Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Marija Ott Franolić • 29.02.2020.

Čitajte djeci: Slikovnice o smrti

Nekad je smrt bila sastavni dio života – živjelo se u većim obiteljima, žene su kod kuće rađale, starci umirali. Djeca su iz prve ruke mogla svjedočiti prirodnom ciklusu života. Novije doba umiranje je hospitaliziralo i otuđilo iz svakodnevice. Kao što je dobro primijetio Antoine Prost, obitelji je oduzeta smrt, a društvu žalovanje. Odnos prema smrti se profesionalizirao i ona se pretvorila u tabu. Ljudi koji su nam čitavoga života najbliži, najvažniji, umiru u bolnici okruženi strancima, između nas i njih stvara se strašan procjep. Malo tko se u toj situaciji zna ponašati – umirućima kao da je nelagodno, oni postaju teret, dok se oni oko njih često prave da su optimističniji nego što stvarno jesu, kao da pred umirućim ne žele pogledati istini u oči, ili samo osobi koja umire ne žele priznati da su svjesni blizine smrti. 

Zato nije čudno da je o smrti i umiranju teško razgovarati s djecom. Otkud uopće početi? Tema je istovremeno sveprisutna i potpuno nevidljiva. Tu je i velika dilema: treba li djecu pripremati na činjenicu da smo smrtni ili s njima treba razgovarati tek kad iz prve ruke dožive smrt? I kako sebe pripremiti na razgovore s djecom? Kad dijete dođe u fazu da neprestano zapitkuje čega god se sjeti, velika je vjerojatnost da će jedna od tema biti i smrt. 

S jedne strane, djetinjstvo je doba čuđenja, svakodnevnog usvajanja novih i čudesnih činjenica o stvarnosti, i smrt je samo jedna od nepoznanica, pa se može dogoditi da je djeca prihvate lakše i prirodnije nego odrasli. S druge, kad dijete izgubi nekog bliskog, odraslima bi mogli zatrebati alati za nošenje s novonastalom situacijom. 

U nastavku slijede slikovnice koje bi vam mogle olakšati te razgovore i pružiti orijentir za daljnje razmišljanje o ovoj temi.  

PATKA, SMRT I TULIPAN, Wolf Erlbruch (preveo Krešimir Krnic, Ibis grafika, 2018.)

Ilustracija: Wolf Erlbruch

Patka, Smrt i tulipan Erlbruch Wolf

Ova slikovnica eksplicitno progovara o smrti, umjetnički i pomalo uvrnuto, pristupajući toj teškoj temi jednostavno, ali nimalo pojednostavljeno. Patka primijeti da je smrt prati i poboji se da ju je došla pokupiti. No, ne treba brinuti, uvjerava je smrt, ona je tu od njezina rođenja, za svaki slučaj, jer nikad se ne zna što bi je moglo zadesiti. Smrt je ovdje promatračica, izvan života, a istovremeno i njegov sastavni dio, ona samo čeka – za nesreću se već brine život. Patki se smrt dopala, čim bi zanemarila tko je ona, postajala joj je bliska i simpatična. 

Patka, smrt i tulipan topao je i pomalo melankolični podsjetnik da je smrt prirodni dio života, da nas prati od rođenja. Priča je univerzalna jer se odvija nigdje i svagdje: patka i smrt naslikane su na gotovo čistim, izvanvremenskim i vanprostornim bijelim plohama, one (su)postoje kao čardak na nebu ni na zemlji. Sadržaj priče je lako prispodobiv: patka mora umrijeti, a smrt je tu da joj to omogući. Nakon nje život će se nastaviti: Jezero – samo. Sasvim bez mene. Njih će se dvije upustiti i u filozofski razgovor o tome što dolazi poslije, patka postavlja pitanja (postaješ li anđeo? ili te peku u rupi ako nisi bila dobra patka?), no smrt i tu ostaje neutralna, ne daje odgovore. Nema veze, jer pitanja ostaju, ona su važna. 

Slikovnica je vizualno minimalistička, ali vrlo stilizirana: smrt je u pankerskoj kariranoj haljini koja pomalo podsjeća na odrpane kućne ogrtače, a tokom čitanja postaje nam bliska i suosjećamo s njome. Ona je i nježna, u presudnom će trenutku patku oprezno polegnuti i pažljivo gurnuti niz rijeku, zatim za njom malko i tugovati. 

Teško je procijeniti je li ovo priča za djecu ili za odrasle. Rekla bih da je za sve, jer to je priča o životu i smrti, poetski tekst o neminovnosti prolaznosti, no bilo bi dobro da je odrasli prije čitanja s djecom pogledaju i procijene, te da je čitaju djeci koju poznaju. 

DJEDOV OTOK, Benji Davies
(prevela Vanda Mikšić, Meandarmedia, 2017.)

Ilustracija: Benji Davies

Djedov otok Davies Benji

Benji Davies poznati je i omiljeni engleski ilustrator – prevedena je i njegova slikovnica Olujni kit, o prijateljstvu usamljenog dječaka i kita kojega je spasio od nasukavanja. Djedov otok maštovita je i šareno ilustrirana priča o toplom odnosu djeda i unuka, o njihovoj egzotičnoj avanturi koja završava rastankom. 

Na početku slikovnice Vid odlazi djedu i nalazi ga na tavanu, okruženoga neobičnim predmetima koje je sakupio na brojnim putovanjima. Vrata s tog tavana, poput čudesnog ormara iz Narnije, vode ravno na veliki brod koji će ih dovesti na daleki i nepoznati otok.  To se mjesto, puno šarenih biljaka, životinja, idealno za uživanje, zafrkanciju i povezivanje unuka i djeda, Vidu toliko sviđalo da je poželio ostati zauvijek. No svakoj zabavi mora doći kraj, pa će djed Vidu priopćiti da on mora ostati na otoku. Rastanak od djeda za dječaka je tužan, ali donijet će mu samostalnost – sam će se brodom uspješno odvesti kući.  

Ovu slikovnicu nipošto ne treba doživljavati kao tekst o smrti, baš je obrnuto – ilustracije Benjija Daviesa pršte od boja i života, a odnos unuka i djeda pun je veselja. No kraj priče može se interpretirati na razne načine – rastanak možda nije konačan, jer djed mu na kraju šalje fotografiju s otoka, oni će se možda još vidjeti. S druge strane, ostanak na otoku može se svakako tumačiti kao djedova smrt, a fotografija koju je Vid primio kao njegovo sjećanje na trenutke provedene s njim. Jer oni koji umiru nikad nas zapravo ne napuštaju potpuno, iskustva provedena s njima ugrađena su u nas, postaju dio naše osobnosti, zauvijek, i ta ćemo iskustva prenositi dalje, dokle god živimo. 

MOJ TATA SE SMANJUJE, Ema Pongrašić (Kreativna mreža i Knjiga u centru, 2018.)

Ilustracija: Tomislav Zlatić

Duhovita slikovnica o promjenjivom odnosu roditelja i djece, viđena iz dječje perspektive. Dječak razmišlja logično, i zaključuje nešto ludo i nevjerojatno: kad je bio sasvim mali, tata mu je bio visok kao div, no ubrzo se počeo smanjivati, to znači da će se sve više smanjivati kako on bude rastao (Kad počnem raditi, tata će biti toliko malen da ću ja njega moći nositi na ramenima. Moći ćemo se igrati da sam ja konj a moj tata mali kauboj ili mini Indijanac. Baš zabavno!). Ilustracije Tomislava Zlatića u detaljima vrckavo doprinose duhu priče – u jednom će se trenutku otac toliko smanjiti da će moći sjesti na šljivu! 

Moj tata se smanjuje zapravo je priča o odrastanju i odvajanju od roditelja – jer ono zaista u nekom smislu počinje već u vrtiću, roditelji se krenu 'smanjivati' čim djeci nisu u svakom trenutku potrebni. Kako život prolazi, roditeljska uloga je sve manja jer djeca se pretvaraju u samostalne osobe, no to ne mijenja činjenicu da je taj odnos od jako velike važnosti. O tome svjedoči i dirljiv kraj – kad dječak postane otac, tata će mu se toliko smanjiti da će postati nevidljiv. No (odrasli) dječak neće biti tužan, jer tata je tada taman toliko velik da može stati u njegovo srce. A onaj tko je u vašem srcu, ostaje s vama zauvijek. 

Kraj nije nužno interpretirati kao smrt, može se iščitati i kao odvojenost od nekoga tko nam je blizak i važan. 

PLAČI, SRCE… Glenn Ringtved & Charlotte Pardi (preveo Mišo Grundler, Artresor naklada, 2019.)

Ilustracija: Charlotte Pardi

Plači, srce... Pardi Charlotte, Ringtved Glenn

Četvero djece živi s bakom u udobnoj kućici i netko im dolazi u goste… Već na prvoj stranici ilustracija nam suptilno dočarava tko bi taj gost mogao biti – pred vratima kućice zaboravio je kosu (jer nije Smrt bez vraga poznata kao Kosac). Djeca i neznanka turobno sjede oko stola i djeca znaju da je sablast došla po baku koja leži bolesna u krevetu. Stoga je nude kavom i namjeravaju što dulje zadržati, otegnuti tu noć prije nego se smrt mora vratiti u svoje carstvo, čak ju možda nasamariti da se sve otegne i da zaboravi po što je došla. 

Kad se smrt ustala od stola kako bi krenula, djevojčica ju upita zašto baka mora s njom otići? Smrt se rastužila, njezino srce nije mrtvo nego crveno poput najljepšeg svitanja i kuca istinskom ljubavlju prema životu. Zato smrt djeci ispriča priču o dva brata, Čemeru i Jadu, i sestrama Radosti i Sreći koji su živjeli davno, davno. Poanta je priče da radost ne može bez jada, čemer bez sreće, pa tako nema ni života bez smrti. Djeca shvaćaju da više ne smiju zadržavati smrt: Ne smijemo remetiti tijek života

Ova slikovnica ima nekoliko lijepih poruka – najvažnija je da je smrt sastavni i prirodni dio života, no tu je i poruka o preživljavanju boli: Plači srce, ali nemoj puknuti reći će smrt djeci i zapravo im poručiti da je tugovanje normalno i poželjno, ali nas neće uništiti jer će se nakon gubitka i boli život nastaviti. 

Nije čudno da je smrt djeci pokušala umiranje dočarati upravo pričom - važna je ideja ove slikovnice da priče životu daju smisao, povezujući njegove odvojene epizode, događaje i emocije, čineći ih lakše razumljivima. Čitajte i pričajte djeci priče zato što češće, otkrijte im šarenilo i bogatstvo svijeta preko likova koji progovaraju o univerzalnim ljudskim vrijednostima, čovjekovim manama i slabostima, naravno i o smrtnosti koja je neodvojiva od života. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –