo. A kad si već priznao ovo s „Prokletom curicom“, mogu i ja tebi reći da u njoj ima jedan detalj od Dina Buzzatija. Nikad ne znaš čije je ono što potpisuješ.

Mislim da ne postoji autor kojeg ovo nisam pitao: na čemu sad radiš, to jest, pišeš li što i spremaš li što?

Postoji dokument u Wordu pisan neočekivano veselo i svakodnevno skoro godinu dana, dakle knjiga završena prošlog proljeća, koju otad nisam otvorio, u namjeri da je pročitam kao da je prvi put vidim. Potaknuta je bila istovremeno mojim izlaskom iz grobnice u stilu Morta Cindera, ako znaš tko je to, te jednim džepnim nožićem kojega sam dobio na dar u obliku pjesme, a završila je neočekivano, ali u pravom trenutku, jednom krasnom porukom Jeana de Breynea. Unutar tog okvira dogodilo se nešto što je recenzentica, pjesnikinja Katarina Mažuran, ocijenila mojom najvažnijom i najiskrenijom knjigom u životu. Pa je sad na meni red suočiti se i vidjeti je li to zbilja tako i što je to ustvari. A zove se „Car je gol na kiši“.

Stanislav Habjan

Nemoguća varijanta i druge priče

  • Petikat 11/2020.
  • 196 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789536946457
  • Cijena 150.00 kn

Ukratko, vrijeme koje je proteklo od 'Nemoguće varijante' do 'Nemoguće varijante i drugih priča' ama baš ništa nije oduzelo ljekovitoj osjetilnosti prve knjige, koju su nove priče i nove okolnosti objavljivanja čak i naglasile. Habjanova proza lakog sna, čelična srca, visokoga kvocijenta i širokog spektra nesputanih asocijacija, nužno je potrebna novim generacijama čitatelja. (Dubravka Zima)

Stanislav Habjan

Košulja na cvjetove i pjesme na struju : Tekstovi za pjevanje

  • Petikat 11/2020.
  • 112 str., meki uvez
  • ISBN 9789536946426
  • Cijena 130.00 kn

'Košulja na cvjetove i pjesme na struju' Stanislava Habjana zbirka je tekstova, namijenjenih, kako podnaslov navodi, pjevanju, što bi moglo značiti uglazbljenju i izvođenju uživo. U pogovoru knjizi Tonku Maroević kaže: Stanislav je Habjan sačuvao srce djeteta i žar zaljubljenoga čovjeka (ali ne i zagubljenoga u zbrci vremena i pustoši pretencioznosti), održao je čežnje i sjećanja iz mladih dana, poželio je još jednom posvjedočiti do čega mu je stalo i što ga određuje onim što jest.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –