Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Neva Lukić • 31.03.2021.

Danijel Žeželj : Svaka naslovnica trebala bi biti dostojan ulaz u knjigu

Danijel Žeželj, foto: Dubravka Turić

Strip crtač, slikar, ilustrator i štošta drugo, Danijel Žeželj jedan je od, nažalost, rijetkih vizualnih umjetnika današnjice koji svoje nadahnuće pronalaze i u književnosti. Samozatajno aktivan u različitim državama i kontinentima, on u kreativnom pojedincu pronalazi nadahnuće, bilo kao ilustrator različitih priča ili naslovnica knjiga, bilo kao autor vlastitih grafičkih novela.

S Danijelom razgovaramo o njegovoj umjetničkoj karijeri, književnosti, izdavaštvu i najavljujemo projekte kojima će nam oplemeniti 2021. godinu.

U početku je bio grafit, tek potom strip

Neva Lukić: Zamolila bih te da mi kažeš nešto o svojim početcima. Kako je došlo do toga da se kao diplomirani akademski slikar prvenstveno baviš stripom/grafičkom novelom, a potom i do suradnje s izdavačkim kućama/časopisima gdje djeluješ kao ilustrator i grafički dizajner. Što bijaše u početku, kokoš ili jaje...

Danijel Žeželj: Crtanje i slikanje oduvijek me fasciniralo kao medij naracije. Slike starih majstora narativne su situacije ili sekvence, uvijek sadrže priču, poput kazališnih scena koje hvataju ključni trenutak drame. Utoliko je strip bio neki logičan put iako kao klinac nisam intenzivno čitao stripove, jesam Zagora i Alan Forda, ali jednako koliko slikovnice i knjige, a kasnije manje. Tek u srednjoj školi otkrio sam strip koji je bio uzbudljiv, suvremen, urban, kroz autore poput Munoza, Crumba, Sienkiewicza, Corbena, Liberatorea, Moebiusa, itd. Taj strip bio je dio urbane ulične kulture, a slikarstvo uglavnom nije, osim u formi grafita, a njih je bilo malo kad sam bio klinac i bili su 20 godina daleko od galerijskog statusa i priznanja. Moj je prvi "objavljeni" rad grafit koji sam jedne noći odradio u pothodniku u kvartu. Znači, u početku je bio grafit, tek potom strip.

Jedan si od osnivača nekonvencionalne izdavačke kuće Petikat, koja sebe naziva "umjetničkom radionicom; prostorom igre, oblikovanja i kreativne razmjene." Postojite već dva desetljeća i Petikat je objavio veliki broj tvojih grafičkih novela. Reci mi nešto više o tom dugogodišnjem projektu i odakle ime Petikat?

Odrastao sam u Folnegovićevom naselju na petom katu koji je meni važna točka, a i dobro zvuči kao ime. Razlog za osnivanje Petikata je prije svega namjera i želja da se naše knjige, proizvodi, printovi, itd., produciraju i realiziraju pod vlastitom kontrolom, prema našim standardima i bez kompromisa s potencijalnim izdavačima, producentima, institucijama i slično. To je primjena DIY principa, s kojim sam i odrastao. Velika inspiracija je bend Fugazi, ne toliko zbog glazbe koliko zbog principa kompletne autorske nezavisnosti kojoj su oni ostali dosljedni, od skladanja do distribucije, sve su radili sami i po vlastitim pravilima. "You need an instrument to take a measurement." U vrijeme kad sam počeo raditi stripove u srednjoj školi i na akademiji, plakati i fanzini radili su se na fotokopirnoj mašini koja je bila ne samo mašina umnožavanja nego ključni alat nezavisne strip produkcije i distribucije. 

Surađuješ s izdavačima i časopisima i kao ilustrator, odnosno dizajniraš naslovnice različitih autora. Koje bi suradnje izdvojio?

Izdvojio bih The New York Times Book Review i Harper's Magazine. NYT Book Review objavljuje isključivo kritike knjiga a ilustracije su pratile te tekstove. Ilustracije za Harper's pokrivale su različite tekstove, od političkih eseja, novinarskih reportaža do kratkih priča koje taj časopis objavljuje u svakom broju, jednu ili dvije. Uz izradu plakata te radova vezanih za glazbu, ilustriranje književnosti i tekstova vezanih za književnost meni je vjerojatno najinteresantiji oblik ilustracija, jer nužno sadrži narativu nit i obično je jedna zamrznuta scena ili situacija koja odražava i interpretira duh knjige, drame ili teksta. Povremeno radim i za talijanski L'Espresso, uglavnom opet za tekstove vezane uz literaturu.

Oblikovanje naslovnice, Danijel Žeželj

Kako pristupaš svojoj ulozi kreatora naslovnice određene knjige? 

Polazište je sama knjiga, njen sadržaj i forma teksta. Naslovnica mora biti odraz knjige. Interpretacija je moja, i ne mora uvijek biti točna, ali postoji proces u kojemu i sam autor, pisac, pjesnik, može reći odgovara li mu takav vizual ili ne, tako bi barem trebalo biti. Čitajući vidim slike, tako da slike nastaju iz teksta i onda se kroz proces i selekciju svedu na onu koja mi se čini najboljom. Kada radim vlastitu grafičku novelu, sva je odgovornost i sloboda potpuno moja što je i dobro i loše, jer previše slobode, kao i premalo, može odvesti u krivom smjeru. Kad radim na grafičkoj noveli za koju je scenarij napisao netko drugi, ili na naslovnici nečije knjige, moja sloboda je manja, a odgovornost veća. Nastojim napraviti najbolje što mogu, pod uvjetom da mi se materijal sviđa i da ga razumijem (ili da bar mislim da razumijem, ta iluzija zna biti jača od istine). Kvalitetan rad uvijek inspirira, i mogućnost je da se izađe iz vlastitog kruga, da se provjetri glava.

Dizajniraš naslovnice i za hrvatsku izdavačku kuću DAF koja objavljuje anarhističku, odnosno slobodarsku literaturu. Na koji način tvoje naslovnice upotpunjuju njihova izdanja?

DAF vodi Zoran Senta i već na samom početku njegova izdavačkog puta povezali smo se oko naslovnica i dizajna njegovih izdanja. Osim što se radi o izuzetno kvalitetnim knjigama, rad na naslovnicama uvijek se odvijao u duhu potpune kreativne slobode i velikog uzajamnog poštovanja, što nam je obojici bilo vrlo važno i dragocjeno. Te knjige su klasici i ne bih se usudio reći da ih moje naslovnice upotpunjuju, ali rađene su s idejom da odraze duh sadržaja, da budu vrata u ono što živi između korica. Svaka naslovnica trebala bi biti dostojan ulaz u knjigu. Koliko se ploča prodalo i kupilo zbog omota?

Tvoja karijera je internacionalna. Čini mi se da su države koje su te najviše obilježile kao autora, osim Hrvatske, Italija i Sjedinjene Američke Države. Život u njihovim urbanim prostorima autobiografski prenosiš i u grafičku novelu kroz koju se distopijsko-apokaliptična poetika grada provlači od samih početaka. Ističe se recimo gradić Montepulciano u noveli Kuga (1998.) ili njujorška četvrt Brooklyn u Babilonu (2013.). Kako bi u nekoliko riječi opisao svoj odnos prema navedenim gradovima?

Dugo sam živio u Italiji, zatim u Seattlu i Brooklynu, svako to mjesto meni je važno i nosim ga i nosit ću ga sa sobom zauvijek. Kuga je direktno vezana za Montepulciano u kojem sam živio pet godina, ali strip je nastao kasnije, kad sam već otišao u Ameriku. Potrebna je vremenska distanca da bi se shvatila važnost nekog mjesta i onoga što ti je dalo ili uzelo, i na koji način te odredilo. Naravno da je sve relativno, ali atmosfera i realnost nekog grada i kvarta definitivno ulazi u tvoj život i uvjetuje te. Brooklyn u kojem sam živio 12 godina ipak je malo i moj, zajedno smo se znojili ljeti i smrzavali zimi, prao nas je najgori jamajčanski pop, još uvijek se tamo nalazi nekoliko mojih grafita. Živio sam tri bloka od Ebbets Fielda, lokacije nekadašnjeg stadiona Dodgersa koji je srušen 1960. i nakon toga je kvart postao tvrdi geto, pa je i to dio neke lokalne i američke mitologije, u rasponu od najboljeg do najgoreg. Babilon govori upravo o nestajanju kvarta, o tome kako korporacijski Godzila pali i ruši, kako tvoj mali dućan na uglu postaje Walmart ili Konzum, i klinci više ne igraju nogomet, jer nema više parkića, ondje se sad nalazi novogradnja.

Izdavačka kuća DAF objavila je i djela anarhističke, odnosno feminističke autorice Emme Goldman koja je doslovno bila "nigdje kod kuće" (što je i naslov jednog od njihovih izdanja), odnosno prebjegla je u Ameriku iz Carske Rusije da bi i ondje otkrila kako se treba boriti za ostvarenje svojih slobodarskih ideala. Kao što je po Tolstoju svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način, nije li tako i svaka zemlja neslobodna na svoj način? Da li biti "nigdje kod kuće" znači biti slobodan?

Svaka zemlja je neslobodna u nekoj mjeri, ali neke zemlje su definitivno neslobodnije kao što su neke obitelji neizmjerno nesretnije od drugih. "Nigdje kod kuće" može biti pokušaj slobode, ali za sobom povlači niz odricanja, žrtvi i usamljenosti koje su opet teret i nesloboda na neki drugi način. Ponekad okolnosti odluče za nas, ako netko već ima izbor, rijetko će svojom voljom odabrati teži put. Ali, izbor obično postoji, ili barem iluzija izbora. Neki ljudi su rođeni emigranti.

Pojedinac je uvijek fascinantan, može biti inteligentan i kreativan, masa nikada ne može biti inteligentna i kreativna.

Van Gogh/Fractalia, © Danijel Žeželj

Poznavajući tvoje djelo smatram da ono na suptilan, univerzalan način kritizira društvo i aktualan društveni poredak, no uvijek na rubnoj granici poetskog, nikad ne prelazeći liniju ka socijalno angažiranoj domeni umjetnosti. Iz kojeg impulsa izvire tvoje stvaralaštvo čiji je rezultat kontinuiran rad i plodonosna produkcija?

Mene zanima pojedinac u odnosu na sistem i društvo, neprilagođeni i marginalizirani pojedinac i njegovo preživljavanje. Pojedinac je uvijek fascinantan, može biti inteligentan i kreativan, masa nikada ne može biti inteligentna i kreativna. Postoji nužnost pisanja, sviranja, slikanja, ta nužnost je posljedica svačega, niza stvari, ali vrlo često osjećaja elementarne duboke usamljenosti, koju svi, u nekoj mjeri, nosimo u sebi. Sam čovjek je nepredvidljiv, neukrotiv, pun kontradikcija i slabosti, iz tog konflikta se rodi čudo, ne jazz nego Billie Holiday, Coltrane i Thelonious Monk, onda se to kasnije nazove blues, jazz ili apstraktni ekspresionizam. Apsoluti, kategorije i ladice postoje u teoriji i filozofiji, u svakodnevnici pojedinac uzme kramp i krampa.

Tvoj autorski rad nerijetko se razvija i kroz dijalog s drugim pojedincima, umjetnicima i književnicima. Sjetimo se samo jedne od tvojih posljednjih grafičkih novela Van Gogh/Fractalia (2020.), ne-klasične biografije Van Gogha koji je i sam umjetničko nadahnuće pronalazio kroz dijalog s drugima – kroz pisma bratu, u boravku s rudarima, u predavanjima djeci...

Kod Van Gogha je komplicirano, njegov odnos s ljudima, kao i sve drugo, odvijao se u krajnostima, od opsesivne posvećenosti do potpunog odbijanja. Vincent nije bio simpatičan i karizmatičan, bio je posesivan, zahtjevan i isključiv, i obilježen tragovima mentalne bolesti koju je nosio. Van Gogh je imao potrebu za ljudima ali je davao i tražio više nego što je bilo tko mogao podnijeti, osim njegova brata Thea koji mu je do posljednjeg dana ostao najbliži prijatelj bezuvjetne odanosti i beskrajnog strpljenja, i bez kojega za Vincenta vjerojatno danas ne bismo ni znali. Fractalia je podijeljena na 15 kratkih epizoda koje prate neke ključne trenutke Vincentova života. Lokacije, vrijeme i okolnosti u kojima se odvijaju te epizode temelje se na faktografiji. Ali sami trenutci koje pratimo izmišljeni su, oni su konstrukcija i fikcija, nešto što je moglo biti, ali i nije. Ideja je bila uhvatiti emotivno stanje, duhovnu atmosferu pojedinog trenutka i predstaviti ga kroz kratku epizodu, poput nijemog svjedočanstva neke intimnosti. Na kraju svakog poglavlja je i izvadak iz Van Goghovog pisma iz istog vremenskog perioda i s iste lokacije. Poput komentara o upravo viđenom, nekad u skladu, a nekad u potpunoj suprotnosti.

...knjiga Divljaci posveta je ideji da se među stranicama knjige, u riječima i rečenicama krije pulsirajući život kojega svaki dan ponovo i posvećeno tražiš. 

Italo Calvino, Divljaci © Danijel Žeželj

Daniil Harms, Vladimir Majakovski, Ivan Slamnig, Italo Calvino, Fernando Pessoa, Julio Cortázar, itd. Sve su to književnici čije se djelo provlači kroz tvoje djelo – nekima si posvetio cijele knjige, kao npr. Pucanj ispred (2014.), izbor poezije Daniila Harmsa s tvojim grafikama, a nekima si odao grupni hommage jednim od recentnijih izdanja Divljaci (2018.), zbirkom portreta pisaca i umjetnika koje prate i njihovi kratki citati. Ti kao čitatelj? 

Naslov Divljaci posveta je Robertu Bolañu i njegovom romanu Divlji detektivi. Divljaci su zbirka portreta pisaca kao i likova koji nisu pisci, ali su kroz život utjelovili ideju onoga što pisac jest, onaj koji piše jer mora, jer "ne želi čekati", i to je opet Bolañov citat, kao i to da je čitanje važnije od pisanja i da je kreativni čitatelj rjeđi od kreativnog pisca. Pa je u duhu svega toga, knjiga Divljaci posveta ideji da se među stranicama knjige, u riječima i rečenicama krije pulsirajući život kojega svaki dan ponovo i posvećeno tražiš. Pucanj ispred zbirka je Harmsove poezije te kritičkih tekstova i analiza Anice Vlašić Anić, ozbiljno vrhunsko štivo. Mnoge od tih pjesama, koje su pisane za djecu, a prilično su očita metafora represije i političkog terora, po prvi puta su prevedene i objavljene kod nas. Naravno da je i Harms jedan od Divljaka, upravo on koji je vlastito pisanje vlastitom glavom platio. Svaki portret u Divljacima popraćen je citatom portretiranog, a pogovor za knjigu napisala je skroz divlja Olja Savičević Ivančević.

Na istome tragu. Ti kao pisac? Kako pristupaš tekstu unutar grafičke novele i odlučuješ hoće li ona imati tekst, odnosno biti svedena isključivo na nijemost slike?

Mogu zamišljati priče, zaplete, naraciju, likove, ali nisam pisac, sama forma pisanja, slaganje riječi i rečenica nije zanat koji znam. Pisanje mi je put ka realizaciji neke druge forme, stripa, animiranog filma, itd. Zadnjih godina forma stripa bez riječi izuzetno mi je zanimljiva. Babilon, Industrijski, Crvenkapica Redux i posljednja grafička novela, sve su bez riječi. Tzv. "worldess graphic novel" zapravo je logičan nastavak duge tradicije vizualne naracije koja se provlači kroz povijest zapadnog slikarstva, a konkretno je, u formi tiskane knjige, početkom prošlog stoljeća bila prisutna i popularna kroz radove Fransa Masaarela, Lynda Warda i drugih autora koji su stvorili niz stripova (iako se tada nisu tako zvali) bez riječi, knjiga koje su kroz sekvence slika, otisaka drvoreza, pričale priče. Postoji i direktna paralelna poveznica s nijemim filmom, po estetici, načinu pripovijedanja, korištenju svjetla i sjene i ekspresivnosti lica i tijela.

Tvoje se umjetničko djelovanje ne zaustavlja na korištenju samo jednog medija. Važnu ulogu u tvom djelu zauzima glazba, performans, odnosno live painting, animirani film te djelovanje u javnom prostoru. Kakav je tvoj odnos prema multidisciplinarnosti i zašto samo jedan medij izričaja ne zadovoljava tvoje potrebe.

Sam strip je multidisciplinarna umjetnost, spoj crteža, grafike, literature, filmske montaže i ritma. Mogućnosti jezika stripa još uvijek su dobrim dijelom neistražene i neiskorištene, strip je medij koji i dalje evoluira i raste. Zanima me spajanje medija, jer jedan medij obogaćuje drugi, i sama metoda rada postaje drugačija, otvaraju se situacije ili rješenja do kojih kroz samo jedan medij ne bih nikada došao. Nisam dobar u apstraktnom razmišljanju, uvijek kroz materijal i proces rada dolazim do rješenja, neophodna je ruka. Utoliko je rad s drugim medijima i umjetnicima, sudjelovanje u komunikaciji i gledanje na neki problem iz različitih kutova meni neizmjerno dragocjeno iskustvo.

Ilustracija za Recall Diary, © Danijel Žeželj

Nalazimo se u jeku pandemije, i roman koji je ponovno dobio pozornost jest Kuga, Alberta Camusa. Pisac ondje piše: Elementarne su nepogode doista obična pojava, no ljudi u njih teško vjeruju kad ih snađu. I ti si se dotakao kuge davne 1998. u grafičkoj noveli Kuga. Što je tvoja kuga i u kakvom je ona odnosu s elementarnom nepogodom, Camusom i Antonin Artaudom koji, pak, kazalište uspoređuje s tom bolesti.

Zapravo nije u izravnoj vezi s elementarnom nepogodom, kuga je u grafičkoj noveli metafora poremećenih ljudskih odnosa u provincijskoj sredini, hipokrizije i laži. Poput bolesti koja raste iznutra, ta hipokrizija i laž razaraju obitelj, a zatim se poput zaraze šire dalje. Artaud je za svoju metaforu odabrao kugu jer primarno napada dva organa, mozak i pluća, Artaudova kuga je poput prirodne sile koja je izvan i iznad granica našeg poimanja i razuma. Teatar bi, po njemu, trebao biti takva sila, erupcija strasti i energije, nakon požara nikne cvijeće. Ali, pretpostaviš li da možeš mislima kontrolirati disanje, vitalnu funkciju za preživljavanje, misao onda može utjecati na realnost u pozitivnom ili negativnom smislu, dakle mogućnost izbora postoji. To je jedna od tema Camusove Kuge, ne bolest kao takva, već njene posljedice, način na koji se nosimo s nečim sto je veće od nas. Grafička novela Kuga bavi se željom, žudnjom, ambicijom, emocijom i posljedicama njihova potiskivanja.

Kakve imaš planove za 2021.? 

Imam novu grafičku novelu Poglavica jelena, knjiga je otisnuta, ali sjedi u mraku, u limbu nastalom zbog korone. Promocija knjige trebala je biti na pulskom sajmu Sa(n)jam knjige koji je otkazan, ali nadam se će se promocija dogoditi uskoro, što prije. Završavam animirani film Sakupljač, u produkciji Zagreb filma, kao i grafičku novelu Recall Diary s piscem Kevinom Millerom. Radim i na vlastitoj novoj grafičkoj noveli radnog naslova Nestajanje, koja bi trebala biti gotova do listopada. Pripremam multimedijanu izvedbu 4 dana, ciklus od četiri live painting + live music performansa, u suradnji s glazbenicima Alenom i Nenom Sinkauzom i Alfonsom Santimoneom, a održat će se od 19. do 22. svibnja u galeriji Kranjčar. Za dalje ne znam. Otići na pustu planinu i promatrati more iz daljine.

I za kraj, veže li te što za knjižaru Moderna vremena, preteču ovoga portala?

Kinoteka mi je bila važna gradska točka te naravno knjižara Moderna vremena kojoj je prva lokacija bila upravo ondje. To je inače dio Zagreba koji mi je posebno drag i za koji me veže mnogo dobrih stvari a Moderna vremena dio su te priče. Na istome mjestu mogao si gledati najbolje filmove i imati pristup knjigama, stripovima, časopisima, i ljudima. U vrijeme kad nije bilo interneta to je bio centar svih informacija koje su mene mogle zanimati. Ali ne volim previše razmišljati o tome, nostalgija mi nije prijateljica, izbjegavamo se, kad je vidim prijeđem na drugu stranu ulice.
 

– Danijel Žeželj: Fibonaccijev kruh –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –