Usprkos performansu kao nul-točki knjižne konzumacije i upućivanju na internetski „izlog snimaka“ umjetničkoga kolektiva, važno je napomenuti da knjigu možemo, sa svim njenim prividnim nedovršenostima, recepcijski gustirati neovisno o (ne)uknjiženom kontekstu. Upravo je to ono što knjizi dopisuje osobitu vrijednost, estetski zamah realiziran dominantno stilski neutralnim, korespondentnim zalihama jezika.

Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari.