Pisana riječ je sama po sebi najpreciznija. U fotografiji uvijek postoji neizostavna manipulacija, po inerciji, a to je kadar i trenutak. Ne znaš što je izvan kadra i što je bilo prije i poslije toga, trenutka kad je to snimljeno. To je narav fotografije. Ta manipulacija je opasna jer ona je isječak stvarnosti. Stoga je ona uvijek problematična.

Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari.