Nikolina Manojlović Vračar : Kreativni proces ima svoje razloge i svoju pamet koja je 'pametnija' od moje

Nikolina Manojlović Vračar

Još uvijek imam adresar iz 2004. godine u kojem pod imenom Klaunica Nina stoji zapisan broj telefona Nikoline Manojlović Vračar. Iako je Nikolina mnogo više od klaunice (ako se u životu uopće može postići više od klauniranja  - pritom uopće ne mislim to u pejorativnom smislu već u smislu vrhunca kreativnog izražavanja i u umjetnosti i u svakodnevnom životu). Ilustratorica, pjesnikinja,  skulptorica, spisateljica, pripovjedačica, glumica, vrhunska performerica – u doslovnom smislu riječi multimedijalna umjetnica, svih ovih dvadesetak godina koliko se poznajemo i surađujemo zadržala je u svom radu zaigranost lišenu ega.

Nikolina Manojlović Vračar poznata je mnogobrojnoj djeci, učiteljima, knjižničarima jer  gostuje po školama, knjižnicama, vrtićima diljem Hrvatske (a ponekad i van nje) predstavljajući književna djela (i svoja i tuđa) na sebi svojstven, sasvim osebujan način. Da broji susrete koje je održala (a sigurna sam da ih ne broji jer je mnoge druge stvari zanimaju i vesele puno više od brojki!) vjerujem kako bi književnih predstavljanja (uz kamišibaj kazalište, golemo zibajuće jaje, gomile selotejpa, ili barem uz gitaru ili crveni nos)  bilo preko tisuću! I zato, kad razgovaramo o djeci, knjigama i čitanju, ili preciznije – o kreativnom procesu koji se može stvoriti između umjetnika, književnog djela i publike - Nikolina Manojlović Vračar idealni je primjer kako se to u praksi postiže. Bez puno teoretiziranja, ali zato s puno vidljivog rezultata.


Ana Đokić: Draga Nikolina, dobro nam došla na književni portal Moderna vremena!

Nikolina Manojlović Vračar: Hvala! Drago mi je da sam tu.

Nisam te to planirala pitati, ali evo sad mi pade na pamet. Što bi za tebe uopće značila sintagma „moderna vremena“? Postoji li za tebe nešto što bi nazvala „modernim“ vremenom?

Izgleda da ne mogu pobjeći od značenja koje mi se usadilo kroz obrazovanje, pa mi nešto „moderno“ uvijek zvuči ipak malo zastarjelo, kao moderna (s dugosilaznim naglaskom na drugom slogu, s tim da se nadam se da sam pogodila kako se zove taj naglasak :))… stilsko razdoblje u umjetnosti na prijelazu iz 19. st u 20. st. Kad me pitaš bi li nešto nazvala modernim vremenom uvijek mi je, paradoksalno, asocijacija na nešto što nije trenutno. Riječ moda me podsjeća na prolaznost.

Nikolina Manojlović Vračar

Oblak u žutom kaputu Manojlović Vračar Nikolina

Prva slikovnica koju si ilustrirala, ako se ne varam, bila je naručena od strane  udruge Crveni nosovi „Doktor Crveni nos“ po tekstu Jelene Pervan. Jesi li i ti imala svoj crveni nos? Odnosno, jesi li posjećivala djecu u bolnicama?  I ako jesi, kakvo je bilo to iskustvo?

Prva slikovnica koju sam ilustrirala je bila „Starac dugačka brka“, a osam godina kasnije sam ilustrirala Jeleninog „Noska“. Baš sam neki dan navratila u udrugu Crveni nosovi po primjerke ovogodišnjeg dotiska slikovnice „Doktor Crveni nos“ pa sam malo išla računati… od 2013. do danas otisnuta je u najmanje 23000 primjeraka, što mi zvuči nevjerojatno. Gostovala sam više puta u dječjoj bolnici u Klaićevoj i na dječjim odjelima drugih bolnica, obično u organizaciji Crvenog križa ili Društva hrvatskih književnika, ali nikad s crvenim nosom. Da bi netko bio klaun-doktor treba postati član udruge Crveni nosovi, proći edukaciju za taj posao i kontinuirano se dalje educirati.

No, vjerujem da su mi brojne radionice koje sam pohađala, a koje su vezane za traženje klauna u sebi, pomogle u radu u bolnici i bez crvenog nosa. Klaun je prisutan u trenutku, reagira na stvarnu situaciju, na podražaje i poruke iz okruženja, svjestan je svoje ranjivosti i umjesto da je skriva (što mnoge druge životne uloge očekuju) koristi je za povezivanje s publikom. Prihvaćanje činjenice da život nekad slika remek djelo dubokim tamnim tonovima pomaže mi da ne okrenem glavu na drugu stranu već da doživim slojevitost tame i procijenim gdje bih mogla ubaciti koji svjetliji ton. To pomaže u radu u bolnici.

„Starac dugačka brka“ prva je tvoja autorska slikovnica. Sjećaš li se kako je tekao stvaralački proces, jesi li krenula od teksta, od ilustracija, od jasne ideje.. Čiji te je  to „brk“ inspirirao?

Proces je bio jako jednostavan - uzela sam papir i priča je iscurila na njega. Kasnije sam tek prepoznala da je to što se izlilo bilo, kroz metaforu priče ispričano osobno iskustvo vezano za rat u Hrvatskoj i za mog djeda koji je imao dugačak sivi brk. Kad sam napisala priču, odvažila sam se i ilustrirati je. To mi je bilo prvo takvo iskustvo i, usprkos diplomi Likovne akademije u Zagrebu, ilustriranje mi je bilo zahtjevnije nego pisanje.

Kako bi ti objasnila razliku (ako je ima) u radu na ilustriranju tuđeg teksta i radu na autorskoj slikovnici?

Tekstovi drugih autora nose u sebi iskustva tih autora. S nekim iskustvima/pričama se lakše, a s nekima teže poistovjetiti, doživjeti ih, osjetiti njihove boje, oblike, teksture... Nekim pričama treba više vremena da pronađu svoj likovni oblik. „Vrijeme“ u današnje vrijeme igra veliku ulogu u poslu ilustratora. Kreativni proces ima svoj tijek, a s obzirom na nevelike honorare, zahtjevno je tom procesu posvetiti onoliko vremena koliko on zaslužuje. Kako švrljam iz jednog polja umjetnosti u drugo ili treće, zbog manjka posvećenosti, često osjećam da nemam dovoljno tehničkog znanja i iskustva da bih ilustrirala bilo svoju ili priču drugog autora. Također, volim pokret, odgovaraju mi veliki formati ili velike zidne površine pa mi zna biti frustrirajuće sjediti nad listom papira i baviti se detaljima.

S druge strane, takva je radnja ponekad vrlo meditativna i opuštajuća. Veseli me suradnja s udrugom Kozlići za koju sam ilustrirala više priča, među kojima su i legendarni tekstovi „Ježeva kućica“, „Mačak Džingiskan i Miki Trasi“ i „Šegrt Hlapić. Kozlići pričaju priče u formi kamišibaj kazališta. Kako se radi o kazalištu, ilustracije trebaju biti lišene detalja jer ionako ne bi bili vidljivi iz daljine, a mogli bi „zamutiti“ pogled na ono što je važno. Takva vrsta ilustracije mi odgovara jer trebam izvući iz teksta ono što je ključno za pojedinu scenu da bi se priča mogla likovno pratiti, a ne traži od mene angažman oko detalja.

Kad razmislim je li mi lakše ilustrirati svoje ili tekstove drugih autora, zanimljivo mi je da sam se lako primila ilustriranja priče „Doktor Crveni nos“ Jelene Pervan, a s velikim zadovoljstvom i olakšanjem sam  svoju priču „Oblak u žutom kaputu“ prepustila ilustratorici Jeleni Brezovec.

A kako je to kad drugi ilustrator ilustrira tvoj tekst, kao što je bio slučaj u slikovnici „Oblak u žutom kaputu“, koju kao ilustratorica potpisuje Jelena Brezovec (sve same Jelene oko tebe!)

Da, sve Jelene oko mene! U nakladi Evenio, gdje je objavljena slikovnica „Oblak u žutom kaputu“, i urednica se zove Jelena, preziva se Kovačić. Već sam odgovorila na ovo pitanje pa ću još samo dodati da su se obje Jelene, i urednica i ilustratorica, jako potrudile oko ove slikovnice. Jelena urednica je zamolila Jelenu ilustratoricu da, iznimno za „Oblak u žutom kaputu“ malo odstupi od svog stila kako bi čitava slikovnica ostavila što mekši i topliji dojam. Jelena Brezovec je to sjajno izvela i zaslužna je za nagradu Grigor Vitez - „Ptičica“ koju smo dobile za ovu slikovnicu.

„Starac dugačka brka“ ušao je u finale nagrade za najbolju slikovnicu Ovca u kutiji ( ne sjećam se više koje je to godine bilo) a ti si umjesto autora nagrađene slikovnice koji je bio spriječen, otišla na Sajam knjiga za djecu u Bologni. (Napomena - put na Sajam u Bologni bila je nagrada dobitniku Ovce u kutiji koju je dodjeljivao prvi organizator  nagrade, umjetnička organizacija Autorska kuća, a  pod pokroviteljstvom turističke agencije Sai Tours. Danas više nema ni Autorske kuće ni Sai Toursa, ali  nagrada Ovca u kutiji i dalje postoji, održava se u organizaciji Knjige u centru, a novčana nagrada dobitnicima dodjeljuje se zahvaljujući pokroviteljstvu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba te udruge Zana). Kako je bilo po prvi put doći na ovaj doista svjetski sajam dječje knjige? Kakvi  su bili tvoji dojmovi?

Čini mi se da je to bilo 2006. godine. Kao mladoj autorici, ali i mladoj majci (tad sam imala dvoje djece u dobi od pet i dvije godine) sve to što mi se događalo je izgledalo kao sanjanje nekog jako lijepog sna. Radila sam ono što sam voljela i u čemu sam uživala, a to je donosilo rezultate i vodilo me na putovanja na mjesta na koja možda nikad ne bi otputovala da nije bilo tog posla… ha, ha, vidim da govorim u prošlom vremenu, ali to se nastavilo do danas.

Sajam u Bologni mi je bio svojevrstan šok. Vidjeti na jednom mjestu toliko slikovnica, autora, ilustratora, nakladnika, izložbi i kataloga bilo je iskustvo na koje nisam bila spremna. Lunjala bih čitav dan sajmom i upijala, a onda me navečer, iako inače nemam problema s glavoboljama, boljela glava. I tako svaki od tih par dana koliko sam bila u Bologni. Kasnije sam shvatila da mi sve to viđeno i doživljeno nisam mogla tako brzo proraditi, nekako procesirati, pohraniti ili se na neki način riješiti tih informacija. Bez obzira na glavobolju, zahvalna sam organizatorima nagrade na Ovca u kutiji što su me poveli na to putovanje.

Što sve Manojlović Vračar Nikolina

U nastavku tvog književnog rada za najmlađe, nizale su se slikovnice i zbirke pjesama, koje su po meni doživjele umjetnički vrhunac u zbirci pjesama "Što sve" u izdanju Malih zvona. Kako si uopće došla na ideju ne samo opjevati glagole nego ih i – nacrtati?!?

Svaka pjesma u zbirci „Što sve – ilustrirana enciklopedija glagola“, posvećena je jednom od glagola hrvatskog jezika, a unutar svake od pjesama ima dosta nabrajanja. Nije mi bila simpatična pomisao da nabrajanje iz pjesama ponavljam i u ilustraciji tako da crtam ŠTO SVE npr… kaplje. Uostalom, pjesme su posvećene glagolima pa mi se nije sviđala niti ideja da glagole opisujem imenicama. To ne ni bi bilo fer prema glagolima pa sam pokušala nacrtati glagole. Koristila sam tehniku tuš na papiru i zaigrala sam se. Nastale su ilustracije temeljene na pokretu i senzoričkom iskustvu i činile su mi se kao dobar balans pjesmama koje zahtijevaju kognitivni angažman od čitatelja.

Imala sam sreće što je Sanja Lovrenčić, urednica u Malim zvonima, hrabro pristala na tisak ove zbirke bez potpore Ministarstva kulture. Knjiga je kasnije dobila pohvalu nagrade Grigor Vitez i ušla je na popis najljepših knjiga tiskanih u Hrvatskoj u 2018. godini. Odvela me na mnoga putovanja, u brojne knjižnice i škole, omogućila mi je da držim radionice čak i u nekim dalekim zemljama kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati ili sjeverna Francuska.

Kad kreneš u stvaralački proces, znaš li točno što hoćeš postići tekstom ili ilustracijom, ili puštaš da se ideje (i crtačke i literarne) iskristaliziraju tijekom rada?

Uvijek se sve putem iskristalizira. Nastojim imati jasan okvir, bilo tematski ili tehnički, inače bih se previše raspršila, a unutar njega sve prepustim kreativnom procesu. Kreativni proces ima svoje razloge i svoju pamet koja je „pametnija“ od moje i što mu se više prepustim, rezultat je bolji.

Ti stalno imaš neki blokić i bojice pri ruci. Zašto?

U stvari bih voljela da imam i češće, hvala ti, podsjetila si me… Volim raditi likovne bilješke, dijelom zato što me pogled na njih vrati u vrijeme kad su nastale i mogu svaki taj trenutak ponovo, u trenu proživjeti, a dijelom i zato što tako vježbam oko i ruku. Tri takve bilješke s jednog okruglog stola iz 2018. godine, organiziranog u sklopu festivala slikovnice Ovca u kutiji, kroz koji dan će biti izložene u Dubrovniku na izložbi minijatura „4. džepno izdanje“. Kao gost pazinskog festivala bila sam dobila blokić dimenzija 10 x 10 centimetara s ilustracijom ovce u kutiji na koricama. U njega sam bilježila što mi je zapelo za oko i ruku tiha dana, a onda sam, današnjih dana naletjela na natječaj za izložbu minijatura u kojem je, među propozicijama, pisalo da rad ne smije biti veći od 10 x10 cm. Eto…

Moram priznati da mi je bilo fascinantno gledati  i čitati tvoje  likovno-književne dnevničke zapise na izložbi u Kupoli. Što se sve  u tom procesu iščitavanja svakodnevice kroz riječ i sliku iskristalizira i na papiru i u tvojoj glavi?

Hvala ti što si došla na izložbu. Bila mi je posebno vrijedna jer smo svi u to doba već bili iscrpljeni od epidemioloških mjera pa je okupljanje na toj izložbi imalo i dodatnu emotivnu vrijednost. Likovno-tekstualni dnevnički zapisi mi služe da bih proradila iskustva koja doživljavam, u isti mah ih smjestila unutar sebe, ali i odvojila se od njih i napravila mjesta novim iskustvima (sve ono što u Bologni nisam stizala pa me boljela glava

Nikolina Manojlović Vračar

Upravo sad, postavljajući ova pitanja, dolazim do jednog meni vrlo bitnog zaključka. Ili barem teze koja mi se čini poprilično istinita. Ranije (u doba velikih književnih imena tipa Grigora Viteza, Tita Bilopavlovića, Sunčane Škrinjarić ) pisci su gostovali po školama tako što su djeci predstavljali sebe i svoje književno djelo. Djeca su bila pasivni promatrači/slušači na susretima u kojima je književnik bio zvijezda, dok su bliski kontakt s književnim djelom djeca imala  u tišini svoje sobe gdje su knjigu samostalno čitala. Danas su književni susreti mjesta na kojima umješni performeri (ne nužno i autori djela koje predstavljaju) svojim književnim nastupima u kojima aktivno uključuju djecu, vode publiku direktno u svijet književnosti. Vode ih ravno u Alicinu rupu i smještaju „iza ogledala“. Bliski susret djeteta i  knjige događa se upravo na književnom susretu, a mnogo rjeđe u tišini vlastite sobe. Što ti misliš?

I meni je takav dojam. Možda smo svi dovoljno osamljeni iza malih i velikih ekrana pa sad ponovo težimo susretima u živo i živoj riječi.

„Djeca ne čitaju, moramo ih poticati na čitanje jer je čitanje važno“, slušamo o tome svakodnevno, držimo stručne skupove, okrugle stolove, pišemo knjige o važnosti čitanja i sastavljamo komisije za promicanje čitanja, radimo serijale intervjua o tome (između ostalih i ovaj)… Sve je to dobro i korisno, ali čini mi se kao da smo postali previše kruti, kao da smo otišli previše u intelekt, pobjegli od „klauniranja“. Zašto bi djeca morala čitati na način na koji smo mi čitali prije četrdeset godina? Knjige se i na druge načine mogu iščitavati, zar ne? Kao na primjer, upravo onako kako to ti radiš na svojim književnim susretima – kroz igru, dijalog,  u ambijentu gdje dijete od pasivnog čitatelja postaje akter samog književnog djela glumeći, pjevajući, izgovarajući javno svoje mišljenje. Tako autori-performeri postaju njihovi „čitači“  zahvaljujući kojima djeca  posve drugim metodama od one klasične sjedi i čitaj iščitavaju književno djelo. Ima li, iz tvog iskustva, u ovome što sam napisala nekog smisla?

Vjerujem da je dobrobit čitanja za razvoj dječjeg mozga višestruka s obzirom na to da je čitanje zahtjevna mentalna vještina koja se ne savlada „prirodno“ kao npr. hodanje. Ona zahtijeva puno vježbanja i koncentracije i neupitno je da „bilda“ mozak na mnoge načine.

Predstavljam djeci književnost na način na koji si opisala iz posve sebičnih razloga – meni je tako lakše i zanimljivije. No, iako izgleda da se samo igram, puno sam vježbala, učila, promišljala i planirala, tj. slagala sam „okvir“ unutar kojeg imam puno slobode. Mislim da je dobro da se djeca susreću s književnim djelima i osobno i kroz različite interpretacije jer im to može pomoći da izrastu u mentalno, emocionalno i duhovno bogatije i zrelije ljude.

Pričale smo o knjigama koje stvaraš i o knjigama koje putem svojih  performansa „iščitavaš“ skupa sa svojom publikom. A što za tebe kao čitateljicu znači knjiga?

Knjiga je bila utočište dok sam odrastala. Nevjerojatan i bogat svijet likova, iskustava, znanja, putovanja, mašte, stvarnosti, bjegova i pronalaženja sebe… I dalje je tako, samo je obaveza više pa je vremena za čitanje manje. Zato me jako veseli izum zvučne knjige, pogotovo otkako se takva izdanja mogu posuditi na iskaznicu KGZ-a.

Kakvo je bilo tvoje druženje s knjigom kad si bila sasvim mala? Jesu li knjige oduvijek bile prisutne u tvom životu (na primjer na policama kućne biblioteke tvojih roditelja) ili si u jednom trenutku za njima posegnula u knjižari ili knjižnici? Sjećaš li se toga trenutka?

Roditelji su imali u kućnoj biblioteci komplet Tolstoja, Turgenjeva, Zolu… Ja sam imala neveliku, ali meni jako važnu hrpu slikovnica i zbirku Grimmovih bajki koje su sve završile dobro izlizane i potrošene. Sad kad mislim o tome, uvijek su nudile nešto novo, često sam iz njih precrtavala likove. Najviše sam voljela serijal malenih slikovnica mekog uveza „Zgode bučne družbe“ koje su se mogle kupiti na kioscima… Luk Suzan, Boba Jagoda, Krastavac Hladnić… Sjećam se posjete Klaićevoj bolnici i štanda na kojem mi je tata kupio Bobu Jagodu.

Kad sam krenula u školu knjižnica je bila najvažnije mjesto na svijetu. Prijateljica Morana i ja smo imale bilježnice u kojima smo vodile evidenciju svih pročitanih knjiga. Jedva sam čekala da upišem peti razred jer mi tete knjižničarke nisu dozvoljavale da ranije posudim „Mi djeca s kolodvora Zoo“.

Jesu li neke od knjiga koje si čitala u djetinjstvu utjecale na tebe, tvoj pogled na svijet, tvoj način života i rada?

Sigurno. Ne mogu ni jednu posebno izdvojiti. Puno ih je bilo i vjerujem da je svaka ostavila trag, a da je moj trenutni rad rezultat svega što sam kroz knjige doživjela s dodatkom osobnog doprinosa.

A što je s prirodom? Koliko je ona bila i ostala prisutna u tvojoj svakodnevici?

Stalno je tu. Volim boraviti u prirodi, planinarim, vozim se biciklom, sadim vrt, njegujem biljke po kući, a dio djetinjstva sam provodila kod baka i djedova na selu. Priroda piše priče i pjesme zajedno sa mnom.

Ovo pitanje sam ti namjerno postavila jer mi se, dok tebe nisam upoznala, uvijek činilo kako su knjige i priroda nespojivi. Sadržaj knjige  detektiraš intelektom (nepokretan, izoliran, nesvjestan ičega oko sebe) a prirodu upoznaješ svim čulima (prisutan si, u pokretu, svjestan svakog šuma lišća, vjetra…). No, upravo na tvom primjeru života i rada učim kako se priroda i umjetnost na čudesan način prožimaju. Ja to uzajamno prožimanje i dalje ne znam objasniti. Znaš li ti u čemu je tajna? Čemu nas priroda uči što onda možemo primijeniti u umjetnost?

U prirodi je stalna promjena… sjeme, klica, buđenje, bujanje, život, umiranje, mirovanje, ponovno buđenje, nepredvidljivost, mećava i žega, ugoda, sigurnost i opasnost istovremeno – za umjetnost posve dovoljno.

Što misliš, jesmo li „preozbiljni“ kao društvo? Jesmo li previše u strahu da nećemo ispasti  dovoljno pametni? Dovoljno uspješni? Da će nam u nekom trenutku proviriti „klaunovski nos“ koji svi mi, negdje duboko u sebi, nosimo. Neki, kao ti, s ponosom.  No, većina ga se, rekla bih, srami.

Dojam mi da nas ekonomsko-društveni sustav u kojem živimo, a koji inzistira na stalnom napretku i postizanju stalno većih brojki i rezultata gura u smjeru da budem takvi. Humanizam je u ovakvom okruženju sekundaran i često smeta.

Nikolina Manojlović Vračar

Što bi Nikolina art terapeutkinja rekla, zašto je književnost za djecu važna?

Iz uloge art terapeutkinje… Mnogo autora za djecu progovara o temama s kojima se djeca i mladi susreću, a o kojima se malo ili rijetko govori u obitelji ili u javnosti. Djeca kroz literaturu mogu doživjeti iskustvo poistovjećivanja s likom koji je sličan njima, mogu osjetiti da nisu sami, vidjeti kako je lik prošao kroz određenu situaciju i doživjeti olakšanje ili katarzu u smislu nošenja s određenim problemom.

Što bi klaunica Nina rekla, kako današnjim generacijama djece na razumljiv način predstaviti književno djelo?

U sklopu nastave mislim da treba što više angažirati djecu… bilo da pronađu u knjizi jelo koje voli glavni lik pa ga skuhaju i donesu u školu da drugi kušaju, bilo da s vršnjacima pronađu scenu koja ima se najviše sviđa pa je odglume pred razredom ili pročitaju knjigu pa napišu osvrt u „rap“ obliku koji onda predstave pred razredom uz „beat box“ pratnju drugih učenika. Nebrojeno je mogućnosti. Pritom nije bitna savršena izvedba skuhanog jela ili vrhunska vokalna izvedba razrednih repera, već proces u koji su bili uključeni i koji ih je angažirao na svim razinama, od tjelesne, preko emotivne do mentalne.

Književnost je oblik komunikacije, polazište je mnogim drugim umjetničkim formama, pa je u tom smislu treba i koristiti.

A što je to što kao umjetnica Nikolina Manojlović Vračar imaš potrebu podijeliti s publikom kada je stvaranje  knjiga za djecu u pitanju?

Veseli me svaki vaš osvrt ili vijest da je neka moja priča, pjesma ili ilustracija negdje otputovala, nekog dirnula, nasmijala, potaknula da razmisli ili da se i sam/a izrazi kroz neku vrstu umjetnosti.

Draga Nikolina, puno ti hvala na razgovoru!

Hvala i tebi draga Ana.
 

***

Nikolina Manojlović Vračar VOLI:

1. knedle sa šljivama
2. šumu
3. muža i djecu

Nikolina Manojlović Vračar NE VOLI:

1. ispunjavati statističke tablice
2. doživotna planiranja
3. gužvu u prometu
 

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.