Vendi Vernić : Badava ti i slova i riječi ako nemaš što za reći
Vendi Vernić (1991.) je nagrađivana ilustratorica. Diplomirala je primijenjenu grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Svjetlana Junakovića. Radovi su joj bili međunarodno priznati i nagrađivani i prije nego što je imala objavljene knjige. Za seriju ilustracija nastalih prema priči „Krokodil“ F. M. Dostojevskog na međunarodnom sajmu Dječje knjige u Bologni 2018. osvojila je IX. Međunarodnu nagradu za ilustraciju koju dodjeljuje Fundación SM. Nakon te nagrade u Španjolskoj joj je objavljena slikovnica La casa de fieras, prema motivima priče „Menažerija“ Ivane Brlić Mažuranić. Njezine nagrađene ilustracije za kratke priče N. V. Gogolja Kabanica i Nos objavljene su 2019. u knjizi El abrigo/La nariz u izdanju izdavačke kuće Saposcat Libros. Nadam se da će se u Hrvatskoj naći izdavači za Gogolja i Ivanu Brlić Mažuranić, jer su obje knjige vrlo impresivne – pravi spoj klasične književnosti, vrhunskog dizajna i ilustracije. U međuvremenu je ilustrirala brojne slikovnice, od kojih svakako treba spomenuti Klara Čudastvara Ivane Bodrožić, Ludu kuću Sanje Lovrenčić, Čarobne naočale Ane Dobričić, Jedrenjak na kraju ulice Tamare Bakran te dječju knjigu Mjesec od papira Milane Vuković-Runjić.
Vendi Vernić sam prvi put zapazila kad je 2019. u Malim zvonima u prijevodu Lea Beslaća izašla knjiga Sedam mačaka Daniila Harmsa s njezinim ilustracijama. Svidio mi se senzibilitet kojim je likovno popratila Harmsovu avangardnu pomaknutost i očuđenje i mnogima sam tu poklonila knjigu. Godinu kasnije u istoj joj je ediciji objavljena ilustrirana zbirka priča Eugenea Ionescoa 1, 2, 3, 4 u prijevodu Sanje Lovrenčić. Obje su knjige jako lijepe – ali i više su od toga – unijele su dobrodošli dašak pomaknute umjetnosti u dječju književnost kojom nažalost uglavnom caruju didaktičnost i klišeji.
Mjesec od papira
Klara Čudastvara
Vendi Vernić je još dosta mlada, ali čini se da je ovo njezina godina – osvojila je Plaketu BIB-a za ilustracije iz slikovnice Luda kuća na Međunarodnoj natječajnoj izložbi ilustracija knjiga za djecu i mlade na koju su pristigle 2072 ilustracije iz 355 knjiga od 275 ilustratora iz 36 zemalja, a odabrana je i kao kandidatkinja Republike Hrvatske za Časnu listu IBBY-a 2024. u kategoriji ilustratora. Uz to, nagrađena je “Grigorom Vitezom” za najbolje ilustracije za djecu starije dobi za ilustracije u knjizi Mjesec od papira Milane Vuković Runjić, a dobila je i Nagradu “Ptičica” dječjeg žirija Nagrade Grigor Vitez za najbolje ilustracije za Čarobne naočale Ane Dobričić.
Vendi Vernić crta na papiru, raznolikim tehnikama – olovkom, vodenim bojama, temperama, pastelama, tušem, akvarelom, temperama i raznim flomasterima. Crteže ponekad kombinira s kolažem, postižući time dubinu i slojevitost prikazanoga. Radovi joj nisu posve realistični već više dočaravaju atmosferu priče, a ponekad se doimaju i pomalo dječjima, što joj omogućuje da nas uvede u svijet mašte i pomaknutog humora, uz česti retro-štih iz vlastitog djetinjstva 90-ih godina. Ljubiteljica je očuđenih perspektiva, inspiraciju nerijetko crpi iz prirodnog i životinjskog svijeta, a ako dobro pogledate, iz njezinih ćete ilustracija moći razabrati i da je privlače znanost i astronomija – na tim crtežima svako malo na neočekivanim mjestima izranjaju neki geometrijski oblici, planete ili teleskopi. Vendi Vernić izrađuje naslovnice za talijansku izdavačku kuću Marcos y Marcos, a surađuje i sa stranim izdavačima – španjolskim Ediciones SM, te čileanskim Saposcat libros. Imala je samostalne izložbe u Zagrebu, Moskvi, Bologni, Tokiju i Seoulu, a sudjelovala je i na dvadesetak žiriranih grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Vendi Vernić je odlična sugovornica, dinamična, nasmijana i uvijek zanesena nekim svojim trenutnim projektom, a u gradu je možete sresti sa psom – mladim i dosta nestašnim mješancem Amonom.
I o ukusima se itekako treba argumentirano raspravljati.
Marija Ott Franolić: Otkud interes za ilustraciju?
Vendi Vernić: Oduvijek sam crtala. Oboje roditelja su bili iz umjetničkih sfera – mama modna dizajnerica a tata redatelj. Moja je mama govorila da sam prije znala nabrojati osnovne boje i redove grčih stupova nego abecedu. Šetale smo po centru pa mi je pokazivala arhitekturu, dućane, ljude, parkove, išli smo u muzeje i na izložbe, kupovali su mi knjige i puštali filmove, tako da sam paralelno gledala Disneyjeve crtiće i „Surogat“ ili „Don Kihot“ Zagrebačke škole animiranog filma, tata me dapače vodio na radionice animacije u Zagreb film. Crtala sam i po zidovima (smijeh). Već sam u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna znala da me zanimaju ilustrirane knjige – to je moj najdraži medij jer spaja sve moje interese – razne likovne tehnike, dizajn i priče – sviđa mi se što tu vizuali mogu biti izvedeni u tradicionalnim ili digitalnim tehnikama, tu su moguće i grafike, dolazi do spoja tipografije, dizajna, a volim i taktilnost knjige – od papira nadalje. Ilustrirana knjiga me zanima kao rezultat cijelog tog rada i stvaranja i to me usmjerilo na klasu primijenjene grafike.
Što mislite, koje su važne karakteristike za dobrog ilustratora, za dobru ilustratoricu?
Mislim da dobar ilustrator – kao i svaki dobri umjetnik – mora stalno učiti, cijeli život se obrazovati, možda malo smiješno zvuči, ali stvarno mislim da su informiranost i obrazovanje jako važni, uz generalni interes za svijet oko sebe, moraš osviješteno primjećivati stvari, jer znati crtati je kao poznavati slova koja se slažu u riječi – ali badava ti i slova i riječi ako nemaš što za reći, za izraziti. Način na koji promatramo svijet, naša percepcija, to je ono što razlikuje ilustratore, kao i ljude inače.
Kažete da trebamo osviješteno promatrati svijet. To mi se čini jako važno – jer na internetu i društvenim mrežama stvarno puno toga gledamo, ali je upitno što zaista i vidimo, tj. znamo li razumjeti i procijeniti to što gledamo. Pa što biste rekli, kako bismo mogli potaknuti, poboljšati vizualni odgoj?
Ja sam daleko od likovne pedagogije, ali mislim da se tu pojavljuje sličan problem od kojeg pati i matematika – da se učenici pitaju „Što će to meni”? Jer im se najčešće ne objašnjava širi kontekst, da ti predmeti u suštini razvijaju načine mišljenja i opisivanja svijeta, kako nekih praktičnih stvari, tako i apstraktnih koncepata, i da njihovo poznavanje informira puno drugih, naizgled nevezanih, aspekata života.
Još jedan problem umjetnosti i dizajna je da se shvaćaju površno, svatko zna što mu je lijepo i što nije, i ne libi se javno iznositi svoje mišljenje, pa ga čak i nametati. Naravno da svatko može svoj kućni prostor uređivati kako želi ili se odijevati kako želi, dok ne narušava tuđe slobode, ali kad se radi, primjerice o problematici uređenja javnog prostora, potreban je puno temeljitiji pristup, i o ukusima se itekako treba argumentirano raspravljati. Isto tako, bitno je i da je pojedinac dovoljno samosvjestan da prepoznaje granicu između onoga što zna i što ne zna, da ne ustraje na svojoj ignoranciji.
Postavlja se i pitanje koliko su umjetnost i dizajn zapravo važni – oni nas neće nahraniti niti će izliječiti rak, ali za vrijeme pandemije vidjeli smo koliko je ljudima važno da čitaju knjige, gledaju filmove, imaju pristup virtualnim muzejskim zbirkama i izložbama, da se kreativno izražavaju. Umjetnost ipak ima ulogu duhovne hrane, sadržajnog oblikovanja ljudskog života, komuniciranja i povezivanja, i to u srži uvijek ostaje isto, bez obzira na promjene tehnologije i medija.
Izrazita je prevlast vizualne komunikacije na društvenim mrežama, što ima svoje pozitivne strane, ali ona ipak uglavnom ostaje vrlo površna, i orijentirana na stvaranje iluzije savršenog života, ponavljanje trendova i imitiranje, što može imati vrlo negativne posljedice ako se shvaća kao realnost. Pročitati sliku, znati vidjeti iza filtera, vrednovati to što vidimo – za to nam isto služi vizualni odgoj.
I djecu treba pustiti da se samostalno likovno razvijaju, na raznim radionicama sam primijetila da ih edukatori ponekad stopiraju u njihovoj kreativnosti, recimo kako možeš djetetu reći „nacrtao si neurednu travu“, kao da trava raste ravno i pravilno? Vidjela sam kod neke djece koja jako dobro koriste praznine i bjeline, baš pogode kompoziciju i perspektivu, onda dođe netko odrasli i kaže „zašto ne popuniš ovaj prazni prostor“? To je šteta – tako smo se doveli do tog stereotipnog gledanja i crtanja – zašto 90% dječjih crteža mora u gornjem desnom uglu imati sunce? Naravno da trebamo poznavati pravila da bismo ih znali i mogli kršiti, ali sve ima neke svoje granice.
Osim toga pitanje je i koji su sadržaji za djecu. Slažem se da djeci treba prilagoditi neke stvari, ali pitanje je koje i kako. Često se može čuti da su na filmu problem nasilje ili golotinja, ali mislim da se ne radi o tome – nego o činjenici da djeca možda nisu u stanju sve teme ili nijanse dovoljno dobro percipirati kao odrasli. Recimo, nedavno sam gledala animiranu seriju Blue Eye Samurai – i stvarno je odlična ali ona je za odrasle, ne zato što u njoj ima seksa i nasilja koji su također narativni elementi u službi priče, nego zato jer temama poput položaja žena u društvu, šovinizma, ksenofobije, kolonijalizma, odnosima moći, međuljudskim odnosima pristupa na način koji dijete ne bi do kraja moglo shvatiti. S druge strane, postoji animirana serija iz 2008. Avatar – The Last Airbender koja se bavi sličnim temama, ali ih pametno prikazuje na način razumljiv djeci.
Koji je najbolji, najuzbudljiviji dio ilustratorskog posla? Zbog čega ga svaki dan želite raditi?
Sad ću zvučati nezahvalno, jer mi u principu dobro ide i radim ono što sam odabrala, no ne želim svaki dan ni ilustrirati ni crtati. Ponekad želim kopati po vrtu, nekad pokušavati raditi namještaj, pa fugirati kupaonicu, pa tri dana vježbam origami i slično, i ne padne mi na pamet crtati. Mislim da je to ok, svaki odnos, pa tako i s vlastitim radom, zahtijeva odmak da se stvari bolje sagledaju, i sve to na kraju doprinosi tome što i kako crtam. Osobno jako volim početak rada na knjizi, kad skiciram i radim storyboard, kad se počinje nazirati kako će knjiga izgledati, to je trenutak u procesu kad sam opuštena i puno je mogućnosti. Kasnije faze rada su obično nešto mukotrpnije, uvijek dvojim i pitam se je li nešto moglo drugačije, bolje, više. Onda se dogode neki mali trenuci kad se par stvari dobro posloži, kad se spontano razviju neke scene ili detalji koji proizađu iz neke usputne asocijacije, nešto zatitra i odjednom taj rad ima smisla. Uzbudljivo je i kad dobijem zadatak nacrtati nešto što mi inače nikad ne bi palo na pamet, npr. kad ilustriram naslovnice za knjige, i onda završim s gomilom screenshotova kalašnjikova, gerilaca, starogrčkih igračaka, tradicionalnih nošnji iz Gane i sličnog za reference. Činjenica je da me rad “po zadatku” često gura van meni zanimljivih tema i motiva, i to je vrlo dobro, jer tjera na razmišljanje i razbija rutinu.
Sedam mačaka
Luda kuća
Priče 1, 2, 3, 4
Čarobne naočale
Iza vas je puno knjiga i projekata – koja vam je najdraža knjiga koju ste ilustrirali, na koju ste najviše ponosni i zašto?
Pa ne mislim da je to puno – iza mene je 11 ilustriranih knjiga. Ovo mi je teško pitanje, ali možda bih izdvojila Sedam mačaka Daniila Harmsa jer sam se nekako srodila s tim ilustracijama, to je 20-ak jako različitih kratkih priča i pjesama raznih tematika i jako volim taj tekst, Harmsov način pisanja mi je zanimljiv. A tu je i moj dragi Gogolj, taj sam projekt sama inicirala, Gogoljevu Kabanicu i Nos htjela sam ilustrirati već za diplomski rad ali onda je slučaj htio drugačije. Ipak, vratila sam se tome nekoliko godina kasnije, napravila pet ilustracija, prijavila ih za izložbu ilustratora u Bologni, one su prošle, to je bilo stvarno super, i onda mi se tek dvije godine nakon toga obratila urednica iz čileanskog Saposcat Libros u Bologni da bi oni napravili knjigu – tako da je to bio put od praktično pet godina. To sam stvarno sama za sebe izabrala, a sada kad gledam, jasno mi je da su to dvije priče kojima bih se mogla vraćati u raznim životnim periodima, i možda bi ih drugačije, iznova ilustrirala ili crtački nadopunila, reinterpretirala, jer se sastoje od puno, puno slojeva. Draga mi je i Luda kuća Sanje Lovrenčić, to mi je odlična priča. Za te sam ilustracije puno toga povukla iz svoje neposredne okoline, i arhitektonski i što se tiče likova, smjestila sam ih u neboder kod Doma sportova, jer ta priča je nastala kad su Sanjini sinovi bili mali, a njezin je sin otprilike moje godište, zato sam htjela dočarati taj retro štih 90-ih iz mog djetinjstva, i da ostane neodređeno zagrebački, ali opet da se u natruhama vidi da je to Zagreb.
Kako teče proces suradnje s autori(ca)ma teksta? Pročitate tekst, recimo Ludu kuću Sanje Lovrenčić i kako vam onda teku ideje za ilustraciju?
Pitam ih o njihovim generalnim idejama – što su oni tu zamislili, i to mi daje neko početno usmjerenje, da shvatim njihov način razmišljanja koji ću interpretirati, ali na kraju se u procesu ilustracije ne držim nužno tih njihovih zamisli. Recimo, može me zanimati je li priča inspirirana nekim stvarnim ljudima, kad se odvija, zašto je nastala, takva pitanja koja se odnose na kontekst, ali ne nude neke konkretne detalje koji bi se morali naći u ilustraciji. U načelu je moj način razmišljanja vrlo vizualan i asocijativan, ne mogu reći da vidim u glavi točno kako bi nešto trebalo izgledati, ali znam kakav bi dojam to nacrtano trebalo izazivati, barem u meni. Jednostavno znam, osjećam, je li mi nešto ok ili ne, volim koristiti atmosferu i ambijente kao način kontekstualiziranja i karakterizacije likova, i/ili radnje. Mislim da naizgled mali detalji mogu puno ispričati, kakav je namještaj, ima li bilja, ima li slika na zidu, ili nekih specifičnosti, kakva je odjeća i sl. Naravno, to je dosta subjektivno, i često unesem neke detalje iz svog života i okoline za koje mislim da dobro komuniciraju s pričom.
Za Ionescoove “Priče 1, 2, 3, 4” sam uzela u obzir vrijeme kad su napisane i dala si oduška s crtanjem retro interijera, ubacila famoznu fotografiju Earthrise snimljenu 1968., dok je radni stol Tate totalni krš inspiriran radnim stolom mog oca iz devedesetih. Kuhinja u “Čarobnim naočalama” Ane Dobričić je slična staroj kuhinji iz mog djetinjstva, s ukrasnim naljepnicama po pločicama i sličnim, a u “Jedrenjaku na kraju ulice” Tamare Bakran se pojavljuje malo izmijenjena susjedna ulica. Za “Povratak dobra” Matka Sršena sam se inspirirala Zapadnim kolodvorom, i malo se zanijela pa prvo nacrtala ranžirni kolodvor umjesto kolosijeka, što je, mea culpa, zahtijevalo ispravak. Mislim da mi takav pristup omogućuje stvaranje prilično autentične i životne likovne naracije.
Hrvatski ilustratori/ice su zadnjih nekoliko godina dosta uspješni na međunarodnim žiriranim izložbama, i možda je to trenutačno naše umjetničko područje s najviše svjetskih priznanja.
U posljednje vrijeme ste dobili razne međunarodne nagrade – dodijeljena vam je Plaketa 29. Bijenala ilustracije Bratislava za “Ludu kuću” (Sanja Lovrenčić, Mala zvona, 2021.), trenutna ste kandidatkinja Republike Hrvatske za Časnu listu IBBY-a 2024. u kategoriji ilustratora. To je stvarno veliki uspjeh… Možete li reći nešto više o tim međunarodnim suradnjama i nagradama – koliko vam to znači i koje vam je prilike otvorilo?
Da, ispalo je da mi dobro ide s nagradama i priznanjima, ne mogu se požaliti. Naravno da svako priznanje puno znači, ipak je to neka afirmacija rada, a pogotovo kad je konkurencija međunarodna. Zapravo sam prvo i dobivala uglavnom međunarodne nagrade, još od studentskih dana. Nagrada za ilustraciju na Festivalu MORS u Moskvi 2017. mi je omogućila da godinu kasnije posjetim Moskvu i da u sklopu festivala održim izložbu i radionicu. Sudjelovanje, i zatim nagrada, na Izložbi ilustratora u Bologni su mi također otvorile vrata i ilustratorskim angažmanima, ali i nekim novim izložbama, suradnjama, putovanjima… To je definitivno veliki benefit, mogućnost da upoznam međunarodnu ilustratorsku scenu, da osobno vidim izložbe i knjige koje u Zagrebu ne bih imala prilike vidjeti. Upoznala sam mnogo sjajnih ljudi sa svih strana svijeta, s nekima sam se povezala iako se nikad nismo osobno sreli, ali međusobno se pratimo i podržavamo putem društvenih mreža. U Bratislavu sam zapravo išla kao sudionica Međunarodnog simpozija u sklopu Bijenala ilustracije, vijest o nagradi je stigla kao neočekivani bonus dok sam se večer prije pakirala. Opet, i to otvara neke nove prilike, ali bilo je divno nekoliko dana živjeti okružena ilustracijom i razmjenjivati iskustva s kolegama iz drugih zemalja. U osnovi nas muče isti problemi, kako stvaralački, tako i praktični, poput statusa slobodnih umjetnika, prekarnog rada, autorskih prava, honorara… Bez takvih kontakata je lako zapeti u svom malom lokalnom mjehuru i misliti da je to cijeli svijet.
Inozemni kolege su znatiželjni kad kažem odakle sam, većini je Hrvatska prilična nepoznanica osim nogometa i obale, to je ono čime se zemlja plasira, a drugi aspekti našeg identiteta su ili nedovoljno prepoznatljivi ili zanemareni, čak i lokalno. Primjerice, hrvatski ilustratori/ice su zadnjih nekoliko godina dosta uspješni na međunarodnim žiriranim izložbama, i možda je to trenutačno naše umjetničko područje s najviše svjetskih priznanja, što ostaje gotovo nevidljivo. S te strane je stvarno dobro da je globalna komunikacija bitno lakša i brža nego prije, i uz veću konkurenciju i stalne promjene ipak je više mogućnosti.
Možete li nešto reći o slikovnici I. B. Mažuranić La casa de fieras koja je izašla u španjolskoj izdavačkoj kući Ediciones SM – kako je ona nastala?
Ta slikovnica je dio nagrade koju sam dobila 2018. na Sajmu dječje knjige u Bologni. Dio nagrade je da međunarodno prisutna španjolska obrazovna zaklada Fundación SM s nagrađenim ilustratorom radi na slikovnici. Oni potiču da to bude autorska priča ili nešto iz naše nacionalne književnosti – recimo engleska autorica je radila reinterpretaciju Sretnog kraljevića Oscara Wildea. Ja sam tada bila još neiskusna i nisam razmatrala mogućnost da sama napišem priču, zato sam se odlučila za Ivanu Brlić Mažuranić, ali nisam htjela nešto iz Priča iz davnina ili iz Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića jer su mi se činile preopsežne, htjela sam nešto prikladnije za format slikovnice. Na kraju sam odabrala njezinu kratku priču „Menažerija” jer mi se sviđa način na koji je pisana, a i nudi puno ilustratorski zanimljivih scena i situacija. Radi se o petero braće i sestara koji svoje ljubimce krenu pretvarati u divlje zvijeri, pa se dogodi totalni kaos! Tu su dizajneri napravili sjajan posao, knjiga ima jako lijepu opremu, izašla je u ožujku 2019. i bila odmah te godine predstavljena na Sajmu dječje knjige u Bologni skupa sa izložbom ilustracija koja je isto bila dizajnerski impresivna – od nekih ilustracija su napravili tapete, sve je bilo jako zeleno i šumski…
To zvuči kao da bi i sama Ivana Brlić Mažuranić bila zadovoljna!
Pa da, ja sam se stvarno trudila postići tu autentičnost, čitala sam njezine biografije i tekstove Dubravke Zime o njoj, bilo mi je bitno da shvatim njezinu pozadinu, otkuda ona dolazi i što joj je bilo važno – jer te su priče dosta intimne i zapravo inspirirane njezinim svakodnevnim životom. Istovremeno sam u knjigu ukomponirala neke elemente iz svoga života – i obično tako kad ilustriram, želim pogoditi autorov ton i iskustvo, ali istovremeno između redova ucrtati nešto što ima veze sa mnom, neku svoju osobnu interpretaciju.
A malo općenitije, što je za vas dobra slikovnica?
Na to je pitanje teško odgovoriti. Umjetnost nas gađa na nekoj intuitivnoj razini. Kad dođemo na izložbu, nije loše da postoji neki teorijski tekst o tome što gledamo, ali ako ništa ne osjetimo i ne shvatimo o čemu djelo govori – onda po meni to nije uspješno. Čovjek ne komunicira samo tekstualno i verbalno, nego i na nekim drugim razinama. Konkretno, u slučaju slikovnice ponekad crteži za koje inače ne bih rekla da su dobri – jednostavno dobro odgovaraju kontekstu, određenoj priči, pa zajedno funkcioniraju kao umjetničko djelo, i teško je uvijek reći zašto. Meni su recimo sjajne ilustrirane knjige Shela Silversteina The Missing Piece i The Missing Piece Meets the Big O, o krugu koji traži svoj dio koji mu nedostaje, pa se onda perspektiva okreće pa dio traži svoj krug. To je primjer knjiga u kojima crtež možda nije jako uzbudljiv ali sve zajedno odlično funkcionira. Slično kao i u Malom princu – nisu to neke ilustracije, ali savršeno nadopunjuju priču i svaki novi pokušaj da se ilustrira Mali princ može biti odličan – ali to jednostavno nije to. Nedavno me oduševila i ilustrirana knjiga Johanne Schaible Once Upon a Time There Was and Will Be so Much More, koja fantastično spaja ilustracije s minimalističkom pričom i zanimljivim formatom knjige, stranice se prvo smanjuju, a zatim povećavaju, i tako prate priču. Divne su mi umjetničke knjige u izdanju Éditions du livre, pogotovo Dans la lune autorice Fanette Mellier, kao i knjige Brechta Evensa, koje su bliže grafičkim romanima. Od slikovnica u kojima su slika i tekst nerazdvojivi moram spomenuti još Veliku knjiga životinjskih portreta i Ti racconto l'arte del ‘900. Svjetlana Junakovića.
Zapravo se puno faktora mora poklopiti da bismo rekli da je nešto dobra slikovnica – to prepoznajemo promatranjem i poznavanjem vizualnih zakonitosti, osviještenim gledanjem – što nas onda opet vraća na obrazovanje. I moramo biti u stanju nešto prepoznati kao kvalitetno čak i ako to ne odgovara našem senzibilitetu ili ukusu.
Za slikovnicu je također važno da nema previše teksta, tj. da ne postoji redundancija između ilustracije i onoga što je u tekstu već rečeno – ta dva medija bi se trebali nadopunjavati. Da se vratim na Malog princa, to je dobar primjer priče u kojoj nema nijedne suvišne riječi, koja je savršeno sašivena s ilustracijom – mjera između teksta i slike treba biti takva da funkcionira u korist oba elementa. Tako je isto i u slikovnicama Mauricea Sendaka.
Umjetnici često sebe i svoj rad preozbiljno doživljavaju pa zapravo postaju jako suhoparni.
Koji su vam najdraži slikari i ilustratori?
Najdraži slikar i umjetnik mi je Paul Klee, zatim Cy Twombly, Mark Rothko, pa Joan Miro…. Moram spomenuti i Svjetlana Junakovića, koji mi je bio i mentor, njegov način crtačkog razmišljanja je odmah rezonirao sa mnom, kao i duhovitost i neopterećenost koje se rijetko viđaju – umjetnici često sebe i svoj rad preozbiljno doživljavaju pa zapravo postaju jako suhoparni. On je sigurno izvršio najveći utjecaj na moj pristup ilustraciji, podučava ju na vrlo slobodan način, pred studente postavlja i tehničke i konceptualne izazove.
Inače obožavam Saula Steinberga, Arthura Getza, Ilonku Karasz – volim dosta tih umjetnika koji su ilustrirali naslovnice za New Yorker. Kad bih u budućnosti napravila naslovnicu za New Yorker – to bi mi bila baš velika stvar. Svi spomenuti umjetnici, i još mnogo njih, su u nekoj mjeri utjecali na moj način rada, možda primarno na poetiku crteža, slikanja, kompozicije, učila sam i učim podjednako iz apstraktnih djela kao i iz ilustracija za djecu, pa i plakata, fotografije, filmova…
Što volite čitati, kojim se knjigama često vraćate?
Prvo mi na pamet pada slikovnica Lopta trči ulicom Velimira Dorofejeva s ilustracijama Ota Reisingera, tu mi se u crtežu sviđa što se ne radi o Zagrebu, ali se osjeti da se radi o Zagrebu, pogođena je atmosfera i puno je divnih detalja. Nedavno sam se jako razveselila jer sam je našla u antikvarijatu i odmah kupila. Kad sam bila manja obožavala sam i enciklopedije Svijet oko nas – fantastično je kako su tu okupljeni vrhunski slikari i ilustratori, uključujući Kulmera i Ivančića, to je tako bogato – i svijet i priroda, danas nam to fali da je nešto istovremeno i lijepo i edukativno a nije simplificirano. Volim i knjige Éve Janikovszky koje je ilustrirao László Réber. Od knjiga koje nisu ilustrirane obožavam romane Douglasa Adamsa, ne toliko radi same priče i tematike, nego radi duhovitosti i dosjetljivosti. Knjige Carla Sagana bi po meni trebale biti obavezna lektira. Od nedavno pročitanih knjiga istaknula bih Pejzaže potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji Nataše Bodrožić, te fotomonografije u izdanju Zupagrafike Soviet playgrounds i Monotowns.
Jako volim vaše ilustrirane knjige u izdanju Malih zvona – Sedam mačaka Daniila Harmsa i Priče 1, 2, 3, 4 Eugenea Ionescoa, i svakako se nadam da će se naći hrvatski izdavač koji će izdati Gogoljeve priče s vašim ilustracijama, pa me zanima ima li još neka klasična knjiga koju biste željeli ilustrirati u budućnosti?
Mislim da bih se voljela vratiti i Gogolju i Dostojevskom, urnebesni su mi i Iljf i Petrov, možda bih uzela i 7 kratkih lekcija iz fizike Carla Rovellija jer me te teme jako zanimaju – likovne interpretacije znanstvenih ili filozofskih tekstova.
Što vam je trenutno na stolu i kakvi su vam planovi za budućnost?
Pa na stolu mi je dosta veliki nered i puno psećih keksića (smijeh). Evo pripremam nekoliko projekata za iduću godinu, tu je i jedna autorska knjiga o kojoj je još rano govoriti. Počela sam raditi i ilustrirani vodič kroz Gradski muzej Karlovac.
Kad biste morali opisati svoj ilustratorski stil u 3 riječi, to bi bile:
1. Work
2. in
3. progress
* Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.