Stanislav Habjan : To je slika, samo slika

S opusom Stanislava Habjana balansiram na razne načine.

Malo ga idealiziram kao jedinog dosljednog domaćeg umjetnika koji desetljećima generira kompleksne politike ekstatične percepcije. Ekstaza je kod nas toliko subverzivna da je nitko ne primjećuje; otprilike kao kretanje peluda i izrada meda. Njen kritički potencijal također nije na cijeni.

Onda se opet ljutim na Habjana zbog toga što živi u (mejerholjdovski biomehaničkom) balonu iz kojega mu se – gotovo svakodnevno! – čini da smo svi mi koji stvaramo dio njegovog „nedovršenog djela“, u kojem nas razmješta, namješta i tretira kao vlastiti (leteći) postav. Ali jesmo li mu zbilja stvarni? Vidi li nas uopće ili samo imaginira? Veliko pitanje.

Isti autor redovito me raznježi, motivira, emocionalno uzdrma i inspirira svojim eksperimentalnim pristupom svemu što radi.

Evo ga opet na novom ulazu u arhipelag naših najmanje okrutnih, nimalo agresivnih, duboko ljudoljubnih snova. Knjiga fotografija i tekstova: "To je slika, samo slika". Doduše, kamo god da ode, on „habjanizira“ okoliš: ispisuje mjesta i ljude svojim unutarnjim podtekstom. Pitam se koliko me habjanizirao, na skali od jedan do sto? 

(c) Stanislav Habjan

To je slika, samo slika Habjan Stanislav

Možda nije loše biti habjaniziran.

Kako veli Robert Bresson u svojim "Zapisima o kinematografu" (Zagreb: Bijeli val, 2022; s francuskog preveo Marko Gregorić): Slika treba da se preobrazi u dodiru s drugim slikama, kao boja u dodiru s drugim bojama. Nema umjetnosti bez preobrazbe. Uzmimo da Habjanov cilj zbilja jest preobraziti sliku slikom, pa time i gledatelja samim gledanjem. Evo u knjizi o slikama, Habjanovoj prvoj knjizi fotografija, uz koje je redovito nadopisao i autorski komentar, stih ili komadić teksta, definitivno postoji ritam i montaža preobrazbe.

Nisu to samo nizovi fotografija. To su situacije. Uz fotografiju poluosušnog drvca stoji komentar: „A working class tree is something to be“. Što je parafraza Lennona iz pjesme „Working class hero“ (1970). Ali drvce je snimljeno tako da ne izgleda krhko jer (očito) raste na mjestu s premalo sunca ili nedovoljno hranjivog tla. Njegovi polusasušeni maslinastozeleni listovi uvrću se oko sebe na podlozi drečavo bijelog zida, na vrhu obojenog blagim zemljanim nijansama crvene i plave boje, pa čitava fotografija djeluje kao japanska tkanina u kojoj gledamo „ples sjena“ na jarkom suncu. Mimo čitanja koje fotografiji daje njezin autor, pred nama je slika-kao-senzualna-činjenica, u kojoj stablo ima svoj „preobraženi“, ne samo biljni život.

U okviru fotografije Habjan konfabulira (koristim ovaj pojam u značenju Johna Bergera: trenutno ustrojavanje kaosa u harmoniju slike): fotografija stvara svoje ekstrateritorijalne zakonitosti. Odmah iza nje, još jedna zaumna: kameni zid ispranih plavih boja horizontalna je stepenica prema liniji morskog horizonta. Tekst: „Nova si mora moramo spojiti.“ I kao stih i kao vizualni trag, ova duplerica zaustavlja čitanje i gledanje. Ima nekog djetinjeg užitka u tome da se zidovima dodijele uloge mora. Štoviše, još neotkrivenih. To je kazališna kulisa. Mogla bi započeti Shakespeareovu "Oluju". Ili neku robinzonijadu. Ili na sljedećoj stranici usidriti Perišićev "Brod za Issu".

Konfabulacije su beskrajne.

Nije samo stvar u tome da je Stanislav intermedijalan i transmedijalan, likovno i književno hibridan, obdaren poetskim metaforama i umrežen s mnogim tekstovima književnosti i pop kulture, nego je njegova metodologija upravo „namjerno sljepilo“ prema granicama koje razdavaja bilo ljude bilo kategorije. Bresson, "Zapisi o kinematografu": „Izvuci iz svojih modela dokaz da postoje sa svojim čudnovatostima i zagonetnostima.“

Nakon nekog vremena počnemo prepoznavati protagoniste fotografija: autorova djeca, supruga, prijatelji. Neke su slike stare, spomenarske. Neke su tolika kulminacija „nesnimive“ ljepote da možemo govoriti i o kiču (agava u sutonu). No, tu se pitamo i zašto je u zapadnoj umjetnosti ljepota prirode i njezinog svjetla tabu, zašto se ne smije pojavljivati u „ozbiljnoj“ izložbenoj građi, zašto smo suvereni samo u ružnom? Pa ljepota nam je nasušno potrebna, o čemu Habjan ima puno toga za reći. Nije je se odrekao. Posvuda je detektira. Ne pokazuje oko toga tipičnu „bijelu krivnju“ europskog umjetnika čiji su preci kolonizirali svijet pa sada smije govoriti samo o lancima, ranama i razaranjima. Habjan je antiratni umjetnik obnove svijeta. Mnoge fotografije su duhovite („Psima“ umjesto „Pisma“ na poštanskom sandučiću). 

(c) Stanislav Habjan

Kao filozofkinja dobrote, Iris Murdoch zastupala je tezu da nas ljepota momentalno „raz-jastvuje“ ili „od-sebljuje“ (unselfing), jer kroz nju potpuno zaboravljamo na svoj sitni ego i divimo se svijetu; puštamo svijet u sebe i time proširujemo granice i sebe i svijeta. No, jasno je da je ljepota isto tako i igračka, valuta i sredstvo manipulacije mnogih ideologija. Glumeći bezinteresnost, ljepota nas unovačuje u različite političke postrojbe.

Kod Habjana, ljepota je naglašeno relaciona, citatna i transcendentalna. Svetačka. Izbjegava tjelesnost i eksplicitnu erotičnost, direktnu političnost, ekscesnost, grotesku, kompozicijsku ili kolorističku prodornost. Teži se profinjenoj, blagoj nijansi. Čednosti djetinjstva – koje naravno nikad nije bilo čedno i u koje samo odrasli mogu projicirati svoju potrebu za dječjom “nevinošću”. I za mnoge gledatelje Habjanovih slika i čitatelje njegove poezije ovaj je umjetnik opisan kao “veliko dijete”. Ponekad mi se čini da je to kompliment njegovoj neposustajućoj potrazi za dubljom svetošću svega što postoji. A onda opet i da je “dijete” progutalo odraslu osobu, neda joj da se rodi…

Jer utopija djeteta je kao i svaka utopija. Potajno distopična. Liričnost gura van svaku anarhičnost. A čista liričnost, kao neutaživa žudnja za apsolutnom harmonijom, za svepovezanošću, rajem, zapravo nije održiva, jer nije u sebe integrirala prljavštinu, nered i bol. Također važne dijelove ljepote.

(c) Stanislav Habjan

Ono što spaja čitavu seriju fotografija i zapisa o fotografijama u knjizi "To je slika, samo slika" emocionalna je kvaliteta različitih stupnjeva, stanja i dimenzija ekstatičnosti. Kliktajne radosti svjetla, prirode, predmeta, ljudskih lica. Tu je mrvicu ulijevo položen bijeli kist, kao jedro nad ovalnim plavim tanjurom. Ispod je autorov kredo: „Decentrirati ustaljeno. Iskoristiti zatečeno ali dodati novi smisao. Promiješati materijal do prave gustoće. Obojiti sve po svome, u skladu s uzorkom na nebu. Između oblaka u koje vjeruješ. Dovoljno posla za jedan život, ne tražiti više.“ Opet: konfabulacija o prevlasti imaginacije. Fotografsko oko cenzurira banalnost, nasilje, manjak igre, muku po triviji. Toga jednostavno nema. Radije izdužene sjene ljudi na pustim ulicama ili dva paralelna traga aviona nad ravnim (trećim paralelnim) krovom dalmatinske kućice.

Čudesno je uvijek nadohvat Habjanove ruke. Stvaraju se serije utočišta. Zapravo, sve je u savršenom redu, kao u dječjim albumima sa sličicama. Nema prljavog svijeta; samo lijepo složeni album životinjskog carstva. Habjan pomalo teži učinku sedativa, čega je svjestan i od čega se nastoji ograditi već i samim naslovom publikacije: „slika, samo slika“. U prijevodu: radost, samo radost. Kad smo habjanizirani, to se čini izborom uz koji lako pristajemo. Kad nismo, nedostaje puno svjedočanstvo i o ljudskoj boli i o rani svijeta.

Nedostaje težina. A opet, ne može se reći da je ljepota kao načelo reduktivna ili plitka. Ona ima svoju osovinu, oko koje uvijek nastaje jaka imerzija ili stapanje unutarnjeg i vanjskog. Bresson: „Neka slike isključe ideju slike“. Neka slika postane apsolutna. Nije li to zbilja temeljni zov vizualnog remek-djela? 

(c) Stanislav Habjan

Uz pojedine majstorski komponirane fotografije (pas čije ukošeno tijelo prolazi otočkom ulicom obgrljenom kamenim kućama) ne želim čitati priložene tekstove. Ne želim čuti autorovo objašnjenje; njegovu kontekstualizaciju i konfabulaciju. Želim slušati svoje unutarnje vjetrove. Tim više jer Habjan uvlači čitatelja u čitav niz privatnih odnosa, sjećanja, prijateljskih ćaskanja, koji su njemu nesumnjivo važni, ali širem krugu gledatelja mogu djelovati kao neka vrsta pretjerane familijarizacije. Zato knjigu "To je slika, samo slika" mnogo više gledam nego čitam. Draže mi je da nisam u mrmljanjima i blagim ljuljanjima tih pažljivo posađenih vrtnih gredica međuljudskih odnosa. Tu je slika toliko jača od jezika.

Recimo, gitarist čija je glava utonula u prsa, dok u ruci stišće gitaru, nešto svirajući/sanjajući. Čak i ako izvodi tišinu (pogotovo u tom slučaju), ne želim da mi ta tišina bude narativno „objašnjena“. To me smeta i na Habjanovim izložbama: on baš želi razgovarati s posjetiteljima. Ali što ako posjetitelj želi radikalnu intimnost sa samom slikom? Što ako mu „mali razgovori“ uz njezine rubove kvare doživljaj? Definitivno ne dijelim s Habjanom poetiku izložbenih susreta koji spajaju sliku, glazbu i narativnost. Može – ako se to zove kazalište. Ali ako gledam izložbu fotografija (ovdje uvezenih u knjizi), zašto autor u nekom trenutku ne prepusti svoje djelo samostalnoj publici? Zašto se mota po rubovima? Zašto pripovijedanjem „prekrcava“ ono što je otkrila sama slika?

Svaka od fotografija u knjizi mogla bi biti knjiga-esej. Umjetnička kvaliteta prikupljenih materijala nesumnjivo je najviša.

(c) Stanislav Habjan

Evo kako ih opisuje Bresson, koji ih nikada nije vidio, ali govori o idealnim slikama: „Prevesti nevidljivi vjetar vodom koja kleše dok prolazi.“ Da, svaka Habjanova slika ima ne samo svoju alternativnu realnost, nego i svoje tajno kretanje zvuka, vremena, najfinijih međuljudskih silnica. I vrlo uspješno izmiče nadzoru konvencija svoje epohe. Kad je jednom vidite, pomalo ostajete živjeti u njoj.

A o tome zapravo nitko ne zna ili čak ne treba govoriti. Radije: uspostaviti misterij slike, dovesti do njene stalne ekspanzije u novim gledanjima.

Bresson: „Pokazati ono što bez tebe nikad ne bi bilo viđeno“. I dok pišem ovu kritiku, jasno mi je da će Habjan habjanizirati i Roberta Bressona. Sve će nas sprešati u svom ekstatičnom imaginariju. Da li se zbog toga ljutimo ili veselimo? Ima neke drske ironije u proglasu da je to sve skupa slika, samo slika. Točnije je da se radi o retuširanjima imaginacije novim imaginacijama (neke slike u ovom albumu poznate su nam iz ranijih albuma; preseljene su iz njih). Kao da Habjan želi izraditi pokretni imaginarion i zauvijek raditi na malim premještanjima svoje arhive fotografija.

Svako premještanje je naravno stvaranje novih odnosa, dakle novih značenja. Krećemo se poljem malih varijacija. Novih aranžmana, kao da su u pitanju hitovi koji izlaze uvijek isti, ali u svježe presloženim kompilacijama. Vrlo rijetko novi potez ili novi krajolik.

A opet, Habjanov world-builing ima svoje stalne stanare, svoju vjernu publiku, koja ni ne želi da dođe do radikalnih promjena – autor ih udomljuje u poznatom. Ta udomaćenost nije teritorij zbog kojih mi je knjiga "To je slika, samo slika" postala fotografski prijatelj. Najdraža mi je duplerica parka u snijegu uz koju su priloženi ovi stihovi: „Opisu fotografije dobro dođe da se u tekstu osjeti da ga piše netko živ, kao što i fotografiji dobro dođe da u trenutku okidanja netko pogleda u kameru.“ Mene se tiče to stalno kretanje slobode. S ove i one strane snijega. Ne njezina topla, gostoljubiva pitomost.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Stanislav Habjan

To je slika, samo slika

• Petikat 12/2025.
• 102 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789536946679
• Cijena: 25.00 eur
• Kupi knjigu!

U opusu Stanislava Habjana fragment je radni jezik. Njime nam se autor obraća, njime prelazi granice između književnosti i vizualnih umjetnosti, njime dobacuje do poetske gustoće koja je kontinuirani crossover između jezika i slike. (...) 'To je slika, samo slika' knjiga je na mnogo razina tematski i stilski zaokupljena problemom „vječnog trenutka“ ili trenutka kada se fotografski i lirski zaustavlja vrijeme da bismo dotaknuli onostranu kvalitetu suspenzije njegova protoka. Ruka se pruža prema satu i iz njega izvlači živu pticu.