Dijete s „polaganim padobranom“ skače s krova svoje zgrade te opisuje balkone pokraj kojih leti. Zatim se uspinje stubištem te nas izvještava o unutrašnjosti stanova i njihovim stanarima. Svaki je od stanara na svoj način osebujan: netko je opsjednut engleskim doručkom, netko spava u krletci jer je uvjeren da se noću pretvara u pticu, netko živi u liftu uz kućnog ljubimca zmiju, netko izrađuje mehaničke životinje, neto gradi, a netko ruši zidove…

Osim što su opisi stanara lude kuće maštoviti i zabavni, tekst Sane Lovrenčić sadrži i diskretnu odgojnu poantu: bez obzira na bezopasna „ludila“ svakog od pojedinih stanara, oni uglavnom poštuju jedni druge i svi zajedno tvore harmoničnu cjelinu. „Luda kuća“ tako postaje simbol mogućeg suživota, individualne slobode uklopljene u zajednicu.

Vizualna komponenta utkana je u samu strukturu priče: ona funkcionira kao svojevrsna galerija kroz koju se može kretati u dva pravca, gore i dolje, te je vrlo zahvalna za ilustriranje. Laka zaigranost maštovitog teksta odgovara likovnom stilu ilustratorice Vendi Vernić koja je i ovdje pokazala širinu vizualne imaginacije i sposobnost za igru.

Sanja Lovrenčić (Knin, 1961), književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama "Insula dulcamara". Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu "Rijeka sigurno voli poplavu" dobila je nagradu Kiklop za najbolju knjigu pjesama 2007. godine.

Autorica je zbirki kratkih priča "Wien Fantastic", "Portret kuće" i "Zlatna riba i istočni Ariel", romana "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem", "Klizalište", "U potrazi za Ivanom" (nagrada "Gjalski" 2007), "Martinove strune / Martins Seiten" (Literaturpreiss SMSK 2008.), "Ardura" (2012), "Vješanje kradljivaca ovaca", roman (2015) i "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost" (2018). Autorica je fantastične trilogije "Zmije Nikonimora" te dviju zbirki autobiografskih zapisa: "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" (2017.) i "Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti" (2020.)

Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča "Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić" dobila je nagradu "Grigor Vitez".

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča "Kuća duhova" Virginije Woolf dobila nagradu "Kiklop" 2012.

Vendi Vernić (1991.) nagrađivana je mlada ilustratorica. Diplomirala je 2015. primijenjenu grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Svjetlana Junakovića. Na međunarodnom je sajmu Dječje knjige u Bologni 2018. osvojila Grand Prix za ilustraciju.

Kao grafička dizajnerica imala je mnoge angažmane u prestižnim kulturnim i umjetničkim institucijama poput Škole za suvremeni ples Ane Maletić, Arhiva Tošo Dabac, Studija Bruketa&Žinić, Instituta Plavi svijet, nakladnika Školska knjiga i drugih.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.